Arnela Fazlić: Problem dvojništva u djelima Dostojevskog: eksteriorizacija i podvojenost lika Ivana Karamazova, kroz elemente fantastičnog

A koji su trudni u duši- jer ima ih, reče, i takvih koji su u dušama trudni i to u još većoj mjeri nego u tijelima- oni naginju onome što duši dolikuje i da začne i da rodi. Pa šta joj dolikuje? Saznanje i svaku ostalu vrlinu da rađa, a tome su roditelji i svi pjesnici i od rukotvoraca oni za koje se kaže da mogu pronalaziti(...) Platon „Gozba“

...A kako su njen interes i cilj isti sa ciljevima čoveka, kome ona služi i sa kojim je nerazdruživo povezana, to će ona, ukoliko slobodniji bude njen razvitak, utoliko više koristi doneti čovečanstvu... Umetnosti se ne mogu propisivati ciljevi i simpatije (Dostojevski 1981:100), navodi F.M. Dostojevski, i to Dostojevski publicista, manje poznat od Dostojevskog umjetnika, premda se njih dvojica nužno nadopunjuju. U svojim kritičkim člancima Dostojevski se nerijetko bavio i pitanjem same umjetnosti: koja se rodila sa čovjekom, razvijala i umirala. Stvaralaštvo je oduvijek vjerno čovjeku, i dijeli svoje težnje s njim; otplata takvog duga znači, po riječima Dostojevskog, ne ograničavati slobodu umjetnosti, niti je zavoditi  na krivi put propisujući joj zakone. Dostojevski je jedan od velikih književnika za čiju umjetnost je kritička literatura dugo bila slijepa. Specifičnosti njegove arhitektonske strukture, prvenstveno u romanima, bile su zanemarene nauštrb ideologiziranja, te pripisivanja glasova junaka samom autoru, to jeste propisivanja njegovoj umjetnosti ciljeve i simpatije –upravo kakve je Dostojevski osporavao. Kada je godine 1929. prvi put izašla knjiga Mihaela Bahtina Problemi poetike Dostojevskog, zasigurno je bistrina shvaćanja stvari u njoj, izazvala šok postojećoj obimnoj literaturi o Dostojevskom. Bahtin prvi skreće pozornost i tok kritičke misli na drugačiju koncepciju stvaralaštva Dostojevskog, usmjeravajući pogled kritike na polifonijsku strukturu, kao percepcijski drugačiju od poznate monološke strukture. Polifonijska struja omogućava koherenciju svih elemenata, svjetova, likova, ideja i svjetonazora u jedan viši smisao, višu dimenziju. Dakle, sva junakova shvaćanja svijeta oko sebe, kao i njegova shvaćanja samoga sebe postoje kontrapunktualno u jednom dubljem organski cjelovitom promišljanju književnosti i stvarnosti. Budući da polifonija nosi istodobno zvučanje više glasova, od kojih je svaki vezan za unutrašnji glas drugog, Bahtin primjećuje da Dostojevski svoj romaneskni svijet gradi u prostoru. Svaki unutrašnji prevrat u junacima Dostojevski nastoji dramatizovati u prostoru, tako što

„nagoni svoje junake da razgovaraju sa svojim dvojnikom, sa đavolom, sa svojim alter egom, sa svojom karikaturom...“.  (Bahtin 2000: 30)

Nema vrline ako nema besmrtnosti  (odnosno: sve je dozvoljeno). O uzvišenom mudrovati i uzvišeno tražiti  su misli koje prožimaju sve dvojnike Ivana Karmazova. Ivan Karamazov ima nekoliko dvojnika, te sa svakim od njih vodi dijalog u kojem se on sam otkriva, poriče, ponavlja, obnavlja.   Njegovi osnovni dvojnici su: Aljoša, Veliki Inkvizitor, Smerdjakov i, u konačnici totalna podvojenost u liku đavola. Sartre u svom tekstu Epsko i dramsko pozorište  piše da se ljudi ponavljaju  u drugim ljudima. Čovjek ne vidi sopstveno lice kao što vidi lice drugog. Sebe uvijek vidimo kroz privilegiju saučesništva, jer druge posmatramo kao objekte, dok sebi nikada nismo objekti. Odnos prema objektu podrazumijeva odnos prema sebi kao prema drugom, međutim, kad prepoznamo sebe to više nije objekat. Za odnos prema objektu, Sartre navodi primjer privikavanja na ogledalo: zablude kad životinja sebe vidi u ogledalu, i zablude čovjeka koji vidi nekoga u ogledalu, ne shvatajući pri tome da je to on sam. Momenat prepoznavanja sebe, gubi iz vida „gledati sebe kao drugog, kao objekat“, i u konačnici to postaje spoznaja, ili samosvijest, ili ludilo. Dostojevski tjera Ivana da vidi sebe u drugim likovima, ali poput čovjeka u ogledalu koji nije svjestan da vidi sebe, sve do susreta s đavolom. Dostojevski je u jednom svom pismu, o romanu Braća Karamazovi, napisao: „Ova peta knjiga, po mome mišljenju kulminaciona je točka romana pa je moram osobito brižljivo dovršiti.“  Peta knjiga unutar romana Braća Karamazovi  za ovaj rad jeste najvažnija, unutar nje se dešavaju glavne tačke udvajanja lika Ivana Karamazova.

