Mario Kopić: Sazvučje, ta izvorna ljubav

Prvo veliko djelo o filozofiji kao ljubavi spram znanja napisao je prvi metafizičar, prvi filozof kao onto-teolog, dakle Platon (Aristokle). Posrijedi je njegov znameniti dijalog Simpozij, dijalog o demonu ljubavi, Erosu. Početna je to i u svojoj početnosti neposredna pripovijest o ljubavi spram znanja.

U Simpoziju (204 b) Diotima, žena iz Mantineje, odastire tajne Erosa i pritom o ljubavi izriče sljedeće nosive riječi:

ἔστιν γὰρ δὴ τῶν καλλίστων ἡ σοφία, Ἔρως δ᾽ ἐστὶν ἔρως περὶ τὸ καλόν, ὥστε ἀναγκαῖον ἔρωτα φιλόσοφον εἶναι, φιλόσοφον δὲ ὄντα μεταξὺ εἶναι σοφοῦ καὶ ἀμαθοῦς.

Znanje naime spada u najljepše stvari, a Eros je ljubav spram lijepoga, tako da je Eros nužno ljubitelj znanja, a budući ljubiteljem znanja, Eros je nužno između znalca i neukoga.

Zašto znanje (sophia) spada u ono najljepše? Zato što znati znači vidjeti ono lijepo i iskazati ga drugima, tako da se kroz znanje objelodanjuje samo lijepo, odnosno samo lijepo prispijeva u nazočnost. Znanje oslobađa lijepo u onome što jest, omogućuje mu da se pokaže samo od sebe kao ono što jest. Najviše znanje jest znanje najljepšega, lijepoga kao takvog, samog onog lijepog (211 c). To najljepše je pak ono što je vazda lijepo, a ne samo sada lijepo, a sada ružno, ono lijepo koje niti postaje niti propada, nego je samo po sebi sa sobom vazda jednoliko, a sva ostala lijepa kao da u tome na neki način imaju udjela (τὰ δὲ ἄλλα πάντα καλὰ ἐκείνου μετέχοντα τρόπον τινὰ τοιοῦτον) (211 b). To najljepše, to vječno lijepo jest ideja ideja, izgled izgleda, paradigma paradigmi, koja u svom izgledu najljepše izgleda i omogućuje sve drugo bivstvujuće u njegovu izgledu, u njegovoj nazočnosti, njegovu bivstvovanju. Najviše bi znanje bilo ono znanje koje uviđa ideju samu, odnosno bivstvovanje koje omogućuje svako drugo bivstvujuće u njegovu bivstvovanju, budući da to bivstvujuće u svom bivstvovanju sudjeluje (participira) u tom vječno lijepom bivstvovanju, ima bivstvovanje samo privremeno i stoga jest samo privremeno, dakle određeno vremenom naspram vječnosti čistog bivstvovanja.

No čovjek to znanje nije kadar potpunoma dosegnuti, jer čovjek je biće koje je tek izišlo iz tamne špilje i zato ga sjajna ljepota sunca zasljepljuje. Čovjek ne može u nju neposredno gledati. Čovjek opstoji „između“ špilje i sunca i zato kao ljubav spram sunca opstoji između znanja i neukosti. Čovjek je ljubav spram sunca, spram čistog bivstvovanja, kako Platon u Politeji metaforički uprizoruje ljudsku sudbinu. Čitav ljudski opstanak (Da-sein: tu-bivstvovanje) vodi ljubav spram bivstvovanja i ljubav spram toga da razumije što bivstvovanje jest. Vodi ga ljubav spram znanja, spram odgovora na vodeće filozofsko pitanje: što je bivstvujuće kao takvo i u cjelini, odnosno što je bivstvujuće u svom bivstvovanju? Zato je njegova ljubav filozofska, zato je Eros kao ljubav nužno „ljubitelj znanja“, dakle filozof. Nama pak ostaje pitanje: zašto je Platon odjednom uvidio takvu distancu između čovjeka i bivstvovanja bivstvujućeg, dakle i bivstvovanja sebe sama, budući da je i čovjek nešto bivstvujuće?

Otkuda odjednom takva distanca između čovjeka i njegova bivstvovanja, kao što je distanca između špilje i sunca, distanca koju čovjek skraćuje samo stremećom ljubavlju, ljubavlju onoga koji se uspinje iz špilje stremeći prema suncu?

Svojim „zašto“ i „otkuda“ pitanje najvjerojatnije seže previsoko i stoga ostaje prenisko. Neka dakle bude dostatno samo ustvrditi da te distance prije nije bilo i da ljubav spram bivstvovanja nije bila stremljenje (boulesis). Prije – to znači kod Heraklita i Parmenida. Heraklitu ljubiti znači jedino i samo philein i ta ljubav nipošto nije određena stremljenjem, budući da nema distance između logosa – kako Heraklit imenuje bivstvovanje – i čovjeka. Nema distance i stoga nema niti rascjepa između čovjeka kao vremenitosti i bivstvovanja kao vječnosti, jer logos kao bivstvovanje za Heraklita jest vrijeme kao vijek (aion):

Αἰὼν παῖς ἐστι παίζων πεσσεύων· παιδὸς ἡ βασιληίη.

vijek dijete je djetinjeće, igrajuće kockama (kamenčićima); djeteta kraljevstvo (fr. 52).

