Mario Kopić: Lacan objašnjen djeci


Studirajući kliničke simptome nekih mentalnih bolesti, govorne omaške (lapsuse), šale i snove, Sigmund Freud je spoznao da pritom nisu posrijedi besmislice, nego da te pojave ukazuju na dotada još neotkriveni krajolik u ljudskoj duševnosti. Na temelju toga nastala je njegova znamenita knjiga Tumačenje snova (Die Traumdeutung) (1899), u mnogim aspektima inauguralno djelo psihoanalize.

Navedimo primjer iz njegove knjige Predavanja za uvod u psihoanalizu (Vorlesungen zur Einführung in die Psychoanalyse, 1917). Jedan je bečki profesor jednom izjavio sljedeće: Dann aber sind Tatsachen zum Vorschwein gekommen. Tada su činjenice došle na svinjariju. Naravno, pravilno bi bilo: Dann  aber sind die Tatsachen zum Vorschein gekommen – tada su činjenice došle na vidjelo (zum Vorschein). Zašto se govorniku nametnulo ono „w“, koji je sadržaj govorenog iz „činjenica“ prekvalificirao u „svinjarije“ (Schweinereien)? Zato jer je doista bilo riječ o svinjarijama. Profesor je za njih znao, no njegova ga je uljuđenost priječila o tome govoriti neposrednim riječima. Izrazio se neutralno. Pravi je sadržaj onoga što je mislio zbog cenzure nekamo potisnuo, odbacio.

„Govornik se odlučio da remetilačku tendenciju (störende Tendenz) neće izraziti u govoru, i tada mu se dogodila omaška, to jest tada se potisnuta tendencija protiv njegove volje izrazila, mijenjajući sadržaj intencije koju on dopušta, miješajući se s njim, ili čak stavljajući se upravo na njegovo mjesto“.

Dakle,  potisnuto je ipak našlo načina da se potvrdi, da iziđe na vidjelo, manifestira se i time ukaže na svoju prikrivenu, latentnu sadržinu.

Prije svega analiza je snova pokazala da taj prostor kamo cenzura nešto potiskuje i otkuda se potom to potisnuto javlja jest nesvjesno. Pri istraživanju toga novog područja ljudske duševnosti, za koje se pokazalo da je zapravo iznimno značajan pokretač ljudskih postupaka, Freud je otkrio da je ono seksualno. Energiju koja izvire iz seksualnog nagona nazvao je libido. No ta seksualnost nije nužno genitalne naravi, nego se pokazuje i razvija već od rana djetinjstva s promjenom objekta libida. Freud je dječju seksualnost podijetlio u tri faze: oralnu, analnu i falosnu. Posljednja, falosna, „baca“ dijete u Edipov kompleks. Dijete osjeća želju za roditeljem suprotnog spola i konkurentnost s roditeljem istoga. Dječak, recimo, zbog prijetnje kastracijom svoju falosnu želju za majkom potiskuje u nesvjesno, istodobno sa željom za odstranjenjem takmaca, oca. U spisu Ja i ono (Das Ich und das Es, 1923) Freud će to ovako artikulirati: „Slučaj muškog djeteta u pojednostavljenoj se verziji odvija na sljedeći način: u najranijoj dobi dijete razvija objektno zaposjednuće majke koje započinje na majčinim prsima te predstavlja uzorit primjer izbora objekta prema tipu naslanjanja; što se oca tiče, dječak ga prisvaja identifikacijom. Obje veze postoje neko vrijeme sve dok, pojačanjem seksualnih želja prema majci te opažanjem da je otac prepreka tim željama, ne nastane Edipov kompleks. Sada identifikacija s ocem dobija neprijateljski naglasak i preokreće se u želju da se otac odstrani kako bi zauzeo položaj koji on zauzima u odnosu prema majci“. Izraz Edipov kompleks naravno potječe iz Sofoklove drame: Edip (doduše bez svojega znanja, no upravo je to nesvjesno) ubija oca (želja za odstranjenjem oca) i spava s vlastitom majkom (majka kao objekt libida). Kada dozna što je učinio, sam će sebi iskopati oči (simbolička kastracija).

