Martin Heidegger: Europa i njemačka filozofija


Neka u ovom trenutku nešto bude rečeno o njemačkoj filozofiji a time i o filozofiji uopće.


Naš povijesni opstanak (Dasein: tu-bivstvovanje) iskušava sa sve većom tjeskobom i jasnoćom da se njegova budućnost izjednačuje s golim ili-ili spasenja Europe ili njezina razaranja. Mogućnost pak spasenja Europe zahtijeva dvoje:

  1. Čuvanje europskih naroda pred azijatskim

  2. Prevladavanje njihova vlastitog iskorjenjivanja i rascjepkanosti.

Bez toga prevladavanja neće uspjeti ono čuvanje. No da bi se to postiglo, oboje međutim zahtijeva promjenu opstanka iz posljednjih temelja prema najvišim mjerilima. Takva promjena povijesnog opstanka nikada se pak ne može dogoditi kao slijepo prodiranje u neodređenu budućnost, nego samo kao stvaralačko razračunavanje (Auseinandersetzung) s cijelom dosadašnjom poviješću – s njezinim bitnim likovima i razdobljima.

Što se tiče te zadaće našeg povijesnog opstanka, više nije dovoljno da se samo dalje njeguju puke predaje, pa ma kako one još bile vrijedne, ili da se čak u njima jednostavno umirimo. Manje kobno, međutim, ne bi bilo ni mišljenje da je takva povijesna promjena već obavljena ili pak dovoljno pripremljena stvaranjem novih ustanova.

Budući da sve ovisi o odluci: povijest, priroda, bogovi i kumiri, položaj čovjeka usred bivstvujućeg i uvjeti, zakoni i mjerila njegove stalnosti, sve bitne snage i područja čovjekova djela moraju stoga jednako nužno i jednako izvorno doći u kretanje.

Politički čin, djelo umjetnosti, raščlanjenost narodnog poretka, misaono znanje, iskrenost vjere – sve se to više ne dade njegovati tek kao područja zadataka neke ”kulture”; to se više ne dade ni samo uvrstiti u neki postojeći ”sistem kulture”, koji je sam postao upitan, čak i pojam kulture u smislu ozbiljenja (Verwirklichung) vrijednosti. Ta dosad još neiskušena upitnost nipošto ne znači već barbarstvo – naprotiv, iz te upitnosti tek crpu bitnost (Wesentlichkeit) ona područja djelovanja opstanka što ih upitnost izuzima iz dosadašnjeg pukog kulturnog pogona.

Sada trebamo nešto više, na primjer na području umjetnosti, ne samo poštovanja vrijedna umjetnička djela s njihovim odgovaranjem vremenu, nego treba da djelo u cjelini budućeg opstanka tek uopće ponovno osvoji neku novu vrstu i prisiliti vrijeme pod nova mjerila i nanovo postavi istinu stvari u djelo i time otkrije svoju bit.

Sve bitno djelovanje i stvaranje morat će u cjelini opstanka svaki put tek zauzeti svoj novi položaj. Pritom će nužno ono bitno doći u spor s onim bitnim.

A veličina nekog povijesnog opstanka opstoji u tome da taj spor između čina i znanja, između djela i vjerovanja, između znanja i djela – nije ugušen u izravnavanju i prebrzom umirenju, nego da spor čuvamo i podnosimo, da spor istinski pobuđujemo. Jer gdje je ono bitno doista u sporu s onim bitnim, ostaje samo još jedno, da nešto veće od njih izađe na vidjelo.

Time što neki narod uzima na sebe podnošenje spora svojih bitnih djelovanja, pomiče se u spremnost za blizinu ili pak udaljenost od svojega boga – i tek time neki narod doznaje što jest.

Samo zbog istine toga znanja prispijeva narod u blizinu svojega izvora. Iz te blizine nastaje tlo na kojem je moguće stajati i ustrajati; istinska ukorijenjenost. Hölderlin kaže:

Teško mjesto svoje napušta,

Ono što blizu izvora prebiva.

