Peter Trawny: Heidegger i „svjetsko židovstvo“

Predgovor
Kad su u ožujku 2014. objavljena Heideggerova „Promišljanja II-XV“, niz Crnih bilježnica, koje je sam tako zvao, postalo je očito: ti tekstovi razlikuju se od svih dosad poznatih Heideggerovih spisa, oni kao da jasnije i neposrednije govore o filozofskim motivacijama i intencijama, kao da jasnije pokazuju protiv čega se okreće Heideggerovo mišljenje tridesetih godina, i dokazuju da se Heideggerovo mišljenje koncem tridesetih godina, u okruženju Drugog svjetskoga rata, otvara prema antisemitskim idejama.[1] Diskusije, koje su se o tome vodile iza i ispred kulisa istraživanja Heideggera, dosad nisu dovele do približavanja pozicija.[2] Često suvišna borba za prevlast u tumačenju naposljetku je iznova istaknula jedno pitanje. Heideggerove Crne bilježnice prisiljavaju nas kao malo koji drugi rukopis tog filozofa da se zapitamo: kako čitati Heideggera?
Pitanje se prije svega kristalizira na problemu kako nam valja razumjeti problematične izjave o židovstvu. Je li Heideggerovo mišljenje antisemitsko? Ako jest, je li to onda čitavo njegovo mišljenje ili samo jedna faza? Ako nije, kako da onda shvatimo te izjave? Nema dvojbe da su ta pitanja od presudnoga značenja za budućnost Heideggerova mišljenja. Silovitost diskusije prema tome je razumljiva.
Problem se komplicira činjenicom da Heidegger zasigurno nije mislio da su njegove izjave o „svjetskome židovstvu“ antisemitske.[3] Za njega one su se nalazile na istoj razini ideja, koje je iznosio o „amerikanizmu“, „boljševizmu“, „Engleskoj“ ili „kršćanstvu“. Određeni Heideggerovi čitatelji i interpreti dijele to tumačenje. Oni autorov pogled na vlastite tekstove smatraju neotklonjivim. Tko želi razumjeti Heideggera, mora mu se podvrgnuti.
Stoga (opetovano) valja pitati: kako čitati Heideggera?
Prvi dojam tog pitanja je ambivalentan. Budući da su Heideggerovi tekstovi nerijetko tamni, jer operiraju mnoštvom neologizama, jer postoji vlastiti stil pisanja, pitanje se čini nužnim. Ali ujedno je očevidno da svaki filozof govori na vlastiti način, u svojem stilu, koristeći vlastite pojmove. Tako gledano, mogli bismo svakom filozofu uputiti pitanje: kako čitati X-a?
Ali kod Heideggera i njegovih tekstova radi se o posebnom slučaju. Heidegger je mislilac, koji pokušava utjecati na lektiru svojih tekstova i organizirati je. S tom organizacijom – svjesno ili nesvjesno – nastaje nadzor nad recepcijom teksta. Ja vidim najmanje dvije činjenice koje upućuju na to: 1) kod Heideggera postoji razlikovanje egzoterične i ezoterične sfere filozofiranja[4]; 2) u Heideggerovu pisanju postoji diskurs „zablude“, koji ima usputni efekt da se tekst imunizira protiv kritike.
Uz 1.
Razlikovanje egzoteričnoga od ezoteričnoga jezika u Heideggerovu mišljenju odgovara diferencijaciji adresata. S jedne strane postoje predavanja i objavljene rasprave, kao što je, primjerice, Bitak i vrijeme, koji se ne obraćaju nikakvome specifičnom adresatu. U svakom slučaju, Heidegger ne problematizira adresiranje teksta, odnosno mišljenja. To se mnijenja u spisima kao što su, primjerice, Prilozi filozofiji (o događaju). Taj tekst obraća se neposredno određenim adresatima. Heidegger ih naziva „budućima“ ili „malobrojnima“.
Ti čitatelji sad se na presudan način stavljaju u poziciju protiv egzoterične sfere filozofije općenito. Istinska filozofija postala je nemoguća u „javnosti“ – Heidegger pritom misli na sveučilište i javne medije. Radi se o tome da se „bitno mišljenje“ uvježba onkraj te javnosti. Ta misao svakako je diskutabilna. Mi danas ne poznajemo samo u javnosti djelotvorne filozofe, koji funkcioniraju kao životni savjetnici i time moraju zastupati banalnosti. Također je i neizbježnije nego prije postaviti pitanje o filozofiji na sveučilištu. Ali ono što je nastalo s Heideggerovim odbijanjem „javnosti“ i neposrednim obraćanjem adresatu, skupina je čitatelja, koja se s nepovjerenjem odvraćala od svakog otvorenoga razgovora. Riječ je o nastanku „hajdegerijanaca“.
Ezoterični tekstovi u Heideggerovu ukupnome djelu su Crne bilježnice. One nisu neposredno usmjerene na adresate „malobrojnih“. U njima Heideggerovo mišljenje primarno govori čisto samome sebi (ta prosudba trebala bi se diferencirati, jer u Bilježnicama postoje i napomene koje joj proturječe). Kroz adresiranje na sebe samo mišljenje se takoreći umata samo u sebe. Odvraćanje od „javnosti“ prakticira se bez obzira na drugoga, kako god on bio oblikovan. Kao u bivstveno-povijesnoj intimnosti, mišljenje govori samo sebi. Pritom tekstovi nikad ne postaju osobni.
(Postavljalo se pitanje u kojem su odnosu Crne bilježnice prema drugim Heideggerovim tekstovima. Neki već u naslovima kao što su „Promišljanja“ i „Napomene“ žele čuti relativizaciju njihova značaja – kao da u pitanjima ublažavanja Prilozi filozofiji ne idu već začuđujuće daleko. Ja Crne bilježnice smatram toliko relevantnima da će promijeniti naše razumijevanje Heideggerova mišljenja.)
Ali ezoterična inicijativa u Heideggerovu mišljenju i pisanju ne bi bila shvaćena u dostatnoj mjeri, kad bismo previdjeli da se neposredno obraćanje adresatu odvija u tekstu. Heidegger nije mislilac koji bi njegovao argumentirajući diskurs (to je jezik „javnosti“). Naravno – bilo bi pogrešno da se djelu kao što je Bitak i vrijeme odrekne argumentacija. Ali ezoterično obraćanje slijedi jedan drukčiji, zavodljivi, da ne kažemo: erotični stil.
Razgovor koji traži Heideggerovo mišljenje nije diskusija koja bi zauzimala kritičku distancu. U većoj mjeri radi se o slušanju, o osluškivanju tišine, o poslušnosti, kao što je to filozof često naglašavao. Kritičkoj distanci argumenta suprotstavlja se blizina intimne suglasnosti. Time će ezoterična inicijativa tek zadobiti svoj istinski karakter.