Pritom dijete doživljava na području ličnosti još jedan razvoj: od načela ugode prema načelu realnosti. Primarni čovjekov nagon jest načelo ugode (Lustprinzip): svoje djelovanje prema najprirodnijem porivu usmjeravamo tako da nam donosi ugodu. No pokazuje se da trenutna ugoda može biti škodljiva. Razvojem umnih sposobnosti i odgojem čovjek spoznaje da je bolje biti realan, misliti na korist i čuvati se štete. U spisu Formulacije o dva načela psihičkog zbivanja (Formulierungen über die zwei Prinzipien des psychischen Geschehens, 1911), Freud zapisuje: „Kao što Ja-ugode ne može ništa drugo željeti, raditi za dobitak ugode i izbjegavati neugodu, tako Ja-realnosti ne treba činiti ništa drugo do li težiti koristi i osiguravati se od štete“. A u tekstu S onu stranu načela ugode (Jenseits des Lustprinzips, 1920) o tome kaže:
„Znamo da je načelo ugode svojstveno primarnom načinu rada duševnog aparata i da je za samopotvrđivanje organizma u teškoćama vanjskog svijeta od samog početka neupotrebljivo i čak u visokom stupnju opasno. Pod utjecajem nagona samoodržanja (Selsbsterhaltungstrieb) prisutnog u Ja, na njegovo mjesto stupa načelo realnosti...“.

Dakle, načelo ugode biva zamijenjeno načelom realnosti (Realitätsprinzip).  To načelo ne znači odricanje od ugode, nego samo njezino „odlaganje“ na kasnije zadovoljenje. Tako, prema Freudu, postupaju religije. Svojevrsna su pak iznimka umjetnosti. U već navedenom radu Formulacije o dva načela psihičkog zbivanja piše: „Umjetnost na osobit način ostvaruje pomirbu obaju načela. Umjetnik je izvorno čovjek koji odvraća od realnosti zato što se ne može priviknuti na odricanje od nagonskog zadovoljenja (Verzicht auf Triebbefriedigung) koje ona ispočetka zahtijeva i dopušta svojim erotskim i častoljubivim željama da u životu fantazije čine što im je volja. On međutim nalazi povratka iz toga svijeta fantazija u realnost tako da zahvaljujući posebnoj nadarenosti svojim fantazijama daje oblik jedne nove zbiljnosti koju ljudi prizanju kao dragocjenu sliku realnosti. On tako na jedan određen način doista i postaje onaj junak, kralj, stvaralac i miljenik koji je oduvijek htio biti, a da ne mora udariti dugim obilaznim putom preko zbiljske promjene vanjskoga svijeta. To međutim može postići samo zato što drugi ljudi osjećaju isto nezadovoljstvo s realno nužnim odricanjem koje muči i njega i jer je to nezadovoljstvo kao posljedica zamjenjivanja načela ugode načelom realnosti i samo jedan dio realnosti“.

Freud je ljudsku duševnost istražio sistematski, i to u području trostrukog topografskog modela. Do 1923. godine govorio je o svijesti, predsvjesnom (nesvjesno, ali ne potisnuto; npr. sjećanje koje rasterećuje svijest, omogućuje naime da imamo dostup do nekih psihičkih sadržina, a da pritom ne opterećujemo neprestano svijest) te nesvjesnom (potisnuto i svjesnom dostupno samo preko lapsusa, grešaka u sjećanju, snova, neurotskih simptoma, šala itd.). Nakon 1923. godine, Freud prijašnju topologiju nadograđuje pojmovima Ono/Id (instinkti i nagoni), Ja/Ego (sebstvo koje znači identifikaciju subjekta i njegovu 'komunikaciju' s izvanjskim) i Nad-Ja/Super Ego (određen utjecajem roditelja i društva). Ta se tzv. druga topika ne prekriva s prvotnom, nego je precrtava. Posve precizno razlikovanje u toj drugoj topici – koju je držao zadnjim značajnim prinosom analitičkoj teoriji – Freud  naime nije sproveo.

Psihoanalitička misao Jacquesa Lacana teško je odvojiva od filozofije i često se s njom zapravo stapa u jedno. No unatoč tomu,  i prema vlastitom uvjerenju,   Lacan je prvenstveno analitičar, a njegova teorija pomno čitanje Freuda. Ta je teorija obilježena iznimno zapletenom idiomatikom, pa je čitanje Lacana krajnje naporno, često na granici razumljivosti.

