Predrag Finci: Biti filozof


Može li se jednoznačno opisati pozicija filozofa? Ili je odmah nužno reći: koliko filozofa toliko i filozofija? Može li se zapodjenuti govor o “filozofskoj egzistenciji” na način na koji je Kierkeggaard označio pjesničku? Iskaz prema kome je filozof onaj koji se bavi filozofijom, prije bi bio primjeren odgovor na pitanje o profesionalnoj orijentaciji u upitniku Zavoda za zapošljavanje, nego što bi osvijetlio ponešto i o samom filozofu. Uostalom, filozofi odavno “nisu ljudi škole, nego ljudi svijeta i života” (Windelband), pa je zazor prema onome “baviti se filozofijom” do te mjere narastao da se svako akademsko mudrovanje unaprijed odbacuje, najčešće s pravom, kao propalo. S pravom, jer u takvim nastojanjima trijumfira filozofska lažna svijest, koja neprekidno “filozofira”, a da nikada ništa ne kaže, koja u filozofiji jedino shvaća i priznaje doksografiju, pa otuda ne prestaje da dokazuje dokazano... Takvi trudbenici su učinili da danas imamo mnogo filozofa, a malo filozofije. Mi, doduše, treba da razumijemo i pamtimo put starih - jer bez toga napretka nije -, no ne i da ga nekritički obnovimo. Jer, ono što našem vremenu nedostaje nije znanje, nego prije mišljenje. I dok je iz same filozofije poteklo negodovanje spram okoštalosti školskog umovanja, filozofija je nesmanjenom žestinom odbacivala žaoke laičkog zadijevanja, pa je u takvim diskusijama često ostajala bez partnera, jer se u učestaloj odbrani od primjedbi i shvaćanja tzv. “prostog mišljenja” počesto zaboravlja da ovakvo mnijenje za filozofiju i ne haje. Jedine stvarne primjedbe i sumnje na filozofiju pale su iz nje same. Stoga otpada i karikaturalna slika o filozofu kao kaotičnom čudaku, jer malograđanska poruga i nema druge predstave o čovjeku do svoje vlastite.

Filozof se određuje prema filozofiji. On se izgrađuje izgrađujući svoje djelo, čijim posredništvom čitalac na jedan povratni način određuje tko jest njegov autor. U namjeri filozofa ogleda se način njegovog filozofskog utemeljenja, njegovo polazište i osnova mišljenja, njegov izvor i svjetonazor. Dovoljno nam to dokazuje već i samo prisjećanje na prve stranice velikih djela. Descartesovih Regulae..., na primjer. Ali, ni namjera, ni egzistencijalno određenje još ništa ne govore o tome što znači biti filozof, još manje o tome što jest filozofija. Na ovo drugo pitanje danas je posebno teško odgovoriti. Napuštena je ideja philosophiae perenis, u kojoj se o samom filozofiranju odlučivalo na obuhvatan način. Filozofija se više ne smatra ni za “kraljicu znanost”, bar ne u tom smislu da ona hoće da bude arbitar i dovršenje znanja, jer se moment njene kritičnost ustremio ne samo na svaku naučnost i njene pretpostavke kao takve, već i na temelje vlastitog nastojanja.