U tome se sad nalazi razlog zašto „hajdegerijanac“ polazi od toga da Heideggerova samointerpretacija mora biti početak svakog bavljenja tim misliocem. Slijedi se „majstorov naputak“. Iz tog razloga je za „hajdegerijanca“ nemoguće da bi voljeni, prijatelj, otac, djed i tako dalje mogao biti antisemit. Čak i ako su tridesetih i četrdesetih godina ne samo većina Nijemaca, nego očito i Europljana bili antisemiti, za njih ne može biti da je taj čovjek, koji piše tako uvjerljivo, mogao robovati antisemitskim stereotipima.
Ezoterična inicijativa sa svojim djelovanjem da „hajdegerijance“ onkraj „javnosti“ obaveže na intiman ton u interpretaciji Heideggerovih spisa, istraživanju Heideggera dan-danas zadaje probleme. Jer ti ljubitelji su nedvojbeno najbolji učenjaci po pitanju Heideggera. Oni to mišljenje slijede do u najfiniju varijaciju, poznaju ga egzaktno i detaljno. Oni mu se predaju. (Upravo to je slabost najvećeg broja kritičara – oni ne poznaju ono što kritiziraju, oni se uskraćuju.)
Pitanje kako čitati Heideggera čini se aporetičnim. Ili ćemo postati „hajdegerijancima“, koji prožimaju nevjerojatan korpus Heideggerova mišljenja, ili ćemo postati osrednjim istraživačima i/ili kritičarima, koji tu filozofiju promatraju samo površno. Ali postoji i treća mogućnost.
Uz skolastički-zaljubljenu i površno-kritičku lektiru postoji i filozofski način čitanja. Filozofska lektira voli filozofa. Ona poznaje eros, erotičnu dimenziju dotične filozofije. Ali povrh toga ona poznaje i erotičnu dimenziju filozofije općenito, slobodu mišljenja, koja se upisuje u svaku filozofiju. Više od poslušnosti spram voljena mislioca teži sloboda filozofije. To iskustvo „hajdegerijanci“ ne poznaju. To je njihova slabost – oni nisu filozofi i nikada takvima ne mogu postati.
Heideggerovi tekstovi, možda više nego ostali, zahtijevaju filozofski način čitanja. Moglo bi biti da je Heidegger znao da je istinski čitatelj samo onaj, koji će uživati u njegovim zavođenjima, predavati im se – ali im se neće podati.
Uz 2.
Za „bitno mišljenje“ „sloboda za zabludu, dugo, beskorisno lutanje, iz koje samo oni određeni i ugođeni za mišljenje 'uče' svoje najbitnije“[5] neka je vrsta samopotvrde. „Povijest filozofije“, doduše, „nije 'povijest' zabluda u smislu historijskoga nizanja jedne netočnosti uz drugu“. Ali ona itekako jest „u sebi lutanje, u kojoj se bludnja iskušava i svaki put naslućuje ponorje istine bitka“. Tu „još dugo nismo dovoljno putno spremni, a da bismo mogli prolutati kroz tu povijest, a da ne završimo kod ustanovljavanja lažnih, odnosno, što je iste vrijednosti, praznih hvaljenja filozofije“. U „presudnu ne-znanstvenost filozofije“ mogli bi se upustiti samo onda, kad bi filozofi bili odlučni „prolutati zabludama svoje povijesti – to jest, misliti kao iz temelja pitajući i samo kao takvi.“
To je samo jedno od mnogih očitovanja o „zabludi“ u Crnim bilježnicama. Od početka tridesetih godina, od predavanja „O biti istine“, Heidegger radi na razumijevanju istine kao „neskrivenosti“; odnosno „aletheie“. Istina je događaj koji skriva sam sebe od „raskrivanja i sakrivanja“. Primarno se više ne radi o tome da se istiniti iskazi razlikuju od neistinitih. Štoviše, Heidegger pokušava pokazati u kojoj mjeri se nalazimo u tom događaju istine, a u kojoj mjeri ne.
Ali gdje se događa „skrivanje“, tu je „zabluda“ neizbježna. Čovjek nužno odlazi u „zabludu“. Heidegger je tu nužnost naposljetku spojio s tragedijom. Uistinu, ona se javlja kod Sofokla, u Antigoni.[6] Tiresija opominje Kreonta: „Imaj to na umu, sine! / Jer svim je ljudima zajedničko da zablude.“ Ali prorok jasno pokazuje da se u „zabludi“ još možemo osvijestiti, promijeniti svoj stav. Kreont ne čuje njegovo upozorenje i propada.
Primijenjeno na filozofski tekst ono problematične iskaze dovodi u čudesno stanje lebdjenja. Zar ne može biti da, primjerice, one antisemitske pasaže o „svjetskom židovstvu“ blude? Naravno, Heidegger tu mogućnost, doduše, nikada nije sugerirao. On je, naprotiv, usmeno odredio da se Crne bilježnice objave. Ali i jedno i drugo nalazi se sasvim na liniji misli. Mi smo zaista u zabludi samo kad o tome ne znamo ništa. Uz to, nikakvo objavljivanje filozofskih tekstova ne treba biti sprečavano, ako filozofirati nužno znači dospijevati u zabludu. U tom smislu naslov Holzwege[7] (1950.) valja uzeti ozbiljno.
Misao je filozofski važna. Kako da u filozofiji shvatimo fenomen, koji ne bi mogao dovesti u zabludu samo pojedinačne misli, nego čitavu filozofiju? Ne bi li Descartesove Meditacije mogle biti jedna jedina zabluda? Može biti. Mi ne možemo isključiti tu mogućnost. Ali problem leži upravo u tome da odluku o istini i zabludi moramo ostaviti otvorenom.
Sada otpada svaka odgovornost filozofa da svoje tekstove čuva od zabluda. Ako zabluda naprosto spada u iznimnost jedne filozofije, „sloboda za zabludu“ mora se izraziti. Ali čak i kad bi se preuzela takva odgovornost, problem bi i dalje postojao. Ako je zabluda uistinu u najmanju ruku neizbježna, ne pomaže nam nikakva odgovornost. Tko bludi, taj je po sebi neodgovoran i bez krivnje.
Tako se tekst imunizira protiv kritike. Zašto bi se i kako trebala kritizirati zabluda? Možda su Heideggerove izjave o „svjetskome židovstvu“ zabluda. One su sasvim sigurno zabluda. No, je li problem time riješen? Možemo li Heideggera čitati pod pretpostavkom da filozof (možda) bludi?
Filozofska lektira filozofskoga djela mora priznavati to „možda“ u odnosu na zabludu. Naprosto se ne može isključiti da filozofi, čiji putovi vode prema ekstremnim pozicijama (primjerice, Platon, Augustin, Schelling, Nietzsche, Heidegger) dospijevaju u zabludu – sasvim svejedno misli li upravo stoga – kako Heidegger zasigurno vjeruje – u svjetlu istine ili ne. To, međutim, ni u kojem slučaju ne znači da te stranputice ne možemo označiti kao takve. Naprotiv – ako zabluda spada u filozofiju, moramo je prikazati na odgovarajući način. A ako pritom dospijemo u zabludu, utoliko bolje.