Lacan trostruku topografiju čovjekove duševnosti koju smo susreli  kod Freuda drukčije artikulira. Dijeli je na područje imaginarnog, simboličkog i realnog. Polje imaginarnog otvara otkriće tzv. stadija zrcala (stade de miroir). Dijete između šestog i osamnaestog mjeseca života  pokazuje neobično veliko zanimanje za svoju sliku u zrcalu. Tumačenje toga Lacan će ponuditi u konstataciji da dijete u toj slici najednom prepoznaje sebe samoga kao cjelinu. Prije nego je došlo do toga, djetetova je svijest bila rascijepljena, dijete je osjećalo da na stanoviti način nije jedinstveno, da je raskomadano. Poistovjećivalo se s majčinim licem, ali i s drugim predmetima. Dijete u toj fazi ne zna da je nešto drugo od okoline, od onoga što zamjećuje oko sebe. No kad ugleda svoju sliku u zrcalu (ili drugo dijete svoje starosti koje mu je slično), dijete se u njoj odjednom prepoznaje. „Zadobiva“ dakle svoj identitet, nepogrešivo se prene: „To sam ja!“ Da bismo bolje shvatili u kojoj je mjeri ta spoznaja za dijete značajna, sjetimo se samo kako je u tom dobu dijete bez koordinacije: još ne hoda, pa i ako sjedi ima probleme s ravnotežom, stavlja li nešto usta, više puta promašuje itd. Sve mu to naravno ne može dati samosvijest. Osjeća da nije sve kao što bi moralo biti, misli da jednostavno nije iz jednoga komada. Osjeća se raskomadanim, osjeća svoju nepotpunost i manjkavost. I tada se opazi u zrcalu, u slici (imago), slici koja je potpuna i jedinstvena. Ta situacija za djetetovo oblikovanje ima presudnu posljedicu: slika u zrcalu je doista njegova, no istodobno je slika nekoga drugoga, budući je potpuna. A on je naime (još uvijek) manjkav. Upravo zbog te razlike između punoće i manjkavosti ta će ga slika  preuzeti i dijete će se s njom identificirati. Otuda Lacanova misao da je otuđenje, imaginarna identifikacija sa slikom drugoga, konstitutivna za Ja.

U znanom predavanju Stadij zrcala (Le stade du miroir, 1949) Lacan sumira:  „Činjenica je da je cjelokupan oblik tijela s kojim subjekt prividno anticipira sazrijevanje svoje moći subjektu dan samo kao Gestalt, odnosno u nekoj izvanjskosti u kojoj je taj oblik u svakom slučaju prije konstitutivan nego konstituiran, u nekoj izvanjskosti u kojoj mu se pokazuje prije svega kao ispupčena statua u koju je uhvaćen, i u izokrenutoj simetriji, što je u suprotnosti sa živahnošću pokreta  koje subjekt osjeća da ga animiraju. Tako taj Gestalt – čija je težina utemeljena u samoj danosti ljudskog roda, premda je njegov način kretanja jedva raspoznatljiv – s ta dva aspekta svoje pojave istodobno simbolizira mentalnu stalnost Ja i ukazuje na njegovo neizbježno otuđenje; dodatno značenje mu daju i povezanosti koje sjedinjuju Ja sa statuom u kojoj čovjek projicira sebe sama, sa sablastima koje njima vladaju i na posljetku s automatom u kojem nastoji u jednoj dvosmislenoj vezi dovršiti svijet što ga je sam stvorio“.


Ja je u toj fazi dakle modeliran prema slici drugoga, Ja je imaginaran.

Imaginarna faza je vrlo značajna za razumijevanje nekih psihičkih bolesti (tko tu fazu nije uspješno prevladao, ima simptome poput nadrealista, osjeća sebe kao raskomadano tijelo, corps morcelé). No, imaginarna je faza znamenje da se samostalni  Ja ili subjekt još nije razvio. Da bi se to dogodilo, mora nastupiti nova faza, faza simboličkog. Tada u dualni odnos između Ja i njegovog objekta, „malog drugog“ (a), kako ga naziva Lacan, preko drame Edipovog kompleksa, stupa treći: „veliki Drugi“ (A). To je Otac, odnosno preciznije – jer nije riječ o fizičkom ocu – Ime Oca (Le Nom/Non du Pere: taj Non označava zabranu koju otac znači: zabranu djetetu da bi bio falos svoje majke, ali ujedno i zakon). U spisu Funkcija i polje govora i jezika u psihoanalizi (Fonction et champ de la parole et du langage en psychanalyse, 1953) naglašava: „U samom imenu oca treba prepoznati oslonac simboličke funkcije koja od početka povijesti identificira njegovu osobu s  figurom zakona“. S tim upadom simboličkog, u kojemu se Ja konstituira kao subjekt, događa se za čovjekovo oblikovanje niz presudnih stvari.

