Peter Sloterdijk: Kapitalizam i kleptokracija

Na početku svih ekonomskih odnosa, smijemo li vjerovati klasicima, stoje samovolja i lakovjernost. Rousseau u znamenitoj uvodnoj rečenici drugog dijela Rasprave o podrijetlu i osnovama nejednakosti među ljudima iz 1755. godine daje potrebno objašnjenje: "Prvi kojemu je, nakon što je ogradio neko zemljište, palo na um reći – 'ovo je moje!' i našao na lakovjerne (simples) ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač građanskog društva (société civile)". Prema tome, ono što nazivljemo "privrednim životom" započelo je tako što je netko uspio postaviti uvjerljivu ogradu i što je ograđeni teren autoritativnim govornim činom stavio sebi, gospodaru ograde, na raspolaganje: Ceci est à moi. Prvi poduzetnik jest onaj tko je prvi uzeo – prvi građanin i prvi lupež. Njega je neizbježno pratio i prvi javni bilježnik (notar). Tako nešto kao što je obrada tla koja daje višak vrijednosti jest pred-ekonomska "djelotvorna radnja" (Tathandlung) koja se ne sastoji ni od čega drugog osim sirove geste prisvajanja. Bez pristanka "lakovjernih" koji vjeruju u valjanost prvog uzimanja, pravo posjedovanja ne bi se dugo održalo. Ono što započinje kao zauzimanje, zapečaćuje se unosom u katastarske knjige. Ponajprije samovolja, a potom blagoslov legalnog priznanja. Prema tome, tajna se građanskog društva krije u naknadnom posvećenju inicijative koja u sebi nosi nasilje. Kada je posrijedi početna pljačka, što će se kasnije pretvoriti u pravni titular, najvažnije je biti prvi. Tko je kasno stigao, toga će život kazniti. Tko živi s pogrešne strane ograde, taj ostaje siromašan. Siromašnima se svijet pričinja mjestom na kojem je ruka drugog sve uzela još i prije no što su oni prispjeli na poprište.

Rusoovski mit o rađanju građanskog društva iz okupacije zemlje ostavio je snažan učinak na čitatelje u političkoj moderni. Marx je bio toliko impresioniran izvornim postavljanjem ograde da je pokušao cijelu ranu povijest "kapitalizma" svesti na takozvanu prvotnu akumulaciju, na zločinačku samovolju nekoliko britanskih zemljišnih veleposjednika kojima je, kako je mislio, palo na um ograditi goleme površine zemlje i pustiti tu velika krda kapitala s krznom pasti – a što je prirodno podrazumijevalo da su prethodno otjerali ranije posjednike ili korisnike te zemlje. Kada je Marx kasnije svoju teoriju privrede vođene kapitalom razvio u obliku Kritike političke ekonomije, učinio je to na temelju slutnje, nadahnute Rousseauom, da sveukupna ekonomija počiva na pretpostavci pred-ekonomske samovolje – upravo na onoj inicijativi nasilnog ograđivanja iz koje je, nakon puno međukoraka, proistekao aktualni vlasnički poredak građanskog društva. Prve inicijative beati possidentes jednake su izvornom zločinu – one nisu ništa manje doli ponavljanje prvotnog grijeha na polju vlasničkih odnosa. Čovjek je doživio pad čim je privatno vlasništvo izdvojeno iz zajedničkog. Taj se pad nastavlja u svakom sljedećem ekonomskom činu.

