Ivana Seletković: Aveti kauzalnosti

Zašto ne možeš doseći za čim težiš, nego dohvatiš samo čestice koje ti još bolnijim čine taj lov za varkama? Guy de Mauppasant (Jaka kao smrt)

Čemu i kako težiti? Kako afirmirati sebe bez težnje i što je težnja?

Je li ona oblik neke demencije, ludila koje je oformljeno i ukorijenjeno u nama, mozgu, u  obliku atavizma, ili sjećanja ili energije koju nam majka impulsima vlastitog tijela ugrađuje onda kada još ne bijaše misao o nama/tebi kao o osobi; kada smo želje u formi nedefiniranog bića ili odbojni, nepoznati, strani-objekti; viškovi?

I tako niz pitanja, došao bi klečeći i dahčući do Freuda, po x-ti put! Tko zna koliko osoba na svijetu pomisli na njega u trenutku perverzno se domišljajući kako da spoji sva pitanja i sve odgovore na onaj početni, fundamentalni odnos od kojeg sve kreće. Intimni odnos onoga koji je rođen a da sam to nije niti tražio i onoga tko rađa i potpomaže rađanje.

Kao da težnja i traženje, pronalaženje i jesu ekspanzivan odnos majke prema djetetu, pa majke i djeteta pa nakon toga djeteta koje se formira i transformira napokon u osobu svjesnu da osim majke (!) postoje i drugi/e s kojima želi ili ne želi komunicirati, stvarati ili ne stvarati odnos: prijateljstva, kolegijalnosti, simpatije etc. A sve to želi ugraditi u idealističku projekciju, sliku stvarnosti koju samo on – ta osoba, čovjek u nastanku, individua par excellence, želi zaštititi vlastitim, autonomnim ekslibrisom – djelovanjem i koordinacijom slika, prividâ usljed ograničenosti.

Zato i Maupassant romanom Jaka kao smrt želi narativom obuhvatiti čitavu viziju čovjeka koji voli ideju: voli Any pa Anette, majku pa kćerku.

A zapravo, da li on „voli“, što on „voli“? Što se uopće može „voljeti“?

Ideja o njemu ili sam čovjek? Ili pak i ideja po sebi?

Voljeti je isto što i vjerovati. Ekvivalent naoko suprotnih polova koji izaziva na upit: kako voljeti jednakim intenzitetom vidljivo i nevidljivo? Izrečeno i neizrečeno?

On voli ideju.

Lebdi u apstrakcijama kako bi rekao jedan lik iz romana Kasandrin žig (Dž. Ajtmatov). A ideju voli i protagonist trenutno kritičarima zanimljivog filma Birdman.

Jer ljubav ili voljenje je davanje smisla, sortiranje želja i mogućnosti. Algodiceja[1] (zbog čijeg se intenziteta – osjećanja razočarenja ili pomame (od)umire, a Olivier umire na kraju romana Jaka kao smrt!). Ali ideju je potrebno vizualizirati. Zato ideja koja se voli mora biti između ostalog i čovjek[2]. Ako se čovjek voli kao ideja, onda impulsi moraju biti obostrani, poostvareni iako su impulsi za sebe.

Što je u umu žene i u umu muškarca kad su zajedno? Mogu li se potpuno razotkriti, ogoliti?

Ne, oni djeluju intuitivno, sa pretpostavkama koje mogu ali i ne moraju biti istinite, objektivne. One su mogućnosti koje žele da se ostvare. Individualna gnoseološka ravan. Radi želje i kauzalnosti odnosa u poostvarivanju. Paralogizam poostvarenja, dakle, kao  neminovnost.

Nadalje, kakav je odnos glavnih likova u Zolinom romanu Slom?

Kakve veze i smjernice on može pružiti u poimanju „voljenja ideje“?

U ratu Prusa i Francuza na istoj strani nalaze se vojnici Maurice i Jean. Slijede ideju patriotizma zajedno s različitim intenzitetima vjere u istu ideju kojima pridonose odnosi: obrazovanost -. neobrazovanost, razmaženost – nerazmaženost, kultura – priroda, buržuj - pučanin  i td.). Dijeleći ideju oslobađanja, kasnije dijele i ideju prijateljstva (spašavanje, hranjenje, snalaženje u ratnim uvjetima). Henriette, Mauriceova sestra se svidi Jeanu. I njoj se svidi Jean, ali o tome ne progovaraju, ideja tog odnosa je želja.

No, što se događa kasnije?

