Ana Seghers: Rembrandt i Židovi

Kuća u Breestraatu, u kojoj je Rembrandt živio sedamnaest godina, nalazila se u četvrti koja je u pogledu porijekla i karaktera svojih stanovnika u velegradu Amsterdamu tvorila zaseban otok. Sudbina i način života ove male grupe ljudi bila je predmetom zanimanja mnogih i daleko izvan Nizozemske, a vanjski izgled tih čudnih ljudi, koji su se razlikovali i jezikom i običajima, odbijao je od sebe stanovnike grada a prema opisu amsterdamskih pjesnika odudarao je i od opće slike grada. Na osnovi takvih opisa četvrt Breestraat najčešće su nazivali židovskom četvrti pa su se i nehotice uz takvu odrednicu vezivale predodžbe o svijetu geta, u svojoj neobičnosti istodobno odbojne i privlačne. U tom se svijetu Rembrandt kao svojevrstan čudak, samotnjak, nastanio po vlastitom izboru. Vjeruje se, da se i u njegovim slikama može vidjeti ponešto od šarolikosti i atmosfere te okoline, u kojoj je Rembrandt proveo tolike stvaralačke godine. Uspijemo li zamisliti taj svijet, vidjet ćemo istodobno i dio Rembrandtova života kojem pripadaju događaji iz njegovog neposrednog susjedstva kao i ljude koje je viđao pod svojim prozorima. Oduvijek se naime smatralo, da je židovstvo u Rembrandtovom djelu neposredan odraz tog židovskog okruženja, jer je dio svojeg života proveo u židovskoj četvrti među židovskim stanovnicima, i to u iznimno osebujnom i uzbudljivom razdoblju amsterdamske židovske povijesti. No da bismo shvatili taj odraz židovskog svijeta u Rembrandtovom djelu, moramo prvo znati nešto o tome, kako je taj svijet izgledao u stvarnosti…

Krajem 16. i početkom 17. stoljeća počeli su se u Nizozemsku u sve većem broju doseljavati Marani iz Španjolske i Portugala, koji su dolazili najprije kao pojedinačne obitelji a onda i u većim zatvorenim grupama. Pod naletima inkvizicije na Pirenejskom je poluotoku trajao proces tijekom kojeg bi određena nacionalna skupina krenula u potragu za nekom drugom zemljom i svojim mjestom unutar nekog drugog nacionalnog korpusa. U Nizozemskoj je kalvinistička kultura sa svojim starozavjetnim sklonostima pružila azil velikoj židovskoj zajednici koja ovdje nije bila dočekana kao strano tijelo. Tome je pridonijela možda baš ne toliko tolerantnost, prije bismo mogli reći poslovna proračunatost trgovačkog stanovništva, koje je u doseljavanju dobrostojećih emigranata s razgranatim poslovnim vezama vidjelo i vlastiti probitak. Amsterdamsko stanovništvo zvalo je Marane Španjolcima, obilježivši ih time na način koji sadrži i odrednicu: porijeklo, koje su silom prilika ili dobrovoljno željeli izbrisati, do te ih je mjere obilježilo, da je kao prvo upadalo u oči i odredilo im ime. Inkvizicija je prekinula duboku povezanost Židova i Španjolaca i doju- čerašnje je plemenitaše, filozofe, učenjake i ugledne trgovce koji su bili napola Španjolci – a ubrzo bi to možda postali i u potpunosti – pretvorila u ljude bez imovine i domovine. Oni su utočište potražili u svom židovskom naslijeđu, u svojim korijenima i izvorima. No kad su kao neka vrsta mučenika došli u Amsterdam, otpor na koji su naišli prakticirajući svoje iznova otkriveno staro vjerovanje bio je tek neznatan, a opće prilike i atmosfera za njih kao pridošlice iznimno povoljni, tako da je u izvjesnom proturječju ovaj “Novi Jeruzalem” postao istodobno pozornica starinskog religioznog života i mjesto jednog sasvim novog životnog poimanja i stvaralačkog poriva. Ovdje nastaju velike tiskare, osnivaju se velika financijska poduzeća – upravljanje mirazom španjolske infantkinje ide kroz maranske ruke. U pojedinim se osobama isprepliću brojni proturječni doga- đaji i sudbine… Suvremenici su stvorili nejasnu i zbrkanu sliku o tim ljudima, ovisno o tome, jesu li ih upoznali kao poduzetnike upletene u brojne trgovačke poslove, kao kabalističke sanjare i učenjake zatvorene u svoje sobe ili kao ljude, koji u nekom drugom, ispod površine skrivenom svijetu, u krugu svojih obitelji svetkuju tradicionalne blagdane. Stare maranske obitelji bile su za ugledne Amsterdamce doduše drukčiji, ali nikako niži društveni sloj, koji su u sebi nosili nešto reprezentativno, gotovo aristokratsko.

