Dušan Kecmanović: Etnonacionalni stereotipi

Ima jedna univerzalna sklonost ljudi svih rasa i nacija – sklonost prema razmišljanju u stereotipovima. Ona je osobito izražena u stavovima prema društvenim i nacionalnim pitanjima. Hans Jurgen Eysenck (1980:247)


Stereotipi su vjerovanja i predstave o karakteristikama ljudi kao članova određenih grupa. Kada se za neko vjerovanje ili predstavu kaže da je stereotipna, da nije ništa drugo nego stereotip, time se želi reći da je konkretno vjerovanje pretjerano, netačno, suviše uopšteno, iskrivljeno; kratko rečeno, da ne odgovara stvarnosti, to jest, da ne odgovara stvarnim karakteristikama ljudi na koje se odnosi konkretna predstava ili vjerovanje. I stručnjaci, prije svega socijalni psiholozi koji se bave stereotipima, kada definišu stereotip, obično pominju tu negativnu stranu stereotipa, to da stereotip izvrće, iskrivljuje stvarnost. (Istini za volju, u najnovije vrijeme, neki socijalni psiholozi, na primjer, Džon Dakit (John Duckitt) /2003:661/ i Čarls Stengor (Charles Stangor) /2000:1,6/ ne kvalifikuju – barem ne u samoj definiciji stereotipa – stereotip kao pretjeranu, neopravdanu, netačnu predstavu ili vjerovanje o ljudima kao članovima ove ili one grupe.) Uz navedene karakteristike stereotipa obično se ističe i rigidnost kao jedno od njihovih bitnih svojstava. Hoće se reći da se stereotipi teško mijenjaju, da ostaju uprkos predočenih dokaza da njihov sadržaj nije saobražen stvarnosti.

(Kada se govori o etnonacionalnim stereotipima, valja razlikovati etnonacionalne autostereotipe i etnonacionalne heterostereotipe. Prvi se odnose na stavove i vjerovanja koje pripadnici jednog naroda gaje o svojim sunarodnicima. Drugi se tiču stereotipnih vjerovanja i stavova o drugim narodima, odnosno o članovima druge etnonacionalne skupine ili drugih etnonacionalnih skupina. Kao što ćemo vidjeti, razlikuju se osobine etnonacionalnih autostereotipa i heterostereotipa, prije svega njihova trajnost. Autostereotipi su značajno trajniji nego heterostereotipi.)

Pored iskrivljavanja stvarnosti i njihove dugovječnosti, raširenost stereotipa u zajednici je takođe njihova značajna osobina. Sve u svemu, stereotipi ne bi bili društveno značajni ili bi barem bili mnogo manje značajni da ne iskrivljuju stvarnost, da nisu rašireni u zajednici (u slučaju etnonacionalnih stereotipa među pripadnicim određenog etnonacionalnog kolektiva), da ne traju dugo i da, uz to, ne obavljaju i za zajednicu i za njene članove značajne funkcije.
U ovom tekstu ću pokazati u kojoj su mjeri povezane rečene četiri karakteristike stereotipa. Trajnost etnonacionalnih stereotipa određena je  međusobnom uslovljenošću njihovog iskrivljavanja stvarnosti i brojnih funkcija koje vrše, funkcija koje su, kako sam rekao, važne i za pojedince i za njihov pripadajući kolektiv. Ukazaću i na to da normativna priroda etnonacionalnih stereotipa doprinosi ne samo idejno-moralnoj homogenizaciji kolektiva nego i širenju stereotipa u zajednici i njihovom trans-generacijskom trajanju.

Stereotipi iskrivljuju stvarnost

Kao što sam istakao, iskrivljavanje stvarnosti je jedna od četiri osnovne karakteristike etnonacionalnih stereotipa. Sada ću navesti na koji način etnonacionalni stereotipi iskrivljuju stvarnost.