Na pitanje kako čitati Heideggera može se odgovoriti samo filozofski i samo tako ono se može postaviti. Moramo pretpostaviti slobodu mišljenja, koje ne samo da osigurava prostor za interpretacije, nego i za razmirice među njima. Ujedno, mogućnost „zablude“ ne samo da moramo dopustiti, nego i pozorno promatrati. Ako sve govori u prilog tome da filozof bludi, zabludu nam valja markirati. 
Heideggerov „bivstveno-povijesni antisemitizam“ 
U nastavku ću razmotriti nekoliko Heideggerovih pasaža o „svjetskome židovstvu“. To je povezano s činjenicom da te pasaže sadrža misli, koje u tom obliku kod Heideggera ranije nismo poznavali. Uz to mi se čini da u tim izjavama na vidjelo izlazi nešto, što je povezano s Heideggerovim bivstveno-povijesnim mišljenjem na kraju tridesetih godina općenito. „Svjetsko židovstvo“ je za Heideggera možda reprezentant moderne kao takav.
Postavimo mjerilo aktualnoga istraživanja antisemitizma (primjerice, u obliku teksta Wolfganga Benza, Što je antisemitizam?[8]), ne preostaje nam druga mogućnost, nego da Heideggerove izjave smatramo „antisemitskima“ (a ne „antižidovskima“, „antijudaističkima“ i tako dalje – jer te oznake izbjegavaju problem). Izjave koje „svjetsko židovstvo“ mogu prikazati kao „princip razaranja“ u povijesti Zapada – u toj povijesti svjetskih ratova i masovnoga ubijanja – ne mogu biti nazvane drukčije nego „antisemitskima“.
Iz tog razloga ja sam se kod karakteriziranja Heideggerovih izjava odlučio za pojam „bivstveno-povijesni antisemitizam“. Time bih u prvom redu želio obuhvatiti liniju teoretske motivacije Heideggerovih primjedbi o „svjetskome židovstvu“. Time što je razumijemo, postaje nam jasno s kojim je intencijama Heidegger otprilike od 1932. povezivao svoj filozofski projekt. Nije mi, dakle, ni u kojem slučaju važna moralna prosudba – iako je takva neizbježna.
Naime, čak i kad bih pokušao isključiti pitanje o odgovornosti filozofa, o osobnoj upletenosti u izrečeno, to mi nikada ne bi uspjelo. Mi naposljetku ne možemo ignorirati moralnu kvalitetu izjava, jer se mišljenje o „svjetskome židovstvu“ nakon šoe više ne može vratiti u mišljenje o „svjetskom židovstvu“ prije šoe. Time u čitavu diskusiju ulazi određena asimetrija, koje uvijek moramo ostati svjesni.
Antisemitske načine gledanja poznajemo kod Nietzschea. Oni igraju čak i prilično značajnu ulogu. Nastanak „robovskoga morala“ genealoški se pripisuje Židovima. Pa ipak, Nietzscheove izjave procjenjujemo drukčije od onih Heideggerovih. Jer, Heidegger ih je zapisao u vrijeme, u kojem je progon Židova već bio započeo – i prije svega: u kojem je taj progon već krenuo u smjeru masovnoga uništenja, onog „fabriciranja leševa“. Jer Heidegger bivstveno-povijesnu ulogu „svjetskoga židovstva“ nije htio promišljati samo prije, nego i nedugo nakon događaja u Auschwitzu, njegove izjave imaju poseban značaj.
To nije neproblematično. Jer, mi ne možemo polaziti od toga da je Heidegger imao saznanja o logorima uništenja. Čak i ako postoje izjave, iz kojih proizlazi da je znao nešto o nasilju koje se provodilo nad Židovima, užasna skrivenost Auschwitza nije puki mit niti ako su – ciljano lansirano ili ne – kružile glasine o logorima. I neposredno nakon 1945. znanje o „upravnom masovnome ubijanju“ bilo je, kako je istaknula Hannah Arendt, još slabo prošireno. Šutjelo se, prešućivalo, pa i ignoriralo. Zapravo je tek s emitiranjem američke televizijske serije Holokaust – Povijest obitelji Weiss iz 1978. godine započelo istinsko javno bavljenje tim događajima. Bile su to prve slike, koje su počele nastanjivati sjećanje na te događaje. A koliko je slika pridošlo i još uvijek pridolazi? Slike poput onih iz Lanzmannova filma Šoa iz 1985. – vjerojatno jedinog filma o onome što se dogodilo, koji zaista treba shvatiti ozbiljno. Dok su prva desetljeća nakon 1945. događaje htjela potisnuti u zaborav, danas smo okruženi slikama i pripovijestima.
Naravno da je čak i jedan časnik Wehrmachta, kakav je bio Ernst Jünger, u svojem neposredno nakon rata objavljenom Mirovnome pismu govorio o „ubilačkim spiljama“, koje će se „do najudaljenijih vremena držati ljudskoga pamćenja“. One su „istinski spomenici rata“.[9] I Adorno ili pjesnik Paul Celan („Fuga smrti“), a naravno i Hannah Arendt, govorili su o tome javno. Svejedno moramo uzeti u obzir da Heideggeru najvjerojatnije nije bilo jasno što se događalo. Za njega samog izjave o „svjetskome židovstvu“ mora da su zvučale drukčije nego za nas. One su u bitnome pripadale jednom antisemitskome diskursu, koji se u „Trećem reichu“ manje ili više općenito aklamiran prezentirao u javnosti.
To, opet, ne može značiti da se možemo osloboditi te asimetrije. Mi šou ne možemo ignorirati ni ako znamo da Heidegger (vjerojatno) nije znao ništa o njoj. Hermeneutička pravda stoga je na ovome mjestu gotovo nemoguća. Svejedno moramo apelirati na nju. To možda i jest najveća poteškoća, koja postoji u moralnome suočavanju s Heideggerovim antisemitskim pasažama u Crnim bilježnicama.
Sada bih se okrenuo problemu u kojoj mjeri kod Heideggera možemo govoriti o bivstveno-povijesnome antisemitizmu. U tu svrhu mora nam postati jasno što bi to u kontekstu Heideggerova mišljenja uopće moglo značiti. Mora nam postati jasno s kojom su političkom motivacijom povezana očitovanja o „svjetskome židovstvu“. Zato moramo obaviti dvije stvari: 1) moramo upoznati bitna obilježja Heideggerova bivstveno-povijesnoga mišljenja tijekom tridesetih i četrdesetih godina; 2) moramo pitati jesu li očitovanja o „svjetskome židovstvu“ u sprezi s tim značajkama bivstveno-povijesnoga mišljenja, štoviše, moramo otkriti mogu li se ta očitovanja razumjeti tek iz bivstveno-povijesnoga mišljenja.
Ali da bismo uopće omogućili ta dva pitanja, moramo uzeti na znanje Heideggerove izjave o „židovstvu“ ili „svjetskome židovstvu“ u njihovim najvažnijim aspektima. Time ću, dakle, započeti svoje izlaganje.
Citirat ću tri Heideggerove izjave, ne bih li na njima izolirao temeljne iskaze.
1.