Tako samo polagano i približno mjerimo kakvu širinu i kakvu dubinu mora imati naš povijesni opstanak da može pripremati i uvoditi veliki obrat europske povijesti.

No što tu može filozofija i što bi trebalo s filozofijom? Već se pitanje čini suvišnim ako pomislimo na to da filozofija ipak nikada nije neposredno zasnovala i izgradila povijesni opstanak. Više nam se pokazuje kao dodatak i višak i u svakom slučaju kao neka prepreka (Hindernis). No naposljetku upravo u tome leži njezino poslanje.

No što filozofija uopće jest? Umjesto prisilnog i isprva svagda praznog pojmovnog ograničenja, radije se opet spomenimo dviju priča.

Prva pripovijeda o najstarijem po imenu znanom grčkom filozofu: Talesu. Kad se razmišljajući šetao i promatrao nebeski svod, navodno je gotovo (?) pao u bunar. Zato mu se neka služavka iz Trakije podsmjehivala – želi istražiti nebo, a ne vidi što mu leži neposredno pred nogama.

Filozofija je ono iskanje i propitivanje kojemu se služavke smiju. A prava služavka mora nešto ismijavati. To znači: bilo bi posrijedi nerazumijevanje filozofije ako bismo je pokušali učiniti neposredno razumljivom i hvalili kao korisnu.

Drugu priču navode o slavnom grčkom učenjaku iz vremena Sokrata. Te su ljude imenovali sofistima jer su izgledali kao filozofi, ali to nisu bili. Vraćao se jedan takav sofist jednoga dana u Atenu s uspješne turneje predavanja po Maloj Aziji i na cesti susreo Sokrata: ”No”, obratio mu se, ”još uvijek se potucaš po cestama i još uvijek besjediš jedno te isto?” ”Dakako, to činim”, odgovorio je Sokrat, ”a ti, naprotiv, tvojim stalnim novotarijama uopće nisi kadar o istom kazati isto”.

Filozofija je ono kazivanje u kojem se o istom kazuje svagda isto. A najveći i bitni jesu oni mislioci kojima to uspijeva. To znači: autentična povijest filozofije jest povijest sasvim nekolikih jednostavnih pitanja. I naizgled samovoljna raznovrsnost stajališta i izmjena sistema u temelju je samo zbiljskom misliocu dostupna jednostavnost jednoga te istoga.

No što je sad ono jedno te isto o čemu filozofija stalno kazuje, u misaonom traženju, što ga takozvani zdravi razum neposredno nikada ne podnosi? Odgovor na to pitanje isto tako preuzimam iz prvog velikog doba zapadnjačke filozofije. Tu čujemo najstariju izreku koja nam je očuvana neposredno iz začetka (Anfang) grčke filozofije, Anaksmandrovu izreku:

ἐξ ὧν δὲ ἡ γένεσίς ἐστι τοῖς οὖσι, καὶ τὴν φθορὰν εἰς ταῦτα γίνεσθαι κατὰ τὸ χρεὼν διδόναι γὰρ αὐτὰ δίκην καὶ τίσιν ἀλλήλοις τῆς ἀδικίας κατὰ τὴν τοῦ χρόνου τάξιν.

Otkuda bivstvujuće izbija, tamo se događa i zalaz, kako je to nužno: jer bivstvujuće se usklađuje (leistet den Fug sich) i broji s obzirom na nesklad (Unfug), obostrano, prema redoslijedu vremena.

Pita se o tome otkuda bivstvujuće izbija i kamo se vraća – pita se dakle o temelju i bezdanu (Abgrund) bivstvovanja. A o bivstvovanju je rečeno da njime vlada nesklad (der Unfug) i sklad (der Fug), da prvi ostaje uglavljen u drugoga.

