T. Meyer i E. Faye: Polemika oko Heideggera

Thomas Meyer: Mislilac za Hitlera?

Dvije su činjenice o Martinu Heideggeru onoliko neporecive koliko kompliciraju ophođenje s njegovim djelom. Jedan je od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća i bio je nacist. Na ovoj se napetosti do danas uvijek iznova rasplamsavaju nove diskusije o djelu njemačkog mislioca.

Od aprila se u Francuskoj u prodaji nalazi jedna knjiga koja hoće da ponudi više od dosadanjih brojnih priloga o Heideggerovom političkom angažmanu tijekom nacionalsocijalizma, od Karla Löwitha preko Huga Otta do Victora Fariasa, i to tvrdnjom da da je Heidegger „osnove nacizma i hitlerizma“ uveo „u filozofiju“, a ova cilja „ka razaranju čovjeka kao takvog“. Specijalist za rani novi vijek Emmanuel Faye hoće da u svojoj knjizi Heidegger. LIntroduction du nazisme dans la philosophie (Verlag Albin Michel, 573 str., 29 €)dokaže ništa manje od „opasnosti heideggerovskog djela“. Ako se ovo i dalje bude širilo, pita on, „ne trebamo li onda biti spremni na to da ono ponovno vodi ostvarivanju od kog se čovječanstvo ovoga puta ne bi moglo oporaviti“? Jer „nacionalni i apsolutno rasistički principi“ koji se tradiraju preko cjelokupnog izdanja ciljaju po njegovom mišljenju „na gašenje cjelokupnog intelektualnog i ljudskog napretka kojemu je filozofija dala svoj prilog“. Otud su, zaključuje on, ova djela „jednako razaračka i opasna za suvremeno mišljenje kao što je nacistički pokret to bio za fizičku egzistenciju uništenih naroda“.

Ipak, iako se otkrićima o Heidegerru u Francuskoj kritizira i najefikasniji nastavak njegovog mišljenja u djelima Jacquesa Derridae ili Michaela Foucaulta, Fayeove su teze izazvale neznatno uzbuđenje. Istina, Roger-Pol Droitt je u Le Mondeu Heideggera optužio za „idejni zločin“ i digao uzbunu: „Dokle bez upozorenja budu izdavane, prevođene, podučavane ili komentirane knjige koje sadrže nacističke teme, povratak je najgoreg moguć.“ To je pak bilo najglasnije javljanje u ranije inače tihom koru recenzenata. Robert Maggiori uLibération i Nicolas Tertulian u L’Humanité pokazali su se, doduše, impresionirani mnoštvom materijala. Magiori je, izvjesno, ukazao na to da se, kad se jednom započne s Heideggerom, uskoro svakako mora doći na trag nacističkih elemenata u mišljenju Levinasa, Derridae ili Ricoeura. Tertualianu je u Fayea nedostajala rekonstrukcija unutarnje strukture Heideggerovog djela – što je pak nužna pretpostavka ukoliko se cjelokupno djelo hoće odbaciti.

Nakon što je skandal u Francuskoj prošao uobičajenim putanjama, pouzdano izbija na njemačkom govornom prostoru. Preko novina pa čak i agentura avetinjski kola vijest da je neki francuski filozof raskrinkao Heideggera kao pisca Hitlerovih govora. Je li, dakle, Heidegger vodeći nacistički ideolog u kakvog ga Faye želi prevesti? Činjenica je da Faye pokušava svoje teze stvrdnuti evaluiranjem ne samo obimnog, već publiciranog materijala već i detaljnim citatima iz još neobjavljenih studentskih protokola dvaju seminara što ih je Heidegger držao u Freiburgu u zimskom semestru 1933/34 i 1934/35. Fayeov prikaz neprestano cilja na dokaz da je Heideggerovo mišljenje određeno rasnim, nacionalnim i antisemitskim pojmovima. On se k tome služi i jednom preferiranom, više nego upitnom konstrukcijom, naime jednom povratnom projekcijom. Tako Heidegger nakon preuzimanja vlasti s odobravanjem govori o „nacional-socijalističkom svjetonazoru“. Faye u svom zaključku pretpostavlja da je on pojam „svjetonazor“ i prethodnih godina implicitno upotrebljavao u ovom značenju, ne želeći ga dakako otvoreno izgovoriti. Time Faye zatamnjuje da je „svjetonazor“ od početka 19. stoljeća inflatorno korišten u svim ideološkim lagerima te presudno skraćuje ovaj kontekst u odnosu na činjenično stanje.