„Privremen rast moći židovstva ima, međutim, razlog u tome što je metafizika Zapada, posebice u svojem novovjekovnome razvoju, pružila polazište za širenje jedne inače prazne racionalnosti i sposobnosti računanja, koje su si na taj način priskrbile obitavalište u duhu, a da same po sebi nikada ne bi mogle shvatiti skrivene rajone odlučivanja.“[10]
2.
„Niti misao sporazumijevanja s Engleskom u smislu raspodjele 'pravednosti' (to jest na pravu ili zakonu temeljena ovlaštenja) imperijalizama ne pogađa bit povijesnoga procesa, koji Engleska sad unutar amerikanizma i boljševizma, to jest, ujedno i svjetskoga židovstva, igra dokraja. Pitanje uloge svjetskoga židovstva nije rasno, nego metafizičko pitanje o vrsti ljudstvenosti, koja, naprosto nevezana, može kao svjetsko-povijesni 'zadatak' preuzeti iskorjenjivanje svega bivstvenoga iz bitka.“[11]
3.
„Svjetsko židovstvo, što su ga nahuškali iz Njemačke ispušteni emigranti, posvuda je neuhvatljivo i ne mota se uza sav razvoj moći nigdje uključivati u ratna djelovanja, naspram čega nama preostaje samo da žrtvujemo najbolju krv najboljih iz vlastita naroda.“[12]
Uz 1.
Primjedba se može reducirati na tri iskazna elementa: a) židovstvo u vidno polje ulazi u jeku „privremena porasta moći“; b) ta je u sprezi s novovjekovnom metafizikom; c) za novovjekovnu metafiziku karakteristični su „prazna racionalnost i sposobnost računanja“, zbog čega je „porast moći“ židovstva u sprezi s njegovom „naglašeno računskom nadarenošću“.
Uz a. Jedan od bitnih Heideggerovih iskaza o karakteru novovjekovne povijesti je da se ta u svojem tijeku sve više oblikovala kao povijest „volje za moć“. Novovjekovni subjekt, ego cogito me cogitare (kod Descartesa) naposljetku se totalno oblikuje samo iz rakursa svojih njemu mogućih voljnih perspektiva i razvoja moći. U tu svrhu on se u svojim izumima, podvrgava jednoj tehnici, koju je Heidegger tridesetih godina u nastavku na pojam „totalne mobilizacije“[13] Ernsta Jüngera nazivao „makinacijom“. „Makinaciju“, u kojoj se sve što jest javlja u perspektivi činjenja, odnosno, mogli bismo reći, proizvodnje, Heidegger je u Crnim bilježnicama na jednome mjestu prikazao ovako:
„Moć makinacije – uništenje čak i bezbožnosti, počovječenje čovjeka u životinju, iskorištenje zemlje, obračunavanje svijeta – je prešla u stanje konačnosti; razlike između naroda, država, kultura nalaze se samo još u fasadi. Makinacija ne može biti obuzdana, ni zaustavljena nikakvim mjerama.“[14]
Bog – čovjek – zemlja – svijet – kao predlik „četvorine“ sve ih je okupirala „moć makinacije“. Sve je integrirano u nju, ništa tu integraciju ne može spriječiti. U posljednjim bilješkama Promišljanja (1941.), ali ne samo tamo, nastupa misao da između erupcija Svjetskoga rata i „moći makinacije“ postoji veza. Jedna pripovijest ne završava slučajno u divovskim sukobima totalitarno-tehničkih sustava nacionalsocijalizma / boljševizma / amerikanizma. 
Razvoj „moći makinacije“ u svoju „konačnost“ zauzima
b) povijesno razdoblje novovjekovne metafizike. Ona započinje u Descartesovu, a završava, zaključuje se u Nietzscheovu mišljenju. Ta misao spada u pripovijest o „bivstveno-povijesnome mišljenju“. Bitak se u novom vijeku razotkriva kao volja subjekta, prema tome i jastva, koja preko volje za volju kod Hegela narasta u volju za moć kod Nietzschea.
To kretanje povijesti je „usud“, to jest, ono ne podliježe utjecaju čovjeka, nego unutarnje razvojne dinamike novovjekovnoga bitka i njegova razumijevanja. Jedan primjer tog mišljenja daje nam Ciriški seminar iz 1951. Tamo Heidegger kaže da je „atomska bomba odavna eksplodirala, naime u trenutku, kad je čovjek ustao naspram bitka, te bitak postavio iz sebe i učinio predmetom svojega predstavljanja“. I dodao je: „Tako od Descartesa.“[15]
Za novovjekovno mišljenje tipična je c) „prazna racionalnost i sposobnost računanja“. Time Heidegger misli proces u kojem se u novovjekovnoj znanosti matematika tehnički instrumentalizira za „iskorištavanje zemlje, obračunavanje svijeta“, kako je maloprije rečeno. Uistinu, Descartes čovjeka, novovjekovni subjekt, naziva „maitre et possesseur de la nature“. Ovdje bi se moglo reći mnogo toga o diferencijaciji znanosti i njezine povijesti, a i o tome u kakvom se problematičnome odnosu filozofija od Hegela nalazi prema toj povijesti.
Važnije je, međutim, vidjeti da Heidegger u tu povijest novovjekovne tehnike i znanosti, što će reći „makinacije, upisuje židovstvo. Židovstvu se atestira „naglašeno računska nadarenost“. Ovdje, na tom mjestu, moramo biti točni, jer je i Heidegger to bio. U Prilozima filozofiji, tom veoma važnom tekstu iz sredine tridesetih godina, pronaći ćemo, naime, sljedeću misao. Tamo piše: 
„Puka je budalaština reći da je eksperimentalno istraživanje nordijski-germansko, a racionalno naprotiv stranoliko! Tada bismo se morali odlučiti da Newtona i Leibniza ubrajamo među 'Židove'.[16]
Heidegger prema tome nije bio uvjeren u diferencijaciju „njemačke“ ili „arijske“ i „židovske fizike“. On ju je odbijao, jer je znao da je u nacrtu novovjekovne znanosti takvo odvajanje nemoguće. To, međutim, ne znači da ta misao iz Priloga proturječi Heideggerovu pripisivanju da su Židovu definirani „naglašeno računskom nadarenošću“. Ovdje postoji razlika među iskazima: sve računajuće mišljenje je židovsko i sve židovsko mišljenje je računajuće. Prvi iskaz je pogrešan, jer novovjekovnu znanost nisu osnovali Židovi. Drugi je Heidegger očito smatrao točnim.
Konsekvenca svih tih „promišljanja“ je ta da Heidegger židovstvo tim pripisivanjem „računajućega mišljenja“ može učiniti momentom „moći makinacija“. Židovstvo je reprezentant novovjekovne tehnike, uz druge reprezentante, kao što su to uostalom i nacionalsocijalisti. Ako čitavu tu konstrukciju povijesnoga uvrštavanja židovstva mogu označiti bivstveno-povijesnom, kao i pripisivanje računanja pridodati antisemitskim stereotipima, mi na ovome mjestu imamo posla s „bivstveno-povijesnim antisemitizmom“.
Uz 2.
