Alen Kristić: Aristides de Sousa Mendes - O građanskoj odvažnosti

Dajući prednost glasu vlastite savjesti nad profesionalnom odgovornošću, Mendes je spasio 30 tisuća ljudskih života.


Zašto kod nas nema građanske odvažnosti? U vrijeme II. svjetskog rata, isto se pitao njemački evangelički teolog D. Bonhoeffer, uviđajući da zlo na čovjeka uvijek vreba ispod krinke poštenja. Odgovor do kojega je došao vrijedi i za nas. Ljude se i kod nas stoljećima poučavalo nužnosti i snazi poslušnosti. Zajednički zadatak, osmišljen u kolektivističkim centrima moći, oduvijek je potiskivao osobne želje i misli. Moćnici su u zajedničkom zadatku ljudima nudili smisao i veličinu njihova života. Zadatak je postajao poslanje, a poslanje poziv. Nepovjerenjem je trovano ljudsko povjerenje u vlastito srce. Pogled im je smišljeno usmjeravan prema autoritetu. Poučavani su da uvijek radije slijede zapovijed odozgor nego vlastito nahođenje. Uvijek su se naši ljudi odlikovali hrabrošću i poslušnošću. No, danas mučno uviđamo da je spremnost ljudi na podvrgavanje, životno zalaganje za zajedničke zadatke, odveć često korišteno za zlo. Valja nam spoznati nužnost slobodnog i odgovornog djela, pa i protiv zvanja i zadatka. A do njega ne vode neodgovorna beskrupuloznost ili samouništavajuća skrupuloznost, nego građanska odvažnost, koja izrasta samo iz slobodne odgovornosti slobodnog čovjeka. Ona pak počiva na Bogu jer Bog zahtijeva slobodnu smionost vjere odgovornog čina dajući oproštenje i utjehu čovjeku što u ljudskim očima pri tome postaje grešnik. O tome uvjerljivo svjedoči životni primjer portugalskog diplomata Aristidesa de Sousa Mendesa.

Očevim stopama

Rođen u dobrostojećoj obitelji 1885. na sjeveru Portugala, Mendes zajedno s Cezarom, bratom blizancem, izabire studij prava. Bez sumnje, po uzoru na oca, suca Vrhovnog suda u Portugalu. Studij uspješno završavaju 1907. na sveučilištu u Coimbri i započinju diplomatsku službu. Odgajan u pobožnoj katoličkoj obitelji, posve u srednjovjekovno-tradicionalnom duhu, Mendes je od početka nastojao oko toga da tradicionalne katoličkevrijednosti prožimaju njegovu diplomatsku službu. One su presudno oblikovale i njegovobiteljski život.

Oženivši se rođakinjom Angelinom, s njom dobiva četrnaestoro djece. Svaki se dan u Mendesovu domu okončavao krunicom kao obvezatnom večernjom obiteljskom molitvom. Obiteljsku sreću Mendesovih narušava 1934. smrt dvojice sinova. Kao diplomat, i Mendes se zajedno sa svojom obitelji često selio. Službovao je uspješno diljem Europe, a neko vrijeme i u Africi (Gvajana) i SAD-u (Kalifornija). Po političkomuvjerenju monarhist, bio je poslušan portugalskoj, fašističkoj ideologiji bliskoj vlasti. U kolovozu 1938, u dobi od 55 godina, kao iskusan diplomat postavljen je za generalnog portugalskog konzula u Francuskoj sa sjedištem u Bordeauxu. Sa svojom obitelji ubrzo se našao usred razornog vihora II. svjetskog rata.

Služiti domovini ili Bogu

Bježeći pred nezaustavljivom najezdom njemačke fašističke vojske, kao pred smrtonosnim valom, oko milijun izbjeglica iz čitave srednje Europe bježalo je 1940. prema Parizu i dalje na jug Francuske. Posljednju snagu očajnim i izgladnjelim izbjeglicama, u velikom broju Židovima, a sve redom, na temelju različitih uvjerenja, neprijateljima fanatičnog fašističkog Vođe, davala je nada da će se dokopati španjolske strane Pirineja. U Španjolskoj je vladao mir, a odande i nije bilo tako teško preći u Portugal, odakle se moglo krenuti u SAD, daleko od europskog ratnog pakla. No, kao i uvijek u životu, u spasonosnom planu postojala je jedna „kvaka“. Da bi čovjek iz Francuske mogao prijeći u Španjolsku, morao je bezuvjetno imati portugalsku vizu. Spas su samo rijetki i iznimno bogati, i bez portugalske vize, pronalazili u brodovima koji su s juga Francuske plovili ravno prema SAD-u. Karta je koštala čitavo bogatstvo. Za sve ostale portugalska viza bila je jedini spas. Sve izbezumljenija masa izbjeglica, ustrašena vijestima da se njemačke trupe približavaju Parizu, krenula je prema Bordeauxu – sjedištu generalnog portugalskog konzula i posljednjoj nadi u spas.Bordeaux su preplavile na desetine tisuće izbjeglica. Bio je zauzet svaki milimetar gradskog prostora, od gradskih parkova do crkava. No, to nije bilo ništa spram mnoštva izbjeglica koje se sjatilo oko zgrade generalnog konzula. Natisnuti jedni na druge, čak spavajući u čekaonicama i hodnicima konzulata, očekivali su spasonosno čudo. A jedinom koji im je mogao pomoći, generalnom konzulu Aristidesu de Sousa Mendeseu, ruke su bile vezane zapovijeđu odozgor.