Takav način gledanja na stvari nalazi se u osnovi modernog habitusa pomanjkanja respektiranja važećeg prava (habitusa karakterističnog za marksizam, ali ne samo za njega), napose najgrađanskijeg među pravima, prava na nepovredivost vlasništva. Svatko tko vjeruje da je kadar prozreti "postojeće" kao rezultat jednog početnog neprava, automatski će prestati poštovati pravo. Budući da se vlasništvo, tako promatrano, može svesti na izvornu "pljačku" iz difuznog zajedničkog imetka, tada sadašnji vlasnici trebaju računati da će jednoga dana u sferi politike doći na red korigiranje tako nastalih odnosa. Taj će dan svanuti kada "lakovjerni" (simples) prestanu to biti. Tada će se oni sjetiti "zločina" koji je počinjen postavljanjem prve ograde. Ispunjeni prosvijećenim revolucionarnim elanom, krenut će rušiti postojeće ograde. Nakon toga će politika morati zajamčiti nadoknadu štete za ono što je većini oduzeto prvom raspodjelom: općem će biti vraćeno ono što su prvi privatni uzimatelji prisvojili. U osnovi svakog revolucionarnog pomanjkanja respektiranja nalazi se uvjerenje da naposljetku nema nikakvog značenja to što sadašnji ''legitimni'' vlasnici nisu isti oni od jučer. Od pomanjkanja respektiranja do razvlaštenja samo je jedan korak. Sve avangarde objavljuju da se mora iznova obaviti preraspodjela svijeta.

Na ovoj pozadini lako je razumjeti zašto su sve "kritičke" ekonomije nakon Rousseaua morale biti samo opće teorije krađe. Gdje su lupeži na vlasti, makar oni već odavna postali upravljači, tu realistička ekonomska znanost ne može biti drugo nego nauk o kleptokraciji imućnih. U teorijskoj perspektivi, taj će nauk objasniti kako to da su bogati oduvijek i vladajući: tko je u početnom uzimanju zemlje zgrabio, taj će i u kasnijem uzimanju moći biti među prvima. Iz političke perspektive, nova znanost o "ruci što uzima" objašnjava zašto se realno egzistirajuća oligarhija može prevladati samo povratkom na početno uzimanje. Tako je na scenu stupila najmoćnija političko-ekonomska misao 19. stoljeća, ona koja je, zahvaljujući sovjetskom eksperimentu od 1917. do 1990., sudjelovala u definiranju prethodnog stoljeća: ta misao artikulira kvazi-homeopatsku ideju da u slučaju izvorne krađe od strane nekolicine od pomoći može biti samo ćudoredno opravdana povratna krađa od strane mnogih.

Kritiku aristokratske i građanske kleptokracije, koju je začela Rousseauova početna teza puna slutnje, preuzelo je radikalno krilo Francuske revolucije; preuzelo ju je s ogorčenim oduševljenjem iz kojeg je iznikla pogibeljna povezanost idealizma i resantimana. Već je kod ranih socijalista gotovo expressis verbis značilo: vlasništvo je krađa. Mladi Marx je u početku bio jako naklonjen anarhistu Pierre-Joseph Proudhonu, koji je skovao ovu zloglasnu frazu i tražio, u spisu o vlasništvu iz 1840. godine, ukidanje starog poretka i zasnivanje proizvođačkih saveza u kojima neće biti uprave. Dobro je znano da je Marx, nekoliko godina kasnije, kada je okrenuo leđa prudonističkoj inspiraciji, iznio zahtjev da se priroda problema vlasništva i eo ipso fenomena krađe, ispita dubljim zalaženjem u njezine temelje. Marx je i kasnije u klasičnom tonalitetu pomanjkanja respektiranja iznosio parolu "eksproprijacija eksproprijatora", ali to se tada više nije svodilo na ispravljanje nepravde učinjene u pradavno doba. Štoviše, taj marksistički postulat, oslonjen na mudro konfuznu teoriju vrijednosti, smjera na ukidanje pljačkaških odnosa što se svakodnevno obnavljaju u sustavu kapitala. Ti odnosi navodno određuju da se "vrijednost" svih industrijskih proizvoda neprekidno nepravedno raspodjeljuje: za radnike samo egzistencijalni minimum, a za vlasnike kapitala višak vrijednosti. Iz Marxove teorije viška vrijednosti proizašla je plodna teza formulirana na polju kritike vlasništva. Kada ona sve obasja, tada vidimo kako je buržoazija, premda je de facto proizvođačka klasa, zapravo iz temelja kleptokratski kolektiv čiji modus vivendi zaslužuje prezir, i utoliko više što se službeno poziva na opću jednakost i slobodu – između ostalog i na slobodu sklapanja ugovora prilikom ulaska u proizvodne odnose. Ono što se utvrđuje u pravnoj formi slobodno sklopljenog ugovora o razmjenskim odnosima između poduzetnika i radnika nije ništa drugo nego još jedan slučaj onoga što je Joseph Proudhon nazvao "opresivno vlasništvo". Otuda put vodi ravno do one krađe viška vrijednosti koja navodno postoji svuda gdje postoji dobitak na strani kapitala. Plaćanje je nadnice uzimanje pod izgovorom davanja; nadnica je krađa odjevena slobodnom, pravno reguliranom razmjenom. Samo zahvaljujući ovakvom moralizirajućem stiliziranju temeljnih privrednih odnosa mogla je riječ "kapitalizam" postati izrazom kojim se u politici netko napada i izrazom koji se sistematski razumije kao pogrdan. On danas ponovno na takav način kruži. Kapitalizam se razumije kao nastavak feudalne eksploatacije robova i kmetova sredstvima moderne, odnosno buržoaske eksploatacije onih koji primaju nadnicu.

