Sanjin Kodrić: IMA LI DRUGI PRAVO ČITATI?

Smije li, recimo, Bošnjak čitati Ivu Andrića?!
Nakon svega, nameće se upravo ovakvo pitanje, ali i odgovor. Jer, ako se kojim slučajem bošnjački historičar ili teoretičar književnosti želi uvaliti u ono što bi svako drugi izbjegao kao nepotrebnu nepriliku i neugodnost, dovoljno je da prozbori makar jednu riječ o Andriću i da tako na sebe skrene barem negativnu pažnju. Čak i onda kad nije iskrivljena i falsificirana, neistinito prenesena i krivo predstavljena, najčešće će se svaka njegova riječ mjeriti, odvagivati, propitivati, a ključno pitanje neće biti to šta on stvarno piše ili govori nego “voli” li on ili “mrzi” Andrića. Sva složenost odnosa prema književnom tekstu i još složenije mogućnosti naučnog proučavanja književnosti i kulture svode se tad na ovu do vulgarnosti pojednostavljenu binarnu opreku i sasvim iracionalnu trivijalnost. Nestaje nauka, nestaje historija književnosti, nestaju književne i kulturalne teorije, nestaju činjenice i argumenti, nestaje sve ono čime bi se naučnici i profesori trebali baviti, a ne scenu stupaju stereotipi i nerazumijevanje. Andrić, tako, postaje lakmus-papir za instant‑propitivanje bošnjačkog nacionalizma, a često i za proizvodnju “bošnjačkog nacionalizma”, tj. za učitavanje bošnjačkog nacionalizma ondje gdje ga, zapravo, nema i gdje ga može biti samo ako ga se vještački proizvede.
Upravo to desilo se nakon razgovora o knjizi Andrićevstvo: Protiv etike sjećanja Rusmira Mahmutćehajića održanog 11. januara 2017. godine u Centru za kulturu u Mostaru.
“Kaljuža postfaktičnog doba” i proizvodnja “bošnjačkog nacionalizma”
Mahmutćehajićeva knjiga bavi se književnim djelom Ive Andrića, a objavljena je u Beogradu 2015. godine, u izdavačkoj kući “Clio”, kod jednog od najuglednijih i najvećih srbijanskih izdavača, mada ju je Mahmutćehajić mogao objaviti bilo gdje drugo, dakle ne samo u Sarajevu ili nekom drugom gradu u tzv. regiji već i kod nekih od najpoznatijih svjetskih izdavača, kako je to i bio slučaj s jednim dijelom ove knjige, koji je prethodno objavljen u američkom naučnom časopisu East European Politics and Societies and Cultures, naučnom glasilu najviše akademske reputacije. Recenzenti knjige nisu bili Bošnjaci, pa ni Bosanci, već Ivo Banac, hrvatski historičar i dugogodišnji profesor na prestižnom američkom univerzitetu Yale, te Slobodan Prosperov Novak, historičar hrvatske književnosti i također jedno vrijeme profesor na Yaleu, a danas na Sveučilištu u Zagrebu, a prije objavljivanja, pored njezina urednika Zorana Hamovića, čitali su je i neki istaknuti srpski intelektualci, koji su o njoj afirmativno govorili u različitim prilikama. Kao jedno od mogućih čitanja književnog djela Ive Andrića, knjiga ne negira Andrića kao pisca niti estetske vrijednosti njegova književnog djela, već u osnovi nastoji otvoriti dijalog o ideološkim aspektima i, posebno, ideološkim upotrebama i zloupotrebama Andrićeva književnog stvaranja, na što se odnosi i autorov naslovni pojam “andrićevstvo”. Riječ je, dakle, ne o “antiandrićevskoj”, negatorskoj knjizi, već, naprotiv, o knjizi dijaloga, nesumnjivo teškog i mučnog, ali i dalje dijaloga, i baš zato knjiga i jeste objavljena u Beogradu, i baš zato knjiga od samog početka nije zatvorena samo u okvire neposredne, vlastite akademske i intelektualne zajednice.
