Ko je sofist?

Sofistes piše ili poučava jer ima za pružiti poseban dar ili znanje. Njegova je sofia praktična, bilo na polju ponašanja, politike ili tehničkih vještina. … [M]ožemo reći da je najbliža riječ toj učitelj ili profesor. Od ranog petog stoljeća može ju se izgovarati s omalovažujućim tonom kao danas riječi učenjak ili intelektualac. … Za vrijeme Sokratovog života riječ se upotrebljavala, iako ne isključivo, za profesionalne podučavatelje koji su za plaću držali poduku mladićima i javno govorili da bi pokazali svoj dar govorništva. … U Ateni sredinom petoga stoljeća biti učinkovit govornik bilo je ključno za moć. ”Riječ je moćan despot”, kako je Gorgija kazao u jednoj od preživjelih izreka; i s umijećem logosa ide sve ono što je potrebno za uspješnu političku karijeru. …

Raspoloženje atenske javnosti bilo je podijeljeno, u skladu s prijelaznom situacijom atenskog društvenog i intelektualnog života. Sofisti nisu imali poteškoća pronaći učenike koji će plaćati visoke naknade, ili publiku za svoja javna predavanja. Ipak su im se neki među starijima i konzervativnijima snažno protivili. To je protivljenje, kako pokazuje Platon, bilo povezano s njihovim profesionalizmom. Zašto bi to bilo tako? Naviknuti smo smatrati poučavanje posve uvaženim načinom zarađivanja za život, a ni u Grčkoj nije bilo predrasuda spram samog zarađivanja za život. Sokrat je bio klesarov sin, i vjerojatno je nastavio s tim poslom, ali (koliko god da je bio nepopularan u nekim krugovima) to mu nitko nije spočitao. … Nevolje su prije svega ležale u vrsti predmeta koji su sofisti tvrdili da poučavaju… Ukratko, kaže Sokrat, to je umijeće građanstva, a Protagora se naglašeno slaže. Mada su neki od njih poučavali i mnoge druge stvari, svi su u svoje pouke uključivali i političko napredovanje, a ključ za to, u demokratskoj Ateni, bila je snaga uvjerljivog govora. …

Sofisti su nedvojbeno individualci, pravi protivnici koji se međusobno natječu za naklonost javnosti. Zato se o njima ne može govoriti kao o školi. S druge je strane previše reći da među njima nema ništa zajedničko. Dijelili su … skepticizam spram mogućnosti pouzdanog znanja temeljen i na nedostatnosti te pogrešivosti naših sposobnosti, kao i na nepostojanju postojane stvarnosti. Svi su jednako vjerovali u antitezu između prirode [fysis] i konvencije [nomos]… [N]ijedan sofist nije vjerovao da su ljudski zakoni, običaji ili vjerovanja ukorijenjeni u nekom nepromjenjivom prirodnom redu. Ta su vjerovanja – ili nedostatak vjerovanja – dijelili i oni koji nisu bili profesionalni sofisti, ali su pali pod njihov utjecaj: historičar Tukidid, tragički pjesnik Euripid, aristokrat Kritija koji je također pisao drame ali je bio i jedan od najnasilnijih od Tridesetorice tirana ~404. g. Posve je opravdano govoriti o širem sofističkom mentalitetu ili pokretu. Sofisti su bili, sa svojom formalnom podukom potpomognutom pisanjem i javnim govorima, prvi pokretači onog što se naziva dobom prosvjetiteljstva u Grčkoj. …

Postojalo je … umijeće koje su podučavali svi sofisti, retorika, i epistemološko gledište koje su svi dijelili, a to je skepsa po kojoj je znanje relativno, ovisno o subjektu koji ga stječe. To je dvoje povezano više nego bi se moglo pomisliti. Retorika ne znači danas u našim životima ono što je značila u Grčkoj. Danas se ”uspjeh” ili ”uspješan čovjek” odnosi prvenstveno na uspjeh u businessu a tek u drugom redu na uspjeh u politici. U Grčkoj je uspjeh vrijedio prvo u politici, a potom u sudstvu, i oružje mu je bila retorika, umijeće uvjeravanja. Slijedeći tu analogiju, ondašnjoj bi se retorici danas mogla pripisati uloga marketinga. Zacijelo umijeće uvjeravanja, često dvojbenim sredstvima, nije bilo manje snažno onda, i, kako mi sad imamo poslovne škole i škole za marketing, tako su i Grci imali svoje učitelje politike i retorike: sofiste. …