Za period nakon 1933. Faye se više ne zadovoljava pukom kompilacijom nacionalsocijalističkih pojmova u Heideggerovim djelima već traga za duhovnim suputnicima u borbi za „pokret“. Nalazi ih u tako ekstremno različitim figurama kakve su Erik Wolf, Ernst Jünger, Alfred Baeumler, Ernst Krieck, Carl Schmitt, Hans K. Günther, Alfred Rosenberg te konačno sam Hitler. Faye konstruira kongruenciju u konceptima nacionalnog, rasističkog i antisemitskog, čiju potvrdu nalazi u njegovim osobnim poznanstvima, identičnom korištenju riječi te prije svega tobože istim intencijama. Tako je kratak put od seminara i predavanja do logora za uništenje na istoku.

Čak i ako je nesporno koliko je Heidegger očito i spremno svoje mišljenje, prvenstveno između 1933. i 1935. stavio u službu nacionalsocijalističkog projekta, ovdje se ipak moramo pitati o serioznosti Fayeovog istraživanja. Osobito je eklatatantan jedan primjer iz nepubliciranog seminara Hegel: „O državi“ održanog tijekom zimskog semestra 1934/35, U njemu je Heideger navodno vrijeđao Richarda Kronera koji je do Aprilskih zakona bio ordinarijus za filozofiju u Kielu. Kao jedini dokaz tome nalazimo kod Fayea jednu kritičku Heideggerovu rečenicu o izboru Hegelovih tekstova. „Način na koji su (kod Kronera) kompilirani tekstovi krajnje je površan.“ U drugim bilješkama s predavanja koje Faye ne citira Heideger se očitovao daleko negativnije: uvod ničemu ne vrijedi, a sam je zbornik urađen površno.

Kod „Krönera“ se, svakako, ne radi o nekom židovskom kolegi, kako to Faye insinuira neprestanim pogrešnim pisanjem Kronerovog imena, već o izboru Hegelovih tekstova koji se pod naslovom Država pojavio kod izdavačke kuće Kröner. To bilješke s predavanja jednoznačno potvrđuju brojnim uputama i citatima. Zbirku je prvi put sastavio Paul Alfred Merbach 1924. godine, koji se eksponirao 1934. godine kao suizdavač antologije Deutscher Wille im Entscheidungsjahr 1933. Adolf Hitler zum Geburtstag. Ne spominje se to što neke od ovih bilješki s predavanja potiču iz pera Sigfrieda Brösesa (1895 - 1984), koga su nacionalsocijalisti već 1933. otpustili kao odlučnog protivnika i koga su saveznici odmah nakon rata zaposlili na mjestu visokog službenika u Badenu. Da li se, dakle, u ovom seminaru odista radi u školovanju buduće nacističke elite kako to Faye tvrdi?

Faye neprestano postupa po shemi koju je Theodor Kissel, specijalist za Heideggera, jednom označio kao „guilt by association“. Tako se Heideger u blizini nacionalsocijalističkih ideologa i funkcionara transformira u opsjednutog nacionalističkog, rasističkog i antisemitskog mislioca čija se uvjerenja identificiraju s onim nacionalsocijalista. Vrhunac ovog budalastog izjednačavanja Fayova je „hipoteza“ da je Heidegger 1932. godine pisao za Hitlera neki memorandum. Pošto to ne može dokazati, već samo kao indiciju navodi jezičku sličnost i neizvjesnost o autorstvu ovog teksta, upravo sada, kako daje na znanje bečkoj novini Presse 17. lipnja 2005., historičari trebaju krenuti za njegovom spekulacijom.

