Vedran Rutnik: Buđenje iz Buddhina sna

Buđenje iz Buddhina sna

- filozofova presuda -

Činilo se da je kršćanstvo, zajedno sa svim svojim marionetama, među kojima se najviše ističu zapadnjačka metafizika i moral "zdravog" razuma, najgori neprijatelj jednog vitalnog, pristojnog i čovjeka dostojnog života. I činilo se da je, nakon što je njegova zatrovana trovačka duša prokazana i konačno pribijena tamo gdje joj je i mjesto - na križ, da je time ono najgore što nas još može snaći, ali što je u svoj svojoj odvratnosti ipak neizmjerno bolje od svakog mogućeg spasa, posvudašnji nihilizam. Oni pažljivijeg oka u snažnome tijelu radovali su se tom izmučenom i tromom gostu. Njihov nos njušio je, preko njegovih leđa, budućnost. Trebalo je samo oboružati se strpljenjem, izreći posljednje "Da" propasti, slomiti kičmu jedinog slabog u čijoj slabosti još ima vrijednosti i tim lomljenjem ju potvrditi. Ali tada se ukazala nova neman, novi je spasitelj, namećući se svojom nenametljivošću, zavladao Europom, spreman pružiti utjehu i nadu protiv nihilizma i tako produžiti propadanje za još jednu beskonačnost.

Nakon što je ogoljenjem kršćanstva duh težine osramoćen i protjeran, potpuna iznemoglost, kukavičluk, siromaštvo i beizlaznost ponovno su stali zazivati njegovu prisutnost. Ali svoju novu halju podlac je, poučen proteklim događajima, satkao deseterostruko lukavije, obrativši se za pomoć tvornici lijekova iz udaljenijih krajeva zvanoj Buddhizam.

Da, mi ratnici prevarili smo se kada smo mislili da u kršćanstvu imamo najstrahotnijeg, najpodlijeg i najbjesomučnijeg neprijatelja. Jer, tko bi se usudio objaviti rat religiji nenasilja, tom puzavcu u čije ime nikada nije izveden niti jedan bojni poklič, toj zarazi koja se oduvijek širila tišinom, bježeći i skrivajući se? Tko je ikada objavio i tko bi ikada mogao objaviti rat buddhizmu? Kako? Kome bi uopće tako nešto moglo pasti na pamet? Upravo toliko je lukavstvo duha težine, tog najvrsnijeg od svih obmanitelja. Ali jednako tolika je i naša oboljelost.

Zašto buddhizam toliko smrdi po truleži vidljivo je već iz njegove osnovne postavke, iz prvih riječi koje Gautama izriče nakon utonulosti u svoj san (jer stvari treba zvati njihovim imenom):

Život je patnja, stoga, oslobodimo se patnje.

Kako privlačno, kako ohrabrujuće! Tko se ne bi mogao s ovime poistovjetiti? Tko se ne bi želio poistovjetiti? Samo, problem je u sljedećem: ako vrijedi da je život = patnja, riješimo li se patnje, time smo se nužno riješili i života. A to i jest krajnja posljedica Gautamina naučavanja, budući da on ne negira, poput izgubljenog Isusa, samo ovozemaljski život, već i zagrobni. Sve što se pojavljuje pred okom vječnog promatrača, u ovom ili u onom svijetu, uslijed dovoljno dubokog i dovoljno ustrajnog zagledavanja iščezava, nestaje, jednom riječju - nirvana.

A ako bismo htjeli mudrovati pa pitati: što je s promatračem, ne nestaje li tada i on sam?, odgovorilo bi nam se: postane li promatrač ono promatrano on tada više nije promatrač. Drugim riječima, nije riječ o beskonačnom regresu u kojem uvijek imamo sljedećeg promatrača koji promatra sebi prethodnog. O promatraču se ništa ne može reći, jer da bi se o njemu govorilo on bi morao postati ono promatrano, a tada više ne bi bio promatrač. A ako o njemu nije moguće govoriti, tada je on isto što i ništa. Ali to ništa nije puko ništa, nego vječno, apsolutno ništa, ono najviše, sveobuhvatno, ali samo onda ako se o njemu ne kaže niti da je vječno niti da je apsolutno niti da je ništa.. Hrpetina mističnih idiotarija!

Spominjem ovo zato što su to posljednja pitanja meditativnog zadubljenja (pitanja na koja sam i sam potrošio pune četiri godine, jer su mi se činila iznimno važnim i odlučujućim, jedinim bitnim pitanjima uopće, tako da čitatelj može biti siguran da moja kritika ne dolazi izvana, budući da sam prošao kroz pakao buddhističke sreće) i jer zvuče mudro i važno i vrlo su zavodljiva, a zapravo su posve isprazna.

Poznato je da se neprijatelj najkorjenitije pobjeđuje kad ga se dobro upozna. No uvjerio sam se da ima i takvih noseva, među koje nažalost sam ne pripadam, koji već iz daljine mogu nanjušiti besmisao Gautaminih recepata, jer im je u temelju jasan besmisao receptura kao takvih, jer im je jasno da primiti, pa već i tražiti recept znači izbjegavati, nijekati život i posljedično tomu slabiti.