Pristrasan izbor informacija i njihova pristrasna interpretacija. Do svakoga od nas svakodnevno dopire bezbroj informacija o najrazličitijim pojavama i ljudima.  Grubo rečeno, jednom broju informacija čovjek ne posveti nikakvu pažnju, jedva ih registruje. Druge registruje, primi znanju. Prema njima ima mahom neutralan stav. Niti ih prima zdravo za gotovo niti ih odbacuje kao informacije koje su više tendenciozne interpretacije nego puke informacije. Prema trećima ima izrazito odbojan stav. Ne smatra ih vjerodostojnim prikazom određenog događaja, pojave, karakteristika ljudi određenog kolektiva. Prema četvrtima se odnosi izrazito pristrasno. Ako se prema trećima odnosi pristrasno-negativno, prema ovim posljednjim, četvrtim odnosi se takođe izrazito pristrasno, ali – pristrasno-pozitivno. Smatra ih dobrodošlim. One u njegovim očima ili potvrđuju ono što je već znao ili pokazuju da se njegove ranije sumnje u pogledu ovoga ili onoga bile opravdane ili mu pružaju (još jedan) argument u polemici s onima koje ne dijele njegovo mišljenje. U svakom slučaju, ovu posljednju vrstu informacija čovjek prima bez trunke sumnje: ne razmišlja o tome od koga je došla konkretna informacija; dalje, da li je ponuđena informacija možda više intepretacija neke druge informacije, što bi, ako se pokaže tačnim, moglo da dovede u pitanje objektivnost informacije koja je doprla do njega. Naravno, čovjek ne samo da prima informacije nego i traga za njima. Sasvim očekivano, najčešće traga za onim informacijama koje potvrđuju njegovo već formirano mišljenje o nekoj pojavi, nekom čovjeku, nekoj grupi ljudi. Potvrđuju da je u pravu i on i oni koji misle isto kao i on ili barem slično kao on sam.

Čovjek se na pristrasno-pozitivan ili pristrasno-negativan način odnosi prema informacijama obično onda kada gaji stereotipno uvjerenje ili predstavu o onome o čemu informacije govore, o onome na šta se odnose.

Čovjek nije selektivan, što će reći, pristrasan samo u izboru informacija nego i u njihovoj interpretaciji. On praktički svaku informaciju interpretira u skladu sa svojim ličnim, porodičnim, etnonacionalnim, klasnim, poslovnim i drugim interesima, ali i svojim stereotipnim vjerovanjima i predstavama. Ako stereotipno gleda na etnonacionalne fenomene, nova informacija o nekom od tih fenomena rijetko mu služi za to da posumnja u ispravnost, u osnovanost nekog njegovog stereotipnog vjerovanja ili predstave o, na primjer, karakteristikama njegovih sunarodnika. Često, kada se nova informacija o postupcima nekih njegovih sunarodnika ili onih sa druge strane etnonacionalne ograde ne uklapa u njegov stereotipan način gledanja na one koji jesu i one koji nisu njegove gore list, on takvu informaciju smatra neadekvatnom (ne odgovara stvarnosti). Još češće, prepoznaje je kao proizvod onih snaga koje stoje na pozicijama (političkim, klasnim, etnonacionalnim, i td.), koje su suprotne njegovim i njegovih istomišljenika. Riječju, konkretnu informaciju interepretira kao tendencioznu, što je drugo ime za pristrasnu.

Da ponovim: ko god ima neko stereotipno vjerovanje i predstavu odnosi se pristrasno prema informacijama koje do njega dolaze. Njegovo traganje za informacijama je takođe pristrasno obojeno. On na isti način, to jest, u skladu sa stereotipnim vjerovanjem ili predstavom, i traži nove informacije i interpretira nove informacije: i one koje dolaze do njega i one za kojima traga. Svaka pak pristrasnost u izboru i interpretaciji informacija vodi iskrivljavanju stvarnosti.

Pogledajmo sada na koji se sve način stereotipom iskrivljuje stvarnost.

Selektivno (pristrasno) sjećanje. Svako sjećanje je, u većoj ili manjoj mjeri, pristrasno. To važi za individualno, a posebno za kolektivno sjećanje. Selektivnost (pristrasnost) sjećanja podrazumijeva isto toliko veliku selektivnost (pristrasnost) zaboravljanja. Kratkoročne i dugoročne potrebe i interesi diktiraju šta će biti zadržano u sjećanju, a šta zaboravljeno od svega onoga što se dogodilo u individualnoj i kolektivnoj prošlosti.