Još 1939. portugalski diktator Salazar zabranio je portugalskim diplomatima da izdaju vize strancima nepoznate ili sumnjive nacionalnosti, a osobito protjeranim Židovima. Nakon što su Nijemci u lipnju 1940. osvojili Pariz, odan fašističkoj ideologiji, Salazar jeistu zapovijed ponovio u još oštrijem obliku, glumeći na međunarodnoj sceni i dalje neutralnost. Posve jednako kao i njegov susjed, general Franco, kupljen pomoću njemačkog fašističkog Vođe u nedavno dobivenom građanskom ratu u Španjolskoj. Iakoje izbjeglice čekala sigurna smrt, neumoljivi španjolski graničari preko Pirineja nisu puštali nikoga bez portugalske vize. Ostvarivali su zajednički naum Salazara i Franka: šljam iz demokratskih zemalja ne smije se domoći Španjolske i Portugala.

Suočen s bezmjernom ljudskom patnjom, Mendes je, kao duboko religiozan čovjek, bezuvjetno želio pomoći. Uvjeren da diktator Salazar zapravo nije svjestan tragedije koja se odigravala u Bordeauxu pred njegovim očima, neumorno je slao na tisuće pisama i telegrama u Lisabon moleći za izmjenu naređenja o izdavanju viza. Uzalud. Lisabon je ostajao gluh. Kao i sam Bog, kojemu se Mendes zajedno sa suprugom Angelinom molio za čudo. Bez oklijevanja su i vlastiti dom pretvorili u sklonište za onenajslabije među prognanicima. Za njih se brinula Angelina, umirena donekle mišlju da su njezina mlađa djeca na sigurnom u Lisabonu.

Razapet između profesionalne odgovornosti i glasa vlastite savjesti, Mendes se na kraju razbolio i pao na postelju. Hrvajući se, kao nekoć Jakov s Bogom, nakon tri noći provedene u groznici, ustao je iz kreveta kao posve nov čovjek. Iako posijedio za jednu noć, bio je čvršći i odlučniji nego bilo kada ranije u svome životu. Prve Mendesove riječi nakon bolesti posvjedočile su o dubokoj preobrazbi u njegovoj duši: „Da sjedim na prozoru i gledam pokolj nedužnih? Ne, neću sudjelovati na taj način u pokolju pa makar morao biti neposlušan! Moram spasiti života što više mogu! Radije ćus Bogom protiv ljudi, nego s ljudima protiv Boga!“

U namjeri da izdaje vize prognanicima protiv volje državne vlasti kojoj je služio, Mendesa je podržala njegova supruga i stariji sinovi, već tada svjesni kazne koju će morati snositi u domovini. Možda ne do kraja njezine okrutnosti.

Spašavanje života

Konzulat u Bordeauxu pretvoren je u tvornicu za pravljenje viza koju su na Mendesovu zapovijed dobivali svi prognanici bez obzira na naciju, rasu ili religiju. Viza je izdavana čak i prognanicima bez dokumenata na običnom komadu papira. Mendes je bez spavanja, dan-noć, potpisivao vize koje je pravilo osoblje konzulata. Da bi uvećao broj spašenih života, kao generalni portugalski konzul u Francuskoj, izdao je samovoljno naređenje da prognanicima vize započnu izdavati i portugalski konzulati u Touloseu i Bayonnei. Među prognanicima spašenim na temelju Mendesovih viza našle su i mnoge politički ugledne i ekonomski bogate europske obitelji (habsburgovci, uključujući Otto von Habsburga, obitelj Rotschild, čitava belgijska i luksemburška vlada).