Pitajuće kazivanje filozofije tiče se bivstvovanja, toga da bivstvujuće uopće jest, a ne da nije. Filozofija je izbila i svagda izbija u trenutku kad se, u tišini velikog čuđenja, otkriva da bivstvujuće jest i da bivstvovanje bituje (west). Bivstvovanje je ono jedno te isto, snagom kojeg sve bivstvujuće kao bivstvujuće jest, bivstvovanje je ono isto što ga treba iskazati u njegovoj vlastitoj biti – ono isto što ne možemo objasniti usporedbom s drugim, jer izvan njega ne opstoji nikakva mogućnost uspoređivanja, do te mjere da i niština, ono jedino pri čemu bivstvovanje ima svoju granicu, sama pripada bivstovanju. Bivstvovanje trebamo kao ono samo očito uzdići u riječ i u znanje iz njegova najvlastitijeg temelja, kako bismo mogli čuvati sve stvari u njihovoj biti i prevladati njihovu nebit. Filozofija je pitajuće kazivanje temelja bivstvovanja kao bivstvovanja temelja svih stvari.

To upućivanje na bit filozofije pomoću dvije pričice i najstarijeg izrijeka jest spomen na začetak filozofije. Taj začetak nijedna filozofija kasnije nije ostavila iza sebe kao nešto obavljeno; naprotiv, svaki novi začetak filozofije jest i može biti samo ponavljanje prvog – ponovno propitivanje pitanja: što jest bivstvujuće – kazivanje istine bivstvovanja.

Zato moramo, ako želimo da učimo nešto slutiti o putu njemačke filozofije, znati ono bitno o prvom začetku kod Grka. Tu pod grčkim začetkom razumijemo razdoblje filozofije od Anaksimandra do Aristotela.

Koju sliku u tom dobu zadobiva temeljno pitanje filozofije, pitanje o bivstvovanju? Lako možemo vidjeti: u trenutku kad treba kazati što bivstvujuće jest, izgovara se već i istina bivstvovanja, i time postaje upitna sama bit istine. Pitanje o istini je najtješnje isprepleteno s pitanjem o bivstvovanju. No da bismo ipak shvatili tu međusobnu ovisnost, moramo ostaviti po strani sve kasnije predstave i pojmove o bivstvovanju i istini – posebice ono što je izmislila takozvana ”spoznajna teorija”, upitna tvorevina 19. stoljeća.

Za razumijevanje začetka grčke filozofije i time zapadnjačke filozofije uopće odlučno je pouzdano razumijevanje riječi kojima Grci imenuju bivstvovanje i istinu: jer tu je imenovanje već izvorno utiskivanje i oblikovanje, zasnivanje onoga što treba imenovati.

Grčka temeljna riječ za bivstvovanje glasi physis. Običavamo je prevoditi kao ”priroda” i pritom pod prirodom mislimo određeno okružje bivstvujućeg što ga istražuje prirodna znanost; i zato još i danas imenujemo prve grčke mislioce ”filozofima prirode”. Sve je to zavođenje u bludnju. I to se potom na velika usta opravdava prividnom premoći naprednih, jer su oni navodno bili još veoma ”primitivni”. No sve to ofilozofiji prirode kao začetku grčke filozofije jest nesporazum i zavođenje u bludnju.

Physis kazuje: izbijanje – poput otvaranja ruže –, dolaženje na vidjelo, sebe-pokazivanje, pojavljivanje; pojaviti se – kao što kažemo knjiga je izišla, pojavila se, knjiga je tu. Physis kao ime bivstvovanja za Grke kazuje: stajanje-tu u sebe-pokazivanju (im Sichzeigen dastehen). Bivstvujuće, što će reći ono što se u samom sebi održava u stajanju-tu, kipovi i hramovi Grka, privode opstanak tog naroda tek do bivstvovanja, do razotkrivajućeg i obvezujućeg stajanja-tu; nisu ni patvorina ni izraz, nego ustanovljavajuće postavljanje i zakon svojeg bivstvovanja.

