Predrag Matvejević: Tri zapisa o krugu


I. Kruh apokrifnih evanđelja
Mnogi apokrifi, koje je crkveno učenje već od prvih koncila odbacivalo i poništavalo kako bi izgradilo i sačuvalo svoje jedinstvo, svjedoče o kruhu – njegovu razlamanju, dijeljenju, umnažanju. U tim se spisima često navode i ponavljaju dijelovi iz Novoga zavjeta, opisi Kristove Posljednje večere s učenicima, Isusov odlazak u pustinju u kojoj ga Vrag izaziva da od kamenja napravi hljebove, njegova molitva na Maslinskoj gori, smrt i uskrsnuće Spasiteljevo te njegov ponovni susret sa sljedbenicima u Emausu. Dobar dio štiva koja su proglašena apokrifnima nisu krivotvorine – ona su naprosto smatrana nepotrebnim ili, prema izvornom ili službenom stajalištu Crkve, štetnima. Heterodoksija se poistovjećivala s herezom. Kanonizirani dijelovi evanđeoske predaje dugo su suprotstavljani nekanoniziranima. Apokrife je potiskivala temeljna doktrina Crkve, nijekala ih je dogma. Pritom sam kruh i njegovo poistovjećenje s Kristovim tijelom nisu bili sporni. Mnogo je primjera koji to potvrđuju. Judino evanđelje, koje je u posljednje vrijeme najviše osporavano, dovodi u pitanje pretvaranje vode u vino na slavlju u Kani Galilejskoj, ali ne osporava blagoslov kruha – njegovo lomljenje i dijeljenje na Posljednjoj večeri. U Muci Bartolemejevoj svetac doslovno ponavlja evanđeosku poruku da se “ne živi samo od kruha, nego od svake riječi što od Boga dolazi”. Prema Djelima Petra i Šimuna, sveti je Pavao u Rimu odbio euharistiju lijepoj Rufini, koja je muža varala. Gol, ogrnut samo pregačom, dječačić je donio Petru komad “raženoga kruha” kakav je pravljen u Vječnome gradu. U Barnabinim djelima spominje se susret u Antiohiji sa svetim Pavlom, oboljelim: on je i u svojoj patnji “jeo kruha, ali sasvim malo”. Sveti Juda Tadej, brat Jakova Mlađega i zaštitnik “očajnika” – nemojmo ga zamijeniti s Judom Iškariotom, Tadej na aramejskom znači “odvažan” – pokrstio je u Armeniji kneginju Sandokht: “blagoslovio je kruh i dao ga njoj i njezinim pratiocima”, da bi ona kasnije i sama “kruhom hranila vjernike”. Prema spornom apokrifu naslovljenu Historija tesara Josipa, Josip je nakon povratka s dugog putovanja zatekao Mariju “trudnu u trećem mjesecu… te ostao pogođen i potresen”; dugo nije “ništa jeo”, čak ni kruha koji tješi. Knjiga Elkasajeve objave protivi se “grčkome kruhu”, namijenjenu trpezi bogatih, a Život Andrijin opisuje starog i iznemoglog Nikolu kako živi samo od “kruha i vode”. Nikomedovo evanđelje poziva na “svetkovanje Azima” – stare židovske svečanosti, na kojoj su izloženi beskvasni kruhovi. Knjiga o pijetlu poziva Kristova miljenika Ivana da blaguje “kruh namočen u vinu”. U apokrifnom Životu Isusa i njegovoj ljubavi prema apostolima čitamo: “Onaj s kojim nisam kruh podijelio svojim rukama, taj nije dostojan dijeliti moje tijelo.” U posljednjem času Josip iz Arimateje obraća se umirućem Kristu: “Oni koje si kruhom hranio trebali bi ti sad pomoći.”
Na još mnogo drugih mjesta spominje se kruh u apokrifnim spisima. On nije, gotovo nigdje i nikad, razlog zbog kojeg su ti spisi izbačeni iz evanđelja i katekizma. Pisani su raznim jezicima, aramejskim kojim je govorio sam Krist, još češće grčkim, latinskim također, etiopskim, koptskim, sirijskim. Jedan od Života Isusovih napisan je na arapskom i dugo bio poznat pod imenom Arapsko evanđelje djetinjstva. Postoje razni rodovi apokrifnih spisa, u svakom se od njih spominje kruh sa štovanjem: u Mukama (passionesJakova brata Ivanovog, Matije, Šimuna, Bartolomeja; u apokalipsama Pavlovoj, Petrovoj, Ivanovoj također, Tominoj, Sidrahovoj i Esdrinoj; u Sibilinskim orakulima, nakon početka i prije kraja te u Nauku apostola Addaija. Pouke su u tim djelima povezane s prilikama u kojima su ona nastala ili postala pristupačnima. Pomogla su da se širi kršćanska vjera bez obzira na to jesu li u svemu zastupali njezinu ispravnost. Apokrifne su biografije postale hagiografije, uspomene legende, propovijedi priče. Vjera i Crkva na svoj su način uvele red u neusklađenost ili otklon pojedinih štiva. Središta u Rimu i Konstantinopolisu bila su stroža nego provincijalne kongregacije i marginalni samostani. Petrovo evanđelje pronađeno je u grobu običnoga bizantskog monaha, Petrova apokalipsa otkrivena je na etiopskom jeziku. Episkopat je bio zahtjevniji od monahizma. Apokrifni su spisi bili suparnici patrističkima. Otac Origen žigosao je “opaku drzovitost onih koji žele ispravljati”. Patristika je, pošto se s njima obračunala, i sama postala suvišnom.
