Drago Bojić: Što se unutar religijske zajednice manje dopuštaju pitanja o etici, odgovornosti, pravednosti, ta zajednica više zapada u dogmatizirano i institucionalizirano barbarstvo


Bosanski franjevac, teolog, publicist fra Drago Bojić govori za Filozofski magazin o religiji, odnosu vere i društvene stvarnosti, (zlo)upotrebi vere...


Religijski kontekst u regionu povlađuje nacionalnom, dok zanemaruje etičko. Da li je religija na ovim prostorima zatrovana nacionalizmom i koliki je uticaj politike na pitanja religije?

Kada bi se religijske zajednice više bavile etičkim pitanjima, nužno bi slabila njihova povezanost s nacionalnim jer bi i nacionalno moralo biti predmet etičkih razmišljanja. Kad god se značenje nacionalnog prenaglašava, nužno se morate ogriješiti o etičke postulate koji svojom univerzalnošću nadilaze uske i egoistične interese jedne grupe ljudi. Pitanje je može li nacionalno i njegov sadržaj uopće izdržati etičke zahtjeve i ne bi li ga kao politički relikt prošlosti trebalo zamjenjivati drugim, uzvišenijim formama pripadnosti!? Iako se to iz sadašnje perspektive čini utopijskim, trebalo bi ipak željeti i izgrađivati svijet i društva koja će se osloboditi balasta nacije i nacionalne pripadnosti koja se često do te mjere mistificira i divinizira da poništava pojedinca bez senzibiliteta za njegove mnogostruke identitete prisiljavajući ga da nužno mora izabrati jedan. Ozbiljnijim bavljenjem etičkim pitanjima – pitanjima ljudskog dostojanstva, ljudskih prava i sloboda – nužno bi slabio i utjecaj politike na religiju. U tom bi se slučaju religijske zajednice profilirale kao autonomne zajednice duha koje bi kao javni glas savjesti stajale na kritičkoj distanci prema svakoj politici. To one sada nisu i neće biti sve dok ne dožive unutarnje preobrazbe, a one nužno uključuju usvajanje univerzalnih humanističkih vrednota. Paradoksalno je da baš religije koje se pozivaju na univerzalne vrednote pružaju najveći otpor tim istim vrednotama.

Gde je razlika, ako uopšte postoji, između normativnosti Crkve kao institucije i religijske prakse i teološke interpretativnosti danas? Zašto se ukazivanje na probleme u sklopu religijskih institucija tumači kao napad na religiju?

Vjerojatno nigdje nije tako snažan zahtjev za uniformnošću i standardizacijom kao unutar hijerarhijski ustrojenih religijskih zajednica. Crkvena vlast koristi različite mehanizme da u svojim redovima sve “pomiri” i tako održi takozvano jedinstvo. To jedinstvo u pravilu znači onemogućavanje slobode mišljenja, poništavanje razlika, zabranu svake kritike – u konačnici jednoumlje koje podržava kult vođe koji sebi preko moći koju mu daje njegova služba i preko masovne poslušnosti ucjenjenih, potkupljenih i udvorničkih podložnika prisvaja svaki autoritet uključujući i onaj božanski. Ta “ideologija jedinstva” je primamljiva jer pojedince oslabađa od napora mišljenja, od osobne odgovornosti i osigurava im materijalnu korist. Tu matricu mišljenja i djelovanja prihvaćaju i mnogi konformistički teolozi, iako je njihova najvažnija zadaća da budu kritični prema religijskim institucijama, svetima knjigama, njihovom sadržaju i interpretacijama toga sadržaja, prema vlastitoj tradiciji, prema iskrivljenim vjerovanjima, doktrini i zakonima koji iz njih proizlaze, prema zajednici kojoj pripadaju, njezinoj prošlosti i sadašnjoj praksi. Umjesto toga, većina teologa poslušno i nekritički zastupa stavove i interese religijskih vlasti i opravdava njihovu praksu.

Izjavili ste da na našim prostorima ,,verske ustanove itekako znaju biti generatori mržnje’’. Kako se boriti protiv toga i da li je moguće napraviti promenu paradigme – od čisto nacionalističkog preći na čisto etičko promišljanje religije?

Nijedna se religija ni vjera ne mogu svesti na etiku i moral, ali to bi moralo biti njihovo bitno obilježje. Etičko promišljanje religije dovelo bi u pitanje religijski dogmatizam, vjerovanja, tradiciju ali i njezinu društvenu praksu. No, etičko se dopušta tek u onoj mjeri u kojoj ne dovodi u pitanje postojeće stanje, trenutnu moć i poziciju u društvu. Što se unutar određene religijske zajednice manje dopuštaju pitanja o etici, odgovornosti, pravednosti – općenito humanosti, to ta zajednica više zapada u zakonski uređeno, dogmatizirano i institucionalizirano barbarstvo. Općenito, etičko bi moralo biti verifikacija svih svjetonazora, i vjerničkih i ateističkih, i onih koji svoju etiku utemeljuju u vjeri u Boga i onih koji se pritom vode humanističkim vrednotama.

Obrazovanje načelno danas ide u korak sa inovativnošću, ali se ponovo uvodi verska nastava kao predmet u školama? Vera je postala trend. Šta mislite o toj praksi modernizacije i estradizacije vere?