Physis – bit bivstvovanja kao sebe-pokazujuće stajanje-tu. Usto su zadnja jezična istraživanja dokazala da je physis istoga korijena kao phaos, svjetlo, zasvjetljivanje (Aufleuchten).

Jer je bivstvovanje prema svojoj biti zasvjetljujuće stajanje-tu, upravo mu zato pripada vraćanje u skrovitost. Otuda razumijemo Heraklitov izrijek: φύσις κρύπτεσθαι φιλεῖ, bivstvovanje ljubi sebeskrivanje. To hoće reći: njegova raskrivenost svaki mu je put izborena i samo bivstvovanje je svaki put izvojevano.

Što neko bivstvujuće jest, što stoji u raskrivenosti samoga sebe, jest ono istinito. A što znači istina? Grci kažu: a-letheia, neskrivenost; u začetku grčke filozofije istina pripada biti bivstvovanja. Istina tu nije samo, kao kasnije i još danas, svojstvo iskaza i rečenice što ga čovjek izriče i ponavlja o bivstvujućem, nego je temeljno zbivanje bivstvujućeg samog, toga da bivstvujuće ulazi u raskrivenosti ili, primjerice, kao što je u umjetnosti bivstvujuće pomoću djela postavljeno u raskrivenost; jer umjetnost je u-djelo-postavljanje istine, raskrivenost biti stvari.

Kako su tijesno za Grke bivstvovanje i istina (physis i aletheia) jedno, uviđamo iz oprečnosti u kojoj grčko mišljenje sve od začetka postavlja bivstvovanje: bivstvovanje i bivanje; bivstvovanje i privid. Bivanje je nestalnost koja nestaje kad se izgubi stajanje u sebi. Time što bivstvujuće nastaje i prolazi, time što je shvaćeno u izmjeni, pokazuje se stalno drukčijim nego što je bilo prije; time što se bivstvujuće tako prikazuje, ono sebe samo čini neopstojećim prividom.

Jer bivstvovanje znači: sebe-pokazivanje i pojavljivanje, zato bivstvovanju pripada privid, doxa. Budimo pažljivi na dvosmislenost riječi: doxa znači jednom ugled (Ansehen) koji netko ima, ono što u otvorenosti javnosti netko jest; no ujedno znači puko pričinjavanje (Anschein) koje netko nudi i potom dakle nazor (Ansicht) što ga o njemu stvaramo.

Svim temeljnim riječima za bivstvovanje i istinu i tomu primjereno svekolikim propitivanjem i kazivanjem, koje je na istinu upravljeno, vlada to začetno određenje biti bivstvovanja u smislu pojavljujućeg stajanja u sebi, koje ujedno bituje kao istina, neskrivenost.

Budući da to ubrzo, i to još u grčkom vremenu, nije bilo više shvaćeno, došlo je do pogrešnog tumačenja oba velika predplatonska mislioca, Heraklita i Parmenida, do pogrešnog tumačenja koje još ni danas nije prevladano.

Kažu: Parmenid uči bivstvovanje naspram bivanju; no on govori samo o bivstvovanju kao jednom te istom, budući da zna da ga neprestance ugrožava privid i privid mu pripada kao njegova sjena.

Kažu: Heraklit uči bivanje naspram bivstvovanja; no on govori samo o bivanju da bi to misleći poveo u ono jedno bivstvovanje koje je u biti logos. No logos tu ne znači, kao što oni kasniji mniju, um i govor, negopribranost (Sammlung), izvorno sabiranje (Versammlung) svih spornosti u jedno (legein: brati, sabrati, berba grožđa).

Ako su već ta dva mislioca učila isto: Parmenid i Heraklit – kojih se rado navodi kao školski primjer razdvoja filozofskih mnijenja – još su u cjelini čuvali i razvijala prvi začetak zapadnjačkog mišljenja.

Bivstvovanje su mislili zajedno s prividom, a bivanje sa stalnošću, tako kao što se već u najstarijoj izreci mislilo dike i adikia. Dike je sklad (Fug), sklapanje u sklop (Fügen in das Gefüge) zakona; adikia je nesklad (Unfug), istupanje iz sklada, protivnost nebiti stvari, koje je jednako moćno kao njihova bit.

