Thor Einar Leichhardt: Jezik koji nestaje (''Vrhovi samoće'')

''Postoji, reklo bi se, samo jedna stvar koja nam daje izvjesnu utjehu: to je ljubav. Čak nam i tragična ljubav pruža utjehu. Mi pisci smo privilegirani, za nas postoji još i književnost, umjetničko stvaralaštvo; ono nam daje iluziju da ne živimo uzalud, bez smisla, da u svom životu ostvarujemo nešto suštinsko.'' - Danilo Kiš
Nažalost, ili pak na sreću, nemam, kako mi je i napomenuo jedan od izdavača u Hrvatskoj – ''ljude koji bi pomogli ili me reklamiraju''. Sjetio sam se toga jer sam noćas sanjao da živim od pisanja. U tome snu moja je supruga konačno bila sretna da smo dobili prve novce od moga pisanja. U stvarnosti, nikada sve do današnjeg dana nisam dobio nijednog novčića za moje pisanje. Vjerujem da je to iz razloga jer moje pisanje jednostavno nije zanimljivo u današnje doba, kao i činjenica da pišem na jednom mrtvom jeziku jedne zemlje i podneblja u kome se jezik koristi ne više kao sredstvo obogaćivanja kulture jedne zemlje već se koristi za brzu komunikaciju  kao što je postao u svojoj potpunosti robom i zatočenikom komunikologije. Slomljen je taj jezik, uništen i polako gubi svoju stoljetnu magičnost i ljepotu. Nekoć su druidi, svećenici, redovnici  pjevali na grčkom, latinskom, sanskritu mantre i inkantacije. Upravo kao što su ta tri jezika izgubila svoj značaj u današnjem vremenu, tako  i hrvatski jezik gubi svoj značaj  budući da ga više ne koristimo kao sredstvo širenja kulture već kao neku nužnost komunikacije. Zaboravili smo na naš jezik kao na igračku iz djetinjstva koju smo ostavili da skuplja prašinu na tavanu u nekom kovčegu punom naših dnevnika, starih društvenih igara, kazeta i gramofonskih ploča. Tamo u tome kovčegu počivaju i neka od najljepših pisama naše prošlosti, pisana u vremena kada nije bilo nečega poput ''#hashtag ''.

Uvijek to spominjem, no ne volim jeftinu, sentimentalnu nostalgiju, već sjećanja, memoriju koja ostaje dio nas samih, našeg tijela, duha i bivstvovanja.

Jezik odumire onda kada ga više ne znamo i ne umijemo koristiti, onda kada ga više ne želimo upotrebljavati u svrhu razmjene ideja, koje nisu jedino one vrste ideja koje mijenjaju našu  izvanjsku formu ili fasadu  već ono što gradimo unutar nas samih, našu osobenost, našu duhovnost. Hrvatski jezik tako umire, polako no sigurno, poput njegova naroda kojemu isto tako potpuno prijeti izumrijeti za samo nekoliko stoljeća u nekoj budućnosti.  Nitko o tome previše ne razmišlja, izuzev šačice intelektualaca koje nitko ionako i ne sluša a još manje čita. Najvjerovatnije je da će ostati neko sjećanje na civilizaciju, kao uostalom i na one prethodne, tisućama godina unazad. Danas gledamo lica isklesana u kamenu, raznih obitelji iz antičkog doba, ili one naslikane portrete  iz renesanse, baroka  a sutra će ljudi iz budućnosti  promatrati fotografije ljudi iz ovoga doba.  U tome vremenu, ako će ova planeta i dalje biti bogata kisikom, prirodnim bogatstvima kao i uvjetima za život, možda će netko iskopati ili pronaći neke knjige ili ostatke knjiga na hrvatskom jeziku i možda ga pokušati i rekonstruirati. S jezikom  polako nestaje mašta, imaginacija, a s njima nestaje čitavo bogatstvo jedne kulture. Hrvati će prema svemu sudeći biti poput nekih Minojaca.

Hrvatski jezik odumire i jer ga više nitko i ne čita, kada pišem ''čita'' onda mislim na književnost, na onu iskrenu, duboku, istinsku književnost koja se poput glazbeno simfonijskog djela odlikuje svojim bogatstvom stila, sadržajem, znanjem i potpisom autora na kraju.  Taj potpis na kraju znači čast, znači trud, suze, smijeh, neprospavane noći, popijene kave, brdo pročitanih i nepročitanih knjiga i studija drugih autora.