Pa ipak, spomenuti mostarski razgovor o Mahmutćehajićevoj knjizi odjeknuo je tzv. regijom gotovo kao bomba, a tekst internetskog portala Poskok.info iz Posušja naslovljen kao Bismilah antifašisti presudili: Usred Mostara tupim udarcem u glavu ubijen nobelovac Ivo Andrić bio je, izgleda, jedan od prvih u nizu, ali i glavni, jedini izvor informacija o mostarskom predstavljanju Mahmutćehajićeve knjige za uspaničenu regiju. Jedina tačna vijest u ovom zlonamjernom, tendencioznom i ksenofobičnom medijskom “izvještaju” bila je tek činjenica da je promocija održana, pri čemu se, međutim, tačnost “izvještavanja” završava upravo na ovom, pa čak ni imena svih promotora nisu tačno navedena, a nekamoli ono što su promotori stvarno govorili. Pritom, prvi govornik na promociji u ovom “izvještaju” predstavljen je kao “Nerin Dizdar, bošnjački nacionalist, član radikalnog SDP-a”, i već to bio je dovoljan signal dobronamjernima da zaključe da je članak, zapravo, izvorno predstavljao prije svega pokušaj obračuna posuškog internetskog portala s bošnjačkim neistomišljenicima u politici, odnosno, u konkretnom slučaju spomenutog promotora, bila je to vješta odmazda vezana prvenstveno za njegov lični politički angažman, tj. za problem udruživanja probosanskih političkih stranaka u Stocu i (ne)održavanja lokalnih izbora u ovom iznutra tragično podijeljenom hercegovačkom gradu u oktobru 2016. godine.
Međutim, bez obzira na ovakvo što, i uprkos tome što nema niti je dosad igdje bilo stvarnih informacija o tome šta je sve uistinu kazano na mostarskom razgovoru o Mahmutćehajićevoj knjizi i Andrićevu književnom djelu, negativne, burne reakcije na mostarsku promociju knjige Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića množile su se jedna za drugom, naročito u Srbiji, gdje ih je prenio i Tanjug, a osvanule su i na naslovnici beogradske Politike. Tu se u tekstu Andrića porede sa Hitlerom javlja i Politikin vrijedni saradnik Muharem Bazdulj i njegova podsmješljiva osuda onog što netačno naziva “bošnjačkom akademskom satanizacijom Ive Andrića”, a slično će, opet bez ikakvih argumenata i stvarnog znanja, Bazdulj jednako netačno i maliciozno pisati i u sarajevskom Oslobođenju. U ovoj izmaštanoj, izmišljenoj medijskoj “realnosti” reagiralo se, dakle, žestoko i strasno, mada niko od onih koji su, zabrinuti i ljutiti, uzeli u zaštitu Andrićevo književno djelo nasuprot njegovim “napadačima” nije bio na mostarskoj promociji niti je bio upućen u sadržaj mostarskih razgovora o knjizi Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića… Pljuštale su osude, pa i čiste lične i kolektivne uvrede i osporavanja s raznoraznih adresa, i spram knjige i njezina autora, i spram njezinih promotora, od prvog do posljednjeg, i spram uopće Bošnjaka i Bosne, a sve ovo zajedno, odnosno cijeli ovaj slučaj dobio je potpuno očekivanu etiketu “bošnjačkog nacionalizma”.
Ne na skandal koji se, tobože, desio na promociji Mahmutćehajićeve knjige (jer tu skandala nije bilo!), već na skandal koji se majstorski proizveo u medijima u međuvremenu svojim demantijem reagirao je i jedan od učesnika promocije – Vahidin Preljević, germanist i profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Kao i izlaganja drugih promotora, i njegovo izlaganje također je grubo istrgnuto iz konteksta, zlonamjerno predstavljeno i falsificirano u medijskim “izvještajima”, pri čemu je upravo Preljević u svojem demantiju ukazao na jedan od najvažnijih aspekata ovog skandala, pa je cijeli slučaj precizno nazvao “kaljužom postfaktičnog doba”, tj. blatom vremena u kojem su nestale činjenice. Jer, napokon, u cijelom ovom skandalu, kao i onda kad je riječ o problemu “Andrić” uopće, radi se upravo o tome – o potpunoj negaciji činjenica. A upravo na tom plodnom i blagorodnom nečinjeničnom tlu najbolje raste tobožnji “bošnjački nacionalizam”.