Ovaj opis pokazuje, kako je mjesto gdje je Rembrandt stanovao okružen obiteljima koje su tom mjestu davale određeno obilježje, kako je to društvo zaista bilo neobično i različito od okoline, no upravo i suprotnost jednog geta. Na tom se malom prostoru ispreplitalo više niti nego u cijeloj zemlji, čak je i javni život na ulici svjedočio o zaposlenosti neprekidnim posjetima i ispraćanjima inozemnih gostiju. Možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je židovsko-sefardski milje Amsterdama u osnovi odgovarao jednom dobrostojećem nizozemskom društvenom krugu, jedino što su sklonost prema raskoši i sjaju u sinagogi i u kući, kao naslijeđe iz bivše domovine, židovskoj četvrti davali poseban kolorit.

Kad se, dakle, Rembrandt doselio u Breestraat, nije tim svojim izborom mjesta stanovanja pokazao nikakve neobične sklonosti, kao što se često prikazivalo u literaturi, nego je doselio među bogate, otmjene trgovce. Amsterdamsko društvo, krug obrazovanih i uglednih ljudi svih vrsta, već mu je bio otvoren sa svim svojim vezama i poznanstvima. Rabina Manassea ben Israela, čiji je crtež napravio 1636. godine, susreće kao susjeda u Breestraat.

Rembrandt je u njemu upoznao čovjeka koji je u sebi ujedinio sve osobine nizozemsko-židovskog učenjaka, čovjeka čijem je dobrom glasu poznanstvo s Rembrandtom dalo dodatni sjaj. Njegov se život sastojao od sklonosti zamršenim znanstvenim raspravama, kabalističkim igrarijama, uvažavanja kneževskih visosti i sitničavih trvenja s kolegama po dužnosti, širokogrudnim pothvatima za dobrobit svojeg naroda, a između toga i razdobljem trgovačke djelatnosti. Posjećujući njegovu kuću, Rembrandt je ušao u središte amsterdamskog sefardskog društva. Što je slika tog svijeta značila ili mogla značiti za njegovo slikarstvo posebna je tema. Ono što je tamo imao prilike vidjeti, vjerojatno je bio onaj oblik židovskog obiteljskog života, koji se ne pokazuje javnosti već ostaje među četiri kućna zida; blagdani, primanje gostiju, blagoslov djece, svestranost tadašnjeg života, kad Manasse ide u Englesku a njegov sin u talmudsku školu u Lublin. No židovski je život u Amsterdamu imao i svoju drugu stranu, naličje, koje baš i nije potpadalo pod pojam “Novi Jeruzalem”. Amsterdam je četrdesetih godina 17. stoljeća postao pribježište njemačkih i kasnije poljskih Židova, koji su bje- žeći pred kozačkim ustancima, 1640. godine u gomilama dolazili brodovima preko Baltika. U dronjcima i poniženi, bez imovine, obijali su torbareći kućne pragove i na svoj su način unosili živost u uličnu sliku. Sefardi su ih prezirali kao proletere, dok su opet oni sa svoje strane prezirali Sefarde kao polužidove. Izgleda, da je njihovo glavno naselje bio Flöheburg, kanalima okružen pravokutnik u neposrednoj blizini Breestraata. Vjerojatno je to njihovo naselje imalo karakter geta, ne toliko zbog svoje izoliranosti, koliko zbog siromaštva i guste zbijenosti brojnog stanovništva – primjer, kako su dvije različito formirane nacionalne grupe u potpuno istim uvjetima sačuvale svoje osobitosti. Ovdje susrećemo potpuno osiromašene, izmučene Židove iz geta, kakvi su bili barem u prvo vrijeme svojeg amsterdamskog života i kao takvi sasvim različiti od Sefarda, koji su došli iz gornjih društvenih slojeva i u novoj domovini opet zauzeli svoje mjesto u odgovarajućoj društvenoj klasi.

