Mario Kopić: Rastvoriteljica samorazumljivog

U Rimu je u nedjelju, 21. februara, u svom stanu u 91 godini umrla poznata talijanska antropologinja i filozofkinja Ida Magli. Slomila je prije nekoliko tjedana bedrenu kost, kirurška je intervencija vrlo dobro prošla, no uhvatila ju je depresija u strahu da više neće moći biti nezavisna. Nemiran i slobodan duh,  Ida Magli se budila svako jutro u pet sati, radeći neumorno na svojim knjigama i projektima. Svi mi koji smo je poznavali osobno ili samo preko knjiga bili smo složni da je Ida Magli bila i ostala jedna od najvećih rastvoriteljica samorazumljivog (dissolvitrice dell’ovvio) u talijanskom kulturnom krajoliku.

Njezine brojne knjige s područja antropologije, religiologije i historije, poput Ljudi pokore, Žena – otvoren problem, Matrijarhat i vlast muškaraca, Laička povijest religioznih žena, Putovanje oko bijelog čovjeka,Muška seksualnost, O dostojanstvu žene, Madona, prevedene na brojne jezike, bile su oduvijek dočekivane s posebnim zanimanjem, jer su nas najčešće neočekivano i  prijevremeno privodile ne samo zatajenim aspektima povijesti i kulture,  nego i naličju vlastitih disciplina.

U svojem istraživanju matrijarhata, Magli je potvrdila ili pokazala kako u ljudskoj povijesti matrijarhata (kao obrnutog patrijarhata) zapravo nikada nije bilo, ali zato postoji patrijarhalni mit matrijarhata, čiji je zadatak opravdati patrijarhat. Ono što se obično naziva matrijarhatom naprosto je matrilinearno društvo gdje se rod računa po majci prvenstveno iz bioloških razloga. U takvom društvu, koje bismo mogli nazvati patrijarhalno-matrilinearnim, žena kod udaje ostaje kod vlastite kuće, a očinski autoritet nad djecom ima njezin brat, ujak. Ženska su božanstva karakteristična za takva društva, pa nije čudno da je primjerice do danas svako selo u Indiji zadržalo božicu zaštitnicu mjesta koja ne ulazi u brahmanistički (muški) panteon.

Najznačajnije antropološko i religiološko djelo Ide Magli zacijelo je knjiga Isus iz Nazareta – tabu i prekoračenje (1982). U njoj se uhvatila u koštac s najtvrđim orahom talijanske kulture, likom Isusa Krista i mitom što ga je oko njega splela Crkva. Odvojivši koliko je to moguće mitske naplavine oko Isusove osobe antropološkom i povijesnom metodom, Ida Magli je nastojala pokazati i naglasiti važnost i domašaj onoga što je nazvala Isusovom društvenom reformom ili čak revolucijom. Taj prevrat, dakako, povijesno nije uspio. Isus je ostao neshvaćen i neprihvaćen od svojih sunarodnjaka i suvremenika, a Magli pokazuje kako uzroci tog i takvog neuspjeha počivaju na prevelikoj ”revolucionarnosti” predloženih promjena. Isus se pojavljuje kao osoba koja u svemu i do kraja odbacuje tradiciju, običaje, zakone, vladajući moral, institucije i sve oblike formalizirane religioznosti. Time dakako odbacuje i patrijarhalni autoritet i poredak, a predlaže svojevrsnu relativizaciju vrijednosti koja je svakako morala biti pogibeljna za sistem. Njegova koncepcija društvenog zajedništva (zasnovanog na ljubavi i dobroj volji, a bez prisile i formalnih okvira) predstavljala bi u odnosu na staru židovsku tradiciju prijelom i prekretnicu, napose u pogledu ritualizma. Ritualizam je ključna komponenta društva kojoj se Isus ogorčeno, s prkosom i nedostatkom osjećaja za mjeru, smatra Magli, suprotstavlja izazivajući neprestance dobromisleće puritance i farizeje. Biblijski tekst svjedoči na brojnim mjestima o Isusovoj transgresiji pisanih i nepisanih pravila ponašanja, napose u pogledu zabrana i tabua koji okružuju egzistenciju žene. Prema Idi Magli, Isus vrlo odlučno zastupa slobodu i potpunu ravnopravnost žene. I dakako, između ostalog  zbog toga ostaje neshvaćen, dok se njegova učenja pretvaraju u svoju oprečnost. Veliku ulogu u svemu tome igra Isusovo odbacivanje ideje vjerski čistog i nečistog. ”Ako je jedina stvar koja je važna volja, intencija, ljubav, ako više nema nikakve sakralne strukture koju bi valjalo poštovati, ako različitost između muškarca i žene ne postoji zato što ne postoji ono što je čisto (puro) i ono što je okuženo (contaminato), tada su žene doista slobodne, a voda istinitog života koju Isus obećava Samaritanki upravo je ta sloboda povjerena samo njoj”. Povijest je u tome ”izdala” Isusa, a žene su vraćene tamo gdje su i prije bile, u područje prirode.