Druga napomena može se podijeliti na dvije međusobno u biti teško spojive izjave. a) postoji „povijesni proces“, u kojem „Engleska“ igra ulogu, koja se ne može promijeniti „sporazumijevanjem“; b) „uloga svjetskoga židovstva“, u koju ulaze „uloga“ „Engleske“, a time – ovo je važno – i „amerikanizam“ i „boljševizam“, nije „rasno“ zasnovana, nego potječe od „metafizičkoga pitanja o vrsti ljudstvenosti, koja, naprosto nevezana, može kao svjetsko-povijesni 'zadatak' preuzeti iskorjenjivanje svega bivstvenoga iz bitka“.
Na prvome dijelu misli ne moramo se – čini se – dugo zadržavati. Heidegger – slično kao i Nietzsche – nije samo preziratelj engleske filozofije, nego „engleskoga duha“ uopće, koji se za njega sastoji u pukom ekonomski orijentiranome pragmatizmu. (Možda bi jedanput bilo moguće usporediti Heideggerovo mišljenje s kraja tridesetih godina s Hitlerovim govorima. Kada, primjerice, u pomislimo na Hitlerov govor od 8. studenoga 1939., u tom govoru također imamo tu čudesnu mješavinu prezira spram engleske i antisemitskih aluzija. Uopće mi se čini da Hitlerova osoba predstavlja ključ za razumijevanje Heideggerove lojalnost spram Trećeg Reicha.)
Drugi dio misli je važniji. Heidegger prvo tvrdi da razumijevanje „svjetskoga židovstva“ ne mora nužno biti „rasno“ motivirano. Pustit ću neka to tako stoji. Pitanje rasizma kod Heideggera moralo bi se po mojem mišljenju postaviti ponovno. Ja sam to učinio u svojoj knjizi, pa ću to ovdje iz vremenskih razloga ostaviti postrani. Tvrdi se da postoji neka vrsta „metafizike“ „svjetskoga židovstva“. To „svjetsko židovstvo“ reprezentira „ljudstvenost“, koja se „nevezana“ bavi „iskorjenjivanjem svega bivstvujućega iz bitka.“
Ali „svjetsko židovstvo“ u citiranoj pasaži igra važnu ulogu. Citirat ću je dijelom još jedanput: 
„Niti misao sporazumijevanja s Engleskom u smislu raspodjele 'pravednosti' (to jest na pravu ili zakonu temeljena ovlaštenja) imperijalizama ne pogađa bit povijesnoga procesa, koji Engleska sad unutar amerikanizma i boljševizma, to jest, ujedno i svjetskoga židovstva, igra dokraja.“ 
Pitanje se odnosi na sekvencu „Engleska“ – „amerikanizam“ – „boljševizam“ – „to jest, ujedno i svjetsko židovstvo“. Što ovdje znači „to jest“? Zar Engleska, amerikanizam i boljševizam nisu samo jednaki, nego i jedno te isto kao i „svjetsko židovstvo“? Zar je „svjetsko židovstvo“ čak razlog ili uzrok boljševizma, amerikanizma i Engleske?
U jednom zapisu iz 1944/45. kaže se:          
„Židovstvo je u vremenskom razdoblju kršćanskog Zapada, to jest metafizike, princip razaranja. Ono razorno u obratu dovršavanja metafizike – to jest Hegelove metafizike kroz Marxa. Duh i kultura postaju nadgradnjom 'života' – to jest. gospodarstva, to jest organizacije – to jest biološkog – to jest 'naroda'.[17]
Marx, Židov, obrće Hegelovu metafiziku naglavačke. Time duh postaje epifenomenom '“gospodarstva“ i „organizacije“. Zazremo li od činjenice da Heidegger to smatra razaranjem, sad može postati jasno u kojoj su mjeru „židovstvo“ ili „svjetsko židovstvo“ izvor boljševizma, amerikanizma i Engleske, čak i u pogledu „biološkoga“ u nacionalsocijalizmu, koje spominje Heidegger.
(Kako li samo drukčijim zvuči Heideggerov odnos prema Marxu u „Pismu o Humanizmu“, nastalom možda godinu dana nakon ove primjedbe:
„Jer Marx, iskušavajući otuđenje, seže u jednu bitnu dimenziju povijesti, marksistički nazor na povijest nadmoćan je nad ostalom historijom.“[18]
Privid vara. Očitovanja su u tijesnoj međusobnoj vezi. „Otuđenje“, o kojem Heidegger ovdje govori, nije ono koje Marx iskušava u svijetu kapitala, nego kao Židov.“
„Židovstvo“ je „princip razaranja“. U kojoj mjeri? „Nevezanost“ Židova povezana je s djelatnošću „iskorjenjivanja svega bivstvenoga iz bitka“. „Nevezanost“ „svjetskoga židovstva“ sastoji se u nekoj vrsti, kako se drukčije kaže, „lišenosti svijeta“[19], odnosno, to je moja interpretacija, „lišenosti domovine“. Radi se o židovskoj dijaspori, hebrejski galut, rasijanosti, koju je židovski narod morao uzimati na sebe od babilonskoga osvajanja Jude 587. prije Krista. U tom smislu dijaspora je uvjet cionizma, a valja primijetiti da su nakon afere Dreyfus u Francuskoj koncem 19. stoljeća uslijedili i Protokoli sionskih mudraca, kao i Židovska država Theodora Herzla. Ovo samo usput.
„Nevezanost“ sad očevidno osposobljava „židovstvo“ da se bavi „iskorjenjivanjem svega bivstvenoga iz bitka“. Da bi se te misli bivstveno-povijesno izložile, potrebno je, smatram, uzeti u obzir Heideggerovo bivstveno-povijesno razumijevanje domovine i lišenosti domovine. Početkom četrdesetih godina na jednom se mjestu o domovini kaže: „Domovina je posvojenje zemlje kao mjesta pripreme stanovanja, koje čuva dolazak bitka, iz čije istine bogovi i ljudi tek primaju kraj svojeg susretanja.“[20] Dopustite mi da iz istog teksta dodam još jedno određenje domovine:
„Domovina je povijesno mjesto istine bitka, pozvana i primljena od zemlje, ukorijenjena u njoj i sačuvana u njoj.“[21]
Takvo razumijevanje „domovine“ ne odnosi se više na konkretnu, nacionalno vezanu zajednicu, na „narod“ u svakodnevnom razumijevanju. Domovina se na mjestu „događaja“ misli kao „povijesno mjesto istine bitka“.
U tu „domovinu“, međutim, nužno spada „zemlja“. Ona „zove“ i „prima“ „povijesno mjesto istine bitka“. U njoj je „mjesto“ „ukorijenjeno i sačuvano“. Drugim riječima, radi se „prisnosti sukoba između svijeta i zemlje“[22], kako to Heidegger na drugome mjestu naziva. Domovina kao svijet je u i na zemlji „ukorijenjena“ i „sačuvana“, zemlju svijet potiče da se otvori i raskrije. Domovina/svijet i zemlja otvaraju, međutim, kad se tako sukobljeno događaju, dotičnu „povijest“.