Kratko iznošenje ovih podataka o židovskom društvu Amsterdama u Rembrandtovo vrijeme želi potaknuti pitanje, postoji li veza između pojave Židova u Rembrandtovim djelima i stvarnih Židova njegova vremena i koje je ideje i poznavanje judaizma moguće kod njega pretpostaviti. Treba imati na umu, da Marani koji su stanovali u Rembrandtovom susjedstvu i s kojima je on dolazio u dodir nisu bili po krvi i odgoju pravi pravcati Židovi, baš kao što su i njihovo židovstvo i ideja o židovstvu koju je preko njih stjecala njihova okolina, bili u prvom redu uranjanje u prošlost, u povijest, u biti u romantično židovstvo. Ako iz Rembrandtovih djela ipak izvire nešto od onoga što predstavlja dušu i srž narodnog bića, a mi i nehotice umjetnikovo poznavanje te duše povezujemo s neposrednim utjecajima njegove okoline, u vezi s tom okolinom postaje upitno, je li umjetnik zaista bio s njom u tako bliskom dodiru, ili je ipak i ovdje živio izolirano, a do svoje je predodžbe o židovstvu došao drugim, okolnim putevima. Sigurno je Rembrandt u svojem sefardskom okruženju mogao naći mnoštvo motiva za umjetničku inspiraciju, primjerice brojne detalje vezane uz kult i odjeću, no tamo za njega nikako i nikada nije postojala mogućnost upoznati židovskog čovjeka koji, kao izdvojeni model, utjelovljuje židovsko nacionalno biće.

„Pravi Židovi“ – došljaci iz istočne Europe

U srednjovjekovnoj umjetnosti Židov je uglavnom, zahvaljujući pučkim igrokazima, predstavljao biblijsku figuru, obilježen kao Židov samo vanjskim obilježjima ili pak prvenstveno kao protivnik Isusa Krista; pojam Kristovog neprijatelja nenamjerno izviruje i iz umjetničkih prikaza, čak i kad ti židovski likovi imaju sva obilježja stranaca. Na Židove se drukčije počelo gledati tek nakon popuštanja vjerskih napetosti ili se pak traži cilj izvan Starog zavjeta (u kalvinizmu) i na taj se način opet mijenja društveni odnos. Ove činjenice naravno vrijede samo u našem slučaju, za Amsterdam – u većini drugih zemalja nastavlja se u religioznom i socijalnom pogledu srednjovjekovno stanje, sa svim umjetničkim i kulturnim posljedicama. Ne smijemo ni zaboraviti, da je u Amsterdamu, usred kalvinističkog grada, osnovana velika židovska zajednica, čiji obrazovani članovi, Židovi iz španjolske dijaspore, sudjelujući u javnom životu, ispunjavaju očekivanja svojeg vremena. No to ne vrijedi i za židovske doseljenike iz istočne Europe, koji svojim na- činom života i nastupima ostaju Židovi srednjovjekovnog geta. Upravo su oni bili ti, koji su u humanističkom Amsterdamu sačuvali izvorno poimanje židovstva. U njima su umjetnici mogli naći ono što se kod Sefarda već uvelike izgubilo, židovstvo koje nije bilo samo vanjski moment kulta, obreda i ceremonija, nego izraz stvarnog židovskog čovjeka…

Kad usporedimo slike “Kralj Usia napadnut od gube” (1635.) i “Studiju mladog Židova” (nastalu u godinama između 1647. i 1650.), vidimo da je tema Židov zajednička objema slikama, no taj je Židov kao objekt prikazan na dva vrlo različita načina, pa moramo različito tumačiti Rembrandtov prikaz te dvije glave. Ove dvije studije predstavljaju dvije grupe prikaza Židova u Rembrandtovim djelima; u njima nije drukčiji samo objekt, Židov, odjeven u razli- čitu odjeću, ne razlikuju se samo židovski modeli, sam je način prikazivanja izraz različitih umjetničkih namjera i predodžbi.

Na slikama kao što su “Kralj Usia napadnut od gube” (1635.), “Rabin” (1635.) i “Stariji Židov s kapicom” (oko 1643.) prikazan je Židov u nekoj od svojih funkcija, no slike su višeznačne, a ono naročito i karakteristično u njima pronalazimo jedanput u izrazu lica a drugi put u slikarskom ukrasu. Židov je ovdje prikazan sukladno onodobnim shva- ćanjima, prema ranije opisanoj predodžbi o romantičnom židovstvu, koja je za mladog Rembrandta bila povod i poticaj da dostojanstvo i čast koji se iskazuju duhovnom vođi i sjaj koji ga okružuje, izrazi egzotičnim turbanom te bizarnim i upadljivim crtama lica. Ovi orijentalni likovi, koje je Rembrandt u određenim razmacima stalno ponovno slikao, zauzimaju među likovima na njegovim slikama neku vrstu međupoložaja, jer ne pripadaju nerealnom Orijentu perzijskih i židovskih kraljeva, nego se još s jednom nogom nalaze u Rembrandtovoj okolini. U nekim su slučajevima na tim slikama prisutni utjecaji Rembrandtovih studija turskih i orijentalnih glava, no često se u tim likovima mogu naslutiti i karakteristične glave iz Rembrandtove okoline. Ipak, rabin ili učenjak na Rembrandtovoj slici, nije morao biti naslikan prema židovskom modelu, ili čak predstavljati sliku ondašnjeg suvremenog Židova. Za te su glave mnogi već primijetili, i to s pravom, da se kod Rembrandta ponavljaju kao dio njegovog repertoara. Zapravo je mladog Rembrandta od samog slikarskog početka zanimala ta tema; ovdje dotiče temu Židova i prije no što mu je stvarnost zato dala poticaj.