Na Heideggerovoj „grešci“, kako je to 1987. godine formulirao Philippe Lacoue-Labarthe, nema ničeg o čemu bi se moglo mudrovati. Ipak, knjige poput ove Fayeove ni u čemu ne doprinose razumijevanju greške. Mora se nastaviti to što mladi svjetski istraživači već čine: rekonstrukcija historijskih i idejnopovijesnih sveza u kojima stoji Heideggerovo djelo. Tek tad će se moći postaviti pitanje o odnosu nacionalsocijalizma i filozofije na koje se kao ni do sada niti približno nije odgovorilo.

Die Zeit 21.07.2005, broj 30.

.......

Emmanuel Faye: Heidegger i nacionalsocijalisti - odgovor Thomasu Meyeru

U svome je članku „Mislilac za Hitlera“ (napomena redakcije: u DIE ZEIT, 21.07.2005) Thomas Meyer publicirao jednostran kritički članak o mojoj knjizi. Njegov se glavni prigovor sastoji u držanju po kom moja interpretacija navodno daje povoda da se Heideggerove tvrdnje, koje citiram i koje su na veoma eksplicitan način nositelji jedne rasističke slike svijeta, samo interpretiraju kao nacionalističke i rasističke, a ne da je to sam Heideggerov tekst; bilo da je riječ o tekstovima koji su se nedavno pojavili u sabranim djelima ili onima koji su se prvi put pojavili u mojoj knjizi.








Dok je u svojoj recenziji, koja do danas predstavlja najdetaljniju objavljenu studiju o mojoj knjizi, Kurt Flasch citirao i komentirao velikodušno radikalne, pronacističke tekstove, Meyer se čuva imenovanja ma i jednog od njih. Vjerojatno stoga jer bi se time njegovi iskazi pokazali proturječnima.

Kako da čitatelj sudi o valjanosti mojih teza ako mu se ne imenuju nikakva mjesta na kojima se one dokazuju? Pri tome je sam Heidegger taj koji u svojim predavanjima i seminarima otvoreno razvija nacionalističke i rasističke teze. On je taj koji u svojim predavanjima spominje pučki tubitak germanskog naroda koji hoće da „zagospodare temeljne mogućnosti pragermanske plemenske biti“ (GA 36/37, 89), potpuno uništenje neprijatelja koji se taloži na korijenima naroda, on je taj koji zagovara i juna 1940. uči da je „motoriziranje oružane sile“ metafizički akt značajniji od „ukidanja filozofije“ u teoriji. Moguće je navesti dovoljno drugih citata: u mojoj se knjizi nalaze na svakoj strani.

S druge strane, Meyer je pronašao jednu nepreciznost koja se tiče Heideggerove upute na Krönerovo izdanje Hegela. Zahvalan sam mu za to što je ukazao na ovu tačku koja će biti ispravljena u novom izdanju. Nije to pak korektan postupak kada se sumnja u moje djelo kao cjelinu jer tačka o kojoj je riječ ipak ne spominje centralne teze. Mora se kazati da je Meyerov članak osobito grub: On misli da to što Sigfried Bröse, kao jedan od Heideggerovih studenata, važi za nekog ko je nesklon nacionalsocijalizmu može koristiti kao argument kako bi se opralo samog Heideggera te se ironično pita može li Heideggerov seminar s takvim studentom uopće biti škola za buduću nacističku elitu.

Ono što Meyer ne kaže jest da Bröse tek koncem 1934. godine počinje slušati Heideggerova predavanja (kako on to 14. januara 1946. precizira u svome pismu rektoru Univerziteta u Freiburgu).

Ta tri semestra 1933/1934 on je dakle jednako malo posjećivao kao i prvi od dvaju dosad neobjavljenih seminara što ih djelimično publiciram i u kojima u zimu 1933/1934 sam Heidegger svoj seminar prezentira kao kurs „političke naobrazbe“ koji teži ka „novom plemstvu“ u službi države pod vođstvom kancelara Hitlera.

Možemo se, uostalom, pitati i koliko je Bröse bio antinacist jer se on ipak proglasio spremnim zapisivati predavanje iz 1935. na kome Heidegger veoma hvali nacionalsocijalistički pokret: u njegovim bilješkama koje sam vidio u Marbachu Bröse govori o istinskom duhu ovog pokreta.