Vijek je dijete igre i igra djeteta. Čovjek u svom bivstvovanju jest u suzvučju (harmoniji) s tom igrom vremena kao bivstvovanja. Između čovjeka i bivstvovanja nema distance, nema rascjepa, stoga su međusobno usklađeni. Čovjekova ljubav spram bivstovanja jest suzvučje s bivstvovanjem. A Heraklitu to suzvučje, ta skladnost s bivstvovanjem, znači ljubav spram bivstvovanja. Ljubiti znači nalaziti ljubljeno u njegovoj vlastitoj biti, oslobađati ga u toj biti i puštati mu da se samo od sebe raskriva i tako zbiva u svojoj istini. Ljubiti svoj opstanak u njegovu bivstvovanju stoga znači: biti otkriven (neskriven) spram sebe sama, biti istinit. Dopuštamo li ljubljenom da se raskriva u svojoj biti, da se događa u svojoj istini, tada smo u suzvučju s njim i samo mu tako kao takvom doista možemo pripadati.

To je bit ljubavi. I ta bit ljubavi ostaje u osnovi svekolike filozofije. Svekolikoj filozofiji je stalo do toga da bude u suglasju sa zbivanjem istine bivstvovanja i da sama bude način zbivanja te istine. Zato Platon uPoliteji (474 c) kaže:

ἀναμιμνῄσκειν οὖν σε, ἦν δ᾽ ἐγώ, δεήσει, ἢ μέμνησαι ὅτι ὃν ἂν φῶμεν φιλεῖν τι, δεῖ φανῆναι αὐτόν, ἐὰν ὀρθῶς λέγηται, οὐ τὸ μὲν φιλοῦντα ἐκείνου, τὸ δὲ μή, ἀλλὰ πᾶν στέργοντα;

Sjetiti se treba, rekao sam, ili se već sjećaš da se netko za koga kažemo da nešto ljubi, ako izraz upotrebljavamo pravilno, mora pokazati takvim da to ne ljubi djelomično, a djelomično ne ljubi, nego da to ljubi u cjelini.

Dakle, ono ljubljeno onaj tko ljubi obuhvaća u cjelini kada ljubi cjelokupan izgled toga (475b) ljubljenog, kada mu je stalo do toga da se preda čitavoj ne-skrivenosti, dakle istini. Bit je ljubavi stoga u filozofiji očuvana, no naplavljena je stremljenjem, jer ljubljeno je doduše još uvijek bivstvovanje, ali bivstvovanje kao najviše bivstvujuće, bivstvujuće koje je iznad onoga tko ljubi. Onaj tko ljubi mora sebe sama prekoračivati, transcendirati, želi li biti u suglasju s ljubljenim, s bivstvovanjem kao najvišim bivstvujućim. U epohi filozofije kao metafizike je između čovjekova opstanka i njegova bivstvovanja, između onoga tko ljubi i ljubljenog distanca koju onaj tko ljubi može prekoračiti samo svojom smrću i tako ono suglasje pretvoriti u pravo suzvučje. Stoga će kršćanstvo kasnije i tretirati smrt samo kao prijelaz u vječni život.

Distanca i rascjep (disharmonija) između opstanka i njegova bivstvovanja dominira čovjekom epohe filozofije kao metafizike zato jer se bivstvovanje u toj epohi svagda već razotkriva kao najviše bivstvujuće, kao ono božje. A to je epoha zaborava bivstvovanja kao takvog, bivstvovanja kao bivstvovanja, bivstvovanja koje nije ništa bivstvujuće, čak niti najviše bivstvujuće. Bivstvovanje mog opstanka nije neko najviše bivstvujuće (neko božje), nego se razotkriva kao istina opstanka. Stoga moj opstanak nije određen stremećom ljubavlju spram bivstvovanja, nego je svagda već iskonsko suzvučje s bivstvovanjem. Drugim riječima, moj opstanak nije ništa drugo doli zbivanje bivstvovanja. Ljubiti svoj opstanak u njegovu bivstvovanju stoga znači: puštati ga da se razotkriva u svojoj biti, da se zbiva u svojoj istini te pripadati mu u suzvučju s njim samim. U ljubavi spram vlastitog opstanka u njegovu bivstvovanju raskrivamo se sebi samima, neskriveni smo pred samima sobom. Govori li netko neskriveno (iskreno), kažemo da govori istinu. No nije riječ samo o verbalnom govoru. Govori i lice, govori i pogled. Ne-skrivenost je istina. Ako sam u ljubavi otkriven, istinit sam, neskriveno se pokazujem samome sebi. Ljubav je temeljni način mojega samo-pokazivanja, očitovanje mene samoga, mog opstanka u njegovu bivstvovanju. Ljubav je način zbivanja istine (smisla) mog opstanka u njegovu bivstvovanju. Ljubeći svoj opstanak u njegovu bivstvovanju, razotkrivam se kao ono što jesam, ne prekoračujem sebe sama prema nekom najvišem bivstvujućem niti sam samo kod sebe, sa samim sobom, nego sam sa svojim opstankom u njegovu bivstvovanju. Stoga moja ljubav nije niti sebe-ljublje (egoizam) niti njegova opreka, drugo-ljublje (altruizam), nego izvorna ljubav.