U književnom konstruktu svaka rečenica je brižljivo odabrana i nosi značenje. Razgovor između dvojice braće, samim tim, otvara cijelu sukcesiju unutrašnjih prevrata u Ivanu, koje počinju upravo sa Ivanovim objašnjenjem Aljoši zašto ovaj svijet ne prihvata. Provjeravanje istinitosti riječi, koje su dugo taložene u Ivanovoj duši, otpočinje njihovim puštanjem u prostor. Sva Ivanova pobuna je posljedica neprihvatanja patnje čovječanstva zarad buduće harmonije, upravo u ime čovječanstva, pobuna koja je otjelovljenje volterovske ideje da ovaj svijet nije najbolji od svih mogućih svjetova.

Veliki Inkvizitor

U Velikom Inkvizitoru, koji je u kritičkoj literaturi zasigurno najviše reinterpretiran, sadržana je sva Ivanova empatija prema čovječanstvu. Veliki Inkvizitor funkcionira kao zaseban književni entitet o kojem su napisani mnogi radovi, no ja ću ovdje nastojati zabilježiti samo tačke koje su važne za shvaćanje Ivanovog udvajanja, bez detaljnog obzora na ideološke aspekte. Većina kritičkih promišljanja koji se bave likom Ivana Karamazova govore o njegovoj racionalnoj teodiceji, metafizičkom zlu, ili univerzalnoj borbi dobra i zla. Sve to moguće je pronaći u romanu, međutim, pomnim književnokritičkim čitanjem teksta biva vidljiv jednostavan poriv dvadeset-trogodišnjeg mladića sanjara za promišljanjem svijeta koji ga okružuje. Sanjari su posebna vrsta likova, karakteristična za sva djela Dostojevskog, koji imaju izraženu empatiju prema čovječanstvu, sa ponešto herojske želje da je i preuzmu.  Na ovaj način govoriti o Ivanu Karamazovu može djelovati simplificirano, ali samo na prvi pogled. Dostojevskog zanima čovjek u stanju „burnih promjena“ , stanju iracionalnosti i antinomičnosti ljudske prirode. Najintenzivnija takva stanja i preokreti jestu u dobi „žutokljunstva“. Motiv dvojnika ima različitu funkciju od djela do djela, ali uvijek bilježi neki preokret. Veliki Inkvizitor je dio Ivanove književne uobrazlije (što ga čini još važnijim); inkvizitor predstavlja dvojnika u kulminaciji. Ivanov inkvizitor zna da postoji bog, ali ga ne priznaje. Poema je smještena u šesnaestom stoljeću, u vrijeme slavljenja patnje, uzdizanja Isusovih muka i vremena preplavljenog književnim hosanama svakojakih svetaca i mučenika. Budući da je, kako Ivan kaže, poema iste takve vrste (iako interpretacije dosežu ambigvitentnost), suptilno se njome iskazuje moć književnosti, koja utiče na ljudski um i srce, te Ivan vjeruje u drugačije pisane „hosane“ koje bi promijenile pogled na patnju i tako je umanjile. Radnja je smještena u vrijeme inkvizicije, u Sevilji, a atmosfera se analogno može postaviti uz njegove priče iz novinskih članaka o patnjama djece. Ivan pokazuje slobodu datu ljudima i sav njen poraz, jer čovječanstvo ima slobodu da bude tako zvjerski surovo. Ivanov inkvizitor je čovjek koji je cijeli život bio na pustinjskim iskušenjima u ime Isusa, „i nije se  izlečio od ljubavi prema čovječanstvu.“  Međutim, ogrizao na filantropiju svojstvenu samo sanjarima koji osjete svu patnju ljudsku, on je pao na iskušenjima Svetog Duha, kada je odabrao kraljevstvo na zemlji umjesto nebeskog kraljevstva.  U odbranu inkvizitoru, (istovremeno iskazujući sebe), Ivan kaže sljedeće:

„Zašto se među njima ne bi mogao naći nijedan patnik koga muči velika tuga i koji voli čovečanstvo? Vidiš: zamisli da se našao makar jedan između svih tih koji žele samo materijalna i prljava blaga- makar samo jedan takav kao moj starac inkvizitor, koji je sam jeo korenje u pustinji, ludovao pobeđujući  telo svoje da bi učini sebe slobodnim i savršenim, ali koji je, međutim, celog svog veka voleo čovečanstvo, no koji je najednom prozreo i uvideo da nije nikakvo veliko moralno blaženstvo postići savršenstvo svoje volje, a ovamo se u isto vreme uveriti da su milioni ostalih bića božjih ostali sazdani za podsmeh, i da oni nikada neće biti u stanju da iziđu na kraj sa svojom slobodom; da od jednih buntovnika nikad neće postati nekakvi velikani za dovršenje kule; i da veliki idealist nije zbog takvih ptica maštao o svojoj harmoniji. Razumevši sve to, on se vratio i pridružio...pametnim ljudima. Zar se to nije moglo desiti?“

 

Smerdjakov

Smerdjakov se ushićuje Ivanovim- „sve je dozvoljeno“. Chizhevsky kaže da Smerdjakov i Ivan ne djele samo karakterne osobine (prezir prema drugim ljudima, usamljeništvo i tako dalje) već su im zajednički i interesi. Osim naglašenog divljenja prema Ivanu, Smerdjakov je tamna strana Ivana, dvojnik koji ga poništava. Kad se rastao sa Aljošom, Ivana je mučila neobjašnjiva tuga, pitao se da li je to zato što dugo nije govorio ni sa kim, pa se pred Aljošom toliko nagovorio, ili ga je mučila mladalačka sujeta što Aljoši nije lijepo iznio svoje ideje. Kad je u razdraženom stanju stigao pred kuću,

„...u času se doseti šta ga je tako mučilo i uznemiravalo. Na klupi kod kapije sedeo je i osvežavao se večernjim vazduhom sluga Smerdjakov, a Ivan Fjodorović, tek što ga opazi, razumede da je i u njegovoj duši sedeo sluga Smerdjakov, i da, eto baš toga čoveka ne može da podnese njegova duša. Sve mu se odjednom rasvetli i postade jasno. Još maločas, posle pričanja Aljošinog o njegovom odvratnom sastanku sa Smerdjakovom, nešto mračno i odvratno kao da mu se odjednom zabi u srce i izazva u njemu, u istom trenutku, mržnju kao odgovor. Zatim, u razgovoru, on za neko vreme zaboravi na Smerdjakova, ali mu ovaj ipak ostade u duši, i tek što se Ivan Fjodorović rastao sa Aljošom i pošao kući, zaboravljeno osećanje se opet poče ukazivati.“

U citatu je jasno izražen uticaj Aljoše, kao i uticaj Smerdjakova na Ivana. Podvlačim da mu je Smerdjakov sjedio u duši, te nakon razgovora ostao u duši. Razgovor između Ivana i Smerdjakova, u poglavlju Zasad još vrlo nejasno od presudne je važnosti u cijelom romanu. Naime, upravo u tom poglavlju Dostojevski je prikazao svu kompleksnost odnosa i međusobnog (ne)shvatanja dva bića,  svu (ne)slučajnost reakcija, izgovorenih riječi, pokreta i pogleda. Njihov odnos je familijaliziran, ne samo uslijed dijeljenja pojedinih osobina i interesa, nego i pod atmosferom ugovorene tajne koju samo njih dvojica znaju. Svaki lik u romanu uživa svoju autonomiju, međutim, budući da Dostojevski unutrašnje prevrate jednog lika razvija u prostoru, on za to koristi druge likove kojima daje unutrašnji glas onog drugog.