Ponajprije se ruši imaginarna simbioza koja povezuje majku s djetetom; dijete spoznaje da majka ne želi samo njega, nego i još nekoga drugoga – odnosno točnije: trećega. Toga trećeg dijete smatra takmacom kod majke (na zaboravimo: već je riječ o Edipovom kompleksu). No Otac je puno više nego samo to: Otac je nositelj zakona, primarnog zakona zabrane incesta. Predstavlja tu zabranu i time sprovodi djetetovu simboličku kastraciju. Istovremeno s fizičkim ocem, dakle, u djetetovu svijest stupa (odnosno upada) simbolički otac, odnosno Drugi. U jeziku Lévi-Straussa rekli bismo da je riječ o upadu kulture u prirodu. Otac ulazi kao simbolički, diferencijalni element jednog strukturnog kompleksa. Rečeno jednostavnije: dijete tek u toj fazi odjednom opaža da je pokraj njega i njegovih imaginarnih identifikacija još i nešto treće: simbol toga trećeg je otac, no nije riječ samo o njemu. Riječ je prije svega o društvu, kulturi, realnom svijetu kako ga shvaća odrastao čovjek. Posrijedi je ime oca u posebnom smislu, ime kao znak, odnosno, budući da Lacan daje prednost označitelju, koji je za njega paradigma jezika kao takvog, označitelj, upad golog označitelja, načelo jezika. Posrijedi je jezik u onom smislu u kojemu su za Lévi-Straussa i rodbinske veze ili zabrane incesta jezik. Nastup zabrane incesta – koji se podudara s Edipovim kompleksom – istodobno dakle znači upad jezika, upad u svijet simboličkog. Time se  konstituira subjekt. Taj ulazak jamči samostalnost Ega koji je dosad bio ovisan o imaginarnim identifikacijama (postaje subjekt) i tek sada doista konstituira spolnu razliku. Taj trenutak istodobno označava i rođenje nesvjesnog, jer ulazak u simboličko je ujedno i izlazak iz raja simbioze. S tim je povezano i izvorno potiskivanje, pra-potiskivanje koje cijepa subjekt. Subjekt koji je sada odcijepljen od svoje primarne želje, od svoje imaginarne identifikacije, odsada je najprije Ja (je) kojega obilježava neki manjak: gubitak imaginarnog jedinstva s majkom, gubitak objekta a.

Sažmimo: najprije je imaginarna slika cjelovitosti s kojom se dijete identificira i preko koje konstituira Ja, Ja koji je imaginaran Ja (moi). Riječ je o imaginarnom odnosu. U taj odnos upada veliki Drugi i konstituira nesvjesno, a time i subjekt – to je simbolička razina. Subjekt je obilježen s neugasivom željom, žudnjom za izgubljenim imaginarnim objektom, malim a.

Sada možemo prijeći na nešto nejasniji Lacanov pojam realnog. U prvoj, imaginarnoj fazi, realno nastupa kao ona prirodna realnost čovjeka koju on sa sobom donosi na svijet i koja se osvjedočava u organskoj nedovoljnosti. No tu „nedovoljnost“ ne smijemo  razumjeti kao nešto „negativno“, nego prije kao nešto „pozitivno“, kao nešto što se gubi, kao objekt a koji postaje potom predmetom nezaustavljive želje. U fazi stadija zrcala dijete ulazi u imaginarno i tada je njegove prvotne potpunosti kraj. Ja naime nastaje tek u imaginarnoj fazi, a subjekt u simboličkoj. Realno je dakle ono u nesvjesnom što to nesvjesno na stanovit način uvijek goni, ali do čega ne možemo. Realno je u onome što su snovi kao traumatično omotali, ovili, prekrili. Jer subjekt može ići samo do neke određene granice koja se zove realno. Realno je ono „izgubljeno“ koje nam nije više dokučivo. Ili ako obrnemo stvar: realno je ono što u označiteljskom lancu ne klizi, nego nam se uvijek vraća, premda nas ne doseže (za Ja, subjekt, realnoga ne može više biti). U Četiri temeljna koncepta psihoanalize (Les quatre concepts fondamentaux de la psychanalyse, 1964) Lacan će u tom smislu naglasiti: „Realno se ovdje uvijek vraća na isto mjesto – na ono mjesto gdje subjekt kogitira, gdje ga res cogitans ne susreće“.

