Vedran Rutnik: Filozofijska ropstva


Filozofija je oduvijek u podjednakoj mjeri robovala onom logičkom i onom religioznom. Iako je njezina pojava na povijesnom planu u više navrata bila nadahnuta otporom spram religijskih, jednako kao i zdravo-razumsko te pozitivističko-znanstvenih elemenata čovjekova mišljenja, filozofija je i sama često ostajala prepuna istih. Njezina je osnovna zadaća bila da ponudi nov način mišljenja. Ali, preuzimajući religijska pitanja, filozofija je nudila samo nove odgovore ili gotovo iste odgovore umotane u novu terminologiju. Pojmovi poput prapočela, supstancije, duše, logosa, besmrtnosti i svjetskog uma, koji su tako dugo razbuđivali maštu filozofa, u bitnome su u potpunosti religijski pojmovi ili pak logičke besmislice nastale navlačenjem argumenata u prilog unaprijed odabranoj tezi, koja je prema svojem porijeklu opet religiozne prirode. Filozofijski otpor rijetko je kada uspio napustiti religijski narativ. Nastavljajući promišljati o starim temama, filozofija se uspjela izboriti tek za novi jezik, dok je sadržaj mišljenja ostao nepromijenjen.

Uz dugotrajnu podređenost onom religijskom, filozofija je s druge strane samovoljno potpala i pod vlast onog logičkog. Po uzoru na strogost matematičkog mišljenja, Grci su razvili razumsku logiku koja poštuje pravilo neproturječenja (Aristotel) te umsku logiku koja nadilazi ograničenja tog pravila (Platon), a čije mogućnosti su do krajnjih granica iscrpljene u Hegelovu sistemu. Razumska logika surađuje s osjetilnim spoznajama, na određeni način ih nadilazi i uređuje, ali uvijek ostaje zemaljska. Njezina apstraktnost je čisto formalna. Umska logika prenosi religijski sadržaj iz sfere mita u sferu logičkog mišljenja i time nužno zalazi u onostranost, što polučuje apstraktnost sadržaja.
Nevolje po filozofiju nastaju u oba slučaja. Razumska logika čini mišljenje matematičkim, znanstvenim, a umska religioznim, kulminirajući u apsolutnoj znanosti kao potpunom pomirenju religijskog i logičkog. U čemu bi onda bila ta toliko često naglašavana izvornost filozofijskog mišljenja? Što je uopće izvornoga u bilo kojoj filozofiji? Što je filozofijsko u bilo kojoj filozofiji? Nisu li različite filozofije samo više ili manje nesretne mješavine logičkog i religijskog? Zašto filozofi jedan od drugog naslijeđuju jedno te ista pitanja? Ako smo iskreni, s poviješću filozofije moramo biti razočarani.

O neprimjerenosti prisustva bilo kakvog religijskog sadržaja u prostoru filozofijskog mišljenja izlišno je govoriti. Sve stare metafizike filozofiji stoje na sramotu, a ona koja se potrudila biti najobuhvatnijom, ono Hegelovo manijakalno, megalomansko kršćansko ruglo od sistema, sramoti nas ponajviše. Filozofija je, nažalost, dugo išla na ruku kršćanstvu, trseći se objasniti boga bolje, umješnije od samih kršćana. Fanatizam jednog nesretnog stolara, čija podsvijest je u posljednjim trenucima zapjevala "Eli eli...", učinio je da i filozofija ispusti konce iz svojih ruku, ako je samu sebe ikada i imala u svojoj vlasti.

Međutim, o apsurdnosti onog logičkog valjalo bi kazati pokoju riječ. Poslužimo se za to primjerom. Causa sui, koncepcija boga koja je samo druga verzija Aristotelova nepokrenutog pokretača, možda najslikovitije pokazuje zašto logici nije mjesto u filozofijskom mišljenju i zašto ona pripada tek dječačkom nadmudrivanju, a filozofiranje čini plitkim i smiješnim.

Sve što postoji moralo je prethodno biti stvoreno. Dakle, ono što nije stvoreno, ne može postojati. Nadalje, sve što je stvoreno ima svojeg stvoritelja. No s obzirom da bog po definiciji ne može imati stvoritelja, jer tada ne bi bio bog, logika nam govori da bog sam nije stvoren. Ali ako nije stvoren, kako onda može postojati, kad je sve što postoji moralo biti stvoreno? Samo je jedan mogući izlaz iz ove teološke nevolje, a to je koncept causa sui koji kaže: bog je stvorio samoga sebe.

