Morad Farhadpour: Sekularizam i politika u Iranu

Utemeljenje islamske države u Iranu i nametanje sustava ideološke diskriminacije pretvorili su sekularizam u magičan pojam. Njegovi zastupnici smatraju da je on svemoćan lijek za sve bolesti iranskog društva, a za islamsku državu on je svojevrsno svetogrđe. Pojam sekularizma u Iranu u potpunosti određuju te dvije jake sile; stoga je njegova politička funkcija problematična. To je kao da su religija i država ispunile prostor povijesti i nisu ostavile mjesta za politiku.

Sekularizam ni u zapadnim društvima nije manje dvosmislen. Sastoji se od mnogih različitih, pa čak i disparatnih momenata, od razvlaštenja crkve u republikanskom antiklerikalizmu do weberovskog razočaranja svijetom. Ta dvosmislenost, pojačana dekontekstualizacijom, znači da svaka analiza sekularizma u Iranu mora biti selektivna. Ovaj tekst je pokušaj analiziranja odnosa sekularizma prema mogućnosti demokratske politike – ili politike kao demokracije – u Iranu. Ova analiza temelji se na vjeri u politički potencijal revolucije 1979. godine, vjeri koja je do danas ostala neiscrpna. Službeni žargon države ne može tolerirati prazninu te potencijalnosti i pokušava je ispuniti riječju “islamsko”, shvaćenom kao pridjev, a ne kao dio vlastitog imena “islamska revolucija” koje je taj događaj nadjenuo sam sebi. Pitanje glasi: može li riječ “sekularno” djelovati kao vratar koji drži otvorenima vrata politike, ili je to tek još jedan pridjev koji ispunjava jaz između države i zajednice, ali ga one ne mogu internalizirati?

Mogli bismo početi jednostavnim argumentom: svaka demokracija ili demokratska država znači formalnu jednakost građana pred zakonom; vjerska država po definiciji poriče to stanje; stoga se samo u potpunosti sekularna država može smatrati demokratskom. Međutim, tom logikom zapravo se ne može objasniti nijedna današnja ni povijesna demokracija. U Ujedinjenom Kraljevstvu je nominalni šef države ujedno i poglavar nacionalne crkve. Najagresivnijom demokracijom našeg doba, SAD-om, vlada administracija koja svoju moć duguje poticanju vjerskog zanosa.

U slučaju Islamske Republike Iran situacija je još zamršenija i konfuznija. U postrevolucionarnom Iranu sekularizam je isprva uveden kao zahtjev da se vjera odvoji od politike, suprotno njegovoj općoj definiciji koja glasi da je sekularizam odvajanje vjere od države. Tu pomutnju, koja postoji sve do danas, nikad nisu razjasnili ni zastupnici sekularizma ni njegovi protivnici. U zemlji u kojoj svaki čin koji zaslužuje naziv “politički” uključuje i vjeru – na primjer, antikolonijalni bojkot duhana krajem devetnaestog stoljeća, ustavna revolucija 1906-07, nacionalizacija naftne industrije 1951-53. i na kraju, revolucija 1979. – takav zahtjev automatski vodi do isključenja političkoga. Dakle, jedno je jasno: spomenuta pomutnja uključuje ništa manje nego reduciranje politike na državu, a time i sveprisutnost etatističke ideologije.

Ta etatistička ideologija, izražena eksplicitno ili implicitno, u srži je svih suvremenih rasprava za i protiv sekularizma u Iranu. Ona je tajno zajedničko polazište obaju tabora. Štoviše, u zemlji s tri tisuće godina despotske vladavine, čija je apsolutna sinteza države i religije u predislamskom sasanidskom carstvu (226-652) bila uzor za tiransku i monarhističku vladavinu ranih muslimanskih kalifa, etatistička ideologija nužno vodi prema obnovi despotizma, bio on prosvijetljen ili pak religijski. Takva ocjena može se doimati nepravednom kad se primijeni na suvremene zastupnike sekularizma, ali stara marksistička maksima kazuje nam da istinsku političku vrijednost neke frakcije ne određuje ono što ona kaže ili vjeruje nego njena objektivna praksa. Stoga razmotrimo stvarnu povijest sekularizma u Iranu i njezine implikacije u današnjem djelovanju njegovih prijatelja i neprijatelja.

