Arthur C. Danto: Nietzsche pisac


Na prvi pogled sliče Nietzscheove knjige više konglomeratu nego pravoj kompoziciji. Sastoje se uglavnom od kratkih, poentiranih aforizama i ogleda, koji tek rijetko ispunjaju više od nekoliko stranica. Svaki pojedini svezak na taj je način nešto poput riznice ispunjene dragocjenostima što ih je sam autor probrao, ali utoliko nije samostalna knjiga. Svaki od aforizma sadržanih u određenom svesku mogao bi biti jednako dobro uvršten u neki drugi svezak, a da time ne bi bili okrnjeni jedinstvenost ili struktura ni jednog ni drugog. A i same knjige ne pokazuju — ne uzme li se u obzir kronološki poredak — vlastitu raščlambu jednoga jedinstvenog djela. Nijedna od njih ne pretpostavlja neku drugu kao već poznatu. Premda su Nietzscheovo mišljenje i njegova stilistika nesumnjivo prošli kroz proces razvitka, moglo bi se njegove spise bez problema čitati i u nekom drugom slijedu, a da pritom njegove misli ne bi izgubile razumljivost. Golemi i nesređeni sadržaj posmrtno objavljenih spisa njegova je sestra i samozvana skrbnica nad ostavštinom Elisabeth Förster-Nietzsche sabrala u formu knjige i dala joj naslov Volja za moći. No u samim tekstovima jedva da ima ikakva oslonca za to da bi trebali biti složeni prema nekim drugim predodžbama od onih u njima sadržanih, tako da čak i za vrlo upućena čitatelja ne bi bilo lako odrediti razliku između djela što ih je sam dao u tisak i onih koja su sastavili kasniji priređivači. Iznimku čini Tako je govorio Zaratustra, a možda i Rođenje tragedije. Ovo posljednje djelo pokazuje konvencionalnu jedinstvenost i razvija jednu osnovnu tezu, dok je Zaratustri svojstvena stanovita izvanjska struktura, budući da svaki odječak teksta obuhvaća jednu Zaratustrinu homiliju. Međutim, u obim knjigama nedostaje bilo kakav pravi razvitak, u obima argumentiranje i prikaz ostaju bez čvrsta ciljnog usmjerenja. Tim se knjigama može pristupiti na bilo kojem proizvoljnom mjestu.
Misli izražene u tim ogledima i aforizmima izgledaju jednako nepovezane kao i način njihova izlaganja. Promatrane pojedinačno, one su briljantne i oštroumne — pune bodlji i tajanstvenih začina (S onu stranu dobra i zla, nr. 296) —, no kad se njih više pročita postupno zasićuju i često se ponavljaju, budući da gotovo uvijek iznova istim strelicama ciljaju u iste ciljeve. Prvi pogled na more, prva silina udaranja valova o obalu može ushititi i uzbuditi osjetila; no taj se osjećaj troši ako doživljaj potraje te tada valovi, koji uistinu u najvećoj mjeri naliče jedan drugome, ubrzo postaju nerazlučivi i tonu u općeniti tijek i monotono pjenušanje. Nietzsche pisac zamara nas jednako brzo kao i krajolik prepun dijamanata koji jedan drugome u krajnjoj liniji pomućuju sjaj. Budući da ne pokazuju nikakvu strukturu, koja bi čitatelja mogla poduprijeti ili voditi, moraju njegove knjige biti odložene tek što su uzete u ruke; iskustvo njihova čitanja vodi ili izoliranim prosvjetljenjima koja se ne daju povezati ili pak neodređeno stopljenom dojmu omame.