Hrvatski je jezik danas samo jedan od onih dinosaura poput Brahiosaura,biljojeda, za ovaj globalni svijet u u kojemu vladaju jezici poput engleskog jezika. Engleski je postao novi latinski jezik. Ako želite napisati barem donekle čitanu knjigu, onda pišite na engleskom jeziku. Ne francuski ili hrvatski, srpski, njemački već engleski. Volim engleski jezik, no hrvatski jezik za mene kao da nosi jednu specifičnu baladnu melodioznost, šansonjersku uspavanost hrvatskih gradova u njihovim noćima tijeko bilo kojega godišnjeg doba, a da ne spominjemo raspjevanost jednog talijanskog jezika, kompoziciju i ljepotu njemačkog, zavodljivost i putenost francuskog. Kao što sam spomenuo problem jest i u tome što je hrvatski jezik danas sveden na razinu prvenstveno mobilne, brze komunikacije a ne književnosti i kulture. Hrvatski jezik načinili su nečim jeftinim, gotovo suvišnim i ne odveć potrebnim.

Tragedija polakog no sigurnog gubitka jezika tragedija je identiteta osebujnosti jednoga naroda, tragedija koja se očituje u odlasku mladih ljudi koji iza sebe poput neke čahure ostavljaju  materinji jezik i identitet.

Političari za tako nešto nikada nisu brinuli jer njih ne hrani narod, koji im je potreban samo za skupljanje glasova prije izbora, već donacije bogatih uspješnika i poduzetnika. Današnja kvazi kultura i tobožnji kurikulumi služe da bi se mlade ljude ne osposobilo i ohrabrilo za put i buduća zanimanja za koja i imaju afinitet, već da bi ih se postavilo na radna mjesta i pozicije već unaprijed određene od onih kojima trebaju novi poslušnici bez vlastitoga mišljenja. Oni koji se žele odvojiti od takvog ustaljenog mišljenja  teško će pronaći mjesto pod suncem za sebe ili ostvariti neku šansu za osnivanje obitelji.

Sa druge strane zbog nemogućnosti pronalaženja posla  čovjek je prisiljen uzeti bilo kakav posao u današnje vrijeme tako da bi preživio. Vjerojatno bi se trebao ostaviti pisanja ili općenito stvaranja i okrenuti se nečemu ''mnogo profitabilnijem''. Upravo onako na način kao što humanističke znanosti danas polako ali sigurno nestaju sa velikih sveučilišta širom svijeta, od kojih je posljednja država i Japan, dajući svoje katedre u zamjenu za numeričko (ne matematička) – ekonomsko – profitabilna – managerska / rukovodeća  zanimanja. Onda se s njima možda ponegdje može uklopiti i nekolicina nekadašnjih predmeta, naravno samo kao nešto sekundarno - poput povijesti, novinarstva, sociologije i drugih. Filozofiju treba zaboraviti, reducirati, izbrisati ili ju podrediti  potrebama tržišta kao i psihologiju. Staviti u lance. Primjerice tako postoje moderna zanimanja pout  Manager restorana s povijesti ekonomije dvadesetog stoljeća, Psiholog komunikacije na društvenim mrežama  s poviješću komunikacije na dnevno-političkim portalima i forumima i druga slična zanimanja.

Jezik je dio naše obitelji, naših sjećanja, našega odrastanja, on je naše bogatstvo kojega nismo ni svjesni. Kvaliteta se osjeća, ona nije neki kvantitativni uradak koji nas ostavlja ispraznim ljušturama, poput potrebe za slatkišima prepunim šečera nakon jedenja brze hrane. Izgubiti svoj jezik znači izgubiti jedinstven osjećaj umjerenosti, kohezije, empatiju prema ljudima koji nas okružuju, one koje volimo, s kojima živimo i koje svakodnevno susrećemo. Jezik postaje nešto jeftino, isprazno te biva  lišen i zaboravljen poput starih Olimpskih Bogova i Božica.

Ovo nije neki epitaf, već možda neka vrsta budnice, budući da ne želim prestati pisati taj isti jezik kojeg  volim poput toplote sunca, bistrine mora i ljepote prirode, s onoga kraja svijeta iz kojega sam potekao.

Pokreće Blogger.