Unatoč osporavanjima i osudama, u apokrifima nastaju zanimljive varijacije na evanđeoske teme, javljaju se živopisne epizode, rabe pučki oblici pripovijedanja. U prvim stoljećima poslije Krista više je apokrifa na istočnoj, bizantskoj strani, u srednjem vijeku prevladavaju na Zapadu. Nastoje se i na drugoj strani približiti gledištima povijesnim i teološkim, mjestimice i književnim. Neki su bliski gnostičkom iskustvu, neki esoteričnoj predaji. Slikari upotrebljavaju apokrifne motive na freskama i ikonama; susrećemo ih također na mozaicima i reljefima sarkofaga. Dante je, po svemu sudeći, dobro poznavao apokrifnu Pavlovu apokalipsu i poslužio se njome pišući Pakao.
Malo je teološke rasprave u apokrifnim spisima, ali se ni nju ne bi trebalo zanemariti. U nekima od njih, koje vrijedi ponovo pročitati i u stanovitoj mjeri iskupiti, mudrost i vjera se susreću. Tako u Djelima Filipovim čitamo: “Bit ćemo u skladu sami sa sobom kako bismo postali dostojni kruha čiji smo slavnu tajnu čuli…. Ta je misao našla svoj dom u nama… Ona nas spašava od teške tromosti divljaštva, postupno nas pripitomljuje sve dok od nas ne načini potpune ljude od tijela i duše”.
Kruh je u apokrifima ne samo predmet priče nego i zalog pomirenja.
II. Kvasno i beskvasno
U vrijeme raskola, kršćanske crkve Istoka i Zapada podijelile su se oko upotrebe beskvasna (azima) ili kvasna kruha u euharistijskom obredu. Prije toga, na prvim koncilima održanim u starim gradovima od kojih su sačuvane čudesne ruševine, poput Nikeje, Antiohije, Pergama, Kalkedona, toga spora još nije bilo – nikakva zapisa o njemu nije, izgleda, ostalo. Sveti je Ciprijan u svojim Epistolama govorio o vodi i pšeničnome brašnu kao sastavnicama kruha, ne isključujući pritom ni kvas ni sol. Kristova posljednja večera s apostolima pala je po svemu sudeći u dane pashalnoga blagovanja kad je po židovskome Zakonu svaki trag kvasa morao biti uklonjen iz doma. “Praznik azima” slavljen je od davnina prema predajama izabranog naroda. Bizantski su teolozi držali, međutim, da se oproštaj Božjega sina od svojih učenika zbio uoči Pashe te da kruh toga dana nije morao biti beskvasan. Večera u Emausu dogodila se također u pashalnoj sedmici, ali o tome nije bilo spora. Gozba prigodom svadbe u Kani Galilejskoj bijaše posve drukčije naravi.
Protjecalo je prvo stoljeće drugoga milenija kršćanske ere kad je carigradski patrijarh Mihajlo Kerularij navijestio razdor, crkveni i vjerski, osudivši one koji rabe beskvasni kruh u obredu. Nazvao ih je “azimistima”. Crkveni dostojanstvenici koji su mu bili skloni optužiše zapadne kršćane da su potpali pod utjecaj judaizma i apolinarijske hereze. Kvas smatrahu živim simbolom Spasiteljeve ljudske sudbine. Patrijaršijski rizničar je na crkvenom pragu izgazio nogama azimu hostiju. Na drugoj pak strani, katolički teolozi i prelati prozvali su “kvasnjacima” (fermentarii) svoju pravoslavnu braću po Kristu, a kruh kojim se služe, zbog šupljikavosti, nazvaše: cavernosus. Stanovite istočne crkve, poput armenske, maronitske ili malabareške opredijeliše se, unatoč svemu, za zapadni obred – hostija koju koriste beskvasna je. Kopti ih u tome pogledu nisu slijedili. Na zalasku srednjega vijeka koncili u Lionu i Firenzi nastojahu ublažiti spor i umanjiti značenje razlika koje su do danas sačuvane. “Kruh svagdanji” u osnovnoj molitvi svih kršćana mogao je biti, iz dana u dan, kvasan ili beskvasan. Oko vina – bijela ili crvena kao Kristova krv – manje se sporilo. Ulje pak nikome nije bilo sporno.