Ljubav spram opstanka u njegovu bivstvovanju svoj najčišći izražaj nalazi u ljubavi spram ljubljenog u njegovom opstanku. Čovjek ne bi mogao ljubiti drugoga ako ljubav ne bi već nosio u samome sebi, ako je ne bi poznavao iz odnosa spram sebe sama, spram vlastitog opstanka u njegovu bivstvovanju. Ali u ljubavi spram opstanka ljubljenog, koja je doista prava ljubav ako je međusobna ljubav, moja se ljubav najprijeotvara prema vani, otvara se ljubljenom i ljubav se ljubljenog otvara meni. Naše suzvučje, naša međusobna harmoničnost, u kojoj budimo jedno drugo u samima sebi i time za sebe, jest zbivanje istine našeg opstanka u njegovu bivstvovanju. Međusobna ljubav, su-opstojanje (Mitdasein: su-tubivstvovanje), jest međusobno otvaranje i stoga otvaranje samome sebi. U ljubavi spram ljubljenog u njegovom opstanku otvara mi se bivstvovanje mog vlastitog opstanka. Otvara se, razotkriva mi se kao takvo, kao samo bivstvovanje, jer u ljubavi se svako bivstvujuće pokazuje u novom svjetlu, njegov „jest“ se mijenja, i u trenucima velike ljubavne radosti sve drugo otpada, „ostaje“ samo to da ono ljubljeno, da ljubljeni čovjek u svom vlastitom opstanku „jest“. To ne znači da u tom trenutku bivstvujućeg nema, da sam ljubljeni nije više bivstvujuće. Bivstvujuće je samo „odstupilo“ eda bi „zasvijetlilo“ bivstvovanje opstanka ljubljenog. I time što sam dokučio bivstvovanje opstanka ljubljenog, otvorilo mi se bivstvovanje opstanka uopće, budući da bivstvovanje nije neko bivstvujuće da bi bio razdjeljivo i nazočno u komadima.

U ljubavi spram ljubljenog moja ljubav spram vlastitog opstanka u njegovu bivstvovanju nalazi svoj najčišći izražaj. Taj je izražaj moguć jer onu prvotnu, izvornu ljubav svagda već nosim u sebi. Izvorna ljubav jest moja ljubav spram mog opstanka u vlastitom bivstvovanju, dakle ljubav kao su-zvučje sa svojim opstankom u njegovu bivstvovanju. Tek se iz te izvorne ljubavi može poroditi i ljubav kao stremljenje za ukinućem rascjepa i distance između mene, mog vlastitog  opstanka i  njegova bivstvovanja kao najvišeg bivstvujućeg, boga. Ljubav kao stremljenje za ukinućem rascjepa moguća je i mogla se poroditi samo na izvornoj ljubavi, na ljubavi kao suzvučju. Samo zato ona može težiti natrag, težiti izvornosti. Prije nego što je čovjek u raskolu i prije nego što i povijesno (Platon) zapadne u raskol sa svojim opstankom u njegovu bivstvovanju, to jest prije nego što može započeti u ljubavi stremiti najvišem bivstvujućem (bogu) ili čak osobnom Bogu, on mora već imati ljubav u sebi, mora imati ljubav kao suzvučje sa svojim opstankom u njegovu bivstvovanju. Iz te vjere u svoj opstanak u njegovom bivstvovanju se tek može poroditi vjera u bivstvovanje kao najviše bivstvujuće, odnosno boga. Zato čovjek može vjerovati u svoj opstanak u njegovom bivstvovanju ne vjerujući pritom u Boga. I zato je naposljetku uopće mogao ”pristati” na pokrštavanje i ono se zato moglo primiti. Vjera može postati religioznom vjerom jer je u čovjeku svagda već neka vjera, naime vjera u vlastiti opstanak u njegovu bivstvovanju. Religioznost je tek predikat vjere u njezinom izvornom značenju, izvorne čovjekove vjere.

Čovjek ne samo što postoji, nego i opstoji. Kao opstanak, kao tu-bivstvovanje, čovjek je nošen ljubavlju i time vjerom u svoj opstanak u njegovom bivstvovanju. Ta mu ljubav i ta mu vjera pripadaju kao takvom.

Libreto

*photo: alexander shark
Pokreće Blogger.