Tatjana Gromača: O važnosti figura otoka i egzila


Onaj koji želi misliti, nužno sam sebe mora iščupati iz takozvanih „društvenih tijekova“, jer boravak u njima nameće uzgoj konfekcije. Nužno je za svako misaono i kreativno biće da ono sebe neprestano čisti i pere od misaone zgotovljenosti. Tu je uvijek riječ o tome da onaj koji misli i koji mišljenjem nešto stvara poduzima sve što je u njegovoj moći kako bi ukazao na nužnost, no ne samo nužnost, korjenitih promjena.

Misaono biće njegova vlastita stvarnost upozorava, iz dana u dan uvjerava u to da su potrebne korijenite promjene, jer samo one uistinu jesu promijene, obzirom da su korijenite, dok je sve ostalo prevaga dizajna i estetizacija nad suštinom, čija se lažnost ipak pokaže kao nesvrhovita, obzirom da promašuje bit.

Zbog toga su pojmovi „otoka“, „otočnosti“, „egzila“ nužni, svojevrsni primjeri preduvjeta za svako mišljenje i stvaralaštvo. Nisu li na kazne otoka i  egzila osobito nemilosrdni društveni ustroji osuđivali i osuđuju upravo one koji nešto misle i stvaraju?

Mišljenje i stvaralaštvo upereni su naravno protiv zajednice – tako to vide kolektivi, koji ne mogu, a da ne uzgajaju vrst svijesti koja je „masovna“, jer kako bi u protivnom s gomilama individualnih svijesti izašli na kraj? Obzirom na to da su zajednice konstruirane autoritarno, i da se ta autoritarnost s leđa podupire o hijerarhijske poretke, o strah od moći i represije, drugačiji pogled na mišljenje i stvaralaštvo u ovako izraslim zajednicama niti nije moguć. Stoga će oni koji se, unatoč svemu, zbiljski opredijele za bit u ostvarenju, ispunjenju određene autentičnosti, nužno tragati i za mirom i odijeljenosti od drugih.

U protivnom, bez obzira na to koliko mi druge voljeli, razumjeli ili ih osjećali bliskima i srodnima, sami sebi namećemo opasnost da naša vlastita misaono stvaralačka autentičnost plati pogibijom, zbog utjecaja tuđe, a da toga svega pri tome čak ne budemo svjesni.

U svijetu duha i stvaralaštva to je nešto što se događa gotovo neprestano. S jedne strane posve je nemoguće i iluzorno očekivati da će naša vlastita autentičnost biti samo naša. U tom pogledu posve je razumljivo da se mi uvijek na nešto ili nekoga nadovezujemo, i dakako, da ponavljamo ono što su već drugi prije nas tisuću puta kazali. Međutim, a tu je ta razlika koja nas može koštati vlastite pogibelji – mi možemo birati na koga ćemo se nadovezati, u koji ćemo se misaono kreativni krug uključiti, za koga ćemo se,  „uhvatiti za ruke“.

Sve je to važno samo iz jednog razloga – da bismo uistinu spoznali tko smo mi sami i kamo nas vode naši vlastiti putovi, u kojem pravcu se otvaraju i putuju naši vlastiti svijest i mišljenje, za nas su nužni mir i bistrina. Uz pomoć tih elemenata, koji se nedvojbeno podrazumijevaju kao važna sastojnica svake samoće, odvojenosti, pa time i simboličke ili ne, inzularnosti ili egzila, lakše ćemo vidjeti ne samo tko smo mi, nego tko su i oni od kojih trebamo učiti – ka čijem primjeru trebamo težiti.

Tu ne smijemo zaboraviti na jednu važnu činjenicu – ta samoća, odijeljenost, otočnost ili egzil moraju na jedan način biti ispunjeni i osmišljeni, dodirnuti životom u svim njegovim iskazima, da bi s druge strane bili radni, stvaralački.

Ovdje je dakako neizbježna i proturječnost ove protjerano izbjegličke pozicije, koja priželjkuje svoje izbjeglištvo, kako bi bila plodonosna, ali koja želi i treba sve one preduvjete koji će joj taj radni motor održavati živim i toplim, zdravim, energičnim i radosnim.

Jer, koliko god netko tužan i nemoćan bio, kada su mišljenje i stvaralaštvo u pitanju, onda tu bilježimo i ljekovitu prisutnost radosti, koja golom oku može biti nevidljiva.

Otok ili egzil, stvarni ili fikcijski, ali i kontekst, odnosno okruženost, i ne samo to, već i prožimanje i pretapanje sa njime. Da se razumijemo – čisti otok, ili čisti egzil zapravo ne postoje. Uvijek ćemo naići na kamen, mrava, pticu, na drugog predstavnika naše vrste. I ne samo da ćemo na njih naići, nego ćemo ih priželjkivati sresti, radovati im se, zatražiti od njih pomoć i svjedočiti nekim od čudesnih potvrda uzajamnosti, povezanosti i srodničkoj isprepletenosti živoga svijeta.

Nije li lijepa ta proturječnost i dvojnost naše prirode, koja nas na koncu, zajedno s prirodnim kretanjima cjelokupnog prirodnog zdanja čiji smo dio, upozorava na našu osobnu beznačajnost, na goropadnost naše usamljenosti, koja mora biti umišljena da bi nešto porodila? I s druge strane, a to je zapravo uvijek ista strana, ukazuje na našu slabost, krhkost i propadljivost, kojoj su potrebni briga, zaštita, njega i pažnja, a u svemu tome dati ćemo si slabu prigodu za učenje osudimo li sebe na potpunu odijeljenost i tišinu.

Što je s onima koji svoje otoke i egzile nisu morali umišljati i izmišljati, kojima su se te grubosti i nasilje uistinu dogodili? To je pak nešto drugo, to više nisu igre života, već sudbine i povijesti, nad kojima se malo toga može kazati da bi se pomirile bol i nepravednost koje su oni koji su ih snosili trpjeli.

No ovdje opet i uvijek ističemo pobjedonosno čudo predstavnika ljudske vrste, koji su nemanima zabrana i mržnji odgovarali ostavljajući svjedočanstva u obliku stvorenih djela, koja na određen način svjedoče o božjoj milosti što se spušta, pomažući im da snagu i smisao daljnjega opstanka u najtežim okolnostima pronađu u nepoznanici stvaranja.

A na svojevrstan, makar simbolički izgon, osudu, prezir i mržnju osuđen je svatko tko se opredjeljuje za misao i stvaralaštvo. To su posljedice načina konstrukcije ljudske zajednice, ljudske psihe, kojima treba zahvaliti na njihovoj sili koja već tisućljećima proizvodi otpor, što rezultira trenjem ili dinamikom, kretanjem u ljudskom kozmosu u široko postavljenim prostorima duha.

Ponekad se doduše doima da je sve što je do sada stvoreno pod velikom prijetnjom iščeznuća u poznatom i surovom kovitlacu povijesti, unutar kojega više nitko neće imati vremena niti interesa da u stvorenom pronađe hranu kojom će obasuti svoju duhovnu pažnju. No to je također samo jedan moment u gibanjima, za koja, unatoč tome, vjerujemo da su vječna i neuništiva.

(tekst je prvotno objavljen u Zborniku Trećeg programa hrvatskoga radija, posvećenom temi otoka i egzila)

                                           
Pokreće Blogger.