Stupanje u simboličko znači na stanovit način i nastup želje. Subjekt koji je upadom trećeg odvojen od drugog jest prekriženi subjekt, subjekt što ga obilježava gubitak imaginarnog jedinstva s majkom. Želju za imaginarnim jedinstvom mora potisnuti, odnosno to potiskivanje generira želju. Istodobno dijete spoznaje da majka, osim njega, želi i trećega, želi falos. Da bi očuvalo imaginarni raj, dijete želi biti falos, želi biti majčinom željom. Riječima iz spisa Značenje falosa (La signification du phallus, 1958): „Ako majčina želja jest falos, dijete će htjeti biti falos kako bi ispunilo tu želju“. Želja djetetova jest želja drugog.

Želja je središnju ulogu igrala već kod Freuda. Lacan je s biološke razine podiže na ontološku i širi tako njezino značenje. Značenje želje drugoga se naime čak dva puta dijeli: prvi put tako da to može biti želja drugog ili Drugog, a drugi put zbog dvosmislenosti francuske sintagme „želja drugog“ (le desir d'autre,  koja znači želju za drugim, ali i želju /nekoga/ drugoga). U spisu  Instancija pisma u nesvjesnom ili um od Freuda naovamo (L'instance de la lettre dans l'inconscient ou la raison depuis Freud, 1957) čitamo: „I za zagonetke koje želja postavlja svakoj 'prirodnoj filozofiji', za njezinu mahnitost koja oponaša bezdan  beskraja, za intimno pajdaštvo što ga nudi znanje, nije kriv nikakav drugi poremećaj instinkta nego to da je postavljen na tračnice metonomije koje za sva vječna vremena vode samo prema želji za nečim drugim“. U tekstu Upravljanje liječenjem i načela njegove moći (La direction de la cure et les principes de son pouvoir, 1958) Lacan pak ističe: „Ako je želja subjekta zbog postojanja diskursa doista uvjetovana time da se mora izraziti kroz beskonačan niz označitelja; ako moramo, s druge strane...utemeljiti pojam drugoga s velikim D kao mjesto rođenja riječi....; moramo pretpostavljati da je želja čovjeka koji je nastao iz životinje koja govori, želja Drugoga“. A u Četiri temeljna koncepta psihoanalize zaključuje: „Homoseksualka isto tako još jednom opravdava obrazac koji sam dao i koji polazi od histeričnog iskustva te omogućuje da ga smjestimo na njegovu pravu razinu –  želja čovjeka jest želja Drugoga –  kad u očevoj želji nalazi drugo rješenje – toj očevoj želji prkositi“. I naposljetku, Lacan u seminaru Još (Encore, 1972-1973) sumira: „To vam nastojim reći već duže vrijeme, polagano, kad kažem da su čuvstva uvijek nešto uzajamno. To kažem zato da bi mi se tvrdnja vratila u obliku pitanja... Mogli bismo čak reći da je zato bilo izumljeno nesvjesno – da bismo opazili kako čovjekova želja jest želja Drugoga i kako ljubav, premda je to neka strast koja može značiti neznanje u odnosu na želju, svejedno ostavlja želji svu njezinu težinu“.

Imamo dakle na stanovit način ove mogućnosti razumijevanja: želja je želja za konačno izgubljenom simbiozom s majkom, koja nikada ne zamire, jer je ta simbioza nepovratna. Želja je i jezgra čovjekova paranoidnog odnosa spram objekta.

Kao želja za drugim, želja može simbolizirati i, recimo, ono što znači želja mističara. Podsjetimo li se da želju generira primarno potiskivanje, koje se podudara s upadom Drugoga, simboličkog jezika, tada je želja želja Drugog i stoga jer tu želju izriče Drugi, Drugi koji je jezik.