Između ostalog, vladajući etnonacionalni stereotipi o nekom ili nečem određuju čega se čovjek sjeća a čega se ne sjeća iz individualne i kolektivne prošlosti. Ako ima stereotipno vjerovanje ili predstavu o pripadnicima određenog etnonacionalnog kolektiva, i ako je, uz to, njegovo stereotipno vjerovanje ili predstava negativno, čovjek će se sjećati svih loših ličnih iskustava sa članovima konkretnog etnonacionalnog kolektiva, a gurnuti u zaborav sve što ne odgovara njegovom (sadašnjem) stereotipu o članovima tog kolektiva. Na isti način će se odnositi i prema kolektivnim sjećanjima. Iz velikog broja kolektivnih sjećanja sebi će dozvoliti da se sjeća samo onih događaja i onih vremena kada su ‘oni drugi’ ubijali i tlačili ‘njegove’.  Sva individualna i kolektivna sjećanja na periode mira, saradnje i uzajamnog pomaganja ‘onih drugih’ i ‘njegovih’ postaće tabu tema sjećanja i za njega i za one, mahom njegove sunarodnike, koji imaju isti etnonacionaloni stereotip. Svega onoga što ne podržava vladajući stereotip neće ni moći ni željeti da se sjete.

Takva, stereotipom uslovljena, pristrasnost sjećanja iskrivljuje stvarnost (i cjelovitost) individualne i kolektivne memorije. Iskrivljujući pak individualnu i kolektivnu memoriju stereotip iskrivljuje stvarnost inidividualnog i kolektivnog iskustva. Iskrivljuje vrijeme prošlo koje je sastavni dio vremena sadašnjeg.
Uopštavanje. Uopštavanje je sljedeći način na koji stereotip falsifikuje stvarnost. Sva stereotipna vjerovanja i predstave počivaju na uopštavanju. Stereotip se nikada ne odnosi na jednog čovjeka već na grupu ljudi. To posebno važi za etnonacionalne stereotipe kojima se određena karakteristika ili skupina karakteristika manjeg broja pripadnika određene etnonacionalne grupe uopštava, to jest, pripisuje svim ili većini pripadnika određenog etnonacionalnog kolektiva. Samo je po sebi jasno da ne mogu svi članovi jednog etnonacionalnog kolektiva – njih stotine hiljada ili više miliona – imati jednu istu ili čak više istih osobina.
Od falsifikovanja stvarnosti pati i tipična stereotipna tvrdnja da većina pripadnika određenog etnonacionalnog kolektiva ima te i te karakteristike. I 52 posto i 98 posto je većina u odnosu na cjelinu, to jest, u odnosu na 100 posto, s tim što je procentima  52 i 98 obuhvaćen značajno različito veliki dio populacije. Prema tome, kada se kaže da je, na primjer, većina Hrvata genocidna isto je što i kada se kaže da su svi Hrvati genocidni. U oba slučaja radi se o, stereotipom uslovljenom, iskrivljavanju stvarnosti.

Pogrešna percepcija. Za stereotipno vjerovanje o etnonacionalnim kolektivima karakterističan je još jedan vid izvrtanja stvarnosti. Onaj čija je percepcija etnonacionalnih kolektiva uobličena njegovim etnonacionalnim stereotipima smatra prvo da su i njegovi sunarodnici i pripadnici drugog etnonacionalnog kolektiva izuzetno homogeni u pogledu njihovih vjerovanja, stila života, karakteristika, sklonosti, odbojnosti itd. i, drugo, da se pripadnika dva različita etnonacionalna kolektivna izuzetno mnogo razlikuju u odnosu na rečena svojstva. Radi se zapravo o pretjerivanju kao još jednom vidu izvrtanja stvarnosti, pretjerivanju kao sastavnom dijelu uopštavanja.
Oni koji imaju etnonacionalni stereotip ne dozvoljavaju mogućnost postojanja individualnih razlika unutar jednog istog etnonacionalnog kolektiva. A o tome da se osobine pripadnika različitih etnonacionalnih grupa (često) preklapaju neće ni da čuju.

Prividna korelacija. Prividna korelacija je svojstvena stereotipnim vjerovanjima i stavovima. Prividna korelacija označava uspostavljanje korelacije između određenih karakteristika i članova neke grupe tamo gdje nema empirijskih dokaza da takva korelacija postoji (otuda: prividna korelacija).