U odnosu na „nevezano“ „svjetsko židovstvo“ to, međutim, znači da „iskorjenjivanja svega bivstvenoga iz bitka“ pogoduje lišenosti domovine u bivstveno-povijesnome smislu. „Svjetsko židovstvo“ u svojoj beskrajnoj dijaspori radi na onemogućavanju domovine. A kako i ne bi, kad su isključeni iz povijesnoga događanja sukoba između svijeta i zemlje?
Ali da bi se moglo baviti „iskorjenjivanjem svega bivstvenoga iz bitka“, to jest, takoreći odcjepljivanjem bivstvenoga od bitka, treba mu određena sposobnost. Nju smo već upoznali. Radi se o „naglašeno računskoj nadarenosti“, koja tehniku i matematiku shvaća kao univerzalni instrument izlizivanja svake povijesno izrasle diferencije između kultura i naroda. Ali to očito nije jedini način na koji „svjetsko židovstvo“ ostvaruje „razornost“.
Motivacija da se „svjetsko židovstvo“ okarakterizira kao „princip razaranja, povezana je sa shvaćanjem Židova kao naroda „lišena svijeta“. „Lišenost svijeta“ povezana je u bivstveno-povijesnome pogledu s „naglašeno računskom nadarenošću“ Židova. Pripisivanja „svjetskoga židovstva“ kolidiraju s bivstveno-povijesnom domovinom kao „posvojenjem zemlje kao mjesta pripreme stanovanja“ u istoj mjeri u kojoj židovstvu podmeću zadaću „iskorjenjivanja bivstvenoga iz bitka“.
(Ekskurs: Emmanuel Lévinas pokušava u svojem tekstu „Heidegger, Gagarin i mi“, objavljenom 1961. izložiti najvažniju diferenciju između židovstva i Heideggera i – izrijekom spomenutih – hajdegerijanaca. U bitnome pritom se radi o topografskome poretku svijeta koji naglašava Heidegger, te o razaranju tog poretka u tehnici, koje afirmira židovstvo.
„Usađenost u kraj, prisnost s mjestom“, to je „rascjep čovječanstva na domaće i strane“. U toj perspektivi „tehnika je manje opasna nego duhovi mjesta“. Ona pobjeđuje „privilegiju te ukorijenjenosti i egzila“, koji se na nju poziva. „Tehnika“ će nas istrgnuti iz „tog hajdegerijanskoga svijeta i praznovjerice mjesta.“[23]
Nasuprot tome Gagarin nam je pokazao kako možemo napustiti mjesto. Tako se kaže:
            „Jedan sat čovjek je egzistirao izvan svakog horizonta – sve oko njega bilo je nebo, ili, točnije rečeno, sve je bio geometrijski prostor. Čovjek je egzistirao u apsolutnosti homogenog prostora.“[24]
1961. Gagarin je svemirskom letjelicom Vostok I stotinu i šest minuta kružio oko zemlje.
Presudno je sad, međutim, da Lévinas za ideju nadomještanja „mjesta“ „homogenim prostorom“ zahtijeva „židovstvo. Ono „nije sublimiralo idole, ono je poticalo njihovo razaranje“. Ono je „poput tehnike demistificiralo univerzum“. Kroz svoju „apstraktnu univerzalnost“ ono „vrijeđa „fantazije i strasti“. Ali ono je „otkrilo čovjeka u golotinji njegova lica.“[25]
Čini mi se neizbježnim sučeliti Heideggerov bivstveno-povijesni antisemitizam s ovom Lévinasovom mišlju. Zar se ovdje pokazuje da u Heideggerovim idejama postoji nešto od instinktivne reakcije na činjenične značajke židovstva? Ili bi Lévinas – pod pretpostavkom poznavanja tih ideja – morao revidirati svoju konfrontaciju hajdegerovskoga „mjesta“ i židovske „univerzalnosti“?
 Uz 3.
Budući da nam treća napomena nije više prezentna, još jednom ću je pročitati:
„Svjetsko židovstvo, što su ga nahuškali iz Njemačke ispušteni emigranti, posvuda je neuhvatljivo i ne mota se uza sav razvoj moći nigdje uključivati u ratna djelovanja, naspram čega nama preostaje samo da žrtvujemo najbolju krv najboljih iz vlastita naroda.“
Rečenica operira s tri subjekta: a) svjetskim židovstvom, b) ispuštenim emigrantima, c) nama samima, koji „žrtvujemo najbolju krv najboljih iz vlastita naroda“. Da svjetsko židovstvo igra ulogu u „moći makinacije“, to smo već čuli. U toj napomeni je svjetski rat mjerodavni kontekst. „Emigranti“ huškaju svjetsko židovstvo. ne može se reći na koga je Heidegger mislio. Na židovske izbjeglice? Osobe poput Thomasa Manna, koji je uz pomoć BBC-a iz Londona emitirao svoje govore? Njih se – baš kao i „nas“ .- čini se, može identificirati. O svjetskome židovstvu kaže se da je „posvuda neuhvatljivo“.
„Lišenost svijeta“ židovstva kao da vodi do toga da je ono „posvuda, ali u tom „posvuda“ se naprosto skriva, ostaje „neuhvatljivo“. Semantika hvatanja, međutim, upućuje već na problematičnost tog mjesta. Ono „posvuda neuhvatljivo“; „svjetsko židovstvo“ je moćno“, jer je „posvuda neuhvatljivo“. I ono je čak i tada ili upravo tada posebno moćno, time što se nigdje ne mora „uključiti u ratna djelovanja“. Ali kako je to moguće?
Na ovome mjestu rado bih podsjetio na već spomenute Protokole sionskih mudraca. Wolfgang Benz je u svojoj knjizi Što je antisemitizam? napomenuo da pojam „svjetskog židovstva“ uopće spada u kontekst „židovske svjetske zavjere“.[26] U tom smislu Protokoli sionskih mudraca predstavljaju „tekstualnu inkunabulu“ s „apsolutno referentnim karakterom“.[27] Oni su pra-spis modernoga antisemitizma, makar mu i ne bili jedini izvor.
Zlobna fikcija Protokola govori o židovstvu koje teži za svjetskom vlašću, a kao mogućnost te težnje poznaje i rat. Pod naslovom „Kroćenje otpora ne-Židova ratovima i općim svjetskim ratom“ tamo piše:
„Čim se ne-židovska država usudi da nam pruži otpor, moramo biti u stanju potaknuti njezine susjede da joj objave rat. Ali, ako i susjedi žele zajedno s njom krenuti protiv nas, morat ćemo osloboditi svjetski rat.“[28]
Ne može se dokazati da je Heidegger zaista pročitao Protokole. Da je znao za njih, dokazuje saopćenje Karlu Jaspersu, prema kojem je Heidegger u razgovoru o „zlokobnoj besmislici sionskih mudraca“ jednom ustvrdio: „Ipak postoji međunarodna povezanost Židova.“[29]
Ali da nasjedne na fikciju Protokola; Heidegger ih uopće nije morao čitati. Bili su element nacionalsocijalističke propagande. Hannah Arendt je u tom kontekstu upozorila ne jednu knjigu Alexandera von Steina iz 1936., naslovljenu Adolf Hitler, učenik 'sionskih mudraca'.[30] U svakom slučaju, aluziju na taj antisemitizam čujemo i u govoru od 30. siječnja 1939., gdje se kaže: 
„Ako bi međunarodnom financijskom židovstvu u Europi i izvan nje uspjelo da narode još jedanput baci u svjetski rat, onda rezultat ne bi bila boljševizacija zemlje, a time i pobjeda židovstva, nego uništenje židovske rase u Europi.“[31]
Taj govor može se promatrati kao prvi nagovještaj uništavalačkih akcija „akcijskih skupina sigurnosne policije i službe sigurnosti“, koje su započele s ulaskom u Poljsku u rujnu 1939.
