Mario Kopić: Aktivizam sjećanja

Francuska, godina je 1942. Posred nesreće, u najtežom trenutku rata, dvije godine nakon početka okupacije, svršetak koje još nitko nije kadar nazrijeti. Istini za volju, kao što podsjeća filozof Vladimir Jankélévitch, većina Francuza prolazi kroz rat a da ga ni ne primjećuje ili gotovo ne primjećuje. Jedu se kobasice s češnjakom, sluša se kako Maurice Chevalier pjeva Prosper (Yop la boum), pleše se u ritmu lake glazbe: ''Sva nevjerojatnost nesretnog sloma 1940. počiva u toj podrugljivoj suprotnosti između vojno-političke propasti, gotovo bez premca, i razmjerno blage sudbine koja je zadesila veliki dio nacije… U maršalovoj Francuskoj dalo se živjeti. Vozili su vozovi. Građani su odlazili na ferije i bavili se zimskim sportovima. Predavači su držali svoja predavanja… Naime, bilo je to dobro vrijeme. Još nekoliko godina, i kažem vam da bi gospodin Otto Abetz već imao, kao i svi, svoje ljevičarske intelektualce, svoje metafizičke kavane i avangardne časopise. Dobro vrijeme, kažem vam. Francuska se osjećala ugodno. Čim je došla k sebi, nakon svog nesretnog sloma, Petainova Francuska navukla je bijele rukavice, opasače, bijele čarapice''.

No pjesnik Réne Char sebi već te 1942. godine postavlja goruće pitanje, pitanje o sjećanju. Piše prijatelju Francisu Curielu: ''Želim da nikada ne zaboravim da su me vodili da postanem – na koliko vremena? – monstrum pravednosti i netolerantnosti, strogo čuvan (claquemuré) simplifikator, arktički lik ravnodušan prema svakome koji se s njim ne udružuje kako bi potukao te pse iz pakla (Chiens de l'Enfer). Masovna uhićenja Izraelaca, seanse skalpiranja u policijskim stanicama, teroristički pohodi hitlerovskih policija na zaprepaštena sela izazivaju u meni gađenje, lijepe na ispucanu kožu moga lica pljusku crvenog odljeva. Kakove li zime!''. Za Chara se, dakle, prirodno nameće izbor Pokreta otpora. On se ne bori samo protiv Njemačke, nego i protiv režima koji nije nastojao prikriti svoju ogavnost: ''Ono što me pritišće, ono što me strašno srdi, činjenica je da je unutar jedne nacije moguće nabrojati toliko mnogo osoba što razmišljaju, ali nasilnik ih uspijeva veselo namamiti i one stupaju u legije. Koji posao istrebljenja manje prikriva njihove ciljeve od ovog? Ne razumijem, a ako razumijem, to što sam dotakao je zastrašujuće''. Primjer je to za sve one koji prizivaju izgovor neznanja ili pak tvrde da su u tim vremenima živjeli u izmaglici. René Char nije imao potrebu da bude upućen u đavolju tajnu, jer ako đavao i nije rekao sve, nije izigravao lukavca, nije se eskamotirao, zlo je igralo otvorenih karata. I bez pristupa povjerljivoj informaciji, pjesnik je znao kakva je Hitlerova rabota. No nešto ga je strašilo u tom znanju. Strašio ga njegov vlastiti rigidni shematizam. I tada je odlučio da nacistima neće nikada oprostiti upravo to što su od njega učinili aktivistu, borca, partizana i ništa više nego partizana. Prebacuje im što je otpor učinio strašnu invaziju na njegovo biće, a binarna misao (razlikovanje prijatelj-neprijatelj koja uspostavlja politiku) na njegov um. René Char trpi zato što su ga njihova zlodjela prisilila da zatvori oči pred ''čudom bivstvovanja'' (Hannah Arendt). Mrzi ih jer su ga odvratili od pjesništva, grabeći bez predaha njegovu pažnju i njegov bijes. Optužuje ih da su ga pozvali na nepremostivu i glupu alternativu. Upravo je radikalnost za pjesnika René Chara dio zla što ga je Hitler i nacional-socijalizam unio u svijet.

U svojim Pismima njemačkom prijatelju istu optužbu formulira i njegov bliski prijatelj Albert Camus: ''Mislili smo da je sreća najveća od tekovina, ona koju usvajamo usuprot sudbini koja nam je nametnuta. To nas žaljenje nije napuštalo čak ni u porazu. Ali vi ste učinili što je trebalo. Ušli smo u Povijest. Kroz čitavih pet godina bilo je nemoguće uživati u kriku ptica u svježim večerima. Trebalo je trpjeti nametnuto beznađe. Bili smo odvojeni od svijeta, jer se uz svaki trenutak toga svijeta vezao čitav jedan narod smrtnih slika. Već pet godina ne sviće u ovoj zemlji jutro bez agonije, ne pada večer bez hapšenja, nema podneva bez krvoprolića''. Sada se i Camus zaklinje na sjećanje, obećava da neće zaboraviti ''ljepotu svijeta i lica'', to neprispodobivo čudo nad čudima koje je prisiljen žrtvovati omnipotentnoj mržnji i nužnosti borbe, otpora, partizanštine. Zajedno s René Charom pozdravlja zato Oslobođenje kao konačni izlazak iz logike rata. Povijest olabavljuje svoj snažni, odveć snažni upliv. Treba, dakle, kaže sada Camus, ''prepraviti (refair) svoj politički mentalitet''. Svršetak dualizma, smrt borbe na život i smrt: pluralitet može ponovno zadihati. Treba, dakle, kaže René Char, ''vratiti vrijednost, i to najažurnije moguće, čudu što ga predstavlja ljudski život u svojoj relativnosti''. Mržnja i ''bratstvo'' bili su jaki opijati, nastupilo je napokon vrijeme trijezna života: nesigurnost i krhkost trebaju ponovno izboriti svoja građanska prava. Camus tome dodaje: ''Demokrat je skroman (modeste). On priznaje neki udio neznanja, prepoznaje djelomično pustolovan karakter svojega napora i priznaje da mu nije sve dano. A polazeći od tog priznanja (aveu), priznaje da mora pitati za savjet druge, da mora upotpuniti ono što zna onim što znaju oni''. Za autora Pobunjenog čovjeka ''ne živimo samo od borbe i mržnje. Ne umiremo uvijek s oružjem u ruci. Postoji povijest i postoji nešto drugo''.