Narušavanje jedinstva filozofije, koje je započelo još sa osamostaljivanjem njenih vlastitih disciplina, što su podastrle svojoj materi-kraljici onu istu sumnjičavost koju je filozofija iskazala spram dogmatske teologije, napokon je rezultirala sumnjom u neprikosnovenu zasnovanost same filozofije. Slom moći sinteze označio je kraj tradicionalne spekulativne filozofije, i od tog trenutka više nitko nema ni snage ni moći da misli iz zajedničkog temelja, da se odluči na mišljenje apsolutnog, jer ono više nije moguće ni u religijskom, ni u ideološkom, ni u umjetničkom smislu. Razočaravajuće iskustvo, koje nije jednom potvrdilo da se ideja jedne, nadređene istine uvijek ispostavljala kao laž, i to tim veća što je u sebi imala veću fascinaciju, pripomogla je osipanju ideje ”čiste filozofije” i njenom nesmiljenom sekulariziranju. Doduše, filozofija u širem smislu riječi može biti i politika, ali u primjeni učas postane ideologija, što je sinonim za iskrivljenu svijest; može biti na način egzaktnih znanost, ali u potpunom oponašanju postaje scijentizam; može biti na način umjetnosti, ali u pretjeranoj obuzetosti imaginacijom začas se izrodi u misticizam ili sklizne u nebrižno fantaziranje. Iskušavši mnoge oblike iskazivanja, filozofija je od početnog nerazlikovanja (”stava identiteta”), došla do diferencirajućeg totaliteta u liku apsolutnog znanja, u kome je sve trebalo biti obuhvaćeno, da bi napokon kao stajalište refleksije i egzistencije, kao znanje o znanju i bivstvu, postala otvorenost saznanja, u kome se ne donose sudovi, niti se o čemu “odlučuje” , nego se nastoji da sama stvar (bitak) progovori. Ovdje filozofija ne pada pod udar svakodnevnog funkcionalizma, koji se uvukao i u pitanje ”čemu još filozofija?”, nego svojim osnovnim pitanjem: što jest? nastoji doprijeti i do svoje vlastite biti. Ovo pitanje to ne pita sebe radi, pa ni poradi filozofiranja, već zarad temelja, koji možda ne može biti izrečen, ali bar pitanjima može biti zazvan. Temelj se, naravno, ne iskazuje sam sobom, nego mora imati filozofiju kao svoj medij. Pri tome se filozofija ne usmjerava na neko privilegirano područje - jer predmet filozofije nije u “jednom”, već u različitom - nego u svemu nastoji osloboditi misaonu izvornost bića, za kojom traga u svim segmentima našega činiti i biti. Kao vlastito vrijeme shvaćeno u mislima (Hegel), filozofija svoj smisao i svrhu dokazuje sama sobom, jer da bi uopće bila ona mora ostati u svom vlastitom mediju - pojmu, u mišljenju koje samo sebe vodi. Filozofiranje nije u interesu neke izvanjske svrhe, već u interesu same stvari. A gdje se razvija po svom vlastitom diktatu, tu se u umjetnosti mišljenja oslobađa moment njegove kritičnosti, u kojoj izlazi na vidjelo smisao filozofskog upita o porijeklu i jastvu bitka.

