Tatjana Gromača: Kratak esej o tjeskobi

Naša tjeskoba, premda unižavajuća, mučna i destruktivna, istovremeno nam pomaže iznaći ono najneuhvatljivije, time i najuzvišenije u nama, dosegnuti nivo stvaralačkog bića, koje god bilo polje našeg izražavanja, a ono ne mora biti samo umjetničke ili znanstvene prirode, već, zapravo, može biti bilo koja, s ljubavlju i strašću obavljana djelatnost.

Zaljubljenost u drugo biće i osjećaj voljenosti, uzvraćenosti ljubavi, ne uspijevaju nas uvijek lišiti tjeskobe. Dapače, zaljubljenost je ta koja često „luči“ tjeskobne osjećaje – strah od gubitka, želju za posjedovanjem…

Možda nas istinski, sve prožimajući osjećaj ljubavi i suosjećanja spram cjelokupnog postojanja, svih bića unutar njega, osjećaj blizak onome što mistika i religija nazivaju „prosvjetljenje“, uspijeva osloboditi naše tjeskobe, straha i ljudske zgrčenosti, no takva stanja nisu dio trajne, ljudske prirode. Prije su iznimka koja zabljesne tijekom postojanja, kako bi nas suočila s onim božanskim u svijetu i u nama, a potom se povlači i ostavlja nas u našoj ljudskosti, čiji je tjeskoba sastavni dio.

Prihvatiti svoju tjeskobu, živjeti sa njom, nešto je pomoću čega kao bića možemo rasti.

Bježanje od tjeskobe, od straha pred nepoznatim u svijetu i u nama samima, bježanje je od iskonske filozofičnosti čovjeka kao bića – ono ga prije unižava, nego li kroz njega može doživjeti rast, ono od njega pravi trivijalno, površno, lažno biće, ne –„ja“, jer ga udaljuje od sebe samoga, približava i spaja s primamljivim površnostima svijeta, time i lažima i kompromisima, zamjenskim utjehama, koje su kratkoga vijeka.

Prihvatiti tjeskobu i gledati kako da je se preobrazi u nešto „više“, to je ipak i određena zrelost, određeno opredjeljenje i posao. I to podrazumijeva i neku hrabrost, iza koje stoje stav i mišljenje.

Tjeskoba se može usmjeriti i u destrukciju, mogu se razviti rušilački nagoni kako bi se ona potisnula.

Pojedinci ili zajednice mogu odbijati suočavanje ili prihvaćanje života s vlastitim tjeskobama. To ih okreće protiv ljudskosti u njima – negirajući vlastitu slabost i ranjivost, nesavršenost i osjećaj boli, čovjek ili zajednica predaju se destruktivnim emocijama. Misao postaje usmjerena ka tome da se otkriju slabosti i manjkavosti u drugome, kako bi se vlastita savršenost i snaga ujedinile u uništenju svega negativnog, prezira vrijednog u drugome, koji se stavlja u poziciju nemoćnog i impotentnog …

Negiranje vlastite tjeskobe jest vrst bezdušnosti, jer se želi izbrisati jedno tako važno obilježje duše kao što je činjenica da ona pati – zbog toga jer je odvojena od „cjeline“, jer je zgrčena u trošnom i smrtnom tijelu, jer je život unutar takvog obličja i vlastite slabosti primoravaju da se odriče sebe i svega čemu je težila i čemu se je nadala, i jer se, u konačnici, nada da je po okončanju jednog tako okrutnog, nedovoljno radosnog i ostvarenog života, ne čeka vječito ugasnuće, nakon čega više nikada neće biti ničega, već novi život u drugoj formi i obličju, preobrazba prema kojoj je život taj koji nikada ne završava, koji se neprestano preobražava i raste… No, to je ipak samo jedna nada, jedna utvara i tlapnja, koju nitko nikada nije potvrdio na način koji bi bio bjelodan svima, i otuda ova vječita tjeskoba i patnja duše, koja nemaju svoje pouzdanje u vječito postojanje, i koje zbog toga traju koliko i život sam.