Nije teško uvidjeti da se u ovom dokazu ne radi ni o kakvoj spoznaji boga, što nas Spinoza uvjerava da posjeduje, već samo o udovoljavanju logici pomoću domišljatosti, o navlačenju argumenata poradi uspostavljanja već odabrane teze. Iz ovoga je vidljivo kakvim se jeftinim trikovima služila jedna od "najvećih" novovjekovnih filozofija. Daleko od toga da bi Spinoza bio usamljen u ovakvom podmetanju dokaza.

Bog koji stvara samoga sebe? Koju logiku zadovoljava ovaj nebulozni iskaz? Ako je bog stvorio samoga sebe, morao je postojati prije nego što je sebe stvorio. Kako netko može postojati prije sebe, postojati prije nego što postoji? I zašto bi uopće stvarao samoga sebe ako prethodno već postoji? Ili možda logika od ovog trenutka više ne važi, možda sad slijedi ona famozna: "ljudski um je suviše ograničen da bi mogao shvatiti božju bezgraničnost"? Ali gdje je nastala predodžba o bogu i njegovoj nedokučivosti, kao i predodžba o ograničenosti ljudskog uma ako ne upravo u tom "suviše ograničenom" umu?

Nikakva duboka misaonost nije potrebna da bismo uvidjeli besmislice koje nam pod imenom metafizike nudi filozofija. Štoviše, tzv. dubina misli vrlo često odvlači pažnju svijesti od temeljnih zabluda određenih filozofijskih postavki. Metafizičari kopaju duboke rupe kako bi svijest koja pristupa što dublje potonula u taj "strogom misaonošću" pripravljeni kaos, kako nikada ne bi vidjela gdje se uopće nalazi, a kamoli gdje je izlaz. Na taj su način filozofi, svjesno ili nesvjesno, jedan drugoga uvlačili u vlastite rupe. Svaki sljedeći se nadao da će kopajući još dublje od svog prethodnika konačno pronaći put, a trebalo je samo izbjeći rupu.

Iz tog razloga, poradi očuvanja vlastite misaonosti, pri susretu s filozofskim tekstovima potrebno je slijediti dva jednostavna načela:
1) ne čitaj previše
2) dobro obnjuši prije nego što počneš probavljati.

Za razliku od onih koji moraju pročitati što više da bi razumjeli tek ponešto, onaj tko želi očuvati filozofičnost mora se ustezati od prekomjernog čitanja jer ono sa sobom donosi navedenu opasnost. Da bi se moglo razumjeti određenu filozofiju, potrebno je naučiti i u određenoj mjeri prisvojiti jezik te filozofije. Ali onog trenutka kad se taj jezik prisvoji, naše misli prestaju biti naše. Naše misli sada se spontano kreću stazama prisvojene filozofije dok smo mi uvjereni da su to naše staze, naša pitanja i naše potrage. To je zamka u koju su upali gotovo svi filozofi, podmećući nam ono romantično uvjerenje o tome da svi mi tobože dijelimo ista pitanja jer smo svi ljudi. Stoga je korisnije njuškati filozofe sa svih strana, uzimati malo po malo, a i to malo kušati oprezno i po više puta. Na taj način razumijevanje određene filozofije neće postati njezino prisvajanje.

Povijest filozofije zaslužna je za to da nam je neusporedivo lakše misliti tuđe misli nego li uopće čuti vlastita pitanja. Srdimo se na religije što nas kao djecu filuju odgovorima na sva moguća pitanja prije nego što smo si uopće postavili ijedno jedino, a kad odrastemo dočekaju nas filozofije usađujući nam, ako i ne toliko odgovore, onda svakako pitanja i puteve na kojima bi se naše mišljenje trebalo kretati. U čemu je stvarna, bitna, suštinska razlika između religije i filozofije? Po čemu se onaj koji vjeruje u jednoga Boga, stvoritelja neba i zemlje razlikuje od onoga koji brani koncept causa sui, kada stav ni jednog ni drugog ne proizlazi ni iz kakve spoznaje? I gdje je ta tobožnja sloboda mišljenja kojom se filozofija toliko ponosi?

Ili je možda problem u nama? Možda se jednostavno radi o tome da, poput vjernika, ni mi mislioci još uvijek ne znamo biti bez oslonca, sami pred sobom i bez temelja pa se zbog toga tako lako i tako rado utječemo filozofima, izdajući pri tome samo filozofiranje.  