Vjerska nastava uglavnom služi da se u javnim institucijama promovira i propagira vlastita ideologija. Na taj način se djeca pod budnim okom fanatičnih vjeroučitelja uvlače u konfesionalne ideološke ratove svojih roditelja i njihovih kolektiva. Prisutnost religije u javnosti se stalno pojačava, a vjera i njezino javno prakticiranje su postali najvažnija identifikacija i legitimacija ljudi u mnogim područjima života, pogotovo u političkom. Vjera često služi kao ulaznica u društveno-politički život, kao osiguranje da se tamo što duže ostane i da se beskrupulozno i uz podršku nemislećih i omađijanih vjerničkih masa pljačka javno dobro. Vjerski pozdravi su već zaživjeli u javnim institucijama, u nekima su instalirani vjerski simboli, a u nekima se čak izvode vjerski rituali i liturgijski čini. Estradizacija vjere banalizira samu vjeru, a dugoročno gledano može dovesti u pitanje neutralnost sekularne države i dodatno opteretiti međukonfesionalne odnose.

Filozofija i religija bliske su pre svega na polju skepticizma jer bi obe trebale težiti ka stalnom propitivanju pojava i stvari koje ih okružuju. Da li je danas opasno sumnjati, postavljati pitanja, zalagati se za ekumenizam, kao i za sve češće pominjani svetski etos?

Da ljudi u povijesti nisu sumnjali, mi bismo u mnogim segmentima života i dalje tavorili u iracionalnom besmislu dogovorenih ili nametnutih pravila života. Mnogo dobroga u povijesti čovječanstva donijela je upravo sumnja. Ona je pogotovo važna za vjernike, jer ih čuva od uzoholjene i arogantne vjere, od apsolutiziranja vlastite vjere, od napasti da se ona nameće drugima. Zauzimanje za ekumenizam, međureligijski dijalog ili svjetski etos, značilo bi prije svega poštivanje međusobnih razlika s onu stranu iskušenja da misionarimo jedni druge. To bi značilo i samokritičku odvažnost da se svatko pogleda u ogledalu drugih, prihvaćanje kolektivne odgovornosti za tuđa stradanja i žrtve, javnu optužbu protiv nečovječnosti i nehumanih pojedinaca u vlastitim redovima, raskid s nasilničkom i osvetničkom vjerom otaca. S obzirom na trenutnu praksu religijskih zajednica, njihovu međusobnu netrpeljivost i s obzirom na njihov isključujući odnos prema humanističkim vrednotama, opravdano se postavlja pitanje da li je uopće moralno biti član takvih zajednica? Ako se i ostaje u njima, etički je minimum i najmanji moralni zahtjev pružati otpor takvom mentalnom sklopu i praksi koja iz njega proizlazi.

Papa Franjo uneo je, često se kaže, novu nadu među vernike istupajući protiv dogmatičnosti i srebroljublja? Koliko je danas važna njegova poruka?

Papa Franjo često ističe da moderno kršćanstvo i Katoličku crkvu u njihovoj vjerodostojnosti evanđelju ne ruši doktrinarni relativizam (odnos prema dogmama i vjerskim istinama, kako mnogi u Crkvi misle), već praktični relativizam – bešćutni stav kršćana i ljudi iz Crkve prema socijalnim pitanjima. On se, po uzoru na Franju Asiškog, protivi srebroljublju i bogatoj Crkvi – Crkvi kapitalista i zalaže se za milosrdnu Crkvu osjetljivu za društvenu pravdu, siromašne i “suvišne” ljude ovoga svijeta. Poruke pape Franje uveliko nadilaze siromaštvo duha mnogih crkvenih ljudi i svjedoče o boljoj iako manjinskoj strani Crkve.

Mladi na našim prostorima sve češće koriste religiju u tzv. ,,odbrani nacionalnih interesa''? Pozivaju se na pravovernost svoje religiju i u tome su vrlo isključivi. Koja je Vaša poruka njima?

Mladi su u nezavidnom položaju jer su izručeni utjecaju starijih koji ih usisavaju u svoj mentalni sklop, uvlače u svoje ideologije, prilagođavaju očekivanjima svoga kolektiva. Pod takvim pritiskom mnogi mladi ljudi brzo prihvate logiku života koja ih okružuje, prestanu postavljati pitanja i sumnjati, preuzmu stavove i svjetonazore koji im omogućavaju lakši životni put, a put nacionalizma i paradne vjere, bar u naše vrijeme i na ovim prostorima, jest lakši put do ostvarivanja svojih ciljeva, pogotovo onih materijalnih. Puno je inteligentnih, sposobnih i radinih mladih ljudi koji iz straha za materijalnu sigurnost ili iz straha da će ih drugi odbaciti svoju slobodu i dostojanstvo žrtvuju nacionalnim i drugim ideologijama i postaju doživotni taoci mediokriteta koji zagospodare njihovim životima. Ne bih želio da se ovo shvati kao dociranje ili moraliziranje, ali volio bih da su mladi ljudi samostalniji, odvažniji, slobodniji, da više riskiraju i sumnjaju, da postavljaju pitanja, da se snažnije bune protiv starijih, njihove tradicije i običaja, da idu svojim putem a ne putem koji su im utabali stariji i koji je često popločan primitivizmom, nacionalizmom i licemjernom religijskom praksom. Samostalni, slobodni i autentični put pretpostavlja više učenja, mišljenja i rada, više odgovornosti, strpljivosti i ustrajnosti, donosi puno više rizika i konfrontacija, odbačenosti i usamljenosti, ali donosi i više slobode, respekta i više zadovoljstva.

Nenad Obradović, Filozofski magazin, mart 2016.
Pokreće Blogger.