“Greh velikog Ive”
O tom “bošnjačkom nacionalizmu” koji “mrzi” Andrića izvijestile su ovih dana i beogradske Večernje novosti, gdje u tekstu Greh velikog Ive novinar i publicist Ratko Dmitrović, inače dobitnik nagrade “Kapetan Miša Anastasijević”, i to baš za “angažovano i kvalitetno informisanje”, između ostalog, piše:
“Otkud nesporazum bosanskih muslimana s Andrićem? Kakav je to greh veliki pisac počinio pa da mu nekada Muslimani, danas Bošnjaci ne mogu halaliti?
Andrić je gustim, savršenim pripovedanjem popunio onu prazninu koja je dugo zjapila nakon što su izbledela guslarska predanja, mitovi i neposredna svedočenja bosansko-hercegovačkih Srba o zulumu koji je hrišćanski svet, u ogromnoj većini pravoslavni, trpeo od turske vlasti po varošima i kasabama, selima i svugde gde beše onih koji se nisu poklonili Alahu. Andrićevo delo ne dozvoljava ni zaborav niti relativizaciju onoga što se vekovima odigravalo u Bosni, nakon što je sredinom 15. veka kopito konja turskog vojnika prvi put dodirnulo tlo Bosne.
I još nešto, dvadeset i više godina u političkom i kulturnom životu Bošnjaka, u sarajevskoj eliti, uvek je bilo i danas ima, likova koji kao da su pobegli iz nekog Andrićevog romana ili pripovetke. U tome se, uz ostalo, i ogleda genijalnost velikog pisca. Andrić je davno video ono što mi u Bosni gledamo od vremena ‘Dejtona’: bahatost, begovsku nadmenost i svojatanje Bosne i Hercegovine od strane muslimana. Taj osećaj superiornosti, izgrađen na pravu jačeg i nametnutoj dominaciji jednog načina ispovedanja vere, vreme i događaji nisu iskorenili, naprotiv, pojačali su ga.
Kad god čitaju Andrića, ovi što ga danas napadaju i osuđuju pronađu u njegovim delima sebe. Otuda njihova muka.”
Za Dmitrovića i njegovo “angažovano i kvalitetno informisanje” Andrić, dakle, nije samo pripovjedač i romansijer, tj. pisac književne fikcije, već, naprotiv, on je vjerni nasljednik epske tradicije srpskog naroda, nekakav guslarski surogat, odnosno epski čuvar svete mitske priče i historijske istine, neupitnih činjenica o prošlosti. Štaviše, Andrić je, takoreći, spasitelj Srba i autor koji je junački skrbnik istine o srpskoj prošlosti – neprijeporni svjedok “zuluma” nad Srbima od strane onih koji su se “poklonili Alahu”, dakle sa strane muslimana, odnosno i Turaka‑Osmanlija, ali i Bošnjaka, koji, valjda, zbog toga i nose svoj tzv. turski grijeh. Andrić je, k tomu, Dmitrovićev grudobran srpskog kulturalnog pamćenja i upravo brana historijskom zaboravu onog što se, biva, dešavalo u tobože nekadašnjoj srpskoj Bosni, odnosno, kako to Dmitrović naglašava, “nakon što je sredinom 15. veka kopito konja turskog vojnika prvi put dodirnulo tlo Bosne”.