Grijesi i pozicije

Dvije godine nakon revolucije, zatvaranjem sveučilišta u “kulturnoj revoluciji” i padom prvog izabranog predsjednika Republike, sve neislamske političke aktivnosti i diskursi bili su zabranjeni i protjerani iz sfere “legitimne” politike. Međutim, ta dijalektika neslobode nije ostala ograničena na ono izvanjsko nego se vrlo brzo proširila na samu jezgru sustava. Tijekom sljedećih trideset godina, ne samo marksisti i pripadnici manjinskih vjera, nego i suniti, pa čak i većina šijita – bili su isključeni iz svih viših i srednjih položaja moći. Poslije, s pobjedom tvrdokornih konzervativaca, ta taktika isključivanja primijenjena je i na druge frakcije vladajuće elite, poput reformističkih Hatamijevih sljedbenika. Stoga je jasno da su diskriminacija i isključivanje uvijek bili pitanje državne politike, a ne vjerskog fanatizma. Država se služila oznakama poput “sekularizma” i “liberalizma” kako bi žigosala i prognala svoje kritičare, posve pragmatično, ne mareći za njihova vjerovanja. Nije čudo što današnji vladari Irana ne pokušavaju razriješiti prije spomenutu pomutnju niti kritizirati odvojenost vjere od politike zbog njenih antidemokratskih tendencija, nego samo zbog toga što ona ugrožava monopol državne moći. Duhovni mentor sadašnje administracije, ajatolah Mesbah Jazdi, izričito je izjavio da legitimnost Islamske Republike ni u kojem slučaju ne ovisi o volji naroda izraženoj na izborima. Po njegovu mišljenju, narod može samo poduprijeti božansku odluku, a čak i na njihovo glasanje nekako utječe božanska providnost. Pobjeda desničarskih konzervativaca u Iranu, kao i u svakoj drugoj zemlji u eri globalnog kapitalizma, posljedica je sve jače depolitizacije i ravnodušnosti, i unatoč populističkoj retorici, ona širi političku apatiju. Stoga se sekularizam danas shvaća kao grijeh protiv države same, a ne kao političko stajalište.

Velik je broj političkih skupina, stranaka i pojedinaca koji na ovaj ili onaj način traže različite stupnjeve sekularizacije. No većina njih pati od iste bolesti etatizma, ili su pak zahvaćeni u začarani krug etatističkog tumačenja sekularizma. Za religiozne intelektualce poput Abdolkarima Soruša, koji je podupirao Hatamija i jak reformistički pokret koji je nastao nakon njegovog izbora, sekularizam je bio barem djelomice političko pitanje. Bio je sredstvo da se ograniči sveprisutnost države. Uspjeli su stvoriti neke napukline u prostoru koji je ispunjavao službeni diskurs, ali politička važnost njihova zahtjeva za vjerskom demokracijom mijenjala se kako su oni premještali naglasak s vjerskih na demokratske dimenzije i natrag. Strategija “pritiska odozdo, cjenkanja odozgo” usmjerila je političku energiju pokreta u proces pregovaranja između vladajućih elita te tako ponovno reducirala politiku na državnu politiku. Neki pojedinci, na primjer Akbar Gandži, na kraju su se suprotstavili tom kolebanju i odlučili se za jasan prekid, te zahtijevali uspostavu sekularne republike primjenom taktike građanske neposlušnosti. No čak ni takva orijentacija nije ih spriječila da podlegnu paradoksu. Gandži je pozivao na strastvenu, militantnu politiku i izražavao je spremnost da plati njenu cijenu. Međutim, konačni cilj borbe za Gandžija bilo je utemeljenje liberalne demokracije. Želio je politizirati ljude kako bi ostvario depolitizirano društvo sa slobodnim tržištem, minimalnom ulogom države i minimalnim tenzijama, društvo u kojem bi se ljudi mogli baviti svojim privatnim životom.

Jalovost takvih poimanja upućuje na to da se paradoksi sekularizma ne razlikuju mnogo od paradoksa demokracije. No glavni paradoks demokracije u tome je što ona ne nastaje demokratski. Porijeklo demokracije je u dugotrajnom reformskom procesu ili pak u nagloj, nasilnoj promjeni i ono je uvijek izvanjsko. O samoj demokraciji nikad se ne glasa. U situaciji kakva je na Bliskom istoku, to znači da na izborima mogu pobijediti takozvani “neprijatelji demokracije”. To se prije nekoliko godina dogodilo u Alžiru, a danas se događa u Palestini s uspjehom Hamasa. U stabilnim državno orijentiranim demokracijama, kad god izbori postave prepreke neometanoj vladavini kapitala i državne oligarhije (što se nedavno dogodilo u Nizozemskoj i Francuskoj, kad je narod rekao “ne” evropskom ustavu), izbori se uvijek mogu ponoviti. No na Bliskom istoku takve opcije su isključene (premda pobjednici u Alžiru i Palestini, koje se smatra prijetnjom dominantnim silama nikad ni nisu imali priliku dokazati da su demokrati). Ostaje nam paradoks o utemeljenju demokracije prije održavanja demokratskih izbora.