Čovjek se tako često strovaljuje u bezdušnost, kao i cijeli kolektivi, i ponekad se, gledajući iz ove vizure, čini da taj njegov pad, ta istrebljenja, progoni, mržnje i ratovi nisu drugo doli poništenje vrijednosti i svetosti života, i da to ima veze sa ovim bijegom od vlastitih tjeskoba, putem kojega se čovjek u traganju za spasom od prepuštanja u njene ruke, time i u ruke vlastite samoće, svojevoljno predaje u naručje kolektiva, koji mu smjesta i zdušno gura u ruke barjake, visoko državno i crkveno znakovlje i odličja, a u idućem prizoru i mačetu ili nišan u tenku, metlu kojom će pomesti krvavi pod s kojega su uklonjena iznakažena ljudska trupla.

Onaj koji ne želi znati što se krije u tjeskobi koju osjeća, koji ne želi tragati za otkrivanjem njenih uzroka i poticaja, koji strepi zbog svega nepoznatog, što prethodi tom osjećanju, ali što je i njegova cijela unutarnja sadržina, koju bi hrabar speleolog tek trebao otkriti, taj se prepušta u ruke sigurnih dirigenata, koji će od njegova života učiniti ploču preglednu i jasnu, unaprijed zadanih položaja i figura, na kojoj neće biti tajni ni nepoznanica, gdje život neće biti istraživanje, već pusto odrađivanje nečega davno upoznatog, prožvakanog već tisuće puta.

Tjeskoba, dakle, kada se „upregne u jaram“, može biti pokretač za stvaralačke, kreativne akcije, unutar kojih duh nadmašuje skučenosti i ograničenosti prirode kojoj je podčinjen, i kojoj na jedan način robuje, i prepušta se svojoj izvornoj snazi – spaja se sa cjelovitošću – onim božanskim koje ga obasipa darovima, radosti svjedočenja stvaralaštva…

Tjeskoba tako može biti pozitivan osjećaj iz kojega izrastaju preobraćenja i čuda kojima svjedočimo.

Drugim riječima, tjeskoba nije tako beznadežan osjećaj ili stanje – njome se može vladati, može je se obuzdati i iskoristiti, staviti „u pogon“.

Strah, beznađe, očaj, duboke patnje s kojima se susrećemo tijekom kratke i intenzivne egzistencije, stanja su koja su malokad pozitivna, jer nas obuzimaju u potpunosti, ovladavaju nama i čine nas beskorisnima i nemoćnima pri pokušajima da spasimo sami sebe. O drugima tijekom takvih stanja niti ne razmišljamo.

Ipak, postoji jedno mjesto na kojemu se tjeskoba dodiruje s takvim osjećajima, jer ona često proizlazi iz svijesti o „užasu“ postojanja. Postojanje je strašno – od dolaska na svijet, preko  borbe za opstanak, prilagodbi i nužnosti koje se u njemu nameću, surovosti i svijesti o zlu i njegovu postojanju – u nama, i uokolo nas… I potom užas gašenja, nestajanja, odlaska s pozornice… Iz te svijesti o užasu, koja dolazi u sprezi s patnjom i boli, neminovno, poput tihog odvijanja fizikalnog zakona, izranja i svijest o ljepoti, veličanstvenosti postojanja, koja također postoji neugasla u nekom od uglova čovjekove tjeskobe…

Ponekad ne patimo od vlastitih tjeskoba, već od tjeskoba drugih, koji žive pored nas, s kojima smo u dodiru, koje susrećemo, na koje mislimo, o kojima čitamo u knjigama, gledamo na filmu… Tjeskoba nam daje prigodu da otvorimo ono dobro u nama – da se spojimo s tuđom boli, da ona postane naša, da u nama otvori prostor za drugačije – šire sagledavanje sebe i drugih, i svijeta…
Povijest umjetnosti, povijest filozofije, povijest znanosti i religije u svom nasljeđu kojega su ostavile onima koji dolaze zapravo neporecivo svjedoče o tjeskobi kao trajnom osjećanju onoga koji je „prognan iz raja“, i sada u nemiru i ostrašćenosti luta ljudskim svijetom, tragajući za unutarnjim vrelom vlastita postojanja, za davno izgubljenom i pomućenom harmonijom…

Onaj koji – komunicirajući s određenim umjetničkim djelom, nije u stanju dokučiti – osjetiti tjeskobu kao jedan od izvora i modusa oblikovanja njegove naravi, taj zapravo nije uspio uspostaviti zbiljski oblik komunikacije s tim djelom.