Ivan je htio izbjeći Smerdjakova, ali ga ovaj zaustavlja, govoreći mu cijelim svojim držanjem da njih dvojica, kao pametni ljudi, moraju o nečemu pričati. Ivan prvo osjeti gađanje i ljutnju, a od Smerdjakovljevog držanja odvratnost. Ipak, radoznalost prevladava sve te emocije i on započinje razgovor s njim. Poput ljudi koji koriste tajni jezik, Smerdjakov je Ivanu objasnio cijeli scenario po kojem će ubiti njegovog oca Fjodora. Tokom (ne)jasnih sugestivnih rečenica, Ivan u sebi osjeća čas smirenost, čas grubost, poželi otići, ali opet sjedne. Ljuti se, a govori kao da učestvuje. U književnosti je govor konkretan čin. Ivan svakom svojom rečenicom izražava unutrašnje stanje, a nehotice i ono što sebi nije sposoban priznati. Smerdjakov ispriča za padavicu koja će mu se desiti i pri tome dodaje da smrt Fjodora Pavlovića znači podjelu nasljedstva među trojicom braće, (cjelokupni plan uključuje Dimitrija kao oceubicu), Ivan odgovara:

-Pa zašto ti onda- prekide on najednom Smerdjakova- posle svega toga meni savjetuješ da idem u Čermašinju? Šta si hteo time da kažeš? Ja da odem, a kod vas će se svašta dogoditi! Ivan Fjodorov jedva disaše. – Potpuno tačno! – tiho i razložno progovori Smerdjakov, ali pažljivo prateći pogledom Ivana Fjodorovića.

Jasno je, iz citata, da Ivan potpuno razumije Smerdjakova. U tom trenutku se opet naljutio, stisnuo pesninu, grčio se, grizao za usnu i zamalo nasrnuo na njega. Zatim je stao i dao odobrenje:

-Ja sutra u Moskvu putujem, ako hoćeš da znaš- sutra rano izjutra- to ti je sve! – ljutito, polagano i glasno progovori on najednom, čudeći se posle sebi i sam: što li mu je tada trebalo da to govori Smerdjakovu.

Obavještavajući Smerdjakova da putuje u Moskvu, koja je od Čermašinje prilično udaljena, Ivan zapravo daje potpunu saglasnost Smerdjakovu da ubije njegovog oca i izda njegovog brata Dimitrija. Kada je Ivan navečer legao da spava, duša koja je odobrila ubistvo, zapala je u strašne muke. Obuzimao ga je strah od kojeg je gubio snagu. Poželio je sići i isprebijati Smerdjakova, „ali kad biste ga zapitali zašto, on vam nikako ne bi mogao izneti tačno nijedan uzrok, osim možda da mu je taj sluga postao vrlo mrzak, kao najgori zlotvor, kakav se samo može naći na svetu.(...) ...na trenutke je veoma mrzeo i samoga sebe.“

Tu noć je ustajao, prisluškivao oca na stepenicama dok mu je srce lupalo, a da nije znao zašto to radi. Prije nego je zaspao, na odlazak u Moskvu nije ni pomislio. Ujutro je ustao, osjetio neku čudnu energiju i spakovao se. Pred polazak ga otac, ipak, šalje u Čermašinju poslom. Samo trenutak prije puta, Ivan potvrđuje svoje odobrenje Smerdjakovu:

-Vidiš...u Čermašinju idem...- opet mu se kao i juče, samo od sebe ote s jezika, pa još sa nekakvim nervoznim smijehom. Dugo se toga sećao docnije. –Dakle, pravo vele ljudi da mnogo vredi razgovor sa pametnim čovekom- sigurnim glasom odgovori Smerdjakov, pogledavši značajno Ivana Fjodorovića.

Ivan Karamazov je nesvjesni sudionik u ubistvu svog oca, svim do sada rečenim. Za ubistvo, koje se desilo tačno onako kako je Smerdjakov predvidio, optužen je Dimitrij. Ivan Karamazov, prije potpune duševne rascijepljenosti, sastaje se sa Smerdjakovom još tri puta. Sva tri sastanka posljedica su Ivanove potrebe da zna ko je ubio njegovog oca: Dimitrij ili Smerdjakov. Međutim posmatrano kroz prizmu dvojništva: Ivan se bori sa grižnjom savjesti. U prvom razgovoru Smerdjakov Ivana izaziva: govori da ga je on sam sve vrijeme upozoravao na ono što slijedi, a da se u Ivanu probudio strah pa je pobjegao od grijeha. Međutim, Ivan od Smerdjakova odlazi umiren: Dimitrij je ubio oca.  U ovom poglavlju ocrtava se veza Ivana sa Aljošom, a jedino što narušava njegovu umirenost jeste Aljošino mišljenje da je Smerdjakov ubica. Zbog stalnih mučnih prisjećanja na noć kada je uznemiren i razdražen ustajao da prisluškuje, u nemogućnosti da sebe posmatra, Ivan pita Aljošu:

-Sećaš li se kad je ono posle ručka Dimitrij jurnuo u kuću i izbio oca, a ja sam ti posle, u dvorištu, kazao da zadržavam sebi „pravo da želim“- kaži mi, jesi li ti tada pomislio da ja želim očevu smrt? – Pomislio sam- tiho odgovori Aljoša. – Tako je uostalom, i bilo, nije ni imalo šta da se pogađa. Ali da li si tada pomislio i to da ja baš želim da „jedan gad pojede drugog gada“, to jest da baš Dimitrij ubije oca, i to što pre... i da ja ni sam ne bih bio protivan da ga u tome čak potpomognem? (...) – Oprosti mi, ja sam i to tada pomislio- prošaputa Aljoša i ućuta, ne dodavši nijedne „olakšavajuće okolnosti.“

Drugi sastanak obilježen je Smerdjakovljevom optužbom da je, ne samo- znao za ubistvo, nego je priželjkivao, čak i računao na pomoć Smerdjakova. Ivan je znao ko je ubica, ali ga je, uprkos tome, mučila misao da je on ubica u duši. Odlučio je da ne prijavi Smerdjakova. U istom poglavlju, nakon što mu Katarina Ivanovna pokaže Mitjino pismo „priznanja“ ubistva, Ivan s olakšanjem pomisli: „A kad nije Smerdjakov onda nije ni on, Ivan.“  Slično podsjećanje na njihovo dvojništvo dato je i u prvom susretu, kada Smerdjakov kaže: „Oprostite, ja sam pomislio da ste i vi kao ja.“  Treće vraćanje Smerdjakovu izazvano je sjećanjem na optužbu Katarine Ivanovne, da je nju niko drugi nego Ivan uvjerio u Mitijinu krivicu, a ustvari je razgovarala sa Smerdjakovom. (Ivanova strana naklonjena Smerdjakovu nju je uvjerila?) Razlog za ponovnu posjetu je želja da sazna šta joj je Smerdjakov rekao. Treći i posljedni sastanak sa Smerdjakovom poglavlje je prije Ivanove eksteriorizacije. Smerdjakov shvati da Ivan nije znao za njegov plan da realizuje ideju „sve je dozvoljeno“ , a Ivan ipak odluči svjedočiti protiv Smerdjakova, te mu uslijed takve odluke radost ispuni dušu. Prije nego što će doći Smerdjakovu, Ivan je gurnuo nekog pijanicu ostavljajući ga onesvještenog na ulici, da bi po povratku odlučio da mu pomogne, dovodeći doktora. Takav preokret bio je izazvan upravo odlukom da prijavi Smerdjakova, kao da će priznanjem dobaviti onaj „pehar života i volju da voli“. Međutim, kada je ušao u svoju sobu „neko mučno sjećanje mu je prošlo kroz glavu i nešto ledeno mu je dotaklo srce“.

 

Đavo. Košmar Ivana Fjodoroviča

„Ja mislim, ako đavo ne postoji, i ako ga je čovjek stvorio, onda ga je stvorio po svojoj slici i prilici.“ (Ivan)

„...ti kao da me malo-pomalo počinješ smatrati kao nešto što zbilja postoji, a ne samo kao plod svoje uobrazlije, kao što si uporno tvrdio prošli put.“ (đavo)

„Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno čini dobro.“ (Faust)

Pored fantastičnog koje se pojavljuje u ovom poglavlju i izaziva nedoumicu, povezanog sa elementom tragičnog koje istodobno nosi i element komičnog, Ivanova eksteriorizacija prikazana kroz đavola pokazuje kako se zaokupljenost moralnim analizama svijeta transponira u unutrašnju analizu. Prethodno smo prikazivali kako se svijesti međusobno dopunjavaju i utiču jedna na drugu po nepredvidljivim zakonitostima više dimenzije. U ovom dijelu romana Dostojevski do krajnosti razvlači unutrašnja previranja, dajući im oblik u prostoru. Bahtin o snu kod Dostojevskog govori kao o mogućnostima otkrivanja novog sebe, to jeste, san uspijeva samog čovjeka koji sanja prikazati na nov način, nagnati ga da vidi i shvati kako ga drugi vide. San, kroz književnu tradiciju, znači vezu sa onostranim, a kao modus fantastičnog ovdje predstavlja i drugačiju stvarnost, drugačije organizovane zakone, a nerijetko i „svijet okrenut naopačke“.

