Ivana Seletković: Ni ovdje ni tamo

Beskrajno ti je išlo na živce majčino „proklamiranje“ u ime „korjena“ i tzv. „tvojih“ iako si, nažalost bio svjestan istine tih riječi. Ne, nije ona nikada bila etnokaćiperka (ovo je bio „tvoj“ izraz, doduše malo nezgrapan i netočan, ali kada ti je pao na pamet nisi ga mogao zanemariti), neobrazovana ili poluobrazovana reakcionarka minulih vremena i dobâ; to nije imalo veze s nacionalizmom i fobijama. Bilo je puno intimnije i lucidnije. Znala je da je samoća teška i kad si okružen ljudima koje znaš; prema tome, bila je svjesna da je tvoja samoća još samotnija. Sav taj proces izgovaranja i nagovaranja upućen je na tvoj ofsajd, ali nisi se micao s mjesta.  Onda bi sve prestalo. Kada bi njen nastup ponovo počeo bio bi molečiv; u takvom intenzitetu da si je mogao vidjeti kako skrušeno moli sklopljenih ruku poput žena u Crkvi ispred Kristovog raspela a zapravo je stajala ispred tebe čekajući rezultat tih molitvi. No, većina molitvi ne budu uslišane, tako i ta repeticija nije urodila plodom povratka. Da, znao si da su tu, u istim riječima primjese samosažaljenja i straha od simboličkog gubitka djeteta, jednog od njih- tamo koji su bili puno bliži (ah, to filozofsko zavaravanje u traženju sebstva!). Oni su privrženiji. Ti si bio daleko. U svom azilu. Nitko te ovamo nije poslao. Samo si otišao. Govorila ti je da tamo imaš prošlost. Uvijek istu mantru o sjećanjima. Tebi je bilo žao. Ipak, nisi mogao shvatiti zašto bi ta prošlost, tamo, bila vrijednija od ove prošlosti – ovdje. Nije postojao altruizam ni tamo ni ovdje. Schopenhauerovski raspoložen (nužna patetika), nisi imao prijatelja. Ni tamo ni ovdje. Nije postojala djevojka kojoj bi se vraćao. Ona kojoj bi u gluho doba noći slao sladunjave sms-ove ili kojoj bi se hvalio novim stihovima koji i nisu bogznašto. Tamo si pisao loše pjesme, a ovdje si mislio da pišeš dobru poeziju. (Istina je bila da su stihovi bili loši i ovdje i tamo.) Činilo ti se da je grad u kojem si rođen amorfna masa. Ljudi su živjeli u kolotečini, uvijek s istim pričama i mentalitetom zarad prošlih vremenâ. I ovdje su živjeli prošlost, onda kada nije bilo odgovora na pitanja bijede, na jaz među standardima ljudi. (Tada je prošlost bila samozavaravanje. Ona ne daje kruh i posao, osim možda političarima što je još jedna konstanta ili dnevnopolitička tema, svrha – kako navode novinski tekstovi.) Onda bi mislili kako je kakva-takva pripadnost najbitnija činjenica na svijetu (a zapravo uopće nije bila činjenica ili istina; istinâ je uvijek više kada se tiču međuljudskih odnosa). Ipak, tebi kao studentu je prijao ovaj život ovdje jer te nitko nije poznavao, a index je bio polazna točka svih umjetničkih hedonizama, onoga što si neupitno volio i trebao. Ulazio si u zone umjetnosti beskrupulozno uživajući bez potrošene pare. U mjesta gdje su bile natapirane dame u svečanim toaletama s pozivnicama ili ponosno držeći rezervirane karte (od kojih bi ponekad neka od njih, sredovječna, zašuštala bombonima u pola predstave ili koncerta),  ulazio si na/uz osmjeh i baš taj indeks-kartu u negdjezemsku, u trapericama i razgaženim patikama, ponekad malo uredniji (čovjek bi tada pomislio da zaista negdje radiš i da si pokorni pretplaćeni ljubitelj kulturnih događanja). Sve to nije bilo bitno. Ti popratni elementi munjevito išćezavaju. Jedino što jest bilo važno, bilo je biti tu, ovdje i sada, odsjećen iz svijeta (u čiji menuet bi bio nakratko vraćen kada bi se slučajno pored tebe našla zgodna, mlada djevojka-zaborav po sebi vraćanjem glave na početnu poziciju). Tek tada bi bio istinski sretan. Sanjario bi da si čestica koja putuje tim prostorom i čiji bitak je mjerljiv jedino onda kada traje uprizorenje. Ona, ta ista čestica bi se našla u strujanjima zraka kada glumci govore, podigla bi se zajedno sa prašinom onda, kada bi isti hodali scenom, našla bi se na glumčevom prstu pri izvedbi performansa zahtjeva, svađe ili prijetnje. Najviše su te oduševljavali koncerti klasične glazbe. Zamišljao bi da si melodija flaute uz pratnju orkestra, da ulazeći u nju nestaješ sa stolice iz vidljivog, postaješ u međuprostoruvremenu-negdje. Jedini strah je bio da tvoje disanje ne bude preglasno, da te ne probudi i ne nagrdi kompoziciju, da ne bude invazije kašlja i spuhivanja nosa/noseva. U potpunosti prepuštajući se glazbi, vrlo često bi se zabavljao slušajući pojedine dionice određenog/ih instrument(at)a. Rezigniranost u odnosu prema stvarnosti bila bi uništena nepozvanim solom prve violine koja bi kaskala za ostalima i to za čitav ton (što se nerijetko događalo u poznatom orkestru) i trubom koja glasnoćom uništava egzistenciju filharmonije onda kada se to od nje najmanje očekuje. Ali ipak, taj trenutak njene  ( i njihove)  nesmotrenosti nije bio u potpunosti tragičan. Trebalo je cijeniti trenutak a u tome si bio zaista umješan. To je nenametnuti „melioracijski“ zadatak.