No taj se začetak nije mogao zadržati; jer začetak nije nešto nesavršeno i neznatno, kao što misli kasnije razvoja željno objašnjenje, koje je krivo vodilo, nego (je začetak, op. M. K.) ono najveće u zatvorenosti svoje punoće.

Zato je sačuvati začetak ono najteže. No začetak se grčke filozofije nije ni mogao sačuvati. To će reći: bit bivstvovanja i istine doživjela je preoblikovanje, koje je doduše pretpostavilo začetak, ali ga više nije svladalo.

Otpadanje od začetka vidimo kod Platona i Aristotela, otpadanje koje u svojoj oblikovanosti ostaje veliko.

Temelja riječ Platonove filozofije je ”ideja”; ideaeidos znači izgled, prizor što ga nešto nudi; neka stvar jest to što se pokaže. Eidos, izgled bivstvujućeg, – on je vidljiv još posve u putanji temeljne odredbe bivstvovanja kao physis, izbijajućeg-pojavljujućeg stajanja u sebi. I tomu primjereno, time što su sada eidosidea – kao ugledano postavljeni u odnos prema vidu i gledanju, bivstvovanje nije više shvaćeno u svojoj samostalnosti, nego samo u tom obziru; kao protu-stajanje, predmet za čovjeka.

To odvraćanje od u sebi počivajuće biti bivstvovanja ima za posljedicu da je sada ideja, koja bi trebala bivstvujuće pokazati u onome što ono jest, sama razvijena i pretumačena u autentično bivstvujuće, ontos on.

Samo bivstvujuće, ono pak što na taj način imenujemo, stvari, potonulo je u privid, me on. Ako bismo bivstvujuće trebali shvatiti u njegovu bivstvovanju, to se može dogoditi samo time kad mu je dodijeljenanjegova idea, kad je ta o njemu iskazana.

Iskaz se kaže logos. I to je temeljna Aristotelova riječ. U iskazu nešto iskazujemo o nečemu: stijena je čvrsta. U iskazu progovara ”jest”, bivstvovanje. Odlučujemo li se o bivstvovanju, moramo ispitati iskaz. Pri različitim načinima iskazivanja očitavamo različite načine bivstvovanja: supstancija, kvaliteta, kvantiteta, relacija. Iskazivanje znači i kategorien. Što je u svakom iskazu zapravo rečeno, jest određenje bivstvovanja i zato se imenuje kategorijom. To da se od Aristotela pa sve do danas pojmovi bivstvovanja imenuju kategorijama, najpouzdanije je znamenje preobraženja temeljnog pitanja filozofije koje se izvršilo od njezina začetka (ono-u-temelju-ležeće, hypokeimenonousia! Ono stalno prisutno, no sada od stranelogosa).

Iskazivanje, to jest temeljni akt mišljenja, i time mišljenje kao takvo sada je postalo sudištem (Gerichtshof) o bivstvovanju. Nauk o logosu, logika, postaje očiti ili pak skriveni temelj metafizike.

A bit istine? Začetno je bila shvaćena kao aletheia, neskrivenost bivstvujućeg, kao temeljno zbivanje samog bivstvovanja, u kojem je postavljen čovjek kako bi ga  svladao, očuvao i izgubio.

A sada je istina svojstvo iskaza i znači podudaranje rečenice sa stvari. Sve je postavljeno na glavu. Prije toga su bili pritisak i premoć raskrivenog područje u kojem su izvirali riječ i iskazivanje, a sada je iskaz mjesto i mjesto odlučivanja istine o bivstvujućem.

Tom promjenom začetka dosegnuto je ono temeljno postavljanje zapadnjačke filozofije koje je potom određivalo njezinu sudbinu u nadolazećim stoljećima. Ne samo da je ostalo nepokolebljivo određenje biti bivstvovanja kao ousia, supstancija, i određenje biti istine kao podudaranja mišljenja sa stvarima, prije svega je postala sve manje propitana samorazumljivost da je mišljenje učvršćeno kao sudište za određenje bivstvovanja.