Pristrasno vrednovanje sunarodnika i onih koji to nisu. Grubo uzevši, postoje pozitivne i negativne osobine ljudi. Prema etnonacionalnom stereotipu, ‘naši’ imaju isključivo ili pretežno pozitivne osobine. Oni sa druge strane etnonacionanlne ograde imaju isključivo ili pretežno negativne osobine. Nije mi poznat takav etnonacionalni stereotip pripadnika nekog naroda po kome su pripadnici toga naroda samo ili mahom loši, a članovi drugog ili drugih naroda samo ili pretežno dobri. Etnonacionalni stereotipi ne moraju da prikazuje pripadnike drugog naroda u samo negativnom svjetlu. Postoje i prijateljski narodi, i za njih su ‘rezervisane’ mahom dobre osobine. Sadržaj heterostereotipa nije, međutim, ni izdaleka tako trajan kao što je to slučaj sa etnonacionalnim autostereotipom. Naime, zavisno od sklopa međunarodnih odnosa, istorijskih prilika i neprilika, do juče prijateljski narodi postaju neprijateljski, i obratno. ‘Moj’ narod se pak, prema etnonacionalnom (auto)stereotipu, praktički nikada ne mijenja.

Pogrešno kauzalno objašnjenje. Pored ove vrijednosne komponente, etnonacionalni stereotipi obično nude i pogrešno kauzalno objašnjenje. Ako se i dopušta da su ‘naši’ u nečem ili po nečem loši (podmukli, agresivni, potkupljivi, kukavice, skloni izdajstvu, prevari, itd.), takve osobine, u vizuri etnonacionalnih stereotipa, potiču od nekih spoljašnjih okolnosti: istorijskih zbivanja, spleta specifičnih geografsko-političkih okolnosti i slično. Sa druge strane, a prema istim stereotipima, ‘naše’ dobre osobine su takoreći Bogom dane, samonikle, integralni dio ‘naše’ nacionalne duše; one su upisane u ‘naš’ ‘etnonacionalni genetski kod’. Obratan je, dakako, slučaj sa ‘našim’ etnonacionalnim rivalima, odnosno protivnicima. Ako kojim slučajem imaju i poneku dobro osobinu, ona je porijeklom povezana sa nekim spoljašnjim, promjenjivim i utoliko privremenim okolnostima. A to što su loši dio je njihove prirode; takvi su od pamtivijeka, i takvi će biti dovijeka, bez obzira u kakvim se okolnostima nađu.

Pojednostavljivanje stvarnosti. U prirodi je stereotipa, kao jednog oblika kategorizacije, da pojednostavljuju šarenilo stvarnosti. Etnonacionalni stereotipi bogatstvo i složenost karakteristika pripadnika etnonacionalnog kolektiva svode na nekoliko karakteristika. Porijeklo tih (navodnih) karakteristika etnonacionalnog kolektiva takođe se pojednostavljuje.

Etnonacionalni stereotipi nude krajnje uprošćenu eksplanatornu shemu za ‘otkuda’ smo takvi kakvi smo, za ‘zašto’ su oni drugi takvi kakvi su, i za ‘zašto’ i ‘oni’ i ‘mi’ ne možemo biti drugačiji.
Brojni su, dakle, načini na koji stereotipi iskrivljuju stvarnost. A koje funkcije obavljaju stereotipi i kako su međusobno uslovljeni iskrivljavanje stvarnosti od strane stereotipa i funkcije koje vrše etnonacionalni stereotipi?

Funkcije koje vrše stereotipi

Kao što su brojni načini na koje stereotipi iskrivljuju stvarnost tako su brojne  funkcije koje vrše etnonacionalni stereotipi.

Diferencijacija etnonacionalnih grupa. Vidjeli smo da stereotipno gledati na karakteristike pojedinih naroda znači tvrditi da se ‘naše’ i ‘njihove’ karakteristike značajno ili čak potpuno razlikuju, odnosno da među njima nema preklapanja. Ovakav stereotipan način gledanju na karakteristike pojedinih naroda pojačava ili stvara razliku među narodima. Ljudi koji imaju etnonacionalna stereotipna vjerovanja ili predstave ubijeđeni su da, po osobinama, pripadnici pojedinih naroda nemaju gotovo ništa zajedničko. Oni su slični samo svojim sunarodnicima i nikom više.