U uspostavljenoj razlici, žena ostaje s nijeme strane: to je kanonizirano likom Marije. Marija ima poslužiti ne toliko kao figura Crkve, koliko kao uzor ženama: ”Marija je, zauzvrat, ‘projekcija’ … jednog muškog imaginarnog koje nema nikakve veze sa ženama kao fizičkom, egzistencijalnom i konkretnom realnošću osim u pogledu zabrana koje za njih otuda proizlaze, to jest zbog opsega opasnosti ‘sakralnog’ čijim se one pasivnim nositeljicama smatraju”. Žena svojim tijelom i sposobnošću rađanja održava kontinuitet muškog diskontinuiteta ili muška se loza u svakom koljenu prekida ženskom intervencijom. Žena nadgleda onostranost, bilo da djeca predstavljaju nova utjelovljenja duša predaka, bilo da dolaze iz bilo kakve drukčije dimenzije: žene majke su te koje imaju u svojim rukama, makar i nesvjesno, sposobnost komunikacije s onostranošću (onom prije rođenja i onom poslije smrti) punom opasnosti. Komunikacija se obavlja putem ženina organa rađanja koji je potencijalno izvorište i velikih gubitaka u istom smjeru. Otud običaji koji kod svih naroda tabuiziraju žensko tijelo u menstruaciji ili oko poroda, pa i inače. Zatvorenost ženskog organa (djevičanstvo) ili njegovo zatvaranje (infibulacija) daju mogućnost kontrole nad onostranošću ili pak nad vezom s njom i onim muškarcima koji nadgledaju, posjeduju ženu. Žensko je tijelo inače otvoreno transcendenciji muškarca, a Claude Lévi-Strauss kaže da je žena začepljena odozgo upravo zato što je otvorena odozdo – i zato ne govori. Žena služi kao sredstvo komunikacije i inače, među muškarcima, među različitim porodicama ili plemenima. Tako Ida Magli dalje tvrdi: ”Žena postoji samo kao instrument, kao sredstvo, kao slika, jer su njezino tijelo, njezina fiziologija ‘po prirodi’ otvoreni onostranosti i dopuštaju pojavu sina; ali žene, uključujući Mariju, a Marija je upravo u tome i krajnji izraz, nemaju nikakva realna udjela u povijesti, nisu nikad aktivni subjekti već uvijek samo simboli i predmeti kojima se muškarci služe kako bi komunicirali međusobno, a posebice s Bogom”. Marija, kaže dalje Ida Magli, nema nikakve prave funkcije budući da je sve povjereno njezinim fizičkim atributima. Odatle potječe i druga simbolika Marije: ”ona će biti uznesena direktno na nebo, bez prolaska kroz pravu pravcatu smrt i bez groba što bi naznačilo konkretnost tijela, budući da je to upravo jedno tijelo ispunjeno transcendencijom…”. A što znači ”bezgrešno začeće”?

”Konačno, može se dobro primijetiti kako se, u katoličkoj dogmi o bezgrešnom začeću upućuje na tipičnu sliku žene što su je elaborirale razne kulture. Bezgrešno začeće znači da je Marija, Žena par excellence, lišena istočnog grijeha. Prevedeno na jezik kulture, to vrlo jednostavno znači da je Marija prije kulture i da je dakle personifikacija ‘prirode’. To je nešto što su svi narodi u svim kulturama koje znamo tvrdili: žena je sa strane ‘prirode’ (la donna è dalla parte della ‘natura’), nesposobna je za kulturu”. Zato što nema jezika, žena (opet u uzornom liku Marije) skreće svoje doživljaje u druge izražajne oblike, uglavnom tuđe, služeći muškarcima kao nadahnuće, ali nalazeći tako, makar i u jedva prepoznatljivom obliku, izraza za svoje materinstvo koje polaže u temelje svijeta: duguju joj i slikarstvo i muzika (usput rečeno, Ida Magli je uz filozofiju diplomirala i klavir na Konzervatoriju Santa Cecilia), i sve ostale umjetnosti, koje uvijek iskazuju ili pokušavaju iskazati ono neizrecivo njezine ljubavi i bìla njezina života.