Heidegger je pratio Hitlerove govore, bit će da je tu izjavu o „međunarodnom financijskome židovstvu“ primio na znanje. Njezin duh ili ne-duh govori iz Protokola sionskih mudraca. Tako se razjašnjava kontekst u kojem i iz kojeg govori Heideggerova izjava o „posvuda neuhvatljivom“ „svjetskome židovstvu“. „Svjetsko židovstvo“ postalo je sila, koja djeluje na međunarodnome planu i može se poslužiti određenim figurama (Engleska, SAD, Sovjetski savez), a da sam ne mora izaći na vidjelo. Ujedno Heidegger u njemu očito prepoznaje neprijatelja njemačkoga naroda. Jer inače se ne bi moglo objasniti zašto konstruira opreku, „naspram koje nama preostaje samo da žrtvujemo najbolju krv najboljih iz vlastita naroda.“
(Jedna napomena kritičarima koji odbijaju moje upućivanje na Protokole, jer se njihova lektira ne može dokazati. Ni u kojem slučaju nije tako da je pod utjecajem Hitlerove knjige Mein Kampf bio samo onaj koji ju je zaista pročitao. I bez lektire te knjige čovjek je bez daljnjeg mogao biti nacionalsocijalist. Ali ako se već želi operirati filološki, onda mogu napomenuti samo da Heidegger ne samo da je poznavao Hitlerove govore, nego je očito pročitao i Mein Kampf. Da su Protokoli izvršili utjecaj na tu knjigu, da ih Hitler izrijekom hvali, historijski je dokazano – iako, naravno, ne znam može li se lektira Protokola dokazati kod Hitlera – primjerice, u obliku osobnoga primjerka s podcrtavanjima i rubnim bilješkama. 
Kraj 
Nagoviješta se jedna misao, koju će Heidegger ponovno prihvatiti 1945. „Svjetsko židovstvo“ je postalo protivnikom, kojem je Njemačka naposljetku morala podleći, isprva vojno, a potom i kulturno. I tu imamo posljednju formu bivstveno-povijesnoga antisemitizma. Ona se povezuje sa čitavim filozofskim projektom, koji je Heidegger slijedio između 1932. i 1945.
U jednoj napomeni iz 1947/48. filozof se kritički nadovezuje na historijski običaj naglašavanja podataka između „1933.“ i „1945.“. On to smatra izrazom „računajućega mišljenja“ u znanosti. Onda dodaje da je „možda uopće zabluda računati tako i uzimati povijest samo historijski, iako se čitav novovjekovni europski svijet na taj način računajući odnosi prema Njemačkoj.“ Ali Nijemci „još uvijek ne primjećuju što se događa i da to računanje još uvijek nije stiglo do kraja računa.“ Preostaje „još“ „zadaća“ „da se Nijemci duhovno i povijesno izbrišu“.[32] Jedan „stari duh osvete“ „obilazi zemlju“. „Duhovna povijest te osvete“ „nikada neće biti napisana“, jer to sprečava „osveta sama“. Ona „ne dospijeva čak ni u javnu predodžbu“, jer „javnost“ je „sama već osveta“.
„Duh osvete“, aluzija na Nietzschea, prema kojoj su si „Židovi“ „kroz čin duhovne osvete priskrbili zadovoljštinu“ za nadmoć „otmjenih“.[33] Razumije se, izjava o „računanju“ i „kraju računa“ može biti shvaćena samo kroz specifično izlaganje o židovstvu. Ja sam toga svjestan. Ali smatram da je to izlaganje moguće – prije svega u kontekstu, koji ovdje pokušavam iznijeti.
„Duhovno i povijesno brisanje Nijemaca“ obilježava kraj jednog bivstveno-povijesnoga mišljenja, koje se pozivalo na bivstveno-povijesnu posebnu ulogu Nijemaca u odnosu na (antičke) Grke. Heidegger žali zbog njemačke „izdaje mišljenja“, koju naposljetku prepoznaje i u vlastitoj zabrani poučavanja. Velika krivnja nije zločin počinjen nad Židovima, nego odustajanje Nijemaca samih od sebe, kao posljedica vojnoga poraza. Njime u očima filozofa Hölderlin nikako nije bio pobijen. Rečenica poput: „Samo Nijemac bitak može izvorno iznova spjevati i izreći“[34] bila je za Heideggera i dalje valjana. I uistinu, Heideggerova Njemačka, koju je prema jednom poznatom predavanju Norberta Hellingratha pokušao misliti kao „Hölderlinov narod“[35], imala je malo toga zajedničkoga s Hitlerovom Njemačkom. A ipak, Heidegger jedva da je mogao priznati, da je posrijedi bio upravo taj narod, koji je, ako se i nije sam upleo u jedinstven zločin protiv čovječanstva, svakako dopustio da se to s njime učini.
Nemamo dokumenata, pa ni privatnih, u kojim bi Heidegger jasno i trezveno govorio o uništenju njemačkih Židova. Štoviše, on ih je sračunao protiv „duhovnoga i povijesnoga brisanja Nijemaca“. On povod „osveti“ nije mogao ili želio imenovati – a ta je šutnja kroz obrađene pasaže njegova bivstveno-povijesnoga antisemitizma postala još glasnijom, neprečujnom šutnjom, koja će nam još dugo odjekivati u ušima.
Pitanje, koje je nakane Heideggerova filozofija slijedila između 1933. i 1945., može se zaključno zaokružiti s određenim zaoštravanjem. Heideggerova pripisivanje „svjetskome židovstvu“ – „lišenosti svijeta“ kao „lišenosti domovine“ na osnovi dijaspore, „naglašeno računske nadarenosti“ kao središnje sposobnosti „makinacije, to jest, moderne tehnike i znanosti, reprezentacije „principa razaranja“ u izlaganju duha kao epifenomena materije, to jest ekonomskih odnosa – označavaju središnje karakteristike modernoga svijeta. Moderni „bitak u svijetu“ sastoji se mjerodavno u povećanoj mobilnosti (sve do profesionalne spremnosti na globalno uključenje), u principijelnoj afirmaciji konstitutivne uloge uvijek novih tehnologije, kao i priznavanju da je ekonomija prva organizacijska instanca politike i društva. U Heideggerovu bivstveno-povijesnome antisemitizmu manifestira se prema tome filozofska intencija da se zaustavi moderna, koja se univerzalizira u tehnici, znanosti i kapitalu (ovdje takav „duhovni“ antisemitizam, uzgred, još uvijek uživa atraktivnost za „kritičare kulture“).
