Platon: Dvije usporedbe (sa suncem i s crtom)


- [Sokrat:] Velimo i određujemo u govoru da postoji mnoštvo lijepih i dobrih predmeta itd.
- [Glaukon:] Da, velimo.
- A opet i samu ljepotu i samu dobrotu itd. što smo tada uzimali u množini, uzimamo u jednini prema jednoj jedinoj ideji svakoga predmeta te zovemo svaki onim što jest.
- Tako je.
- I onda velimo, da se predmeti vide, a da se ne pomišljaju, a ideje opet da se pomišljaju, a da se ne vide.
- Da.
- Kojim onda dijelom svojim vidimo ono što se vidi?
- Vidom.
- Što ne, sluhom ono što se čuje i ostalim osjetilima sve što se zapaža.
- Dašto.
- Zar si onda opazio koliko je stvaratelj osjetilâ jače izgradio moć kojom vidiš i bivaš viđen?
- Nisam posve.
- Ali gledaj ovako. Da li treba sluhu i glasu još kakvo sredstvo da bi sluh čuo, a glas se čuo, a u protivnom slučaju da sluh ne bi čuo, a glas se ne bi čuo, ako ono sredstvo ne pristupi kao treće?
- Ne treba ništa.
- A mislim da ni mnogim drugim osjetilima, da ne rečem nijednom, ništa takvo ne treba. Ili ti znaš spomenuti koje osjetilo?
- Ne mogu.
- A nemaš na umu da je osjetilu vida potrebno i ono što je viđeno?
- Kako?
- Ako negdje u očima ima vid i ako se onaj koji ga ima hoće njime služiti, a nazočna je u vidljivim predmetima boja, znaš da ni vid neće ništa vidjeti i da će boje biti nevidljive ako ne pristupi treće sredstvo, stvoreno napose upravo za to.
- O čemu dakle to govoriš?
- O onome što ti zoveš svjetlom.
- Istinu veliš.
- Nisu, dakle, neznatne stvari, osjetilo vida i vidljivost predmetâ, vezani vezom vrednijom nego ostali spojevi; jer svjetlo nije bez cijene.
- Zaista daleko od toga da bi bilo bez cijene.
- Kojega, dakle, boga na nebu možeš spomenuti kao uzrok, čije nam svjetlo pomaže da vid vidi najljepše i da se vidljivi predmeti vide?
- Kojega i ti i ostali; ta pitaš očito za sunce.
- Zar se dakle vid ovako odnosi prema tome bogu?
- Kako?
- Sunce nije sam vid ni ono mjesto gdje vid nastaje, tj. oko.
- Ta nije.
- Ali je, mislim, od osjetilâ oko najsličnije suncu.
- Kudikamo.
- Što ne, i moć koju ima, ima od sunca, te mu se ona namiče, kao da od sunca pritječe.
- Svakako.
- Zar ne dakle, sunce nije vid, ali je njemu uzrok i upravo se po njemu vidi?
- Tako je.
- Znaj dakle da sunce zovem čedom dobrote, što ga je dobrota rodila sebi sličnim. Što je sama dobrota u misaonom svijetu za um i predmete mišljenja, to je sunce u vidljivom svijetu za vid i vidljive predmete.
- Kako? Još mi razloži.
- Kada tko oči ne upravlja na one predmete kojima na boje pada dnevno svjetlo, neg kojima na boje padaju noćni kresovi, znaš – rekoh ja – da se one zatupljuju i da se pokazuju gotovo kao slijepe, kao da nema u njima čista vida?
- I te kako.
- A kad ih tko, mislim, upravlja na one predmete koje sunce obasjava, onda oči jasno vide i pokazuje se da u tim istim očima ima vid.
- Dašto.
- Dakle misli da tako radi i duša: kada se uperi u ono na što sja istina i bitak, onda duša to opazi, spozna, te se čini da ima uma, ali kad se uperi u ono što je s mrakom pomiješano, naime u ono što postaje i propada, onda duša samo mnije, te se zatupljuje i poremeti misli, i čini se kao da nema uma. - Tà jest.
- Dakle je ideja dobrote ono što daje istinu predmetima spoznaje i moć spoznaje onome što spoznaje, a ako budeš držao da je ideja dobrote uzrok znanja i istine, istine koja se spoznaje umom, te da je oboje, i spoznaja i istina, nešto tako lijepo, ali da je sama dobrota nešto što je još ljepše od toga obojega, onda ćeš pravo držati. A kao što je ondje pravo držati da je svjetlo i vid samo nalik na sunce, a nije pravo držati ih za sunce, tako je i tu pravo držati da je to oboje, znanje i istina, samo nalik na dobrotu, ali nije pravo držati nijedno od toga za samu dobrotu. Tad treba još većma cijeniti dobrotu.
- Golemu krasotu kažeš, ako dobrota daje znanje i istinu, a sama je ljepotom nad njima! Ta jamačno ti ne veliš da je to naslada!
- Ne griješi, nego ovako sliku dobrote bolje razmotri.
- Kako?
- Za sunce, mislim, nećeš reći da vidljivim predmetima daje samo osobinu da se vide, nego da im daje i postanje, rastenje i hranu, a sámo da nije postanje.
- Ta kako ću reći?
- Misli dakle i o predmetima spoznaje da od dobrote nemaju samo osobinu da se mogu spoznati, nego da im od nje dolazi još i opstanak i bitak, a da dobrota ipak nije bitak nego da je dalje od bitka, te po uzvišenosti i moći viša… Na to reče Glaukon u šali: - O bože, kolikog li nadmašivanja!
- Ta ti si kriv – rekoh ja – kad me siliš da govorim ono što o tome mislim.