To je ono što se kaže tezom da se "kapitalistički" privredni poredak pokreće bazalnim antagonizmom kapitala i rada – tezom koja u svom sugestivnom patosu počiva na pogrešno prikazanim zbiljskim odnosima: naime, pokretač modernog načina privređivanja ne treba tražiti u igri u kojoj su (industrijski) kapital i rad suprotstavljeni. On se štoviše krije u antagonističkom odnosu povjerenika i dužnika. Modernu privredu pokreće briga kako vratiti kredit – i u pogledu te brige kapital i rad se nalaze na istoj strani. Ipak, u ovim danima financijske krize bulevarski tisak piše: kredit je duša svakog poduzeća, plaće treba otplaćivati posuđenim novcem – a samo u slučaju uspjeha, i iz zarade. Profitni nagon je epifenomen dugovanja, a faustovski nemir neprestano živog poduzetnika nije ništa drugo do psihički refleks zbog kamatnog stresa. No podvala da je "kapital" samo pseudonim za nezasitnu pljačkašku energiju živi sve do Brechtove sottise (bedastoće, prim. prev.) da pljačka banke nije ništa u usporedbi s osnivanjem banke. Tu vidimo još nešto: u analizama klasične ljevice kaže se da je na onaj tko je na vlasti vazda lupež i da nema maske koje će to prikriti i da nije važno koliko se poduzetnici trse izaći u susret onima koji rade za njih. Što se tiče "građanske države", prema ovom tumačenju, ona ne može biti ništa više nego sindikat obrane dobro znanih "vladajućih interesa".

Nema neke svrhe sada nabrajati razne zablude i pogrešna razumijevanja koja su, na crti od Rousseaua preko Marxa do Lenjina, svojstvena avanturističkim konstrukcijama oko načela vlasništva. Ovaj potonji je pokazao što se zbiva kada se formula "eksproprijacija eksproprijatora" prevede iz sfere sektaških traktata u sferu terora državne partije. Njemu treba zahvaliti za nenadmašni uvid da usud kapitalizma, kao i njegovog navodnog protivnika, socijalizma, neminovno ovisi o načinu kako je uobličena moderna država.

I doista, moramo pogledati kakva je današnja država ako nas zanima dokle je u svojem umijeću stigla "ruka što uzima". Da bismo točno razumjeli razmjere današnjeg nečuvenog nadimanja države potrebno je podsjetiti se historijskog srodstva između ranog liberalizma i začetaka anarhizma. Oba je pokreta nadahnjivala odveć varljiva vjera da ulazimo u eru slabih država. Liberalizam je težio minimalnoj državi koja će svojim građanima upravljati gotovo neosjetno i ostaviti ih na miru da rade svoje poslove, a anarhizam je na dnevni red stavio čak i zahtjev za potpunim odumiranjem države. U oba je postulata bilo živo očekivanje, tipično za 19. stoljeće i njegovo mišljenje koje je slijepo za sistem, da će pljački naskoro doći kraj. Jedni su vjerovali da će se to dogoditi putem već zakašnjelog razvlašćivanja onih koji su neproduktivni i samo isisavaju novac od drugih, to jest razvlašćivanja plemstva i klera; drugi su vjerovali da se pljačka može zaustaviti rastvaranjem (Auflösung) poznatih društvenih klasa na male krugove u kojima neće biti otuđenja i koji će sami konzumirati ono što proizvedu.