Židovski čovjek na Rembrandtovim slikama nije rezultat voljnog napora slikarski izraziti bit i nacionalno obilježje stvarnog modela – njegove su slike upravo brojne varijacije predodžbi o židovstvu, karakteristične za slikara i njegovo vrijeme. No, iscrpljuje li se u tome Rembrandtovo prikazivanje Židova? Ili je u Rembrandtovim slikama ipak moguće nazrijeti i jednu drukčiju židovsku stvarnost, koja je, iako možda izgubljena, svoju bit sačuvala u tim slikama.

Ako ovdje, kao protutežu slici “Kralj Usia napadnut od gube” (1635.) spomenemo studiju Krista u “Mladi Židov kao Krist” (od 1650. do 1655.), iako se ona ubraja u prikaze religiozno-židovske materije, onda zato jer najbolje ukazuje na suprotnosti o kojima govorimo. Rembrandt želi prikazati ovozemaljskog Krista kao židovskog mladića; želi prikazati židovsku stvarnost i obilježje te stvarnosti. Studija Krista je istovremeno i studija jednog mladog Židova; no tema židovstva izvire iz poniranja u model te iz želje za reproduciranjem smisla i biti te židovske stvarnosti. Time se ubraja u bitno drukčije studije Židova od onih, koje su karakteristične tek za kasnijeg Rembrandta.

Pitamo se, je li Rembrandt svoje modele Židova uopće mogao naći među sefardskim Židovima, Židovima iz njemu bliske okoline. Ukoliko tražimo takav odgovor, spomenimo, da su se u početku u Amsterdamu prvo naseljavali brojni njemački i poljski Židovi. Možda je Rembrandt među njima našao takve modele….

Rembrandt skicira djelić uličnog života koji zapaža, ljude u ulici, drukčije od drugih i tako susreće Židove iz geta i na njima crta, iako iz drugih pobuda, ono što je na njima već pronašao srednjovjekovni umjetnik: njihova pogrbljena leđa, njihovu bradu, njihov poderani kaftan itd.

Nadrealni Židovi

Kad način stvaranja zadire u vjerski život, fiksni raspored prikaza blijedi, pa se među biblijskim i svetim likovima uvijek nanovo pojavljuju slučajnosti i šarenilo ovozemaljskog života. Kad Stari zavjet postaje omiljena tema, prikazi obiluju puninom svakodnevnog života. Prepoznajemo se u biblijskoj priči, a njenu lakoću i razumljivost vidimo u jednostavnim dnevnim događajima, gdje roditelji uvijek dočekuju svoju djecu, sinovi se vraćaju ili primaju blagoslov, kao našu sliku i priliku. Žanr i biblijska priča se tako miješaju i preklapaju; istovremeno imamo nešto suvremeno i povijesno: gledajući Židove u njihovim kućama, sinagogama i svečanostima vidimo i djelić vlastitog vremena i žive prošlosti. Pritom ova židovska sfera nije predstavljala neproziran, nerazumljiv svijet, čiji bi prikaz u umjetnosti nudio egzotičnost; jer su se u ovim posebno religioznim i starinskim sferama u koje je bila preseljena židovska zajednica, nalazili ljudi, koji su u svojim molitvenim maramama pri bogoslužju i kućnim ceremonijama djelovali drukčiji, no bili su u svojoj građanštini, u svojim zanimanjima i odjeći jednaki Rembrandtu i njegovim zemljacima. Kad je Rembrandt slikao motive iz biblije, koji su se odigravali u kućama i obiteljima bogatih, posegnuo bi za orijentalnim predlošcima za prikaz perzijskog dvora, slikajući zapravo stare židovske obitelji, njihove stanove i običaje…Ta njihov se život odvijao drukčije, njihove navike su pobuđivale radoznalost, slavili su židovske blagdane i unosili u svoje kuće i sinagoge elemente onog Orijenta, koji je uzbuđivao umjetničku fantaziju. Svi su izvjestitelji uočili isto, iz ma koje frakcije dolazili – zlatni stropni svijećnjaci u sinagogama, u kućama svjetiljke za šabat, vezeni svitci Tore i svečana odjeća za blagdane…

Postavlja se pitanje, na čemu su se u realnosti bazirale Rembrandtove predodžbe o židovskoj religioznoj materiji, gdje je, za konačno oblikovanje svojih djela, tu realnost mijenjao ili je potpuno napustio, kako bi slijedio vlastite maštarije. Gdje u njegovim biblijskim prikazima leži granica između žanrovski prihvatljivog slikarstva i svojevoljno oblikovane zamišljene realnosti? I kako Rembrandt prikazuje svoje viđenje te zamišljene židovske realnosti?