Rijetki duhovnici nastojahu na objema stranama ublažiti razdor. Petar Antiohijski uputio je poslanicu spomenutome carigradskom patrijarhu Kerulariju ističući u njoj kako vjernici malo drže do razlike o kojoj se vodi spor. Nedugo pošto je raskol već potvrdila obostrana anatema, Teofilakt Ohridski, rodom iz Euriposa u Eubeji, uputi zavjetnu poruku svome učeniku Nikoli, đakonu Svete Sofije: “Gospod je blagovao Pashu u vrijeme koje je za to bilo određeno. Nju su priredili njegovi učenici i domaćin koji ih je ugostio. Bila je dakle pripremljena prema ustaljenom običaju. Spasitelj je jeo kruh koji bijaše pred njim, to jest azimi. Ali mi koji blagodarimo Kristovoj slobodi nismo prisiljeni uzimati beskvasan kruh niti odbacivati kvasan. Jer prirodno je da kruh bude dostupniji što većem broju ljudi, pa makar bio i od ječma… A uzvanici i domaćin Posljednje večere bijahu naviknuti na skroman ječmeni kruh, onaj isti kojim, po Evanđelju, bi nahranjen izgladnjeli puk.” Ovaj su nam zapis pribavili monasi iz samostana Bose, na sjeveru Italije, koji gaje iskreno prijateljstvo s braćom istočnoga obreda. Oko manastira Svetoga Nauma, gdje  dični Teofilakt ostavi za sobom neizbrisiv trag i napisa hvale vrijedno žitije svetoga Klimenta Ohridskoga, uzgajahu se stoljećima i pšenica i ječam i, zajedno s njima, raž. Boravio sam više puta u tome kraju, gdje je zemlja crna i plodna – bijeli pšenični kruh kao i crni od ječma i još crnji od raži tu su svi jednako  hranjivi i blagotvorni, tijelu i duhu našemu.
III. Kruh egipatske ljepotice
Na mnogo mjesta u starome Egiptu, u piramidama i nastabama, nađene su razne vrste žita i kruha. U Deir el-Medini je grobnica u koju je arhitekt Kha pohranio sarkofag s mumijom svoje mlade supruge Merit, koja ga je prerano ostavila i ražalostila. Uz njezino tijelo ostavio je za zagrobni život više od pedeset hljepčića. Čini se da nigdje nisu bolje sačuvani i da nije ih nađeno toliko. Neki su još svijetli, gotovo bijeli, slični tankim lepinjama koje se i danas mijese i peku u tome kraju. Drugi su potamnjeli, pougljenili, pocrnjeli. Većinom su okrugli ili trokutasti. Neki nalik na stošce, neki na dojke. Na sredini su obično probušeni – da se u udubinu udjene list, grančica ili možda cvijet, radi mirisa, okusa, oblika. Oko njih su košare od pruća, ćupovi od gline manji i veći,  neki sasvim mali poput naprska. Uz njih su razne vrste sjemenki i brašna, plodovi palme zvane “dum”, datulje, rogači, glavice češnjaka. U posebnim bočicama i kovčežićima od sikomora ostale su mirisne masti i tekućine spremne da čuvaju ljepotu tijela koje nesretni udovac Kha nije mogao zaboraviti. Čiste halje su među opremom, plahte i ubrusi pokraj njih. Maska lijepe tamnopute pokojnice sačinjena je od zgnječenoga lana, s očima sjajnim, od opsidijana, s ogrlicom od lapis-lazulija. Sačuvano je sve što je ostavljeno za zagrobni život, a najviše kruha. Uza nj je stavljen u grobnicu svitak Knjige mrtvih, dug oko trinaest metara, razdijeljen u trideset i tri poglavlja. Bilo je to pod osamnaestom dinastijom koju su, na razmeđu četrnaestog i petnaestog stoljeća prije naše ere, proslavili faraoni Amenofi II i Amenofi III. Grobnicu uz dom arhitekta Kha u Deir el-Medini otkrio je arheolog Schiaporelli na početku dvadesetoga stoljeća našega doba i prenio je u cijelosti u svoj Pijemont. Posebnu je pažnju posvetio kruhu. Prošlost i povijest obiluju sličnim pripovijestima, sve se ne daju ispričati, mnoge nisu spašene od zaborava.
Odlomci iz knjige Kruh Mediterana – svjetovni i sveti, Zarez, broj 212, 2007

Pokreće Blogger.