Nakon što se pojave/odvoje dvije frakcije, dvije ideje istog naroda – građanski rad, Jean ranjava Mauricea. Slučajno naravno, nije vidio da je onaj na koga je nasrnuo, njegov prijatelj. Maurice nakon nekog vremena umre. Henriette je tek nakon bratove smrti prozrela svoju želju – vjenčanje s Jeanom. Oni se rastaju neostvarenih želja o uzajamnosti. Poostvarenje je tabu realiteta vidljivo ne samo u odnosu mogućih ljubavnika, već i u odnosu prijatelja (Jean i Maurice) čija se različita ideološka usmjerenja zauvijek rastaju kao i njih dvojica.

Zbog čega?

Zbog ideje, Zoline, možda političke i ideje koje inkorporira u živote svojih likova. Težnje za poostvarenjem. Koncentracijom na jedino moguće, ono što je preostalo – (još jednom!) ideju (o)[3].

Da li je moguće zamisliti Jeana i Mauricea, Jeana i Henriette u drugom odnosu, drugačijem nego što jest?

Nije u ovome kontekstu poostvarenja.

Zato jer se impulsi nikad ne mogu u potpunosti podudarati. To su mogućnosti koje žele da se poostvare do kraja, ali su neostvarive, neobjektivne.

Izvanjska kauzalnost ih melira u vlastitom aranžmanu.

Kao likove u predstavi. Likove koje na sceni prati Newland Archer (film Martina  Scorsesea The Age of Innocence). One na koje su mu oči fokusirane. A i on je kao i ti likovi u poostvarenju (građanskom/elitnom, bračnom – s May Welland, te naposljetku onom romantičnom s groficom Olenskom gdje sama ideja/želja uzima maha).

Ideju voli kao ideju (odnos prema Olenskoj), kao prošlost u budućnosti i sadašnjosti. Toj prošlosti je ipak mjesto u njezinom začetku, vremenu gdje je nastala. Zato u poznim godinama odbija „vidjeti“ ideju, otjelotvorenje ideje kao ličnost/lik koji je stvaran i na kome se vide godine, vidi se prolaznost. Ideja nema prolaznosti. Poostvarenje kao nedovršena, nezavršena akcija akcijâ je njezin stvarni cilj.

U glazbi nadalje, isti je cilj i simfonijske pjesme[4].

Berliozova Fantastična simfonija (glazbeni locus communis) je također želja, poostvarenje ideje o glazbi koja može biti sačinjena od programne osnovice kao umjetničke projekcije osjećaja. Romantizam kao ideja epohe reflektira se u glazbenom romantizmu, iskazu jedinstvenog jezika – notnog teksta, pokušaja, poostvarenja ideje (o) poetičke/oj komponente/i.

Zvuk, melodija idu ka ideji da jesu i jezik koji uvezuje priču – dramski tok. Završavaju ponovo u ideji i pojedinačnom poostvarivanju. Glazba Berliozu nije bila samo glazba.

Poostvarenje u impulsu, a/efektu rodilo se iz romantičarske vizije.

......

[1] Posuđujem termin koji označava metafizičku interpretaciju bola (Peter Sloterdij:Kritika ciničkog uma)..

[2] Mnogo je ideja. Od njih je sačinjen život. Ideja:  redatelja, romanopisca, filozofa, pjesnika etc.  Zato Cvetajeva na jednom mjestu piše: Pokoravam se što u meni neprekidno ali ne i ravnomjerno zvuči, nečem što me čas upućuje, čas mi naređuje. Kad me upućuje – onda sporim, kada naređuje – povinujem se.

Dalje također zaključuje: Zašto pišem? Pišem zato što ne mogu da ne pišem. Na pitanje o cilju – odgovaram o uzroku, drugog odgovora ne može biti.

A ne može ga biti zbog ideje, zbog njegovanja i reprodukcije te ideje koja je zato višesmjerna. Pa se zato vratimo i spomenutom Birdmanu i otvorenom završetku filma. Mi biramo kraj, ideju jer Birdman je svoju već odabrao i naglasio apoteozom travestije kao modusom vivendi.

[3] Tako Zola završava roman ovim riječima: Opustošeno polje bilo je zaparloženo, izgorela kuća je srušena, a Jean, skrušen i ojađen kao nitko, otišao je kročeći u susret budućnosti, spreman da se lati velikog i teškog posla: ponovne izgradnje cijele Francuske.

A što je budućnost ako ne želja za poostvarenjem ideje aktiviranjem i usmjeravanjem „trčanja“ za vizijom.

[4] Prema definiciji, simfonijska pjesma je programno orkestralno djelo u jednom stavku, slobodne forme, u simfonijskom stilu (specifičnoj orkestralnoj kompozicijskoj tehnici izgrađenoj u simfoniji bečkih klasika).

Bečku simfonijsku školu je proučavao muzikolog Guido Adler.
Pokreće Blogger.