Brojni crteži nas uvode jednom u građanske, prostrane stanove, drugom prilikom u dom učenjaka ili cijenjenog trgovca, u kojima se domaćin prikazuje u najrazličitijim situacijama, bilo da pred kućnim pragom dijeli milostinju, sjedi pred svojim krevetom, zadrijemao u stolcu itd. No ovdje svaka scena može biti dvojaka… Prijelaz u kojoj neka scena iz svakidašnjeg života postaje biblijska, vidljiva je već u skici, u viđenju…Kao kratkotrajan utisak s ulice pojavljuje se u Rembrandtovim crtežima često starac s dječakom, hodajući jedan uz drugoga, ili pak u prijateljskom zagrljaju, koji će na takve prikaze naviknuto oko tumačiti kao “Povratak izgubljenog sina.” Ovdje ništa ne razdvaja biblijski događaj od realnoga; biblijski svijet se preklapa s realnim. Kao slijedeći korak prijelaza možemo uzeti onaj, u kojem izdvojena grupa, blagoslov oca, zagrljaj dječaka tvore centralni prikaz, kojeg okružuje pratnja poznata iz Biblije, pri čemu katkad na jednom jedinom mjestu opažamo žanr unutar natprirodnog, poput crteža Tobiasa (“Odlazak mladog Tobiasa”), gdje iznad anđelovih krila proviruju krovovi domaćeg sela.. Ovdje se poznata lica iz stvarnosti ne pojavljuju iznenada iz stranog, divnog svijeta slike, poput onih u ranim slikama; upravo obrnuto, nadzemaljski stvorovi manjkaju na uobičajenim mjestima…No ako očekujemo ovdje naći prikaz čudnog, možda židovsko-orijentalnim sjajem obojenog kulturnog kruga, bit ćemo razočarani. Takvu sliku Rembrandt nije vidio u Breestraatu, pa stoga takvo odstupanje ne možemo naći ni u njegovim djelima.

Druga je stvar s prikazima Židova u specifično židovskim djelatnostima, gdje mjesto te realnosti mora biti uistinu židovsko. U crtežu s obrezivanjem dječaka Isusa (oko 1639.) izražava bradati svećenik židovsku fiziognomiju, koju je Rembrandt smatrao bitnom za taj motiv. Ista se glava ponovno javlja u specifično židovskom okruženju, u nizu pismoznanaca koji u hramu slušaju dvanaestogodišnjeg dječaka Isusa.

Sve do sada rečeno o Rembrandtovim likovima iz biblijskog židovstva djeluje kao suprotnost shvaćanju židovske građe u djelima srednjovjekovnih umjetnika.

Ukoliko je Židov nekoć bio predmetom sprdnje i neprihvaćanja baš radi vjerskih uvjerenja, kod Rembrandta je to upravo suprotno. Iz njegovog prijateljskog poniranja u religiozno-židovske teme ljudi su zaključili, da je Rembrandt tu tematiku oblikovao u razumijevanju židovstva i njegove religioznosti. Prema tome bi Židov kao utjelovljenje ove religioznosti postao predmetom njegove umjetnosti. Ova Rembrandtu svojstvena, na prvi pogled začuđujuća sklonost židovsko-religioznim motivima mogla bi biti i posebno izražavanje temeljnog kalvinističkog osjećaja u kojem je odrastao, za koji Stari zavjet sadrži za njegov duh dostatne elemente aktivnosti, božje borbenosti i vjerske snage… Ukoliko bi to bio slučaj, treba Rembrandtov stav tumačiti na dva načina: izbor njegovih židovskih tema morao je usmjeriti na one, koje svoje preduvjete imaju u kalvinizmu, ili je židovski model u njegovom djelu bio središte religioznog zbivanja u Starom zavjetu.

S njemačkog prevela: Jasna Križaj

Iz: NOVI OMANUT:  Prilog židovskoj povijesti i kulturi Broj 2 (127) Zagreb, travanj 2015
Pokreće Blogger.