Onkraj prilično banalnoga sklapanja stereotipnih značenja, u bivstveno-povijesnome antisemitizmu pokazuje se slabost da se vremensko razdoblje univerzalizacije, koje je uistinu bitno povezano s razvojem tehnike i ekonomskim procesima, misli drukčije nego kao posezanje izvana. Ono unutarnje, domovina, njezino pjesništvo, njezino porijeklo, za Heideggera nema nikakve veze s onim što se etablira kao „makinacija“. Kao što su „Nijemci“ utjelovljivali to unutarnje, tako su u bivstveno-povijesnoj topografiji postojali Židovi, koji su reprezentirali ono izvanjsko. Zar nacionalsocijalisti u svojem izobličavanju nisu bili epigoni Židova? Pripisivanje tehnike i računanja nekom bivstveno-povijesnome liku može se promatrati samo kao nešto pogrešno. Tehnika, znanost i kapital imaju univerzalno značenje, jer nastaju usred domovine, svake domovine. 
S njemačkoga preveo: Boris Perić

Europski glasnik, br. 19/2014.



[1] Usp. Peter Trawny, Heidegger i mit židovske svjetske zavjere, V. Klostermann, Frankfurt/M., 2/2014.
[2] Usp. Richard Wolin, „National Socialism, World Jewry, and the History of Being: Heidegger’s Black Notebooks“, u: Jewish Review of Books, ljeto 2014 i Donatella Di Cesare, „Heidegger, bitak i Židovi“, u: Information Philosophie, sv. 2/2014, str. 8-21 te Constantino Esposito: „Heidegger. L’antisemitismo dei „Quaderni“, u: Avvenire. 17. 07. 2014., str. 24 isto tako Friedrich- Wilhelm von Herrmann: „Sugli ebrei solo passi minori“, u: Avvenire, na navedenom mjestu
[3] Usp. Peter Trawny, Heidegger i mit židovske svjetske zavjere,na navedenom mjestu, str. 107 i dalje.
[4] Usp. Peter Trawny,  Adyton. Heideggerova ezoterična filozofija. Matthes und Seitz, Berlin, 2010.
[5] Heidegger, Promišljanja VII-XI, str. 74, GA, sv. 95. prir. Peter Trawny. Frankfurt/M., 2014. Uskoro uz to, Peter Trawny,  „‚Fuga zablude‘“. Heideggerova an-archija,  Matthes & Seitz: Berlin, 2014.
[6] Sophokles,  Drame, Prir. i preveo Wilhelm Willige, Artemis Verlag, Zürich, 1995. Kralj Edip, str. 1025 i dalje.
[7] „Holzweg“ (drvni put) doslovce označava šumski put kojim se odvoze srušena stabla; u tom smislu „biti na drvnom putu“ znači biti u zabludi, jer je posrijedi samo privid puta, koji završava u šumi (nap. prev.)
[8] Wolfgang Benz, Što je antisemitizam?, C. H. Beck, München,  2/2005.
[9] Ernst Jünge, Mir. Riječ omladini Europe i omladini svijeta. Argonauti, bez mjesta i nadnevka., str. 15.
[10] Martin Heidegger, Promišljanja XII, 67, u: isti: Promišljanja XII–XV. (Crne bilježnice 1939-1941), GA. sv. 96. prir. Peter Trawny. Frankfurt /M., 2014.
[11] Martin Heidegger,  Promišljanja XIV, str, 121, u: isti: Promišljanja XII–XV, GA, sv. 96. na navedenom mjestu
[12] Martin Heidegger, Promišljanja XIV, str. 121, u: isti: Promišljanja XII–XV, GA, sv. 96, na navedenom mjestu
[13] Usp. Ernst Jünger, „Totalna mobilizacija“, u: Rat i ratnici. prir. Ernst Jünger. Junker und Dünnhaupt Verlag, Berlin, 1930, str. 9–30.
[14] Martin Heidegger, Promišljanja XII, GA, sv. 76, na navedenom mjestu
[15] Martin Heidegger, Seminari, GA, sv. 15,  prir. Curd Ochwadt. Frankfurt/ M., 1986, str. 433.
[16] Martin Heidegger, Prilozi filozofiji (o događaju), GA, sv. 65, prir. Friedrich Wilhelm von Herrmann. Frankfurt/M. 1989, str. 163.
[17] Martin Heidegger, Napomene I, u: isti, Napomene I-V, GA, sv. 97, prir. Peter Trawny. Izlazi krajem 2014.
[18] Martin Heidegger, „Pismo o humanizmu“, u: isti: Oznake puta, GA. sv. 9, prir. Friedrich-Wilhelm von Herrmann. Frankfurt/M., 2/1996., str. 340.
[19] Martin Heidegger, Promišljanja VIII, str. 9, u: isti: Promišljanja VII–XI. (Crne bilježnice 1938/39), GA. sv. 95, na navedenom mjestu
[20] Martin Heidegger,  O mišljenju događaja, GA, sv. 73.1. prir. Peter Trawny. Frankfurt/M., 2013, str. 755.
[21] ibid,.
[22] Martin Heidegger, Promišljanja IV, str. 78, u: isti, Promišljanja II-VI. (Crne bilježnice 1931-1938), GA. sv. 94. prir. Peter Trawny. Frankfurt/M., 2014.
[23] Emmanuel Lévinas, „Heidegger, Gagarin i mi“, u: isti: Poteškoće slobode. Ogled o židovstvu, Jüdischer Verlag, Frankfurt/M., 1992, str. 175.
[24] ibid, 175 i dalje
[25] ibid, 176
[26] Benz, Što je antisemitizam? na navedenom mjestu, str. 174.
[27] ibid, str. 192
[28] Protokoli sionskih mudraca. Osnova modernoga antisemitizma – krivotvorina. Tekst i komentar. prir. Jeffrey S. Sammons, Wallstein Verlag, Göttingen, 1998., str. 53.
[29] Karl Jaspers: Filozofska autobiografija, prošireno ponovljeno izdanje, Piper Verlag: München, 1977., str. 101.
[30] Alexander Stein,  Adolf Hitler „Učenik sionskih mudraca“, Verlagsanstalt „Graphia“, Karlsbad, 1936.
[31] Max Domarus, Hitler. Govori i proklamacije 1932–1945, sv. II. Propast. Prvi polutom 1939–1940. Süddeutscher Verlag, München, 1965, str. 1328.
[32] Martin Heidegger, Napomene V, str. 21. U: isti: Napomene I–V, GA, sv. 97, izlazi krajem 2014.
[33] Friedrich Nietzsche, O genealogiji morala. Polemika. KSA, sv. 5. prir. Mazzino Montinari i Giorgio Colli. De Gruyter/Dtv: New York, Berlin i München 1980., str.267.
[34] Martin Heidegger, Znakovi X., Promišljanja (II) i napuci, 31. u: isti, Promišljanja II-VI. na navedenom mjestu
[35] Norbert von Hellingrath, Hölderlin i Nijemci, u: isti: Hölderlin. Hugo Bruckmann Verlag: München 1921, 13-47.
Pokreće Blogger.