To vrijedi i za sekularizam. Tipična reakcija na tu slijepu ulicu je inzistiranje na “prvenstvu liberalizma” (vladavina prava, ljudska prava itd) nad demokracijom. No prema tom gledištu, u zemljama gdje ljudi ne znaju “pravila demokratske igre” jedino rješenje je “poučiti” ih odozgo. Vojne diktature Atatürka u Turskoj i Šaha Reze Pahlavija (1925–41) u Iranu pokušavale su ostvariti tu logiku namećući vlastite verzije sekularizma. Nijedan od poznatih povijesnih putova prema sekularizaciji države – npr. građanski rat između vjerskih sljedbi u Tridesetogodišnjem ratu, ili postupna promjena u stoljećima sukoba između kralja i parlamenta, ili osnivanje nove države na “djevičanskom tlu” – ne može se primijeniti u zemlji kao što je Iran (95 posto stanovništva su šijiti) niti igdje na Bliskom istoku. Današnja situacija u multietničkom društvu Iraka dokazuje da je za opstanak poludemokratske sekularne države potrebna prisutnost okupacijske sile. Nedavni događaji u Turskoj dokazuju da čak ni pola stoljeća vojnog “poučavanja” nije riješilo sve paradokse sekularizma. Čini se da u toj regiji sekularna demokratska država mora doći ili odozgo ili izvana. (Neki ljudi u Iranu i izvan njega danas se čak i nadaju rješenju izvana – naime, američkom vojnom rješenju) No znači li to da se ovdje sekularizam i demokratska politika uzajamno isključuju? Odgovor je ne.

Oni koji nisu svi protiv države koja jest sve

Svaka moderna država, posebice demokratska, jest sila u širenju koja stvara sveobuhvatnu cjelinu. Islamska država to čini vjerskom ideologijom čiji sadržaj tvore odabrani djelići tradicije, mita, pa čak i praznovjerja. Sekularna država pokušava isključiti svaku vjeru iz te cjeline i ograničiti je na takozvanu privatnu sferu. Doduše, kao što se vidi na povijesnim primjerima Egipta, Sirije i Iraka, ta sekularna država poslije se može prožeti nacionalizmom, rasizmom i antisemitizmom. Dok god se riječ “sekularno” poima kao opis države, prisiljeni smo slijediti logiku države koja obuhvaća sve. No ako presiječemo njegovu vezu s državom, onda sekularizam može biti istoznačan s politikom. Služeći se lakanovskom idejom logike ne-cjeline, sekularizam može djelovati kao napuklina ili rana na tijelu države. Za razliku od nemoćne i depolitizirajuće praznine sekularne države, sekularizam kao politika bio bi klijalište političkih strasti, inicijativa i subjekata. Sekularizam se više ne bi shvaćalo kao oblik vladavine; formula “Vladavina države mora isključivati svaku vjeru” zamijenila bi se formulom “nijedna vjera ne smije polagati pravo na totalnu vladavinu”. Govoreći politički, to znači da bi sekularizam odvojio svaku vjeru od nje same i stoga vjera ne bi obuhvaćala sve i svakoga, već bi bila ne-cjelina podijeljena u sebi samoj.

Što se tiče primjenjivosti tog poimanja sekularne politike na situaciju u Iranu, teorija Velayat-e-faqih (vladavine klera) sve donedavno nije imala političku važnost i bila je ograničena na vlast nad onima koji ne mogu upravljati svojom imovinom, na primjer na siročad i mentalno zaostale. (To je i dalje mišljenje većine nezavisnih šijitskih autoriteta) Štoviše, šijitska politička teologija u biti je mesijanska: osnivanje pravedne, univerzalne države odgađa se do dolaska dvanaestog imama. To je božansko pitanje i ne može ga se riješiti ljudskim djelovanjem.

Kako su nekoć pisali Adorno i Horkheimer, “partikularističko porijeklo i univerzalna perspektiva mišljenja uvijek su bili neodvojivi”. Povijest nam naznačuje da politička istina ni istinsko političko mišljenje neće postojati sve dok ostanemo unutar područja države. Demokratska politika koja nije antiislamska i nije opsjednuta paradigmom sigurnosti koju je stvorio američki rat protiv terora jedina je održiva politika u suvremenom Iranu. Vjerom nadahnuta politika koja ispunjava napukline sekularizma i odustaje od svog zahtjeva za etatističkom vladavinom nužan je dio demokracije kao politike u Iranu.

Radical Philosophy, rujan/ listopad 2007.

Novine Galerije Nova/ Gallery Nova Newspapers #21/22

*photo: amos chapple
Pokreće Blogger.