Djela u kojima nije moguće osjetiti vrst unutarnje tjeskobe – koja može biti i vrlo prikrivena, a koja ih je nagnala na nastanak, nisu djela koja bi me mogla zaokupiti, a tjeskoba koja je važna može izvirati (stajati kao pozadina) i iza lijepih melodija, svjetlucavih, vedrih, pomnih i melodičnih rečenica, iza iskričava plesa i slikanja vedrih prizora i otvorenih boja…

Tjeskoba – stanje možda ne prirodno, ali inherentno mislećem biću. Ali, što je s onima koji bježe od sebe kao misleća bića, jesu li oni od tjeskobe spašeni? Kada bi odgovor bio „da“, tada bi i oni najumniji i najfilozofskiji hrlili na tu stranu, samo da se spase.

Tjeskoba – ništa drugo nego stiještenost bića u jedan te isti oblik, u jednu zgrudanu formu koju je potrebno razbiti – barem privremeno – kako bi iz nje nastali novi, biću do tada nepoznati oblici. Urušavanje u ništavilo koje samo prividno ubija, a zapravo plodi. Oplođeno biće rađa se iznova, u novoj formi.

Tjeskoba – tjesnac – uzak, mračan prostor koji djeluje kao da je iz njega nemoguće izaći bilo kuda van, na svjetlost. No, samo prividno, samo prividno…

Riješiti se jedne tjeskobe, biti pripravan za neočekivano nov, ushićujući doživljaj svijeta, za kristalnu jasnoću i ljepotu, koje do maloprije kao da nismo bili svjesni.

Mi pričamo o tjeskobi kao o nečemu što ima ozbiljnu težinu, ali, u usporedbi s bolesti, smrti, gladi ili bezdomništvom tjeskoba nije ništa – tek jedno blago „izopačeno“ stanje bića koje samo sebe izjeda iznutra jer ne zna drugačije… A možda i samo zato jer mu je dosadno, i, zapravo, previše dobro.


……….
Postoje, dakle, individualni i kolektivni načini borbi protiv tjeskoba. Određen tip čovjeka vjeran je određenom načinu koji mu je blizak, ali po potrebi, ne preže posegnuti niti za onim drugim.

Ratovi, istrebljenja, progoni, možda to nije drugo do čovjekova, doduše prilično nesuvisla, borba protiv „onoga unutra“ što ga pritišće i guši, a što je, tim kolektivnim akcijama, stavio u službu takozvanih „viših ideja“.

Tjeskoba još uvijek nije ponor sam. Ona je prije gledanje u ponor, predosjećanje njega.

Biti tjeskoban kao Kafka, kao Nietzsche, kao Van Gogh, kao Rimbaud, kao Goethe, kao Mozart, Schubert ili Mahler, kao Wittgenstein, kao Camus (niz se nastavlja do u beskraj…).



Ne može se biti tjeskoban cijelo vrijeme. To jednostavno nije moguće. Sve traži i ima svoju mjeru, tako i tjeskoba. Ponekad ona u času nestane i ode, i ostavi radosno, životom očarano biće.

Zemljoradnja, udaranje motikom o tvrdu, kvrgavu, zapečenu zemlju, fizički rad, posao, zaposlenost od jutra do mraka – u znoju lica svoga, jednako kao i vježbe, zahtjevne i duge fizičke vježbe, napori – gimnastika, atletika, yoga, sportovi i treninzi, vježbe – sve su to, moguće, vrlo efikasni načini da se prebrode, suzbiju, potisnu i umrtve nečije – hiljade i hiljade njih, tjeskoba.

Spolni čin – ukoliko to nije samo zadovoljenje požude, već i vrst ljubavnog sjedinjenja dviju duša, lišava nas, oslobađa tjeskobe.

Ukoliko je riječ samo o zadovoljenju nagona, tjeskoba se, po okončanju akta, uvećava.

Imati seks da bi se lišilo tjeskobe i približilo iskonskoj radosti, čišćem, ljubavnijem osjećanju života.

…………..


Dobro došla draga tjeskobo, nije te bilo već nekoliko dana. Brinula sam, jesam li postala površna, u sebi sam te tiho zazivala, radovala se času kada ćeš doći, i kada ću se, spokojna, s tobom na grudima povući u neki tamni kutak, da se kroz tebe i s tobom pročistim i stopim.
Pokreće Blogger.