Pronalažanje uzroka za pojedine pojave. Onima koji stereotipno gledaju na etnonacionalne grupe i odnose među njima nije teško da pronađu uzrok najrazličitijih pojava, kao što su: složena istorijska zbivanja, akcije pripadnika pojedinih naroda,  dobro i loše u pripadnika različitih etnonacionalnih grupa, karakter njihovog odnosa prema drugim etnonacionalnim kolektivima i potonjih prema njima itd. Stereotipi nude spremne odgovore na sve što izgleda nejasno, zagonetno, suviše složeno. Time ljude oslobađaju muke traganja za ‘pravim’ uzrocima pojedinih pojava; oslobađaju ih muka nedoumica, sumnja, ispitivanja, samoispitivanja i preispitivanja.  Imati stereotip znači nemati dilema. Uz to, odgovorima koje nude etnonacionalni stereotipi nikada ne iznevjeravaju očekivanja onih koji imaju stereotipe. U stereotipima, krivac za ‘naše’ loše je uvijek izvan ‘nas’, a za loše drugih naroda je uvijek u njima samima.

Opravdavanje postupaka ‘naših’. Etnonacionalni stereotipi racionalizuju i time opravdavaju postupke ‘naših’ sunarodnika prema ‘našim’ etnonacionalnim rivalima, a posebno neprijateljima. Time skidaju breme odgovornosti sa ‘naših’, a i ‘nas’ samih kao njihovih sunarodnika. Zato je, kada god ‘mi’ sami ili oni koji su ‘naše’ gore list učine neko zlo onima koji sa ‘nama’ ne dijele isto etnonacionalno porijeklo, mnogo lakše živjeti sa etnonacionalnim predrasudama nego bez njih. Lakše i prijatnije.

Olakšavanje komunikacije. Za mirnih, a posebno za nemirnih vremena izuzetno je važno da se komunikacija među članovima kolektiva odvija što brže i što jednostavnije. Jedan od uslova da komunikacija bude brza i jednostavna jeste da poruke budu jednostavne. Poruke koje sadrže etnonacionalni stereotipi su krajnje jednostavne, i što je za efikasnu komunikaciju posebno važno rijetko se, ako se uopšte mijenjaju.

Čuvanje pozitivne slike o narodu i pojedinačnim pripadnicima toga naroda. Etnonacionalni stereotipi i stvaraju i čuvaju sliku o ‘našem’ narodu kao nosiocu hvale vrijednih, pa čak i izuzetnih osobina, koje se ne mogu sresti ili se krajnje rijetko sreću među pripadnicima drugih naroda. Etnonacionalni stereotipi su čuvari izuzetnosti jednog naroda u predstavama toga naroda o samom sebi. Utoliko etnonacionalni stereotipi pomažu narodima da prežive u vremenima kada im je opstanak, posredno ili neposredno, ugrožen.

Etnonacionalni stereotipi štite identitet jednog naroda, i to onaj identitet toga naroda koji je tvorevina samih stereotipa.

Time što čuvaju pozitivnu sliku o određenom narodu etnonacionalni stereotipi čuvaju takvu istu sliku o svakom pripadniku toga naroda. Zato su usluge stereotipa podjednako potrebne i kolektivu kao cijelini i pojedinačnim članovima toga kolektiva.

Važno je uočiti da etnonacionalni stereotipi ne bi mogli da vrše ni jednu od navedenih funkcija da ne iskrivljuju stvarnost na jedan ili najčešće na više od rečenih načina. Kako bi stereotipi mogli da strogo diferenciraju etnonacionalne kolektive (tamo gdje među njima postoji mala ili maltene nikakva razlika) da stereotipi ne počivaju na pristrasnom izboru i(ili) interpretaciji informacija, na selektivnom sjećanju, na pogrešnoj percepciji i na prividnoj korelaciji. Dalje, kako bi oni koji ispoljavaju etnonacionalne stereotipe mogli da uvijek znaju ko je vinovnik neke pojave, nekog događaja, posebno onih nemilih pojava i događaja da pod uticajem stereotipa ne pojednostavljuju stvarnost, da nisu pristrasni u izboru informacija i njihovoj interpretaciji, da ne pribjegavaju pogrešnom kauzalnom objašnjenju, da im kolektivno i individualno sjećanje nije krajnje selektivno, što će reći, pristrasno. Kako bi oni koji imaju etnonacionalne stereotipe mogli da uvijek pravdaju zlo koje čine ili su učinili ljudi njihovog roda da među najrazličitijim informacijama ne biraju one koje potvrđuju njihovo preformirano mišljenje, a one informacije koje govore suprotno njihovim stereotipnim predubjeđenjima ne (re)interpretriraju tako da ih maksimalno usklade sa njihovim odavno postojećim predstavama i vjerovanjima o tome ko su, uistinu, dobri a ko loši momci. Kako bi etnonacionalni stereotipi mogli da olakšavaju komunikaciju među sunarodnicima da krajnje ne pojednostavljuju najrazličitije pojave koje su vezane za život etnonacionalnog kolektiva, posebno za njegove odnose sa drugim etnonacionalnom kolektivom ili kolektivima. Konačno, kako bi etnonacionalni stereotipi mogli da čuvaju pozitivnu sliku (koje su sami stvorili) o pripadnicima određenog naroda da ne iskrivljuju (etnonacionalnu) stvarnost pogrešnom percepcijom, korištenjem prividne (kao da je stvarna) korelacije i pogrešnim kauzalnim objašnjenjima.