Andrić je, povrh svega toga, i vizionar, srpski nacionalni prorok, pa je, eto, prema Dmitroviću, kobiva predvidio i “Dejton” i zastrašujuću “muslimanizaciju” Bosne, a što implicira i opravdanje posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, kao što legalizira i aktuelne nacionalističko-secesionističke politike zbog onog što je, po Dmitroviću, “taj osećaj superiornosti, izgrađen na pravu jačeg i nametnutoj dominaciji jednog načina ispovedanja vere”, a kojeg “vreme i događaji nisu iskorenili, naprotiv, pojačali su ga”. Izvan svake sumnje, Andrićeva književna fikcija, naravno, sušta je istina, najzbiljskija zbilja, pa od toga njegove “napadače”, onda kad “pronađu u njegovim delima sebe”, spopada “muka”, jer problem je, tobože, u istini, a ne u nečemu drugom. Doduše, a kako se može nasluti iz opskurnih Dmitrovićevih ideja zasnovanih na devetnaestostoljetnim nacional-romantičarskim ideologemama, kad bi Bošnjaci napokon shvatili da nisu narod kao bilo koji drugi, već, naprotiv, da su Srbi-poturice, sve bi bilo mnogo lakše i možda bi tako, najzad, doživjeli katarzu i pomirili se s istinom koja im se neprestano nudi.
Potpuno je jasno da je riječ o školskom, više nego očitom primjeru dokraja ideološkog pristupa književnosti. A upravo prvenstveno o ovim i ovakvim ideološkim književnim koncepcijama, karikaturalnim i gnusnim ideološkim upotrebama i zloupotrebama književnosti, govori knjiga Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića. Jer, baš onako kako to radi Ratko Dmitrović, književno djelo Ive Andrića upotrebljavano je i zloupotrebljavano i za opravdanje posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini kako kod onih koji su svojim ratnim “podvizima” nastojali dati “dublji smisao”, tako i kod onih koji su, uprkos ratnim zločinima i genocidu, iz svojih dalekih bjelosvjetskih perspektiva spokojno gledali kako se u krvi ubija jedna zemlja i cijeli njezin svijet, njegov istinski interkulturalni zasnov i smisao, jer, eto, šta se tu može kad je Bosna ionako “tamni vilajet” i “zemlja mržnje”. Ovakvih primjera ima toliko, pa ih ni Dmitroviću ili njemu sličnima ne treba dokazivati, utoliko prije što su ovakvima ovi primjeri vjerovatno i neposredni uzor.
“Politički Andrić”
Književnost jeste, naravno, umjetnost, a književna slika svijeta jeste fikcionalna, i zato svako izjednačavanje književne fikcije s izvanknjiževnom stvarnošću jeste protivno prirodi same književnosti. No, isto tako, ideja apsolutne estetske autonomije književnog teksta odavno je odbačena u nauci o književnosti i kulturi – estetska autonomija književnosti, nažalost, nikad dokraja ne postoji, ni kod jednog pisca, pa su i ideološki potencijali književnosti, odnosno mogućnosti ideološke upotrebe i zloupotrebe književnog stvaranja odavno već opće mjesto u književnonaučnim i kulturnonaučnim proučavanjima. S osnovnim postavkama najprije teorije recepcije, a potom i poststrukturalizma, odnosno s dekonstrukcijom, novim historicizmom, kulturalnim materijalizmom, feminističkom i rodnom ili postkolonijalnom teorijom i kritikom, s teorijama kulturalnog pamćenja, imagologijom i drugim sličnim pristupima u savremenoj nauci o književnosti i kulturi više je nego uobičajeno baviti se i politikom, odnosno ideologijom književnog teksta ili teksta kulture. Svakog teksta.
Danas nije neobično baviti se npr. rasnim stereotipima i ideologijom bjelačke dominacije ili evropocentrične slike svijeta u romanu Robinson Crusoe (1719) Daniela Defoea, tog važnog prosvjetiteljskog romana o neočekivanom suživotu jednog bijelog Evropljanina i jednog “divljeg” neevropskog “urođenika”, a kojeg Evropljanin dosta uspješno “civilizira”, negirajući pritom, naravno, njegovu izvornu kulturu. Niko ne negira ni Defoea ni Robinsona ni zbog ideologije ovog romana, niti je iko osporen zbog toga što u jednom od ključnih tekstova evropskog prosvjetiteljstva uočava ideologiju koja je danas nama, nasreću, strana i neprihvatljiva. Pogotovo niko ne dovodi u pitanje to da je Defoeov roman i s osnovom i bez osnove bio predmetom različitih ideoloških upotreba i zloupotreba, mada je ovaj roman vremenom postao omiljena dječija ili omladinska literatura miliona čitalaca širom svijeta. Isto je i s nizom drugih manje ili više važnih, čak i visokokanonskih tekstova svjetske književnosti, pa su, uz brojne druge moguće primjere, studije i knjige tipa Political Shakespeare (1994) Jonathana Dollimorea i Alana Sinfielda toliko česte i uobičajene da ih gotovo više ne vrijedi ni spominjati…
Pa ipak, izgleda da još uvijek nije moguć ili prihvatljiv i Politički Andrić, ali ne zato što Andrić nije Shakespeare.
