Latinka Perović, ličnost godine

Okupila nas je danas ovdje jedna knjiga, ali ne bi bilo koja knjiga i ne bilo kojega autora. Okupila nas je knjiga Latinke Perović, koju sa zadovoljstvom pozdravljam, i okupila nas je knjiga koja neće i ne bi smjela pobuđivati interes samo u trenutku svojega pojavljivanja na tržištu.


Riječ je o izuzetnoj, vanserijskoj knjizi koja - mada govori o Srbiji i ličnostima s prvenstveno srpske političke scene - itekako ima svoje značenje i izvan granica Srbije, u svim državama nastalima na razvalinama bivše federacije, pa tako i u Hrvatskoj.

Dijelim mišljenje svih onih koji smatraju kako je pojavljivanje djela Latinke Perović jedinstven događaj na našim prostorima po svojoj znanstvenoj, istraživačkoj akribiji, po svojoj objektivnosti, ali u isto vrijeme i po svojoj iskrenosti i uvjerljivosti.

Što je posebno važno naglasiti, odnosno ponoviti: to je djelo jedinstveno i po svojoj aktualnosti. U okvirima Srbije, ali i cijele regije, pa - usuđujem se reći - i izvan nje.

Imam čast osobno poznavati Latinku Perović. Bez ikakve želje da joj laskam, moram reći kako gajim veliko poštovanje za njezinu izvanrednu ulogu u političkom životu Srbije i Jugoslavije u 70-im godinama prošlog stoljeća. Divim se njezinoj političkoj i etičkoj dosljednosti, dostojanstvu i samozatajnosti.

Ne samo tada, nego i u dugim godinama nakon sloma onoga što se uobičajilo nazivati srpskim liberalizmom.

Nije baš tako rijetko da pripadnici akademskoga svijeta uđu u politiku i podrede svoju profesionalnost političkom oportunitetu. Latinka Perović je primjer suprotnog ponašanja. Ona je bila vrstan političar koji se iz politike vratio znanosti, zalažući se dalje - i u tom području - za istu, progresivnu političku koncepciju za koju se zalagala u politici.

Bila je, to upravo danas valja posebno naglasiti, dosljedna. I ostala je dosljedna. To je velika vrlina nje kao čovjeka, ali i vrlina koja se osjeća kroz knjigu što je danas predstavljamo.

Sve teškoće s kojima se suočavala, izoliranost, pa i poniženja nisu je odvratili od puta na kojem je bila 1971/72. Nije podlegla slijepom patriotizmu koji bi znanstveniku u njoj zatvorio oči. Upravo zato bila je u stanju zadržati rijedak kritički, objektivni odnos prema svojoj zemlji, u čemu je - za razliku od mnogih - nije sprečavala ni sputavala istina, ma kako gorka ona ponekada znala biti.

Prije više od 10 godina Latinka Perović priredila je knjigu o Marku Nikeziću, što ju je pod naslovom "Srpska krhka vertikala" izdao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. Danas, s knjigom što je imamo u rukama, možemo s punim uvjerenjem reći da je Latinka Perović demonstrirala kako izgleda ta srpska vertikala i u znanosti.

Dozvolite mi jednu opasku osobne prirode. Moj je pristup ličnostima koje su obrađene u knjizi što je danas predstavljamo, u najmanju ruku specifičan. Od 13 osoba o kojima govori knjiga, osmoricu sam poznavao, s nekima sam i prijateljevao, a dvojica su mi bili šefovi, mentori, putokazi.

Kao čovjek koji se desetljećima bavio svijetom i kretanjima u svijetu u društvu tih protagonista, moram istaknuti jednu iznimno važnu dimenziju njihovoga svjetonazora: bili su, svi bez iznimke, otvoreni prema svijetu u novim povijesnim procesima, prihvaćali su prisutnost i djelovanje tih procesa u svijetu, ukratko: imali su osjećaj za duh vremena.

Govorim o generaciji koja je bila na visini svjetskih kretanja. Gradila je na dostignućima NOB-a, prije svega, na odlukama AVNOJ-a i na otporu Staljinu i sovjetskoj hegemoniji, ali nije ostala gluha ni na upozorenja što su ih godine 1968. donijeli studentski protesti širom zapadne Evrope, pa i u Jugoslaviji.

Otvorenost prema svijetu i prisutnost u svijetu nesumnjivo su pozitivno utjecali i na otvorenost njihove vizije i koncepciju razvoja Srbije i Jugoslavije.

Upravo zato, njihovo uklanjanje, uklanjanje srpskih liberala, kao i prije toga slovenskog i hrvatskog rukovodstva, bilo je Titova strateška pogreška.

Jer, to nije bilo samo zaustavljanje jedne generacije s novim, demokratskim pristupom razvoju, nego mnogo više od toga. Bilo je to zaustavljanje samoga razvoja, i Srbije, i Jugoslavije; bilo je to zaustavljanje budućnosti. Duboko sam uvjeren da bi i naša novija povijest izgledala drugačije da toga nesretnog obračuna nije bilo.

Latinka Perović konfrontira nas sa slikom srpske elite, onih koje u redovima te elite ocjenjuje kao nepoželjne i onih koji su dominantni. Slika zagovornike političkog progresa i demokracije, i zagovornike statusa quo. Ocrtava nacionalne i nacionalističke regresije. Sučeljava modernitet s tradicijom i konzervativizmom.

Ovo jest, rekao sam već u uvodu, knjiga o srpskoj eliti, ali je ona itekako relevantna za sve države-sljednice Jugoslavije.

U tome kontekstu, važna je u još jednom aspektu, osobito prisutnom u državama zatrovanima nacionalizmom koji nigdje nije suzbijen i koji svoj izraz nalazi i u upornom pokušaju revidiranje, bolje reći: falsificiranja naše novije povijesti. Knjiga Latinke Perović čvrsta je brana povijesnome revizionizmu, mada bi bilo pogrešno promatrati je samo kroz prizmu gledanja na prošlost.

Jer, njezine su poruke relevantne i s gledišta sadašnjih zbivanja na međunarodnom planu. Dihotomija o kojoj govori Latinka Perović na primjeru Srbije, u korijenu je brojnih sukoba, nasilja i terora u današnjem poremećenom svijetu. Svjesni svijeta u kojem živimo, nakon što pročitamo ovu knjigu, ostaje nam ipak da neće uvijek pobjeđivati sile mraka.

Ova knjiga tu nadu pobuđuje.

I zato, još jednom - draga Latinka - hvala što ste nam je poklonili.

Budimir Lončar, poslednji ministar inostranih poslova SFRJ.

Ovo je njegova reč na promociji knjige Latinke Perović “Dominantna i neželjena elita” u Zagrebu, 7. decembra 2015.

Izvor: Danas
Pokreće Blogger.