Potom bi šetao zamišljen pored rijeke. Nakon nekog vremena zapalio bi i cigaretu. Pozadinu prizora činili bi ritam tvojih koraka i onih neznanih, uz ritam glazbe u tvome umu.

U tome raspoloženju sjetio bi se koncerta od prije nekoliko godina. Među ostalim skladbama, izvođena je i Beethovenova Sedma simfonija. Svijet je stao kada je nastupio drugi stavak, isti onaj kojim počinje bajkoviti film The Fall. Sve se to događalo baš ovdje. A tamo, u isto vrijeme, tko zna što. Međutim, baš tamo bili su članovi tvoje obitelji; blizu i daleko. Malodušnost je iznenada probuđena kao i sjećanja, prošlost i godine koje je spominjala majka. Osjećao si se kao u Labirintu samoće (samo ti nisi bio Meksikanac Octavia Paza). Cigareta bi bila pri kraju.i od nje si se napokom počeo opraštati. Ugasio bi je i bacio u smeće. Nastavio šetati i razmišljati o neizvjesnosti, o paradoksima. Život je za većinu ljudi bio paradoks, tragikomičnost (onih koji su razmišljali i pokušavali re/definirati fluidnosti). Jedan dan bi obilovao oscilacijama raspoloženja i demantirajućih zaključaka. Kamo krenuti, odakle početi?

Ovdje, tamo, negdje; gomile pitanja i strahova i njihovi koncentrični krugovi. Sve je u tebi, sva nestalnost  i previranja. Niz novih i starih sjećanja.

Prije spavanja, nekad, nakon istrajnog mrcvarenja i pauza bez egzemplarnog životnog stacatta završio bi sa zaključkom i novom pokretačkom snagom: EMAK BAKIA (zahtjev, molba mnogoimenom vladaru ljepote, bez Mana Raya i predivnog dokumentarnog filma Oscara Alegriae; u ime pomirenja sa sobom)!

To bi bio kraj još jednog bezimenog dana,  nakon čega bi uslijedio nekakav san.
Pokreće Blogger.