Kad je saznao što se događa u Bordeauxu, po dolasku prvih prognanika s Mendesovim vizama u Lisabon, diktatora Salazara obuzeo je bijes. No, to ga nije spriječilo da se dvolično okoristi pohvalama koje su iz cijelog svijeta stizale u Portugal zbog otvaranja granica bjeguncima pred vojnom silom fašističke Njemačke. Čak je Life Salazara 1940. nazvao jednim od najvećih Portugalaca svih vremena. Sve to nije umanjilo okrutnost osvete koju je spremao neposlušnom državnom službeniku.

Približavanje njemačkih trupa prisililo je Mendesa da se iz Bordeauxa premjesti u Bayonneu. I dalje, neumorno, na svakom koraku izdaje vize. Na temelju izvještaja koji sačinjava Teotónio Pereira, generalni portugalski konzul u Španjolskoj i kasnije glavni svjedok u suđenju protiv Mendesa, Lisabon poništava važenje viza s Mendesovim potpisom. U izvještaju je Mendes opisan kao čovjek koji je posve izgubio razum. Lisabon Mendesa odmah smjenjuje s mjesta generalnog konzula i naređuje da se vrati u domovinu. Čak i na putu u domovinu Mendes i dalje spašava živote. Ne samo da izdaje vize, nego u svom osobnom automobilu na putu do španjolske granice prevozi izbjeglice. Autoritetom uglednog diplomata vrši pritisak na španjolske graničare da omoguće prolaz izbjeglicama s vizama koje je izdao.

Za vrijeme boravka u Bordeauxu i Bayonneu Mendes je uz pomoć izdanih viza spasio oko 30 tisuća ljudi među kojima je bilo oko 10 tisuća Židova.

Cijena ljudskosti

U domovinu je protiv Mendesa odmah pokrenut sudski proces. Osuđen je i otpušten iz službe. Gubi pravo na mirovinu i dozvolu za bavljenje odvjetničkim poslom. Zbog pokušaja da se zauzme za Mendesa, njegov brat Cezar za kaznu je povučen s veleposlaničke službe koju je obavljao. Mendesovoj mlađoj djeci onemogućeno je obrazovanje, a starija nisu mogla naći posao. Mendesa svi izbjegavaju jer je pod stalnom pratnjom tajne policije. Prisiljena na gladovanje, njegova obitelj nešto hrane dobiva u javnoj kuhinji ili kod karitativne organizacije židovskih izbjeglica. Dostatno tek za puko preživljavanje. Pomoć Mendes ne dobiva niti kod vodećih crkvenih ljudi u Portugalu, povlaštenih saveznika diktatorskog režima, izuzev isprazne pobožnjačke frazeologije. Školovanje Mendesove djece u SAD-u kasnije će omogućiti Židovi.

A onda, ruku pod ruku s bijedom, kao i uvijek, uhvati se bolest. Samo tjedan pred kraj rata Mendes doživljava moždani udar. Tri godine kasnije, bez novca za bolnicu, u
podrumu straćare umire njegove žena. Novine ne žele objaviti njezinu smrtovnicu. Kao niti Mendesovu, nakon što je umro 1954. u franjevačkoj sirotinjskoj bolnici u Lisabonu.Na Mendesovu grobu napisano je: Tko spasi jedan život, kao da je spasio čitav svijet. Diktator Salazar vladao je nesmetano do kraja života, a Teotónio Pereira nastavo je u SAD-u uspješnu diplomatsku karijeru prisvajajući bestidno u svojim memoarima Mendesove zasluge sebi. Trebalo je proći čak 34 godine da, nakon demokratske revolucije, Mendesu u Portugalu i službeno bude iskazana čast koja mu doliči. Kao jedini Portugalac Mendes je od 1993. svrstan u Pravednike među narodima (osobe koje su spašavale Židove za vrijeme II. svjetskog rata) u Yad Vashem Memorijal centru u Izraelu. Njemu u čast posađeno je 10 tisuća stabala kao simbol broja Židova koje je spasio.

Mendes nam u vremenu traganja za novom paradigmom svjetske politike, pa i same diplomacije, treba biti uzor kao junak vjerničke i građanske odvažnosti.
Literatura


1. Eva Fogelman, Conscience and Courage: Rescuers of Jews During the Holocaust,

Anchor, New York 1995.

2. José-Alain Fralon, Der Gerechte von Bordeaux: Wie Aristides de Sousa Mendes 30

000 Menschen vor dem Holocaust bewahrte, Urachhaus, Stuttgart 2011.

3. Julia Nery, Der Konsul, Piper, München & Zürich 1999.

4. Maria Julia Cirurgiao & Michael D. Hull, Aristides de Sousa Mendes,

http://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/biography/Mendes.html.

5. Michael Berger, Der Schindler von Portugal, http://www.juedische-

allgemeine.de/article/view/id/2955.
Pokreće Blogger.