Filozofski gledano, razlika je to između ''partizanstva'' i ljudskosti, a nju je pak moguće uvidjeti samo s točke gledišta razlike između čovjeka i povijesti, između čovjeka po bivstvovanju i čovjeka kao povijesnog bića, odnosno, rečeno u okviru same povijesti i njezinih epoha, s točke gledišta razlike između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta (antropocentričnog ega). Ta razlika ne znači da čovjek kao subjekt nije više čovjek, odnosno da je kao povijesno biće u položaju subjekta više nego čovjek. Nietzscheova predstava da čovjek kao nositelj volje (za moć) može postati više nego čovjek, nadčovjek, metafizička je fantazma, budući da previđa da je čovjek smrtno i konačno biće. Ukoliko čovjek djeluje u perspektivi te iluzije, zaslijepljen njome, ukoliko se uistinu smatra više nego čovjekom, tada postaje ne-ljudski uništavatelj drugih i samoga sebe. Vidjeti razliku između čovjeka i subjekta znači zato vidjeti istinu da čovjek ne može postati identičan sa subjektom, da ne može postati Subjekt. Vidjeti istinu da i kao subjekt čovjek još uvijek ostaje smrtno, konačno biće. I u svojoj moći. Zato pri svim projektima Moći (Nacije, Partije) čovjek ostaje nemoćno i s gledišta tih projekata kao Ideja svagda već i manjkavo biće. Biće što ga treba preoblikovati po svojoj mjeri. U tom času on postaje objekt akcije u ime Ideje, njezina žrtva, jer i kao aktivist Ideje u biti nije Subjekt, nego samo njezin sub-iectum u prvotnom značenju, dakle podanik. Ideja kao instrument Volje za moć  raščovječuje prema tome najprije svoje nositelje, svoje ''dužnosnike''; čim zaborave da nisu samo subjekti, subjektivna sila Ideje, nego najprije i sve do kraja, sve do svoje smrti – krhke, bolom obdarene egzistencije.

Ovdje i sada vrijedno nam je zato osluhnuti Charovo i Camusovo svjedočanstvo. ''Aktivisti sjećanja'' i danas se ne okreću onom minulom kako bi se eventualno brinuli za ''zakon mrtvih'' (kao temeljni zakon živih) ili kako bi se proživljenim iskustvom oduprli vrtoglavici mahnite Ideologije i Utopije. Gledajući iza sebe, ne traže uopće kako umjeriti konstruktivističku ambiciju, ideju društvenog inženjeringa, upravo obrnuto, otpuštaju joj uzde na vratu. Spomen je za njih prije svega i iznad svega  akt volje, čudni magnetizam otpora proizlazi iz toga da skrovitost i tajna tada nisu postojali. Ništa nije bilo dvosmisleno, fragilno i nejasno, nije se događalo ništa što nije bilo uračunljivo, dakle i izlječivo. Upravo ta jasnoća i sigurnost potiče spomen na snivanje i vodi svoje najgorljivije partizane da u period otpora (ili obrane) projiciraju svoju alergiju prema nezacjeljivosti i svoju težnju za savršenosti. Jer kada postoji jedan krivac za sve tjeskobe, uvijek postoji i rješenje. Eshatologija i soteriološka apokaliptičnost dočepali su se spomena. Zazivanje onog najgoreg prošlosti pothranjuje optimističku ideju da borba i spor (polemos) može sve i, pod krinkom političkog mentaliteta, krijepi antropo-teološku oholost i osionost (hybris), od koje nas Char i Camus nisu prestajali štititi. Sjećaju se tako ti aktivisti sjećanja ''zemaljskog pakla'' kako bi zaboravili tragičnost egzistencije, kako bi se uvjerili da čovjek ne susreće nikada ništa izvan sebe samog i kako bi pothranili iluziju u povijesno ostvarenje carstva nebeskog na zemlji. Naspram tog i takvog modusa sjećanja, koji potrebuje apsolutno zlo kako bi održao metafiziku Čovjeka-Boga, stoji modus sjećanja u kojem živi i odzvanja riječ René Chara: ''Zlo uvijek dolazi iz veće udaljenosti nego što vjerujemo i ne umire neizbježno na barikadi koju smo za njega izabrali (le mal vient toujours de plus loin qu'on ne croit, et ne meurt pas forcément sur la barricade qu'on lui a choisie)''.
Pokreće Blogger.