Đavo se autoreferencijalno osvrće na topos sna govoreći Ivanu kako se zamršena stvarnost i realan doživljaj (ili cijeli svijet događaja) isprepleten intrigom, u snu može vidjeti do pojedinosti, baš poput umjetničke vizije, „počinjući od najuzvišenijih vaših izraza pa do posljednjeg dugmeta na manšeti...“  Konstrukcijski posmatrajući, snovi posjeduju dvosmislenost, odnosno osvjetljavaju jednu ideju sa dvije oprečne strane. Razumijevanje sopstvenog postojanju u snu provlači se kroz postojanje i bivanje uopšte. U snu Ivana Karamazova đavo zna sve što se odvijalo izvan sna, istovremeno govori o snu, a pri tome još poznaje i prosuđuje univerzalnost vječnog postojanja u svijetu. Lik đavola ovaploćen je u ruskog džentlmena, koji je vidio svijet i otmjeno društvo i, koji je vjerovatno udovac. Ima djecu od kojih ponekad dobije čestitku za praznike. Obučen je u dobro skrojenu odjeću, ali koja je davno izašla iz mode. Pojavio se Ivanu kao gost, spreman na ugodan razgovor, ali samo eto čeka da ga domaćin započne. Kod đavola se zapaža izvjesnu sklonost filozofiranju, ispraznoj tautologiji i raznim francuskim doskočicama. S vremena na vrijeme đavo zalazi u publicistiku, ali i parodijsku kritiku upućenu „dekartesovim“ i „euklidovskim“ umovima. Đavo je parodija Ivana Karamazova. Svakom rečenicom đavo tjera Ivana da se vidi u ogledalu i da se prepozna. Ivanova riječ u đavoljevim ustima dobija drugačiji obris i ton, postaje riječ koja navodi na spoznaju, jer parodijski princip nužno osvjetljava drugu stranu istine. Parodija data u atmosferi fantastičnog nužno je u dijalogu sa stvarnošću,  prema kojoj i nastaje. U početku je Ivan svjestan svoga bunila, halucinacije, sna; ne priznaje đavola nikako drugačije nego kao sebe samog, samo s drugim licem:

„Ti si ovaploćenje mene samog, uostalom, samo jedne moje strane...mojih misli i osjećaja, i to samo najgadnijih i najglupljih. U tom pogledu ti bi za mene mogao biti i zanimljiv, kad bih samo imao vremena da se s tobom nosim...“

Dijalog među njima ima funkciju stvaranja situacije u kojoj se junak može obraćati sebi kao drugom, to jeste vidjeti sebe kao objekat bez želje za saučesništvom. Budući da sve oko junaka ulazi u okvir njegove samosvijesti, u trenutku suočavanja sa đavolom Ivan nastoji poništiti svaku đavolovu riječ o sebi, svjestan da je to samo jedna strana njega. Veliki Inkvizitor i đavo u romanu figuriraju kao dvojnici, odnosno plodovi Ivanove autorske i/ili bolesne psihe. Kod obojice postoji nivo sanjarstva, ali i nivo herojskog preuzimanja patnje. O inkvizitoru sam već govorila- preuzimanje patnje drugih u njegovom slučaju iza sebe nosi uzvišenu ideju, međutim đavolova patnja je karikiranje stvarnosti kojom upravlja viša dimenzija. To je latentno karikiranje Ivanove pobune.

