Boris Marić: Poezija



Mrtva priroda

Hermetički zatvorena tama
Kao smrtonosni tromb u meni pliva
Potisnuta snovima o nama
Iz kojih me bez riječi doziva
I uvijek budi u plamenu života
Koji ne znam da prodam
Mrtvoj prirodi svoga bića
Otkrit će već jednoga dana
Da sam samo ekser
Ispod njenog čekića.

Materija

Ne gubi vrijeme
Emocije su neizbježne
Pusti me da ubijem boga u sebi
Da osjetiš koliko mogu biti nježne
Ruke oslobođene od grijeha
Pusti me da poludim
Da čuješ koliko je svijet postao tih
Da plačemo od smijeha
Kada te probudim
Iz mrtvih.

Hipnoteza


Ja sam tvoj najbolji prijatelj
Moj prst je uperen u zemlju
I moja istina nije pravilnik
Iz usta pogubljenih svetaca
Zašto patiš u svom spasitelju
I čekaš da ti oči mrtvaca
Probude život u njemu
Rane iz tvoga srca
Već su u melemu.

Patina

Lako ćeš živjeti
U svojoj zoni komfora
Nečujan poput afričkog jauka
Daleko od očiju, daleko od prozora
S dragom knjigom ispod mekog jastuka
Opijen večernjom svježinom
I zaljubljen u svoje rebro
Padat ćeš u krevet kao zvijezda
I spavati pod mahovinom
Sve, sve to mogu razumjeti
Ali kako ćeš umrijeti?

Druga tajna

Ne traži smisao života
Proći ćeš pored odgovora
I umoran zaspati na njima
U tijelu logike od hladnog mramora
Zaboravljen među vijekovima
Kao istina o pokojniku
Nema jedinstva te spoznaje
Ni u paklu, ni u raju
Život je tek osjećaj
U tvom doživljaju
Sadašnjeg trenutka.

Gnijezdo


Ništa me ne može utješiti
Kada vidim vrijeme kako hladnokrvno
Teče pored mrtve ptice na putu
Jednom ću se već morati sakriti od stvarnosti
Sakriti sve te ptice u svome kaputu
I hodati gradom kao mesija
Koga niko nije očekivao.
Pokreće Blogger.