Davor Katunarić: Postfaktičnost, nova i stara


Jedna bi nova riječ htjela obilježiti duhovnu situaciju našega vremena. Postfaktičnost je, kaže se, otprilike u ovome: zacijelo su mediji i političari izvrtali činjenice i ranije, no zadnjih godina imamo potpuno zanemarivanje činjeničnosti - čak i kad su uhvaćeni u bjelodanoj laži, mediji i političari ne pokazuju nikakve znakove kajanja i ne snose nikakve posljedice po svoj ugled i uspjeh. Ključna novost koja omogućila postfaktičnost jest povećani utjecaj internetskih blogova, nezavisnih portala i društvenih mreža na javno mnijenje uz odgovarajuće opadanje povjerenja u dosadašnje "mainstream" medije. Jedanaest godina nakon što su proglašeni Osobom godine časopisa Time, "milijuni koji anonimno doprinose sadržaju wikipedije, društvenih mreža, YouTubea, i mnoštva drugih web stranica kojima doprinose korisnici"1, postali su – radeći isto što i tada – krivci za globalnu krizu istine.

"Ah you loved me as a loser, but now you're worried that I just might win." (Leonard Cohen)

Ako dijagnoza nije sporna, koja je primjerena terapija? Radi li se o situaciji bez presedana, ili su se i ranije generacije susretale sa sličnim nevoljama? Čini mi se da u ovome slučaju ima smisla pogledati daleko unatrag na same početke naše kulture.

"Puno je znakova da sadašnje generacije prolaze kroz prijelom svjetskih formi koji je po posljedicama i dubini barem onoliko značajan kao i onaj koji je prije 2500 godina izazvao klasičnu filosofiju. Tako bi proučavanje tog starog prijeloma moglo nadahnuti i razumijevanje ovoga aktualnoga." (Peter Sloterdijk2)

Nije teško prepoznati veze između postfaktičnosti i sofistike. Zanimljivije je pitanje o njenim uzrocima i izlazu iz nje koji je grčka kultura pronašla. Sofistiku je omogućila - a u tome je ključna paralela s našim stanjem - jedna promjena medija unutar kojih se uspostavljalo javno mnijenje. Taj obrat bio je analogan današnjemu utoliko što je golemi broj dotad pasivnih slušatelja "istine" došao u priliku aktivno suoblikovati javno mnijenje. Posljedice te promjene bile su dramatične za sudbinu Zapada: rođenje demokracije i filosofije.

"Doba sofista – naše doba." (Friedrich Nietzsche)

Sofisti bijahu učitelji retorike sredinom petog stoljeća prije Krista u Ateni, gdje je učinkovito govorništvo bilo ključno za moć. „Riječ je moćan despot“, kaže jedna od Gorgijinih izreka. Retorika je tada imala istovjetnu ulogu kao marketing danas. Protagora je poučavao učenike da mogu bilo hvaliti bilo kuditi jednu te istu stvar. „U svakoj temi postoje dva argumenta koji su jedan drugome suprotni”. Pri tom je istinitost irelevantna: istina je individualna i privremena, ne općenita i postojana; istina za čovjeka je naprosto ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno bijelo. Korist koja se stjecala takvom poukom bila je prije svega u političkoj sferi: u uvjetima atenske demokracije, tko je uvjerljivije govorio na agori stjecao je veću političku moć. Otud veza demagogije i sofistike.

Istodobno, sofisti su svojim relativiranjem dotadašnjih nepropitanih tradicija bili i pokretači prvog prosvjetiteljstva u Grčkoj – Karl Popper ih je nazvao „velikim naraštajem“, a je Eric Havelock ih je držao za vrhunac liberalne i demokratske misli u Grka.3 Kao i danas, jedni su tu krizu istine koja se pojavila u sofistici vidjeli kao oslobađajuću a drugi kao destruktivnu.

Koja je to istina (ili „istina“) koja je prethodila sofistici, i kako to da je uspijevala ljude uvjeriti do određenoga doba, a nakon toga pak više ne? Radilo se o mitu, izraženom u stihovima koje su rapsodi izricali pred publikom u svetim i svečanim prilikama. Zašto je mit došao u krizu?