Aforizmi djeluju na čitatelja ponajprije kao komentar ili rubna bilješka uz suvremeni moral, politiku, kulturu, religiju i književnost. Djeluju kao da potječu od neke svadljive, ogorčene, razaranjem obuzete i zlovoljne osobe — od nekoga tko je duhovito sulud i tko posjeduje izopačeni književni dar te mnoštvo još otvorenih računa. Dakle djeluju kao da potječu više od idealnotipskog autora pisama čitalaca no od konstruktivnog mislioca. Neiskusnog čitatelja oni upravo moraju opčiniti svojom konvencionalnom dubokoumnošću i svojom amaterski besciljnom učenošću: filozofi, likovi iz različitih religija, povijesne epizode, književna djela, glazbene kompozicije — sve se to navodi, gubi se na to nekoliko riječi, te se zatim hitro prelazi na sljedeću temu. Gotovo se čini kao da se ima posla sa samoukim ekscentrikom, a ne sa sveučilišnim profesorom ili duhovnim znanstvenikom koji je školovan u strogoj disciplini njemačke filologije; nikako pak ne izgleda da je tu riječ o filozofu u najboljem smislu riječi. Ovdje upadljivo nedostaju tanana i suptilna razlikovanja, pažljivo izvođenje dokaza, oprezno i osigurano zaključivanje, dakle sve ono što predstavlja neku vrstu iskaznice profesionalnog filozofa. Jednako se tako teško dade opaziti onaj opušteni i ozbiljni ton kojem filozofi normalno naginju. Umjesto toga može se čuti prodorno vičući, kreštavi, ponekad čak histerični glas pamfletista i kroničnog nezadovoljnika.
U pogledu inteligencije ili učenosti Nietzscheovi spisi ne zahtijevaju osobito mnogo od svojih čitatelja. Njihova osnovna pitanja izrečena su jasno i izravno, ciljevi istraživanja jasno su postavljeni, a njihov je jezik lucidan, premda uzbuđen. S veseljem ih je prihvatilo čitateljstvo koje je filozofiju izvorno smatralo teškim poslom, no lakom je čitljivošću Nietzschea moglo doći do uvjerenja da se ili filozofiju mora misliti lakšom ili pak sebe sama pametnijim no što se prije držalo. Možda su upravo iz tog razloga filozofi tek nerado Nietzschea prihvaćali kao jednog od svojih. Tu i tamo obazire se na njegova tamnija i teže razumljiva naučavanja: na nauk o vječnom vraćanju ili nauk o amor fati, o nadčovjeku, o volji za moći, ili pak o apolonskim i dioniskim umjetničkim razdobljima. Ako se tako hoće, na takvim mjestima Nietzsche govori kao filozof u užem smislu. Ali ta se naučavanja ne daju bez daljnjega sjediniti u jedan koherentni sustav, a niti ne odgovaraju — ni pojedinačno ni više njih zajedno — onim praktičnim, ali i neizbježnim mjerilima prema kojima filozofijske ideje razvrstavamo kao takve. Čini se da ta naučavanja ne predstavljaju rješenja za ono što smatramo filozofskim problemima. Ako se Nietzscheova filozofija zaista nalazi sadržana u njima, tad je treba spoznati kao vezu disparatnih naučavanja, štoviše prije kao konglomerat nego kao konstrukciju. Ona djeluje neutemeljeno i nedovoljno promišljeno, kao da se radi tek o proizvoljno sastavljenim spekulacijama koje nisu uopće vrijedne one ozbiljne analize što je filozof ili povjesničar filozofije smatra svojom zadaćom. Njegovo djelo u povijesti službene filozofije sudjeluje kao neobično i tuđe poglavlje, kao neko non sequitur, koje se u uobičajenu povijest subjekta svrstava zapravo samo zato jer bi ga u neku drugu povijest bilo još teže uvrstiti. Pa čak i tu ono je nešto kao prepreka koju tek treba prevladati, a ne sastavni dio toka mislî, ne etapa u povijesti razvitka od Talesa do današnjice. Čini se da Nietzsche filozofiji pripada samo faute de mieux. Doduše i on je sam slutio da je konačno i potpuno prekinuo sa službenom filozofijom. No ako bi i bilo ispravno to da se Nietzschea zapravo ne može mjeriti pojmom subjektivnosti — koji je tako često napadao —, tad je to samo utoliko gore za filozofiju, kako bi on sam rekao. Može li se ovdje govoriti o ironiji, tad samo u tom smislu da se i njega proglašava sastavnim dijelom one povijesti za koju se nadao da će je razoriti.
Izgleda da njegova filozofija — što uopće ne iznenađuje — ne može biti primjereno obilježena nijednom od uobičajenih etiketa poput idealizma, realizma, ili čak egzistencijalizma. Povremeno je svoju filozofiju nazivao nihilizmom — ime koje sugerira negativnost i prazninu i koje se, s obzirom na ono što sam kazao o njegovim knjigama i njegovu stilu mišljenja, pokazuje gorkom istinom.
(Arthur C. Danto: Nietzsche as Philosopher: An Original Study, 1965)
Priredio: Damir Barbarić, Vijenac, broj 174
Photo by Annie Hall, 1994.

Pokreće Blogger.