To osnovno mnijenje je postalo čak odlučna pretpostavka oblikovanja novovjekovne filozofije. Bitni karakter toga jest prevlast matematskog.

Bit matematskog je postavljanje sebe iz najviših načela iz kojih i u skladu s kojima nužno slijedi svako daljnje postavljanje. Pritom treba uzeti matematsko tako široko i bitno da više uopće nema odnosa prema broju i prostoru. Broj i prostor postaju područja matematskog u užem smislu, budući da na poseban način dopuštaju mathesis u smislu kvantitativnog. Budući da se ono što jest određuje iz mišljenja, mora mišljenje i temeljni zakon kazivanja i govorenja, zakon neprotuslovlja, postati ne samo zakon misaonog slijeda, nego odredba bivstvovanja.

Istodobno pak u biti matematskog leži da u jedinstvenom slijedu postavlja zajedno sva misaona određenja i utemeljuje se kao ”sistem”. Tendiranje sistemu i gradnja sistema u filozofiji moguća je tek kad je matematsko postalo najviše načelo svake bitne odredbe, od Descartesa. Ni Platon ni Aristotel, a o starima da ni ne govorimo, nisu imali sistem. Čak Kant, koji je u Kritici čistog uma privilegij mišljenja prvi put uputio na njegove granice, silu sistema nije mogao izbjeći, i to stoga jer ostaje na kraju krajeva i za Kanta, unatoč kritici, mišljenje, sud, kao sudište odredbe bivstvovanja, što znači predmetnosti iskustva, nepokolebljivo.

Tim većom snagom je potom čisto mišljenje kao izvorište bivstvovanja udarilo na dan i zadobilo svoje najdublje i najdosljednije sistematsko uprizorenje u Hegelovoj ”Logici”. Ono što Hegel imenuje ”Logika”, to je ono što su prije imenovali metafizika, ontologija, nauk o bivstvovanju.

U Hegelovoj se logici dovršava put zapadnjačke filozofije od Platona do Aristotela, ali ne i od njezina začetka. On ostaje nesvladan i povratno se svagda tumači samo od otpalog temeljnog držanja, to jest tumači se pogrešno.

Čak Nietzsche, kojemu se moramo, uz Hölderlina, u nekom drugom obziru zahvaliti za ponovno buđenje predsokratovske filozofije, zastaje tamo gdje treba ponovno propitati temeljno pitanje, u iskrivljavanju 19. stoljeća. Budući da i on svoje metafizičke temeljne pojmove bivstvovanja i bivanja preuzima upravo iz začetka filozofije – no u krivom tumačenju –, to i njegova vlastita metafizika zapada u slijepu ulicu nauka o vječnom ponovnom došašću. To je silan pokušaj: jednako bitno u jedno misliti bivstvovanje i bivanje. No pokušaj koji se kreće u tla lišenim kategorijama 19. stoljeća i ne nalazi više povrat u izvorno ponovno propitivanje prvog pitanja o bivstvovanju.

Pa ipak: to je najunutrašnija, samoj sebi skrivena crta njemačke filozofije, da hoće – istodobno s onim razvijanjem novovjekovno matematskog mišljenja u sisteme idealizma – svagda iznova natrag u izvorni stav i temelj za prvo pitanje o bivstvovanju: o istini koja nije samo odredba iskaza o stvarima nego sama bit; o bivstvovanju koje nije samo predmet i ideja nego bivstvovanje samo.

Meister Eckhart i Jakob Böhme, Leibniz i Kant, Schelling i Hölderlin te naposljetku Nietzsche nastojali su se svagda iznova vratiti u temelj bivstvovanja koje im je, u svaki put drukčijem tumačenju, postalo bezdanom (Abgrund).