Prije svega, radilo se o pismenosti. „Kad razmišljamo o sve većem širenju pismenosti u atenskoj praksi, pretpostavljamo jednu među-fazu, karakterističnu za prve dvije trećine petog stoljeća, koju bismo mogli nazvati fazom polupismenosti, tijekom koje se umijeće pisanja postupno i bolno udomaćivalo među pučanstvom, ali bez pripadnog porasta u sposobnosti tečnog čitanja. I … to je bila nezaobilazna faza: gdje su mogle biti spremne gomile knjiga i časopisa, koji jedini omogućuju tečno čitanje? Običaji čitanja i pisanja ne mogu se utemeljiti na gomili kamenih natpisa. … [D]o sredine četvrtog stoljeća ta tiha revolucija bila već privedena kraju i obrazovana grčka publika već je postala zajednica čitatelja.“4 Nasuprot receptivnom prihvaćanju pjesničke usmene predaje, čiju izvedbu nije primjereno prekidati pitanjima, donedavno puki slušatelji a sada aktivniji čitatelji mogli su se tekstu višekratno vratiti, zadržati se koliko žele na spornim mjestima, i pitati druge što misle o tome. Pisani tekst je omogućio raspravu u neusporedivo većoj mjeri nego recitirana pjesnička predaja.

Drugi, barem podjednako važan čimbenik, je „podruštvljenje života“ koji se sve više odvija u javnosti, ponajviše na agori. Istina se više ne izriče samo na dvorovima ili pri svečanim događajima od božanski nadahnutih govornika. „Gradske zgrade nisu više, kao nekad, grupisane oko nekog kraljevskog dvorca, opasanog utvrđenjima. U središtu grada je sada agora, zajednički javni prostor u kojem se raspravlja o problemima od opšteg interesa. Ovaj gradski okvir omeđuje u stvari određeni mentalni prostor; otvara novi duhovni horizont. Čim je od trga napravio svoje središte, grad je već bio polis u punom smislu te reči…

Govor postaje prevashodno političko oruđe, ključ svakog autoriteta u državi. Govor [više] nije obredna reč, tačna formula, već protivrečna rasprava, diskusija, argumentacija. On pretpostavlja publiku kojoj se obraća kao sudiji koji uzdizanjem ruke, u poslednjoj instanci, rešava spor između dve strane. Politička veština sastoji se u upotrebi jezika; logos najpre kroz svoju političku funkciju postaje svestan samog sebe, svojih pravila, svoje odgovornosti.

Druga odlika polisa je puna javnost data najznačajnijim pojavama društvenog života… Ovaj zahtev za javnošću vodi tome da ponašanja, postupci i znanja, koja su prethodno predstavljala isključivu povlasticu određenih rodova budu postepeno stavljena na uvid svima. Postavši elementi zajedničke kulture, i sama znanja, vrednosti, mentalne tehnike izneti su na trg i izloženi kritici i kontroverzi. Nisu više čuvani kao zalog moći u tajnosti porodičnih predanja; njihovo obnarodovanje daće podstrek različitim tumačenjima, sukobima mišljenja, strastvenim raspravama. Rasprava, polemika, argumentacija postaju pravila intelektualne kao i političke igre.“5

Ukratko, demos je na agori od slušatelja jedino istinitoga mitskog govora (na kojeg određeni božanski nadahnuti pojedinci imaju monopol) postao brbljavi sudionik nastanka javnog mnijenja sklon propitivanju baš svega što čuje.

Nije li ta situacija slična ovoj našoj? Donedavno smo "fakte" pasivno primali na svakojutarnjoj misi novina i svakovečernjoj prodici TV Dnevnika. U to zlatno doba "faktičnosti", da uzmem primjer s američkog medijskog teritorija odakle nam je naslovni termin i stigao, Pentagon je uređivao novinarske izvještaje iz prvog Zaljevskog rata.6 Ali, novi mediji (kao nekad u Ateni pismenost s jedne i agora s druge strane) pretvorili su pasivne gledatelje u su-urednike – danas vijesti ponajviše primamo jedni od drugih na društvenim mrežama pa je izvore puno teže nadzirati.