Iskustvo je dvadesetog stoljeća pokazalo da logika sistema ide i protiv anarhizma i  protiv liberalizma. Koga zanima što danas doista radi "ruka što uzima", taj bi trebao ponajprije pogledati najveću uzimajuću moć modernog svijeta, danas ostvarenu državu poreza, koja se sve više postaje dužnička država. Preduvjeti da to razumijemo de facto se nalaze pretežno u liberalnim tradicijama. U njima se na uznemirujući način skrbno notira kako se moderna država tokom stotina godina polako preoblikovala u golemo čudovište koje guta i troši novac.

To se preoblikovanje događa ponajprije basnoslovnim proširenjem zone oporezivanja, pri čemu nije od najmanjeg značaja uvođenje progresivnog poreza na dohodak – poreza koji zapravo nije ništa manje do funkcionalni ekvivalent socijalističke konfiskacije, uz jednu značajnu prednost što se postupak može ponavljati iz godine u godinu, barem u slučaju onih koje cijeđenje od prethodne godine nije uništilo. Da bismo na pravi način shvatili koliko su danas dobrostojeće klase tolerantne prema porezima možda bismo se trebali prisjetiti da je kraljica Viktorija, kada je prvi put porez na dohodak u Engleskoj podigla na 3,3 procenta, razmišljala nije li time prijeđena granica drskosti. U međuvremenu smo se odavno navikli na stanje u kojem šačica radno uspješnih puni više od polovicu nacionalnog budžeta.

Zajedno sa šarenom listom stvaranja i isisavanja, koji se uglavnom tiču potrošnje, javlja se jedan fenomenalan ishod: posve izgrađene poreske države uzimaju polovicu ukupnoga privrednog uspjeha svojih produktivnih slojeva za fiskus, a oni koji su time pogođeni ne pribjegavaju najplauzibilnijoj reakciji, antifiskalnom građanskom ratu. To je posljedica političke dresure u modernom društvu zbog koje bi svaki ministar financija u apsolutizmu mogao puknuti od zavisti.

Što se tiče opisanih odnosa, lako je vidjeti zašto je pogrešno postavljeno pitanje ima li "kapitalizam" budućnost. Mi danas ne živimo "u kapitalizmu", kako to stalno iznova sugerira koliko nemisaona toliko histerična retorika u zadnje vrijeme. Mi živimo u poretku stvari koji bi se cum grano salis morao definirati kao polu-socijalizam, animiran od strane masovnih medija, koji počiva na privredi s privatnim vlasništvom i u kojem poreska država samo grabi. Sramni službeni naziv za to glasi "socijalna tržišna privreda". Što se tiče aktivnosti "ruke što uzima", od kada ju je monopolizirala u nacionalnom i regionalnom fiskusu, ona je uglavnom u službi zadataka zajednice. Posvećuje se sizifovskim poslovima koje izviru iz zahtjeva za "socijalnom pravdom". Svi oni počivaju na uvidu da onaj tko hoće puno uzimati, taj mora i puno davati. Tako je od sebičnog i direktnog iskorištavanja u feudalno doba, u modernom dobu nastala gotovo nesebična, pravno obuzdana državna kleptokracija. Moderni ministar financija je Robin Hood koji se zakleo da će poštovati ustav. Uzimanje s čistom savješću, koje odlikuje  "ruku javnosti", to jest javne državne službe, opravdava se, kako ideal-tipski tako i pragmatički, nepriznatom korisnošću u pogledu socijalnog mira – a da ni ne spominjemo druga postignuća države koja uzima i daje. Činitelj korupcije se pritom uglavnom drži u umjerenim granicama, iako iz Kölna i Münchena stižu neki signali koji navješćuju da možda i nije tako. Tko želi pravilno ocijeniti ovdašnje uvjete, treba se samo sjetiti kakvi su odnosi u postkomunističkoj Rusiji u kojoj čovjek bez ikakva podrijetla, netko poput Vladimira Putina, za nekoliko godina službe na vrhu države može prikupiti bogatstvo od više od dvadeset milijardi dolara.