Kao i Shakespeare, ili svaki drugi pisac, ma čiji, i Andrić je pisac čije književno djelo nije niti može biti samo unutar sebe zatvorena estetska pojava. I Andrićevo književno djelo ima, dakle, svoje političko-ideološke osnove i reperkusije, kao i Shakespeareovo književno djelo, kao književno djelo i svakog drugog pisca. Kao što ova pitanja proučavamo kod Shakespearea i drugih, trebali bismo ih moći proučavati i kod Andrića. U obzorima savremene nauke o književnosti i kulturi na to pravo ima svako, a posebno onaj ko se u susretu s nekim tekstom osjeti ili prepozna kao Drugi, kako to uostalom naučava između ostalog i postkolonijalna teorija i kritika. A čitati kao Drugi ne znači mrziti, čak ne znači ni ne voljeti, pa tako ni Andrićev čitalac iz pozicije Drugog nije “andrićomrzitelj”, a pogotovo nije nužno (bošnjački) nacionalist. Čitati kao Drugi znači tek čitati iz drugačije pozicije, mimo dominantnog, prevlađujućeg diskursa.
Više je nego jasno da se svaki književni tekst može čitati na više od jednog načina, a posebno čitanja onog ko se u susretu s nekim književnim tekstom osjeti ili prepozna kao Drugi i onog ko to nije ili se takvim ne vidi nisu niti mogu biti identična. Zato, onaj ko nije ili ko se ne može osjetiti ili prepoznati kao Drugi u susretu s književnim djelom nekog pisca trebao bi s pažnjom čitati upravo čitanje Drugog – tek tako njegovo čitanje može postati obuhvatnije i svestranije, cjelovitije. Tek tad nastaje stvarni dijalog u književnosti i u vezi s književnosti. Dijalog koji nekad nije ugodan, koji je vjerovatno i bolan, ali jeste ili može biti i koristan.
Andrić i “bošnjački nacionalizam”
Iako problem Drugosti postoji, naravno, i u drugim čitanjima Andrićeva književnog djela, dakle i mimo Bošnjaka, upravo među Bošnjacima pozicija Drugog u susretu s Andrićevim svijetom nije rijetkost, niti je takvo što vezano samo za ovo naše vrijeme. Ako se nad ovim problem iole ozbiljnije zapita ne na temelju čitaočevih ličnih ili kolektivnih političko-ideoloških preferencija već upravo iz neke savremene književnonaučne i kulturnonaučne perspektive, za to ipak mora postojati neki, kakav-takav razlog, razlog koji ostalima nije ili ne mora nužno biti neposredno blizak i prepoznatljiv, a što ne znači da ne postoji, kao što ne znači da postoji i samo jedno-jedino, homogeno kolektivno “bošnjačko čitanje” (i) Andrićeva književnog djela. Južnoslavistička nauka o književnosti i kulturi trebala bi se, dakle, ozbiljno zapitati zašto se kod Bošnjaka svako malo javi neko drugačije, mimo dominantne matrice ostvareno čitanje Andrićeva književnog djela i njegovih ideoloških upotreba i zloupotreba. Jer, i prije Mahmutćehajića sa sličnih polazišta o Andrićevu književnom svijetu pisali su i drugi autori, a neki od ovih radova, između ostalih, su i “Na Drini ćuprija” i “Travnička hronika” u svjetlu bratstva i jedinstva (1961) Šukrije Kurtovića ili Morići u “Đerzelezu” (1978) Muniba Maglajlića i Morići u pisanoj književnosti (1983) Đenane Buturović, Andrićem se u ovom smislu djelimično bavio i Muhsin Rizvić već u knjizi Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata (1980), dok su, uz nemali broj drugih, najizrazitiji primjeri ove vrste posebno Rizvićeva posthumno objavljena knjiga Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu (1995), koja je široko i direktno otvorila ovu veliku temu, rad Andrićevo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma (1997) Esada Durakovića, koji je prvi eksplicitno Andrićevo književno djelo doveo u kontekst postkolonijalne teorije i kritike, odnosno kritike zapadno-evropskog orijentalizma Edwarda W. Saida, kao i radovi iz poznatog zbornika Andrić i Bošnjaci (2000) Muniba Maglajlića kao priređivača i dr.