Odstranimo li iz filozofije sve religijske teme i koncepte, otpišemo li metafizičku logiku, koja umjesto da nam pruži spoznaju izmišlja dokaze ili se zanosi premještanjem religijskog iz mita u logos (kao da smo išta dobili time što ćemo boga, umjesto u vidu osobnog spasitelja, doživljavati u vidu svjetskog duha),  preostaje li nam išta što bismo mogli nazvati izvorno filozofijskim iskustvom? Koja pitanja, koji koncepti, koji putevi mišljenja izražavaju tu izvornost?

Dvadeseto stoljeće koje se obrušilo na metafiziku pokušalo je na više načina odgovoriti na to pitanje, ali s kakvim uspjehom? Egzistencijalistička naklapanja o tjeskobi, beznađu, izgubljenosti i besmislu života uslijed svjetskih ratova neodoljivo podsjećaju na razvoj helenizma uslijed mahnitanja Rima i propasti polisa. Tada je zavladao stoicizam sa svojim receptima za sretan život, u središte mišljenja stavljajući mudraca koji dostiže ataraksiju, pristup koji je vjerojatno preuzet s istoka. Posljednjih pedeset godina gledamo istu scenu. Istočnjačke religije i kultovi osvajaju zapad koji je nakon razaranja žedan svoje sreće i mira, koji žudi biti zen. Pri tome ne smijemo zaboraviti da nihilističko nijekanje smisla još uvijek pati za smislom, još uvijek čezne za svrhom, koja je pak sama i kao pitanje i kao pojam također religijskog porijekla, što relevantnost pojmova smisla i svrhe za filozofijsko mišljenje čini upitnom.

Kada bi zapadnjačka misao zaista imala nešto izvorno, nešto autentično za ponuditi, tada bi posvudašnji priljevi s istoka bili istinska prijetnja. No budući da se filozofija po tom pitanju nije iskazala, a ona je, paradoksalno, jedina koja može ponijeti tu zadaću, zapadu ništa ne prijeti, ovdje se nema što razoriti. Kada bi bio izvoran i autentičan, kada bi u njegovu duhu, u njegovu mišljenju bilo iskrenosti i istinitosti, zapad bi bio neosvojiv. Ovako će se jedan svjetonazor mijenjati za drugi, jedna religija za drugu, ovisno o tome što je u datom trenutku u modi. I to je sve. Uzrok tomu treba tražiti u našoj misaonoj navici da preuzimamo pitanja i puteve mišljenja svojih prethodnika, da kao papige ponavljamo jedno te isto unedogled, nemajući dovoljno odvažnosti da se odriješimo onoga što nam ne pripada. Ne postoji filozofija sama koja u različitih filozofa različito progovara o onom istom, a još manje postoji nekakva logička zakonitost višega reda koja upravlja poviješću filozofije, kako to sebi predstavlja povijesno mišljenje. Takvo uzdizanje povijesnosti filozofije na razinu logosne svetosti izuzetno je patetično, jedno smiješno, djetinjasto, kršćanskim pathosom obojano zanošenje, silna volja da se riješe problemi koji ne postoje. Budući da nedostaje volja da se gleda samoj stvari u oči, sve se uljepšava, komplicira i prikazuje ozbiljnijim nego što jest. Sve što postoji su filozofske glave koje u vlastitoj slabosti i neiskrenosti nasljeđuju pitanja i puteve mišljenja čak i onda kada su uvjerene da se sa svojim prethodnicima razilaze.


Nakon više od dva tisućljeća mi i dalje ne znamo koja su to bitno filozofijska pitanja, mi ih naprosto nemamo. Usred preobilnog logičko-religijskog žamora, mi ih ne čujemo, mi ih ne osjećamo. A pretpostavimo li da je mišljenje jedno sa životom, da mišljenje znači život, tada, u nedostatku sluha i osjećaja za izvorno filozofijska pitanja, mi nužno stojimo na udaljenosti od života samog. Filozofija koja si je u zadaću uzela da nas, izbavivši nas iz okova religijskog i zdravorazumskog mišljenja, privede životu, omogući nam neposredan, čist dodir onog živog samog te nam pomogne da osvijestimo naše jedinstvo s njime, jedinstvo koje nema lik blaženosti i sreće, već se, budući da život sam djeluje ali o sebi nikada ne govori, očituje u bestemeljnoj zapitanosti pred svime, još uvijek nije dorasla svojem zadatku. Ipak, u nečemu nam jest pomogla. Ako je vjerovati Schellingu da je via negativa jedini mogući izrecivi put u spoznaju, tada nam je povijest filozofije jasno pokazala na kojim sve putevima vreba opasnost da se promaši život.

Pokreće Blogger.