Liberalnim promatračima ovoga današnjeg čudovišta, na leđima kojeg jaše sistem socijalnog zbrinjavanja, treba zahvaliti što su skrenuli pozornost na skrivene opasnosti u takvom stanju stvari – na mogućnost pretjerane regulacije koja poduzetničkom elanu postavlja preuske granice, potom na pretjerano oporezivanje koje kažnjava uspjeh, i na pretjerano zaduživanje zahvaljujući kojem je ozbiljno domaćinstvo zamijenila spekulativna frivolnost, i u javnoj i u privatnoj sferi. Autori liberalne tendencije prvi su ukazali da u današnjim uvjetima postoji tendencija obrnutog iskorištavanja: ako su u ranijim okolnostima bogati, bez ikakve sumnje živjeli neposredno na račun siromašnih, u ekonomskoj moderni može doći do toga da neproduktivni posredno žive na račun produktivnih – i to na način koji može biti pogrešno protumačen, naime tako da dobivaju ono što im je rečeno i čak vjeruju da im se čini nepravda jer im se zapravo još više duguje. Danas polovicu svih stanovnika modernih država doista čine ljudi bez ikakvih prihoda ili s niskim zaradama, dakle oni koji su oslobođeni bilo kakvih davanja i opstanak kojih u velikoj mjeri ovisi o radu one polovice koja je porezno aktivna. Ako bi se takvi uvidi  proširili i radikalizirali, moglo bi u 21. stoljeću doći do desolidarizacije u velikom stilu. Ta bi desolidarizacija bila posljedica toga što bi gotovo previše plauzibilna liberalna teza o iskorištavanju produktivnih od strane neproduktivnih spustila na niži rang puno manje plauzibilne lijeve teze o iskorištavanju rada od strane kapitala. To bi sa sobom povuklo post-demokratske konsekvence koje bi zasad bilo bolje ni ne pokušati ocrtati.

Velika pogibelj za budućnost sistema trenutno dolazi od dužničke politike kejnzijanizmom zatrovanih država. Ta dužnička politika vodi, diskretno ali neizbježno, do situacije u kojoj će dužnik još jednom opljačkati svojeg povjerenika – onako kao što se to često zbivalo u povijesti pljačke, od dana faraona pa sve do valutnih reformi u dvadesetom stoljeću. Novost ovog aktualnog fenomena tiče se ponajprije pantagruelske dimenzije javnog duga. Bio to otpis duga, insolventnost, valutna reforma ili inflacija – sljedeća je velika konfiskacija na putu. Već je sada jasno kako glasi radni naslov scenarija budućnosti: sadašnjost koja pljačka budućnost. "Ruka što uzima" poseže čak i za životima nadolazećih pokoljenja – nepoštovanje obuhvaća čak i prirodne osnove našeg života, kao i buduće naraštaje.

Jedina moć koja bi se mogla protustaviti pljačkanju budućnosti morala bi počivati na jednom novom socijal-psihološkom iznalaženju "društva". To iznalaženje ne bi bio ništa manje nego revolucija ruke što daje. Ono bi vodilo ukidanju obaveznog oporezivanja i njegovom pretvaranju u poklon zajednici (Allgemeinheit) – a da pritom javni prostor zbog toga ne bi nužno bio osiromašen. Taj bi timotički (za Sloterdijka je thymos svijest vođena ponosom da je čovjek kadar nešto darovati, prim. prev. M. K.) preokret pokazao da u vječnom prijeporu između lakomosti i ponosa gdjegdje i ovo drugo može pobijediti.

Peter Sloterdijk, Die nehmende Hand und die gebende Seite: Beiträge zu einer Debatte über die demokratische Neubegründung von Steuern. Suhrkamp, Berlin 2010, str. 97-105.

Preveo s njemačkog Mario Kopić
Pokreće Blogger.