Robert Bagarić: Odbljesci

1.

Kako početi?

Svakim korakom sam možda bliže provaliji i - još strašnije - udaljeniji od samoga sebe.

Ne reci nikome da sam cijelog sebe sakrio u   njoj, a nju izgubio.

2.

Nada mora umrijeti prva.

3.

Najviše što se može napraviti jest negirati cijeli ovaj cirque du soleil  tako da se posveti stvaranju novih svjetova. Što misliš kako je ovaj svijet nastao?

4.

Uzaludno je forsirati stvarnost da nam da cijelu sebe. Od previše života čovjek poludi, ili postane melankolik. Budi tu, kuda ćeš?, u bolji, veći svijet? Ne treba bježati. Najbliži si precima kad prihvatiš breme koje su ti prenijeli. Oplemeni zemlju po kojoj hodaš. Pomiješaj krv s prahom. Nikad nisi niti bio ništa drugo.

5.

Ima ljudi koji se uzdaju još samo u druge. Polažu nadu još samo u tuđu sreću. Samo drugi je još mogu doživjeti, samo drugi još mogu biti sretni. Za njih je odveć  kasno.

6.

Strašan je bezdan na granici dvaju svjetova. Nema načina da se povežu. Nema potrebe da se povežu. A ti tako žudiš za mostovima. Žudiš prijeći na onu stranu.

7.

Otišao sam do zvijezda i nazad. Vratio se kući praznih ruku. Nisam mogao vjerovati… pa u zvijezdama ništa nije zapisano!

8.

Daimon – onaj koji ti ne da mira; demon, anđeo,  đini,  utvara…  Prvo njega ukrotiti, onda sve ostalo.

9.

Znaš što bih volio? Kad se ugase sva svjetla da moja svijeća još uvijek gori.

10.

Najbolji tekst je onaj koji se još uvijek piše.  To je znao i Valéry: Pjesme se nikad ne dovrše, samo napuštaju. Zato je i Život sam po sebi Dobar, jer još uvijek stvaramo sami sebe.

11.

Ima jedna japanska priča, poanta joj je – za zamah leptirovih krila potreban je cijeli nebeski svod. Meni je uvijek srcu bila bliža starogrčka verzija - ona kako svaki čovjek nosi cijeli nebeski svod na svojim leđima.

Sad kad je i to izrečeno, nazire se odgonetka na staru dvojbu Chuang Tsea: sanja li leptir da je čovjek ili čovjek sanja da je leptir? Odgovor je Nebo.  Oboje sanjaju Nebesa.

12.

Koja nepravda, viču. Gusjenica obavlja sav posao a leptir dobiva svu slavu! Jasno, to vide samo oni željni slave.

13.

Nekad je toliko lagano jednostavno biti. Samo kad bi zaboravili sebe, svijet bi se odjednom, gotovo sam od sebe, uravnotežio, postao bi pitom, zahvalan i plodonosan. Ja bih postao Svijet.

A opet, nekad bi sve dali samo da ne budemo.

14.

Kao djeca često smo se zabavljali gradeći utvrde, kule. Naš prvi Inner Sanctum. Nije trebalo puno vremena proći prije nego li smo počeli graditi kule i utvrde oko srca. Naš konačni  Paradise Lost.

15.

Od nezahvalnosti žene veći je samo njezin zaborav.

Od taštine muškarca veća je samo njegova nemoć.

16.

Završiti započeto. Zatim magijski primiti nagradu odozgo kako bi odbacio sada već suvišan teret. Ispunjen izdahnuti. Blago se nasmiješiti i pogledati se u ogledalo prvi put danas.  Sad idi, možeš i zaspati.

17.

Porazi – što su učestaliji, to su banalniji. Što su banalniji, to je čežnja za povratkom veća. Što je čežnja za povratkom veća, to je besmislenija. A tko ima snage srcu reći da je besmisleno?

18.

Nasmiješiti se, zaplakati, odvažiti se, strpjeti se,…  zar je zaista toliko teško hodati zemljom?

19.

"Jer, sposobni smo drugima nanijeti onoliko zla koliko sami možemo podnijeti", pomisli i zastane.

(Na toj misli počiva hrabrost kukavice, tu se miri sa samim sobom. No već na sljedećem koraku on propada  nepovratno.)

Ništa ne može opravdati čin. Ništa ne može nadoknaditi  propust  istog.

20.

U borbi jedan na jedan pobjeđuje onaj koji ima više imaginarnih prijatelja

21.

Što sam više okrenut sadašnjosti, to sam spremniji za sutrašnjicu.

Volim.

22.

Kada riječi više ne pomažu, neki se još skrivaju u šutnji i mislima, drugi pak hrle k posvemašnjoj tuposti i obamrlosti, a treći počnu djelovati  i  vjerovati  svojim djelima.

23.

Daj više nego što se očekuje. Tko će ako nećeš ti?

24.

Nema lakog sada. Lako je ono što si prošao. Teško je ono što te čeka.

Nema lakog sada. Zato nema ni teškog sada. Ako nema teškog  sada,  što onda čekaš?

25.

Živimo u vremenima kad su pred nama već otkriveni silni putevi. Na svakom koraku u svakom smjeru je netko ispred i iza nas. I doći će vrijeme kad više nećemo moći nigdje u nepoznato krenuti, nevidjeti više ništa novo. Tada, bojim se,  morat ćemo se vratiti kući. Možda čak i s olakšanjem.

(photo: neville caulfield)
Pokreće Blogger.