Poučavati učenike uspješnoj verbalnoj borbi s obje strane problema bilo je dijelom retoričkog nauka. Kao što reče Protagora ”u svakoj temi postoje dva argumenta koji su jedan drugome suprotni”. Njegov je cilj bio podučiti učenike da hvale i kude iste stvari i naročito da podupiru slabiji argument na način da se čini jačim. Retorička poduka nije bila ograničena samo na formu i stil, nego se bavila i sadržajem onoga što je rečeno. Kako bi se moglo pogriješiti, s obzirom da je istina relativna i da nitko ne zna ništa zasigurno? Istina je individualna i privremena, ne općenita i postojana; istina za čovjeka je jednostavno ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno bijelo. Može biti vjerovanja, nikad znanja. … U takvom ozračju nije začuđujuće da se nauk o spoznaji priklanja ”što se meni čini, to je istina za mene, a što se tebi čini to je istina za tebe”. …

Nenaklonjenom suvremeniku poput Aristofana sofističke su zamisli bile simptom propadanja. Veliki dani Grčke bili su doba Perzijskih ratova, kad je čovjek bio čovjek. Hrabrost i otpornost, jednostavnost života, visoki moralni standardi resili su netom prošlu generaciju. Sada, žalio se, svi su se standardi poremetili i nitko više ne razlikuje dobro od zla, a ako i razlikuje priklanja se zlu i prezire dobro. Mladi se naraštaj priklanja luksuzu, slab je, nemoralan i kukavički. Pogledajmo dramu: dramatičari više ne biraju uzvišene i plemenite teme kao što ih je pisao Eshil. Umjesto toga imamo Euripida s dramama punim preljuba, incesta i prijevara, razmetanja i odvratnosti, s beskrajnim dvoličnim govorom. Sve to, mislio je Aristofan, dolazi od nove ateističke znanosti i novog morala sofista…

Grant je razradio podjelu moralnosti na tri razdoblja:
Najprije, razdoblje pučke ili nesvjesne moralnosti; drugo, prijelazno skeptičko ili sofističko razdoblje; treće, samosvjesno ili filosofsko razdoblje.

(U trećem razdoblju, dakako, tri će stupnja istodobno postojati među ljudima različitog obrazovanja i intelektualnih sposobnosti.) Primijetio je usporedni razvoj kod pojedinca:
Za jednostavnošću i povjerenjem djetinjstva slijedi nesmirena i neusmjerena silovitost mladosti, a potom mudrost zrelog života. Najprije vjerujemo jer i drugi vjeruju; potom, da bismo zadobili osobna uvjerenja prolazimo kroz stupanj dvojbe; a potom vjerujemo još dublje, ali u dosta različitom obliku nego smo vjerovali na početku.

Pomislimo li sad na velike stvari koje su uslijedile – filosofije Platona i Aristotela, potom stoici, epikurejci i druge filosofije helenističkog doba – ne može biti dvojbe da sa sofistima grčka misao nije u padu, nego ulazi u ranu odraslost. …

Do nedavno je prevladavalo mišljenje da je u sporu sa sofistima Platon imao pravo: on je zaista bio ono što je i namjeravao biti, pravi filosof zaljubljen u mudrost, a sofisti su bili površni, destruktivni, snabdjevači sofizmima (u suvremenom značenju te riječi). Od 1930. smo, međutim, svjedočili snažnom pokretu novog proglašenja sofista i njihovih srodnika šampionima napretka i prosvjetiteljstva, kao i odbojnosti spram Platona kao licemjernog reakcionara i diktatora koji je osigurao potiskivanje njihovih pisanih djela ocrnjujući im čast. Sir Karl Popper ih je nazvao ”velikim naraštajem”, i na njih se prvenstveno odnosi naslov knjige profesora Havelocka Liberal Temper in Greek Politics. Za njega oni predstavljaju vrhunac liberalne i demokratske misli u Grka, nadjačane u velikim borbama s Platonom i Aristotelom.

Iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije III, Zagreb 2006., str. 9. i 30. – 50., preveli: J. Bubalo, B. Malić, Z. Posinove/ Nagovor na filosofiju
Pokreće Blogger.