Očigledno, usko su povezani i uzajamno uslovljeni iskrivljavanje stvarnosti od strane etnonacionalnih stereotipa i funkcije koje vrši ova vrsta stereotipa. Stereotipi ne bi mogli da obavljaju brojne funkcije da ne iskrivljuju stvarnost. Sa druge strane, funkcije koje stereotipi vrše potvrđuju i (p)ojačavaju iskrivljavanje stvarnosti koje vrše etnonacionalni stereotipi.

Etnonacionalni stereotipi su i despriktivni i preskriptivni

Suzan T. Fisk (Susan T. Fiske), u radu Kontrolisati druge ljude: uticaj moći na stereotipiziranje(1995:442-44), navodi da su etnonacionalni stereotipi i deskriptivni i preskriptivni. Drugim riječima, etnonacionalni stereotipi ne samo da (na iskrivljen način) opisuju etnonacionalnu stvarnost već i propisuju kakva bi etnonacionalna stvarnost trebalo da izgleda. Etnonacionalni stereotipi propisuju šta pripadnici jednog etnonacionalnog kolektiva treba da misle o samim sebi i o pripadnicima rivalskog etnonacionalnog kolektiva; šta da osjećaju prema onima koji su njihove gore list i onima koji nisu njihovog roda; kako da se ponašaju prema sunarodnicima i prema pripadnicima drugog, odnosno drugih naroda.

Preskriptivni karakter etnonacionalnih stereotipa i njihova raširenost u određenom etnonacionalnom kolektivu usko su povezani i međuzavisni. Što su etnonacionalni stereotipi više preskriptivni više su rašireni. Njihova pak raširenost među pripadnicima jednog etnonacionalnog kolektiva pojačava preskriptivni karakter ove vrste stereotipa.

Stereotipi su društveno značajni u mjeri u kojoj su društveno rašireni. Kada su pak rašireni među pripadnicima određenog etnonacionalnog kolektiva, oni imaju karakter društvene norme. A normi se valja saobražavati i što je mogućno više približiti. Oni koji ignorišu društvenu normu bivaju marginalizovani, ako ne i kažnjeni. Oni su out-sidersi. Osim u izuzetno rijetkim slučajevima, njihov uticaj na zbivanja u društvu je značajno ograničen.
Kakav je efekat preskriptivnog karaktera etnonacionalnih stereotipa? Time što su preskriptivni etnonacionalni stereotipi homogenizuju zajednicu, društvo. Što veći broj ljudi istog etnonacionalnog porijekla dijeli iste etnonacionalne stereotipe, više su međusobno povezani, više ujedinjeni, više upućeni jedni na druge. Ovaj društveni efekat stereotipa je posebno važan u kriznim vremenima, kao što su: ratovi, ekonomske krize, prijetnja raspada državno-nacionalne zajednice itd., pa zato nije čudo što se mnogi etnonacionalni stereotipi aktuelizuju u kriznim vremenima, što tada postaju socijalni jako uočljivi u govorima političkih i vojnih vođa, u sredstvima masovne komunikacije, u svakodnevnom govoru i mišljenju ljudi, u stručnim i polustručnim napisima istoričara, politologa, sociologa i svih onih koji (re)afirmaciju etnonacionalnih stereotipa smatraju svojom nacionalnom obavezom.

