Darko Cvijetić: Dronova meta

Sva u šakama, strovaljuje se bjelina s neba, jedanaesti dan po deda Radinoj smrti. Put se već stazom potrbuške usmrćuje šuštav i nakoračan. Na snijeg dopadao angeo lutanja, angeo izbjeglih. Ušiva si usta. Da jezik ne može van, preko granice. Odustaje i od zidova i od vrata, samo vrata još može doškrinuti koncem i iglom, vrućom od plamena upaljača. U kičmu si usjekao tabutnu dasku od javora izgladnjivanog gnijezdima. (Na javoru bilo puno gnijezda i javor ih trpio. Manje zbog njih granao i rastao. Gladnio od njih, uzmršao se svojim gnijezdima. I tako od javora blanjana tabutna daska – izgladnjivana gnijezdom.) Ušiva usta iz očaja i šuti na ničijoj zemlji, između Makedonije i Istoka. Šuti, na zemlji sjedi, hladno mu je, nema čarape. Krv curi niz “rupicu na bradi”, po usni se cakli, po usni se usirava i skorenuje. Crn konac, kao za vidanje carskih rezova i carskih brazgotina. Šije usta, ruku odlaže niz trup, u makedonsku prašinu. Na licu onoga koji se smiješi i zašivenih usta, tamnuju oči zapravo, ne usne, ili zategnut obraz. I jezik odonud, iznutra njega, govori kroz nezašivene oči, kroz neproštepane kapke. Iz stražarske kućice pogranične policije čuje se tihi jazz s radija. I doista bi mogla biti 1939. Benjamin ustade, na natkasnu odloži naočale, čak se kratkim pokretom začešlja. Potom dohvati iglu. I ampulu, ne konac.

*photo: angelika sher
Pokreće Blogger.