I u svom pismu iz 1946. on se pokazuje kao Heideggerov vatreni branitelj. Bröse istina ukazuje na to da su njegova predavanja bila nadgledana, pa ipak funkcionari SD-a, kako sam pokazao, kažu u jednom veoma pozitivno nastrojenom izvještaju da je Heidegger „politički vjerodostojan“.

Sem tog, Meyerovo je nabrajanje nacističkih ličnosti, koje sam navodno na isuviše neizdiferenciran način povezao s Heideggerom, nepotpuno, konfuzno, čak pogrešno. Tako Hans K. Günther ni na koji način nije neko kog stavljam u Heideggerovu blizinu s obzirom da nemaju istu predodžbu o rasi, već su to Erich Rothacker (kojeg Heidegger hvali u jednom pismu iz augusta 1943.) te na izvjestan način Ludwig Clauß (kojeg Meyer uopće ne spominje).

Što se tiče Ernsta Kriecka, valja naglasiti da ga spominjem ponajprije zbog njegovog sve većeg otpora prema Heideggeru. To ne treba izjednačiti s istraživanjem nespornih odnosa između Heidggera i dvaju nacističkih pravnika, Carla Schmitta i Erika Wolfa. Kako to pokazuju Heideggerovo pismo Schmittu te do sada neobjavljeni seminari koje publiciram, Schmitt je za Heideggera najprije bio saveznik, uskoro pak konkurent, pri čemu je Erik Wolf bio vatreni sljedbenik koji nakon rata, u jednom neobjavljenom pismu kojeg citiram, kaže da je do nacionalsocijalizma doveden pod utjecajem svog učitelja Heideggera. Što se odnosa prema Jüngeru tiče, jasno sam pokazao da je riječ o sasvim novom načinu na koji ga danas možemo analizirati pomoću tekstova prikupljenih u 90. tomu Sabranih djela pod naslovom „O Ernstu Jüngeru“. Tu otkrivamo da se sastanci ova dva čovjeka godine 1940. nipošto ne vrte oko pitanja o nihilizmu, kako je to slučaj nakon 1945. godine, već oko „nove rase“ i „svjetskog gospodstva“ njemačke rase. Što se tiče Hitlera kojemu je, kako znamo, Heidegger maja 1933 poslao telegram, na osnovi nepubliciranog seminara iz 1933/34 pokazujem mjeru Heideggerova radikalizma u obožavanju hitlerovskog vođstva te obožavanju Hitlerovog govora i stila kojeg on poredi sa Tukididom! Poređenja koja navodim, dakle, nipošto nisu neutemeljena ili nediferencirana i uvijek počivaju na preciznim doslovnim osnovama.

Preostaje još centralno pitanje odnosa između Heideggerovog nacionalsocijalizma i njegovog djela. Veliki se dio moga djela sastoji u informiranju o tome što je nužno da bi javnost (osobito u Francuskoj) imala pristup tekstvoma koje niti Foucault niti, što se nekih tekstova tiče, Derrida nisu poznavali. Moralo se dakle pokazati da zahvaljujući odnedavno raspoloživim predavanjima i seminarima danas započinjemo novu fazu recepcije Heideggera. Isto se tako morala izraditi precizna kronologija tekstova i njihovih prerada kako bi se, na primjer, pokazalo da se dovođenje-u-pitanje planetariziranja tehnike začinje mnogo poslije 1945. i nipošto 1940. u vrijeme velikih vojnih pobjeda Trećeg reicha. Samo je na takvoj osnovi moguće poduzeti istraživanja osnova Heideggerovog djela poput onih koje prezentiram u svojoj knjizi. Njen prvenstveni doprinos sastoji se naime u pokazivanju da kod autora koji relaciju bitka i bitkujućeg poredi sa onom između Hitlerove države i naroda kao jedinstva rase i krvi te koji misli da iz bitka može izvesti „nacionalni princip“ (GA 65, 42) nacionalsocijalistički rasizam nije slučajan već mora biti fundamentalan i u srcu njegovog misaonog blaga.

Preveo: Dr. Samir Osmančević

Izvor: Filozofski portal - filozofija.net



Pokreće Blogger.