Posljednjih godina Ida Magli je veliki dio svoje intelektualne energije utrošila u bespoštednu kritiku ”deficita demokracije” u Europskoj uniji i nemoći Europe da se uspostavi kao jedinstveno političko tijelo. Tu je nemoć, prema njoj, Europska unija nadomjestila bjesomučnim aktivizmom eurokracije, čija je hiperproizvodnja uredbi, propisa i preporuka najčešće sama sebi svrhom.  Za nju je Europski parlament, kako je zapisala u knjizi-pamfletu Protiv Europe (1997), ”marioneta (fantoccio) bez moći odlučivanja, stvoren upravo da bi omogućio – tako skriveno od indiskretnih radoznalosti – organizaciju istinskog upravljanja, koncentriranog u malo ruku što čine Europsku komisiju”.  Ono što ju je pritom posebno uznemiravalo jest svojevrsna ”smrt nacije” kao jedan od glavnih deklariranih ciljeva eurokracije: ”Ipak, političari i novinari složno ne dopuštaju raspravljati o tom cilju. Dobro znaju da bi u protivnom polučili pobunu. Prema jednoj Kohlovoj rekonstrukciji povijesti – možda nesvjesno ali posve prilagođenoj popravljanju uloge Njemačke – koju političari i vlastodršci ponavljaju kao da je u pitanju najočitija istina, nacionalizmi su pokretački uzrok svih ratova. Dakle, samo eliminacijom nacija, odnosno država (premda se tu nastoji uspostaviti suptilna razlika između nacije i države), moguće je izbjeći rat. U pitanju je toliko ideologizirana premisa da je o tome suvišno raspravljati. Ostaje činjenica da je neznanje političara o dugoročnoj povijesti gotovo nevjerojatno. Kada misle na povijest nacija, svodeći je na dinamiku pokreta u 19. stoljeću – oni se nalaze potpuno izvan spoznaja 20. stoljeća. Ili, bolje rečeno, oni ostaju dužni objasniti, s onu stranu kontingentne vremenitosti, mehanizme formiranja i održanja vlasti. Čak i ako stavimo po strani tu grešku u interpretaciji povijesti, ostaje nezaobilazna činjenica da narodi postoje. I upravo je to ono što projekt Europske unije vjeruje da može izbrisati s riječima na papiru (mastrihtskog) Ugovora”.

I njezine, često virulentne, kritike islama ciljale su prije svega na fundamentalnu komparativno-religiološku činjenicu da islam nije samo religija u suvremenom smislu riječi u kojem religioznom životu pripada samo manji dio dnevnih aktivnosti većine ljudi. Islam je religija kao totalni način života. Za islam domena izvan područja religije nema važnosti i islam odbacuje podjelu na sveto i profano, odnosno sekularno, podjelu na duhovno i temporalno. Upravo to da islam nije samo religija u suvremenom smislu najviše otežava, ako ne i posve onemogućuje dijalog s njim. U islamu naime ne postoji ekstrateritorijalnost i ništa ne može legitimno postojati izvan područja religije i upotrebe njezinih principa u prostoru i temporalnoj povijesti određene ljudske kolektivnosti. Štoviše, naglašavala je da islam tu sveobuhvatnu kvalitetu ne prisvaja samo za sebe, nego i za religiju kao takvu. Isticala je Magli često da u islamu nema podjele između carstva Boga i carstva cara, jer sve pripada Bogu i zbog toga moraju važiti Božji zakoni i moralne odredbe koje iz njega proistječu i koje su vjerske prirode. Religija, odnosno islam, mora prožimati sav život, svaka ljudska misao i svaki ljudski čin moraju posve biti povezani s božanskim Principom kao izvorištem svega što jest. Primjerice, odnos prema tijelu koji dominira u suvremenom svijetu, naime da tijelo i život pripadaju pojedincu i da on s njima može činiti što hoće, u islamu je potpuno stran. Naša tijela i životi nisu naše vlasništvo, nego pripadaju Bogu. Sva ljudska prava proizlaze iz ispunjenja dužnosti prema Darovatelju ljudskog života.

Iako je odlazak Ide Magli u Italiji ostao u sjeni odlaska Umberta Eca, njezin je glas prijateljima, studentima i brojnim čitateljima, pa i čak i u svojoj neprihvatljivosti, bio i ostao svagda pozivom na misaono rasanjivanje i životnu neustrašivost.

Pokreće Blogger.