Svakako, ta promjena nije samo oslobađajuća nego i razorna po samo poimanje istine. Prepoznati činjenice u tom proturječnom mnoštvu nije lako, a popularnost u vidu broja klikova ili lajkova ne može biti mjerilo. Nije zadovoljavajuće niti nazvati očite laži „alternativnim činjenicama“. Kako izbjeći te destruktivne posljedice pluralizma, mogućnosti da svatko ravnopravno kaže što mu je god na umu? Kako su ih onda izbjegavali Grci?

Treća "stranka", uz konzervativnu koja je htjela čuvati dotadašnju jednu istinu kao mitsku predaju i njoj suprotstavljenu "post-truth" sofistiku s mnoštvom jednakovrijednih "alternativnih činjenica", bili su Sokrat, Platon, Aristotel i njihove škole. Potpuno prihvativši nove medije – raspravljanje na agori (Sokrat) i pismenos (Platon) – u kojima je nadalje jedino bilo moguće djelovati, ipak nisu odustajali težnje ka jedinstvu istine. Ta se djelatnost, znamo, od tada naziva filosofijom.7

"Pomislimo li sad na velike stvari koje su uslijedile – filosofije Platona i Aristotela, potom stoici, epikurejci i druge filosofije helenističkog doba – ne može biti dvojbe da sa sofistima grčka misao nije u padu, nego ulazi u ranu odraslost." (W. K. C. Guthrie8)

Agora je postala virtualna i globalna, medijska ("mitska") jednodušnost se neće vratiti, postfaktična ("sofistička") mnoštvenost je već tu - no, ima li filosofa? Je li suvremeno poslanje filosofije biti jedna od humanističkih znanosti, ili može unutar sveopće kakofonije na sebe preuzeti zadaću kultiviranja sposobnosti prosudbe? Je li vrijeme da se dva i po tisućljeća nakon Platonovog bijega filosofi vrate iz akademije na trgove?



 .........................................................



1 Godine 2006. časopis Time je za svoju osobu godine (Person of the Year) odabrao „vas“ („You“), naime korisnike interneta: https://en.wikipedia.org/wiki/You_(Time_Person_of_the_Year)
2 Peter Sloterdijk, Filozofski temperamenti, Zagreb 2011., str. 28.

3 Usporedi ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije III, Zagreb 2006: https://protreptikos.wordpress.com/2010/06/16/tko-je-sofist-ulomak-iz-w-k-c-guthrie-povijest-grcke-filozofije/

4 Eric Havelock, Preface to Plato, 1963., ulomak: https://protreptikos.wordpress.com/2014/09/27/kraj-usmene-predaje-kao-preduvjet-filosofije-ulomak-iz-eric-havelock-preface-to-plato/
5 Žan-Pjer Vernan, Poreklo grčke misli, 1990., ulomak: https://protreptikos.wordpress.com/2011/05/11/mudrost-polisa-ulomak-iz-zan-pjer-vernan-poreklo-grcke-misli/
6 „There was little media dissent from the interpretive framework provided by the government. The presentation of sanitized images was prevalent, whilst reporters were fed a plethora of spin terms and techno-specific images. Weapons and technology became the heroes and their consequences forgotten. 

As reporters were not allowed anywhere near any fighting, the media concentrated on ‘sexy’ weapons.

Despite around the clock media coverage, it still lacked substance and came entirely from the perspective of the military that controlled both the content and the context. The media corporations, mostly CNN in this case, seemed complicit in this management of public perception by the authorities. The BBC took on its government’s view entirely and even went to the ridiculous lengths of banning the playing of songs such as Killing Me Softly with your Song, Everyone Wants to Rule the World, and We Can Work It Out.“
W. Hutchinson, Media, government and manipulation: the cases of the two Gulf Wars, 2008.
7Tek je Platon dao toj riječi jedno novo značenje. Za njega philosophia ne znači 'znanje', nego zahtjev za znanjem, težnju za sophia, mudrošću, samo bogovima namijenjenim posjedom istine.“
Hans-Georg Gadamer, Nasljeđe Europe, Zagreb 1997.
8 Guthrie, isto
Pokreće Blogger.