Ako bismo se i mogli složiti da bit filozofije, ma koliko to zvučalo kao pleonazam, jest u filozofiranju, odnosno da se do odgovora na pitanje: što jest filozofija? dospijeva samo filozofskim pitanjima, time još nije dovoljno rečeno što znači biti filozof. Pitanje nije didaktičke prirode. Nije ni pitanje profesionalnog opredjeljenja, premda se ipak o izvjesnoj vrsti opredjeljenja radi. No, samo opredjeljenje, potaknuto voljom da se bude filozof, nije dovoljno, makar i samo ukazuje na nužnost filozofskog zanosa, koji nije nikakva laička opsjednutost “filozofijom”, u kojoj put ka njenoj stvarnoj prirodi zakrčuje ignorancija i fasciniranje, već nagovor na filozofiranje radi filozofije same. Ovo prvo odnošenje spram filozofije nije u biti samo subjektivno, već i nefilozofsko, jer se gradi na uvjerenju, a ne na nekom pouzdanom saznanju, iako odmah treba dodati da jedno pouzdano saznanje u ovoj vrsti činjenja ne može pružiti ništa, pa čak ni ostvareno djelo. Već u ovom početnom stadiju filozofiranja postaje jasno da filozofija mora biti nešto prisno, a ne neka oblast u kojoj se odrađuju dnevni zadaci. Ja jesam filozof samo ako sam od filozofije pozvan, ne po namjeri ili zaduženju da to budem. Filozofom se postaje tako da filozofija osvaja onoga koji misli i ima ga u vlasti, premda ta vlast ne okiva: onaj koji misli nije u ropstvu onoga što misli, već je oslobođen da ga misli. Pri tome, filozofija uvijek ostaje iznad subjekta koji filozofira, i tek kada je filozof neka vrsta ”provodnika ideje”, moguće je započeti filozofiranje u potpunom smislu. Tada mišljenje samo sebe vodi, tada mišljenje samo sebe misli... Ova ponesenost čini da filozof iz postignute sabranosti i ispunjenja vlastitog subjektiviteta mora napustiti svoju stoičku autonomnost, e da bi ”otišao od sebe”, da bi napustio svoja uvjerenja i znanja, te da bi bez ikakvih predrasuda došao do onoga što jest znanje koje postaje njegovo uvjerenje kroz koje ponovo dolazi i do sebe. Filozof mora izvršiti ovo oslobađajuće kruženje refleksije da bi došao do sebe i svijeta kroz sebe i svijet. U tom kruženju čak i svoje Ja može ugledati kao vlastito drugo, jer mu ono najdublje postaje najbliže. Samo u tom smislu filozofija može biti potpuno opravdana kao intimna stvar filozofa. I onaj drugi moment, tako omiljen u nekim novijim filozofskim pravcima, u kome se tvrdi da je filozofija u bliskoj i čak neotklonjivoj vezi sa ličnim životnim iskustvom, ovdje ima nešto drugačije značenje. Filozofiranje je (životni) događaj. Ono nije poziv, već stanje. Čuveni Parmenidov treći fragment - ” ... jer je (jedno te) isto: misliti i biti” - može biti podvrgnut “marksističkoj” kritici, po kojoj najprije moramo biti da bismo uopće mogli misliti, ali ova narodska mudrost ovdje nema značaja, jer je riječ o tome da je jedinstvo našeg mišljenja i bivanja dokaz filozofske egzistencije. Filozofiranje postaje sam dokaz egzistencije, egzistencija je u službi filozofiranja: ja, koji filozofiram, filozofiranjem potvrđujem, dokazujem da jesam. A ako je isto misliti i biti, kao djelatni subjekt ja jesam samo kao misleće biće. Tada se predajem mišljenju kao svom vlastitom. Filozofiranje tada više nije nešto što bi moglo biti spram subjekta, već suština bića. Čak i nije više stvar u tome da budemo na putu ka filozofiji, već da budemo u filozofiji: samo filozofiranje je način egzistiranja. Time što je filozofiranje egzistiranje, poziv filozofa se izjednačava sa stvaralačkom egzistencijom kao takvom. U prisnoj distanci s onim što jest, spekulativna imaginacija - u kojoj mašta ustupa mjesto argumentaciji refleksije, a čulno blijedi pred kritičkim razlikovanjem - ostvaruje se u liku poietičke teksture, koja svoje uporište uvijek nanovo kuša u biti filozofije. A bit filozofije ovdje jest: biti slobodan u otvorenom. Ostvarenje ove unutarnje biti slobode podjednako je mjerodavno i za djelo i za njegovog tvorca. Samo u oslobođenoj filozofskoj imaginaciji može da nikne djelo - filozofski poiesis koji je istovremeno theoris i svoj vlastiti praxis, djelo u kome su velike mislilačke individualnosti, poput Heraklita, Spinoze ili Nietzschea, odgovarajući na unutarnji zov svoga bića, izazovima života odgovarali logosom misaonog čina. Za filozofiju, koja je osnovna odrednica misliočevog činiti-biti, može biti rečeno onako kao što stvaralac kaže za poeziju: filozofiranje je postojanje.

Pokreće Blogger.