- Nipošto ne prestani, pa bar, ako ne što drugo, raspravi usporedbu sa suncem ako još što imaš o tome reći.
- Ta zaista imam o tome još dosta.
- Dakle, ne izostavi ni sitnice.
- Mislim da ću morati mnogo; ali ipak, kako za sad bude moguće, neću hotimice netočan biti.
- Ta nemoj.
- Pomisli dakle da je to, kao što rekosmo, dvoje, i da jedno vlada u vrsti i svijetu misaonom, a drugo opet u vidljivom – da ti se ne bi činilo da se igram riječima ako bih rekao “nebo”. Dakle, znaš ta dva svijeta, vidljivo, misaono?
- Znam.
- Uzmi dakle crtu na dvoje nejednakih dijelova razrezanu, te opet reži na isti način jedan i drugi dio, od kojih jedan predstavlja vidljivu, a drugi misaonu vrstu, i bit će ti u vidljivoj vrsti po međusobnoj jasnoći i nejasnoći jedan dio samo slike. A zovem slikama: prvo sjene, zatim odražavanje u vodi i u predmetima koji su guste, glatke i svijetle površine, i sve takvo slično, ako razumiješ.
- Ta razumijem.
- Za drugi dakle dio uzimaj ono [čemu nalikuju spomenute slike], naime životinje oko nas, svaku biljku i svaku vrstu proizvoda ljudskoga umijeća.
- Uzimam reče.
- Bi li ti htio reći da je to razdijeljeno prema istini i neistini, tj. kako je mnijenje prema znanju, tako je slika prema svojemu predmetu?
- Bih i te kako.
- Pazi dakle opet, kako treba rezati i misaoni dio.
- Kako?
- Tako da je duša prisiljena jedan svoj dio tražiti pomoću pretpostavaka, služeći se dijelovima tada odrezanima kao slikama, ne idući na početak nego na konac; a drugi je opet dio prisiljena tražiti idući od pretpostavke, koje ne uzima za gotove, na početak i istražujući pomoću ideja samih po sebi bez slika, a ne kao prvi dio.
- To što veliš nisam točno razumio.
- Ali ćeš razumjeti kasnije jer iza tih riječi bit će ti lakše. Mislim naime da znaš da oni što se bave geometrijom, računstvom i takvim stvarima, pretpostave parni i neparni broj, likove, trovrsne kutove i drugo tome srodno kod svakoga istraživanja, pa pretpostavivši to kao da znaju, neće više ništa o tome ni sebi ni drugima da dokazuju, držeći da je to svakome očito. Nego već odatle počinju ostalo raspravljati i tako dolaze točno do onoga što su počeli razmatrati.
- Svakako to znam.
- Što ne, znaš i to da, premda se služe vidljivim likovima i o njima govore, ne misle o njima, nego o onome na što je to nalik, govoreći o četverokutu samome po sebi i o njegovu premjeru, a ne o premjeru koji crtaju, i ostalo tako: same te likove koje prave i crtaju od kojih imaju i sjene i slike u vodi uzimaju opet kao slike i nastoje da vide ono samo što se ne može drugačije vidjeti nego u razumu.
- Istinu govoriš.
- Za tu sam dakle vrstu govorio da je misaona i da ju je duša prisiljena tražiti uz pretpostavke, te ne ide na početak, jer se više od pretpostavaka ne može uspinjati, nego se služi kao slikama s onim što su stvorili oni dolje i što se pomišlja i cijeni kao potpuno točno prema onome gore.
- Razumijem da govoriš o postupku o mjerstvu i znanostima njemu srodnim.
- Razumij dakle da kao drugi dio misaone vrste zovem ono što doseže sam govor snagom raspravljanja, ne uzimajući pretpostavke za početke nego zbilja za pretpostavke, kao stube i zalete; da ide do početka svega što je bez pretpostavke i kad ga dosegne, da onda opet natrag silazi do kraja, držeći se redom onoga što je do početka; a kod toga da se uopće ne služi ničim što je osjetilno, nego idejama samima po sebi radi ideja samih po sebi i da završi idejama.
- Razumijem, ne doduše točno – ta čini mi se da govoriš o velikoj stvari – nego samo toliko da hoćeš odrediti da je jasniji onaj dio misaona bitka što ga ogleda znanost raspravljanja od onoga što ga ogledaju obične znanosti kojima su pretpostavke kao početci; u njima su oni koji to razmatraju prisiljeni doduše razmatrati razumom, a ne osjetilima, ali se ipak pričinja da nemaju znanja o tome, premda se to može spoznati pomoću početaka. To je zato što oni ne razmatraju uspevši se do početka nego iz pretpostavaka. A čini mi se da rad mjernika i sličnih ljudi zoveš razumom, a ne umom, držeći da je razum između mnijenja i uma.
- Shvatio si sasvim potpuno – rekoh ja. I uzmi da za ta četiri dijela nastaju u duši četiri stanja: za najgornji dio um, za drugi razum, trećemu daj ime vjerojatnost, a zadnjemu nagađanje, te ih poređaj razmjerno, promislivši da onoliko koliko je istine u onome za što su ta stanja, da toliko jasnoće i sama imaju.
- Razumijem, uzimam to na znanje i redom, kako veliš.

Iz: Platon, Država, prev. M. Kuzmić (Naklada Jurčić, Zagreb 1997), str. 260-266 (507b-513d)

Pokreće Blogger.