Do koje mjere etnonacionalni stereotipi, kao dio kulture jednog naroda, utiču na ponašanje pripadnika toga naroda? Utiču, ali samo do izvjesne mjere. Podsjetio bih da etnonacionalni stereotipi kazuju da su ‘naši’ sunarodnici mahom dobri, pošteni, slavoljubivi, pravdoljubivi, hrabri, spremni da se žrtvuju za svoj narod. Prema tome, ako bi se ljudi, posebno u kriznim vremenima, kada se aktuelizuju i ojačaju etnonacionaloni stereotipi, i kada se, samim tim, pojača njihov društveni uticaj, trudili da se ponašajno saobraze sadržaju etnonacionalnih stereotipa, morali bi postati bolji nego što jesu, morali bi se, da tako kažem, prodobriti. To, međutim, kako nas uči istorijsko iskustvo, nije slučaj. Češče se dešava da ponašanje ljudi u kriznim vremenima još više nego u mirnim odstupi od slike koju etnonacionani stereotipi pružaju o pripadnicima konkretnog naroda. Time se (još jednom) potvrđuje jedna od osnovnih osobina etnonacionalnih stereotipa, a to je da su u raskoraku sa stvarnošću.
Etnonacionalni stereotipi ne dozvoljavaju pripadnicima jednog naroda da sebe pogledaju u ogledalu, da se suoče sa samim sobom. Stereotipi ih čuvaju istine o njima samima. Pored toga, zato što, kako ističe Henri Teifel (Henri Tajfel) (1981:154), pomažu ideologizaciji kolektivnih akcija, etnonacionalni stereotipi ne daju pripadnicima jednog naroda da uoče pravi karakter mnogih kolektivnih akcija koje poduzimaju njihovi sunarodnici. Dalje, kao važan dio predstava i vjerovanja, a to znači i kulture određenog naroda, etnonacionalni stereotipi čuvaju identitet toga naroda. Čuvaju ga zato što su trajni, a trajni su zato što su mimo stvarnosti, što su van domašaja stvarnosti. Govorim o onom etnonacionalnom identitetu koji pripadnici toga naroda smatraju da je njihov pravi identitet, i do koga im je, samim tim, izuzetno stalo. To je onaj isti identitet koji članovi određene etnonacionalne zajednice nude pripadnicima drugih naroda kao svoj jedini i pravi identitet. To što taj i takav etnonacionalni identitet, koga su etnonacionalni stereotipi stvorili i koga njeguju, ne odgovara stvarnom identitetu konkretnog naroda je, ma koliko paradoksalno zvučalo, i važno i nije važno.

Važno je zato što bi svako pretpostavljeno korigovanje stvarnošću, etnonacionalnim stereotipima stvorenog, etnonacionalnog identiteta značilo smrt etnonacionalnih stereotipa, a time ukidanje svih, ranije u tekstu pomenutih, značajnih usluga koje etnonacionalni stereotipi pružaju i narodu kao cijelini i njegovim pojedinačnim pripadnicima. Nije važno zato što u najvećem broju slučajeva mi ne znamo pouzdano šta je pravi etnonacionalni identitet određenog naroda. Da je ova posljednja tvrdnja tačna vidi se, između ostalog, po tome koliko različitih predstava postoji o etnonacionalnom identitu jednog naroda, o tome kakvi su ‘zapravo’ njegovi pripadnici, a i po tome koliko se srazmjerno često mijenja predstava i vjerovanje o etnonacionalnom identitetu određenog naroda. Mijenja se zapravo etnonacionalni heterostereotipi o etnonacionalnom identitetu određenog naroda. Etnonacionalni autostereotip o etnonacionalnom identitetu se pak rijetko, teško i sporo mijenja.

Literatura:

Duckitt, John. 2003. ‘Prejudice and intergroup hositility’ in O.D. Sears, L Huddy, R. Jervis (eds.) Oxford Handbook of Political Psychology. Oxford: Oxford University Press.
Fiske, Susan. 1995. ‘Controlling other people’ in N.R. Goldberger, J.B. Verof (eds.) Culture and Psychology. New York University Press: New York and London.
Stangor, Charles. 2000. Stereotypes and Prejudice:Essential Readings. Philadelphia: Taylor and Francis Group.
Tajfel, Henri (ed.). 1981. Human Groups and Social Categories: Studies in Social Psychology. Cambridge: Cambridge University Press.

Objavljeno u reviji Odjek, jesen-zima 2005
Pokreće Blogger.