Želja je neuništiva. To znači da želju već po definiciji nije moguće ispuniti. Želja se naime rađa iz manjka (gubitak realnog ili gubitka objekta a) koji se nikada ne može nadomjestiti. U Značenju falosa čitamo: „Želja nije ni težnja za ispunjenjem niti zahtjev ljubavi, nego razlika koja nastaje oduzimanjem prvog od drugog, sam fenomen njihova rascjepa (Spaltung)...Kako mu drago, čovjek ne može težiti za tim da bude potpun... čim igra premještanja i zgušnjavanja u kojoj je on osuđen na obavljanje svojih funkcija, obilježava odnos subjekta spram označitelja“. Želja pak umjesto toga uvijek traži nadomjesne ciljeve i time se „hvata“ u beskonačno klizanje označiteljskog lanca. Želja se na stanovit način hvata u strukturu jezika. To naravno ne iznenađuje. Želja nastaje u subjektu njegovim upadom u jezik, u zakon drugoga, imena oca. Želja je stoga u stanovitom smislu isto što i zakon. A zakon je za Lacana zakon označitelja. Drugim riječima: zakon čovjeka je zakon jezika. Riječima iz Četiri temeljna koncepta psihoanalize: „Otac, Ime-oca, podupire strukturu želje strukturom zakona“.

Zajedničko podrijetlo jezika i želje ponajbolje pokazuje djetetova igra s kalemom, o kojoj u spisu S onu stranu načela ugode izvještava Freud:

„Ovo dobro dijete katkad je pokazivalo nezgodnu naviku da sve sitne predmete koji su mu bili nadohvat ruke odbacuje daleko od sebe, u kut sobe, pod krevet itd., tako da sakupljanje njegovih igračaka često nije bio lak posao. Pritom je, s izrazom zanimanja i zadovoljstva, proizvodilo glasan, razvučen o-o-o-o, što prema sudu majke s kojim sam se i ja složio, nije predstavljalo uzvik, već je značilo odlazi (fort) i odnosilo se na odbačeni predmet. Napokon sam uvidio da se radi o igri i da dijete svoje igračke upotrebljava samo zato da bi se njima igralo odlaženja (fortsein)...Dijete je imalo drveni kalem omotan koncem.......vrlo je spretno prebacivalo kalem pričvršćen za konac preko ruba svog zastrtog krevetića, tako d abi on u njemu nestao, što bi dijete popratilo svojim važnim o-o-o-o, a potom bi ovaj kalem koncem povuklo van iz kreveta, pozdravljajući njegovu pojavu jednim veselim tu (Da). Ovo je dakle bila kompletna igra, nestajanje i ponovno vraćanje...“.

Dijete (staro 18 mjeseci) dakle predmet doslovno priziva u prisutnost i odsutnost. Najprije riječima samo prati njegovo nestajanje i pojavljivanje, a potom oboje samo usklicima evocira. Zbiva se nešto što jer slično Husserlovoj fenomenološkoj konstituciji svijeta. Dijete se po prirodi svojoj veseli majčinom obrazu i žalosti se kad taj  obraz  iščezne. Ali majka mora odlaziti, i dijete će zato naučiti igru fort/da (odlazi/tu). „Nepouzdanost“ majčina prisustva nadomješta tako da  „stvar uzme u svoje ruke“, da se nauči samo ovladavati igrom prisutnosti/odsutnosti. Realnost nadomješta simbolom, stvar s riječju. Dijete će se zapravo naučiti upotrebljavati jezik (u to ga, kao što smo vidjeli, sili ulazak u simboličko, koji mu oduzima simbiozu s majkom). U Funkciji i polju govora i jezika u psihoanalizi Lacan naglašava: “Posrijedi su one iščezavajuće igre koje nam je Freud otkrio u jednom trenutku genijalnosti, kako bismo spoznali da je trenutak kada se želja humanizira istodobno i trenutak kada se dijete rađa u jezik“.  A riječ pak stvar, predmet, u bîti ubija. U upravo navedenom spisu, Lacan konstatira: „Tako se simbol najprije pokazuje kao umorstvo stvari, i ta smrt konstituira u subjektu ovjekovječenje njegove želje“. To je za Lacana primarni rascjep između riječi i stvari. Ulaskom u simboličko stvar nadomješta jezik kao klizanje označitelja. Istodobno se rađaju želja i nesvjesno, koje imaju isto podrijetlo i strukturu.