Je li moguće da su svi ovi radovi nacionalistički, a njihovi autori bošnjački nacionalisti?! Daje li savremena nauka o književnosti i kulturi mogućnost samo za ovakvu kvalifikaciju ovih i ovakvih radova i njihovih autora, i zar je zaista nemoguće da je (i) ovdje riječ o čitanju Drugog?! I kako se onda zove uskraćivanje prava Drugom na njegovo čitanje?!
Bez obzira na to da li se s njom slagali ili ne slagali, knjiga Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića autorovo je čitanje književnog djela Ive Andrića te njegovih ideoloških upotreba i zloupotreba ostvareno iz perspektive Drugog,  odnosno jedno od mogućih čitanja. A priori osuditi ovu knjigu znači reći da postoji samo jedan tip prihvatljivog ili dozvoljenog čitanja Andrićeva književnog stvaranja, što nije moguće, i da Drugi nema pravo na svoje čitanje, što također nije niti može biti prihvatljivo, bez obzira na to o kojem se piscu radi. Ni u Mahmutćehajićevoj knjizi ni na njezinoj mostarskoj promociji Andrić nije ubijen tupim udarcem u glavu, ni s bismillom, ni bez bismille, niti je to ikome bio cilj, kako je to “izvijestio” Poskok.info, a onda i drugi. Mada ne postoji niti može postojati neko univerzalno “bošnjačko čitanje” književnog djela bilo kojeg pisca, pa tako ni Andrića, tvrditi suprotno znači tvrditi da (jedan) Bošnjak, ili (jedan) Bosanac, ili bilo koji drugi čitalac, mimo bilo kojeg kolektiva, kolektiva bilo koje vrste, nema prava čitati Andrića, ili bilo kojeg drugog pisca, onako kako ga on vidi u svjetlu svoje perspektive, odnosno činjenica i argumenata kojima se rukovodi.
Knjiga Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića, kao i drugi slični radovi koji joj prethode, jeste izazovna, pa i provokativna (a nauka, valjda, takva treba i biti!), jeste i knjiga koju svako čita iz svoje pozicije, s nekom svojom mukom i težinom, ali ni u kojem slučaju nije knjiga mržnje spram Andrića, ili bilo koga drugog. Prije je riječ o sasvim suprotnom – to je knjiga koja, sa svom mukom i težinom koju podrazumijeva, u suštini otvara dijalog između književnosti i kultura koje su neraskidivo vezane i nužno upućene jedna na drugu, i baš zato međusobno moraju komunicirati i oko najtežih i najbolnijih pitanja. U tom dijalogu, koji je suštinski interkulturalni dijalog, ne mora nužno doći do slaganja, ali bi trebalo doći do međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Jedino tako u Andrićevu slučaju problem na liniji Andrić – Bosna – Bošnjaci može se detraumatizirati, jer tek suočavanje s traumom može voditi razrješenju traume.
Eto, o ovim i ovakvim pitanjima govorio sam na mostarskom razgovoru o Mahmutćehajićevoj knjizi, odnosno o književnom djelu Ive Andrića i njegovim ideološkim upotrebama i zloupotrebama. I tako sam falsificiran kao “bošnjački nacionalist”. A bio sam samo Drugi – drugi i drugačiji.
Pokreće Blogger.