„Nekakvim tamo praiskonskim nalogom, koji ja nikako ne mogu da shvatim, određen sam da sve 'poričem', a ja sam, međutim, iskreno dobar i za poricanje sasvim nesposoban(...) –Te tako ja služim, stegnuvši srce, da bi bilo događaja, i činim nerazumne stvari po zapovesti. Ljudi uzimaju svu tu komediju kao nešto ozbiljno, kraj sve svoje neosporne pameti. I u tome je njihova tragedija. I pate, naravno, ali... ali zato žive, žive realno, ne fantastično; jer patnja i jeste život. Kakvo bi zadovoljstvo u životu bilo bez patnje? Sve bi se pretvorilo u jednu beskonačnu molitvu: sveto, ali dosadno.“

Najzad, epitaf je mjesto koje nastaje kao moto za pisanje romana. Kod Dostojevskog u Braći Karamazovima to je Jevanđelje po Jovanu: „Zaista, zaista vam kažem: ako pšenično zrno padne na zemlju i ne umre, ostaje samo; a ako pak umre, rodi veliki rod.“ Ivanov đavo, figurira baš kao i Geteov, pojavljujući se se kao mračna strana Ivana, no istovremeno vaskrsavajući mrtvace koje je Aljoša nagovjestio u poglavlju „Braća se upoznaju“. Vaskrsenje se opet odvija kroz književno stvaranje anegdote o kvadrilionu godina, koju je Ivan osmislio u svojoj sedamnaestoj, a koja slavi „pretjeranu osanu“ nakon nevjerovanja. Nimalo slučajno nakon ispričane anegdote, otkriva se aluzija na epitaf- pojedinost koja osvjetljuje cjelovitiji smisao djela, tj. kada đavo kaže Ivanu:

„Ja ću u tebe samo sićušno zrnce vjere ubaciti, a iz njega će izrasti hrast- i to takav hrast da ćeš ti, sedeći na tom hrastu, poželeti da stupiš u 'oce pustinjske i u žene neporočne'; jer ti to mnogo, mnogo u sebi potajno želiš, skakavce ćeš jesti, i u pustinju ćeš poći da dušu spašavaš!“

Dvojništvo, koje se pojavljuje unutar svijeta Dostojevskog, provocira nutrinu likova predstavljajući srž njegove poetike, a istodobno se koristi obrisima fantastičnog preko kojih pomjera granice stvarnosti. Fantastično služi stvaranja posebnih situacija, tako reći, situacija koje izlaze iz poznate atmosfere junakove svakodnevnice. Za pravilno uočavanje iskoraka iz svakodnevnog potrebno je tu fantastiku posmatrati iz unutrašnjosti. To znači da fantastično može da se realizuje na više nivoa, na primjer Ivanu Karamazovu se pojavljuje đavo, i to jeste fantastično, ali fantastično može predstavljati i bilo koji preokret koji je neočekivan u junakovom životu jer prestupa u izvanrednu situaciju i narušava očekivana pravila, istovremeno skidajući jezičku masku i provjeravajući istinu. Ordinov u pripovjetki „Gazdarica“ jedan dan odluči da se trgne iz svog usamljeničkog života: ode da šeta i upozna ženu i starca sa kojima prolazi neku vrstu sablasnog bunila. Siromašnom Vasji u „Slabom srcu“, prvi se put pruži neizmjerna sreća, koju njegovo slabo srce ne može podnijeti, zbog same činjenice da su drugi ljudi oko njega nesretni, te zbog toga poludi, i tako dalje. U manjim pripovjetkama, sa početka književnog stvaranja Dostojevskog, moguće je primijetiti mini-fantastične preokretnice u životima junaka, a koje bitno eksperimentišu i istražuju nepoznato i nesvjesno. Dostojevski uz tragični element sinkrono čuva i element komičnog; te su karakteristični nagli prelazi uzvišenog i prizemnog, neočekivani padovi i uzdignuća (što su ujedno i karakteristike antičke menipeje, vidi u: Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog).

Napomenula bih da Dostojevski žanrovski ne piše fantastičnu književnost, kako bi se pogrešno moglo protumačiti, već se njegova fantastika pojavljuje sa bočnih strana i u epizodama, te mu prvenstveno služi za meanrično-polifonijski osmišljen svijet, koji nadalje opravdava pojavu višeslojnih dvojnika. Problem dvojnika doziva i pitanje problema individualne egzistencije koja je zaokupljala filozofiju devetnaestog stoljeća. Motiv dvojništva razvijen je do kompleksnog savršenstva, i u različitim formama ponavlja se metamorfozično kroz pisanje Dostojevskog. Teorijski potkovanom čitaocu mora biti jasno da je likove Dostojeskog nemoguće zaokružiti, niti definisati. Njihova esencija je unutrašnja nezavršivost, i kao takvu ju je neophodno promatrati.
Pokreće Blogger.