Tu se olako poseže za oznakom ”mistika” i to se uzima kao prijekor protiv strogosti filozofije.  No tu se smatra kao već unaprijed odlučeno da filozofsko pitanje o biti bivstvovanja i istine ima kao prvo i jedino sudište mišljenje, bilo u smislu jednostavna stavka, bilo u smislu triju zakona dijalektike.

No upravo to predmnijenje (Vormeinung) tek treba postaviti i privesti pred odluku o njegovoj istini, odnosno neistini; što znači da treba temeljno pitanje filozofije o biti bivstvovanja ponovno propitati tako izvorno da pritom istodobno i najprije pitamo na kojem temelju treba utemeljiti bit bivstvovanja.

Bivstvovanje i mišljenje ili bivstovanje i vrijeme – to je to pitanje.

Time što iznova propitujemo temeljno pitanje zapadnjačke filozofije iz izvornijeg začetka, mi stojimo samo u službi one zadaće koju smo označili kao spasenje Zapada. To se može obaviti samo kao ponovno pridobivanje izvornih odnosa prema samom bivstvujućem i kao novo utemeljenje sveg bitnog djelovanja narôda u odnosu na te odnose.

U filozofskom propitivanju riječ je o pripremanju nekog novog znanja, i to znanja bivstvovanja, a ne o poznavanju ovoga ili onoga područja bivstvujućeg ili čak o neposrednom oblikovanju bivstvujućeg.

To znanje o bivstvovanju je gledano iz zornog kuta svakodnevnog djelovanja i poslovanja svijeta svagda i nužno nešto postranično.

To znanje nikada ne donosi neposredni zahtjev opstanka, ali dakako ono u opstanak čovjeka stavlja ono bitno odugovlačenje (Verzögerung), pomoću kojega on može stati u svojemu jurenju, da bi u takvom ponašanju preispitao ide li on dalje na putu biti ili nebiti. To je ponašanje onog znanja u kojemu sve stvari šute.

No iz šutnje i mogućnosti šutnje tek izvire bitna riječ, štoviše sam govor.

To znanje ne protivi se volji. Velika volja pojedinca i naroda velika je samo toliko koliko je duboko i bitnoznanje koje je vodi. Istinsko je znanje prava volja i obratno. Zavedeno znanje nije prevladano time da se znanja odreknemo i ponizimo ga, nego, naprotiv, samo tako da se poništi pravijim i utemeljenijim znanjem.

Volja za znanjem borba je za ono istinito. Bit svega istinitog jest istina sama. Ona je borba u kojoj ono bitno stoji nasuprot bitnome i nebitnome, ona borba u kojoj bit i nebit stvari ujedno dospijeva na svjetlo dana. Borba, koja prema Heraklitovim riječima, sačinjava bit sveg bivstvovanja. Te riječi poznajemo, imenujemo ih najčešće samo nepotpuno. U cjelini pak glase:

Πόλεμος πάντων μὲν πατήρ ἐστι πάντων δὲ βασιλεύς, καὶ τοὺς μὲν θεοὺς ἔδειξε τοὺς δὲ ἀνθρώπους, τοὺς μὲν δούλους ἐποίησε τοὺς δὲ ἐλευθέρους.

Borba je svemu roditelj (Erzeuger), ali i svih stvari čuvar (Bewahrer). Naime, jedne ona pušta da se pojave kao bogovi, druge kao ljudi, jedne postavlja kao robove, a druge kao gospodare.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Predavanje Martina Heideggera održano 8. aprila 1936, u Rimu, u Bibliotheca Hertziana (zadužbina njemačkom narodu od strane židovske pokroviteljice, gospođe Henriette Hertz, 1913. godine), u sklopu Njemačko-talijanskog kulturnog instituta.

[Martin Heidegger, Europa und die deutsche Philosophie, in: H. H. Gander, Hrsg., Europa und die Philosophie, Frankfurt/M.:Vittorio Klostermnn, 1993, str. 31-41.]

Pokreće Blogger.