Struktura želje i struktura jezika podudaraju se u tome što nešto evociraju u prisutnost preko odsutnosti. To zacijelo podsjeća na Saussurovo poimanje jezičnog znaka, na njegovo načelo diferencijalnosti, no Lacan Saussura radikalizira. Značenje riječi je kod Saussura dogovoreno, budući da označitelj na označeno (označenika) nije vezan supstancijalno, nego po dogovoru (konvenciji). Ali zaslugom toga dogovora značenje je ipak fiksirano: dogovorili smo se da označitelj nosi određeno značenje, da je nositelj određenog označenog. Prema Lacanu, nije tako. Označitelj i označeno ne spadaju zajedno, kao dvije strane istog lista. Označitelj nije vezan na označeno. Već je Saussure znao da znak nešto znači ne zato jer se označitelj odnosi na određeno označeno, nego zato jer je u opoziciji spram drugih označitelja. Jezik stoga u biti nije sistem fiksnih znakova, nego je ponajprije tok označiteljskog lanca: svaki označitelj može označavati bilo koje označeno. O svom susjedu možemo reći da je veoma pametan, da je „pravi Hegel“, ili ako je pak „redar“ u lokalu, možemo reći da je „ormar“. Označitelji „Hegel“ i „ormar“ dakle nisu uopće tako dogovorno vezani na svoje označeno, kako se činilo Saussuru, nego njihovo značenje neprestano klizi u beskonačnom označiteljskom lancu. Rez što ga je Saussure napravio između znaka i referenta, Lacan prenosi između označitelja i označenog (označenika).

Lacanova je poanta sljedeća: s označiteljem „kuće“ veže se mentalna slika kuća. S označiteljem „žene“ mentalna slika žena. Može, naravno. No može i mentalna slika vrata, naime vrata WC-a. Zato se, prema Lacanu, valja osloboditi iluzije da označitelj odgovara funkciji predstavljanja označenog. Označeno nikada nije uhvatljivo. Uvijek je riječ o „neprestanom klizanju označenog pod označitelj“, o beskonačnom označiteljskom lancu. Smisao uporno ustrajava u označiteljskom lancu, no nijedan od elemenata lanca ne sastoji se u značenju koje je on u tom trenutku kadar proizvesti.

Lacan se  jezikom ne bavi samo zbog metodološkog značenja Saussurove lingvistike, nego je upravo ona posebno značajna za psihoanalizu. Jedan od temeljnih Lacanovih aksioma jest da je nesvjesno strukturirano kao jezik. Nesvjesno se naime rađa stupanjem u jezik. Na stanovit način prvi čovjekov jezik jest jezik nesvjesnog. Želja je strukturirana kao jezik. Naposljetku, jezik je i ono u čemu su, recimo analitičaru, posredovani pacijentovi nesvjesni sadržaji.

No, Lacana tu valja razumjeti doslovno. Ono što dolazi do nas iz nesvjesnog ima uvijek bitnu strukturu jezika. Analiziramo li strukturu nesvjesnog kako se ona manifestira u snovima, tada vidimo da snovi imaju preciznu jezičnu strukturu: posrijedi je klizanje označiteljskog lanca. Manifestni sadržaj snova nikada nije ono što nesvjesno doista poručuje. Upravo se poruka nesvjesnog  uvijek odlaže, jer je čovjeku zauvijek uskraćen i zbiljski predmet želje. Ta se želja može uzdržavati upravo zato jer nije ispunjiva i jer joj se pravi cilj skriva. I budući da je tako, jer mora biti tako, preuzimlje ta želja strukturu jezika. I jezična se cjelina naime ne može ispuniti, obilježena je beskonačnim iskliznućem označiteljskog lanca.

