Vedran Rutnik: Iskrenost čistog mišljenja

Jedino u čistome mišljenju čovjek je prepušten samome sebi. Udaljujući se od uvriježenih predrasuda i pretpostavki, napuštajući sva moguća pitanja i sve moguće odgovore on ostaje sam, osluškujući bilo postojanja. U toj tišini više se ne pojavljuju niti konkretni niti apstraktni problemi koje treba riješiti, ne ukazuju se smjernice koje je potrebno odmjeriti, ne otkrivaju se principi koje bi valjalo prakticirati. Iako je sav taj mislivi svijet i dalje tu, iako iziskuje sudjelovanje, tišina čistog mišljenja na čudesan ga način umanjuje. Njegove melodije postaju sve tiše i tiše. Njegovi ritmovi gube prevlast. Svijet koji je prethodno važio kao jedina stvarnost sada je tek pozadinska glazba. Glas tišine nadjačava njegove tonove, bez borbe. Čini se kao da sami teže utihnuću.

Čisto mišljenje nema svoj razlog niti svrhu. Zbog toga se čini tako neprivlačnim, tupim, možda čak i praznim. Onome tko ga je na trenutak okusio, čisto mišljenje pričinja se iznimno teškim, iako je ono uistinu najjednostavnije moguće mišljenje. Ne pogledavati niti u jednom smjeru, ne ispoljavati niti jedan poriv, ne pokušavati, ne truditi se, već naprosto biti - ima li ičeg prostijeg, pristupačnijeg, jednostavnijeg?

Ipak, rijetki se uspijevaju održati u toj jednostavnosti. Čak i oni koji su čistim mišljenjem pogođeni predosjećaju njegovu opasnost. Rado ga izbjegavaju, zaobilaze, potiskuju, ali ako su samo jednom bili dodirnuti, svaki pokušaj bijega je uzaludan. Ništa od svega onoga čime će se potruditi zamijeniti čisto mišljenje nikada više neće imati svoju prvobitnu slast i u usporedbi s njime zauvijek će se doimati bezukusnim. Zbog toga su u čudu. Čisto mišljenje ne daje im ništa, a ipak ga osjećaju beskrajno punijim od svega drugog što dobivaju. U neiscrpnom preobilju svijeta sada prepoznaju neobjašnjivu ispraznost. U svakom djeliću šarolikog, očaravajućeg bogatstva kreacije osjećaju veliku pustoš, prazninu koju ništa ne može popuniti. Gotovo da su spremni priznati - čitav svijet je iluzija. Iako svjesni da to proturječi svemu, ne uspijevaju odagnati taj osjećaj nestvarnosti svega što pred njihovim okom sjaji spektrom beskonačnih potencija.

U tom trenutku začeta je njihova rastrganost. Za svijet više nemaju interesa, a tišine se plaše i ne razumiju ju. Još nisu napustili svijet, ali više ne uspijevaju u njemu autentično sudjelovati. To ih navodi na pomisao o izgradnji novog svijeta, ali ubrzo uviđaju da to ne bi učinilo nikakvu razliku. Oni ne mrze svijet u kojem jesu, ne opiru mu se niti ga kritiziraju. Ništa mu ne zamjeraju, ne vide ga ružnim, ne zamišljaju ga boljim, već ga jednostavno osjećaju praznim.

Ovaj preokret koji Sve preobražava u Ništa može biti put u neizlječivu bolest, jednako kao i staza iscijeljenja. Pri tome nije riječ o iscijeljivanju rana zadobivenih u svijetu. Jedina rana sada je rastrganost za koju bi pogođeni prije mogao okriviti tišinu negoli svijet. On više ne boluje od svijeta. On se pomirio sa svijetom a da tomu uopće nije težio. Jedan bliski dodir tišine rastopio je zaraćenost sa svijetom na svim bojištima. Njegova uznemirenost posljedica je pogođenosti tišinom i njemu je jasno da svijet nema ništa s time. Tišina mu je pomogla zavoljeti svijet i svijet je prestao biti problem. Sada ima drugu poteškoću, sada više ne zna gdje je. Ostao je sam sa sobom, ali u toj samotnosti i sebe je izgubio, više se ne uspijeva pronaći. Kao da je još jedino samotnost ovdje, bez njegove prisutnosti. Jedno je sigurno - on više nije on. Onog trenutka kad je umro za svijet izgubio je i samoga sebe.

Ono što je u toj smrti, u tom gubljenju preostalo teško bi mogao nazvati prazninom. Za njega je svijet praznina, a ova tišina-samotnost, iako sveprisutna, tako vješto izmiče, ne da se ugrabiti mislima. Svaki pokušaj da se čisto mišljenje pojmi utapa se u toj tišini i od svega ostaje tek samotnost. Bilo postojanja postaje sve glasnije, ali samo postojanje se ne pokazuje. On postaje sve povezaniji s njime, ali to ga ne približava objašnjenju. Osjeća se kao da tone, tone u beskraj i više nema spasa. Ali ni za spasom više ne žudi. On predosjeća vlastitu smrt, ali ne uspijeva probuditi zabrinutost.
On stoji, bez temelja. U njegovu srcu postojanje otkucava. Na tren iznenada bljesne plamen čuđenja, plamen nevine udivljenosti, ali već nakon dva udaha i taj, posljednji trag svijeta počinje gasnuti u beskrajnom moru tišine.


Više nema mjesta za neiskrenost.
Pokreće Blogger.