Pogledajmo tu misao na konkretnom primjeru o kojem pripovijeda Freud u znanom djelu Uz psihopatologiju svakidašnjeg života (Zur Psychopathologie des Alltagslebens, 1904).  U jednom se periodu Freud nikako nije mogao sjetiti imena slikara Signorellija. Umjesto njega na misao su mu padala dva druga slikara: Boticelli i Boltraffio. Pokazalo se da je to zbog nesvjesnih asocijacijskih veza koje su uređivale „igru označitelja“: „Signor“ u Signorelli znači talijanski „gospodin“; njemački je „gospodin“ Herr, a to je ime sadržano u „Hercegovini“ kroz koju je Freud, u tom periodu, na povratku iz Dubrovnika, prolazio. Freud ima riječ „Herr“ cijelo vrijeme pre dočima, no nekako mu je spriječeno sjetiti se te riječi u talijanskom obliku – na početku talijanskog imena Signorelli. „Zaboravlja“ je zato jer ne želi misliti na neugodno iskustvo. Nedavno se, naime, ubio njegov pacijent jer se nije mogao izliječiti od impotencije. Ta je okolnost povezana s Freudovim sjećanjem na Turke koji veoma cijene seksualne užitke. Jedan od turskih pacijenata Freudu je svojedobno rekao: „Znate gospodine (Herr), kad se ono više ne može, onda život ne vrijedi“. Iz spomenutog je razloga Freud toga „gospodina“ dakle zaboravio. Otkuda su došli Boticelli i Boltraffio? O samoubojstvu je Freud čuo u Trafoiju, mjestu u južnom Tirolu. Povežemo li sad Trafoi i Bosnu, dobit ćemo Boltraffija. Dodamo li zaboravljenog Signorellija, dobivamo Boticellija. 

Označitelji dakle uvijek ukazuju na druge označitelje. Prema Lacanu iz spisa Instancija pisma u nesvjesnom, zapravo „ne postoji označiteljski lanac koji ne bi sve što artikuliraju dopušteni konteksti na vertikali – ako tako možemo reći – pojedinačne točke, čuvao kao privjesak punktuaciji svake od svojih jedinica“.

Svaka riječ dakle nosi sa sobom sve što artikuliraju dopušteni konteksti na  vertikali.

Najbolju potvrdu da je nesvjesno strukturirano kao jezik nalazimo u strukturi snova. Freud je u analizama snova pokazao da snovi izražavaju potisnutu sadržinu koja ono što je potisnuto mijenja prije svega na dva načina: kao pomicanje (Verschiebung) i kao zgušnjavanje (Verdichtung). Navedimo fragment Freudovih analiza snova u kojem susrećemo oba postupka:

 „Neka mlada žena prolazi trijemom svoje kuće i glavom do krvi udara o luster koji visi veoma nisko“.

Nikakve uspomene, ništa što se zbilja zbilo. Njezina priopćenja tim povodom vode na posve druge putove: Vi znate kako mi kosa jako opada. Dijete, rekla mi je majka jučer, ako tako nastaviš, imat ćeš glavu kao zadnjicu.

Glava dakle stoji ovdje umjesto drugog kraja tijela. Luster možete bez pomoći simbolički razumjeti; svi predmeti koji se mogu izdužiti simboli su muškog uda. Dakle, u pitanju je krvarenje na drugom kraju tijela, koje nastaje zbog sudara s penisom.

„Glava“ umjesto „zadnjice“: posrijedi je dakle metonimija. Luster je metafora za muški spolni organ: posrijedi je dakle metafora. Lacan eksplicitno tumači Freudovo zgušnjavanje (kondenzaciju) i pomicanje kao metaforu i metonimiju. Očito je dakle da nesvjesno, koje proizvodi snove, preuzimlje strukturu jezika, budući da je, prema Jacobsonu, jezik bitno sastavljen od dva pola, metaforičnog i metonimijskog. Kod Jacobsona postupci metafore i metonomije konstituiraju jezik. Lacan pak nakon Freuda ponavlja da isti postupci čine i nesvjesno.

U spisu Značenje falosa piše: „Riječ je o tome da se u zakonima koji upravljaju...scenom nesvjesnog iznađu učinci koji se otkrivaju na razini lanca materijalno nestabilnih elemenata koji čine jezik: učinci koje određuje dvostruka igra kombinacije i supstitucije u označitelju, prema dvjema stranama, generatorima označenog koje obrazuju metonomiju i metaforu“.

Otuda je samorazumljiv Lacanov krucijalni zaključak: nesvjesno je strukturirano kao jezik!

Pokreće Blogger.