Gautama nije jedini buddhist, buddhisti su svi koji traže ili prodaju oslobođenje od patnje putem meditativnih praksi, ma kako sebe nazivali i iz kakvih god tradicija dolazili. Takvih učitelja je pregršt: Osho, Jiddu Krishnamurti (za razliku od daleko hrabrijeg, pametnijeg, iskrenijeg i otmjenijeg U. G. Krishnamurtija), Ramana Maharshi, Papaji, Mooji, Eckhart Tolle.. Svaki od njih omamit će vas svojom osmiješenom smirenošću i vaša slaba, napaćena dušica koja se utapa u moru uznemirenosti zadrhtat će od poštovanja pred onim što su oni uspjeli postići, ne više božjom milošću, već vlastitom spoznajom, unutrašnjim, meditativnim zadubljenjem. I istu tehniku prodat će i vama kako biste zauzvrat dobili svoj mir i srećicu dušice svoje. Jer samo do toga vam je i stalo, zar ne, vi onemoćali? O tom njihovom "uspjehu" iskustvo nas probuđenih ima za reći samo jedno:

postoje i ona umijeća koja su krletka.

A kakvu li nam samo laž pri tome podvaljuju poistovjećujući istinu sa srećom, govoreći kako samo onaj koji je sretan i sa sobom u miru može vidjeti istinu, i kako, obratno, samo onaj koji vidi istinu može biti miran i sretan! Kakve li drskosti! Pa nema ničega na ovome svijetu što bi bilo užasnije, strahotnije, nepodnošljivije, neprivlačnije i nepoželjnije od istine! I nema veće slabosti od naričuće spodobe koja više ne može živjeti bez svog mira i svoje srećice!

Iako raširenost te manije "produhovljenosti" izaziva na povraćanje, valja primijetiti da se današnja "produhovljenost" svom duhu ne obraća sa "pokaži mi istinu", već sa "daj mi moju srećicu". A nije li barem malčice sumnjivo to što svi prodavači sreće znaju što je vama potrebno i kakvima biste vi trebali postati? Sami sebe ne poznajete, ali drugi koji vas poznaju još manje ili nimalo a priori znaju što na vama ne valja? U odnosu na čiju svrhu? Vašu ili njihovu? Nije li to držanje u vidu jednoga cilja za sve u najmanju ruku uvredljivo? Imate li u sebi još dovoljno sebe da vas takav pristup uopće može uvrijediti? Ili nemate ništa protiv da vas se uzima a priori?

No buddhistička zaraza uspješno širi svoj smrad i izvan tog nastranog duhovnog miljea, u svakodnevni život tzv. običnog (našim jezikom: normalnog) čovjeka. Tko je čuo za stres prije nego što je buddhizam došao na zapad? Tko se pokušavao riješiti stresa? Tko je pio tablete protiv stresa, oboljevao od stresa, išao u prirodu kako bi pobjegao od stresa, duboko disao i opuštao se zbog stresa prije nego što smo upoznali "savršeno smirene mudrace"? Stres je tek zamjenska riječ za patnju i za njega vrijedi isto: život je = stres. Biti pod stresom, patiti, to znači biti živ!

Ali suvremeni čovjek koji je toliko slab da više ne može ni biti uznemiren, a kamoli da bi znao uznemirenost iskoristiti kao pogonsko gorivo stvaralaštva i samoprevladavanja, na krilima svog umjetno i nasilno proizvedenog mira leti on ravno u naručje smrti, nasmiješena lica, jer njemu je više stalo do tople, umrtvljujuće smirenosti nego do života, do živosti, do rasta, do preobilja snage, do vitalnosti koja jedan od svojih izvora ima u svemu "zlom" i "negativnom": u otporu, u mržnji, u bijesu, u srdžbi, u sukobu, u podlosti, u odvažnosti, u sebičnosti, u jačanju, u svemu od čega uplašeni ovisnik o svojim "malim zadovoljstvima za dan i malim zadovoljstvima za noć" bježi glavom bez obzira.

Buddhizam u svim svojim oblicima nije ništa drugo doli volja za smrću. Gdje god, bilo u sebi, bilo izvan sebe, čujete:

misli pozitivno, ne dijeli misli na pozitivne i negativne, prihvaćaj sebe, ljubi sebe i druge, ne pribjegavaj nasilju, nek iz tvojih usta izlazi samo cvijeće, opusti se, smiri se, diši duboko, prati svoj dah, nasmiješi se,  problem je u tebi, promijeni percepciju, svi smo jedno, svi smo jednaki, sve je prolazno, promatraj svoje misli, tvoje misli nisu tvoje, utišaj svoj um, ljubi tišinu, otpusti svoje brige, misli su uzrok patnje, oslobodi se patnje, izbjegavaj stres, riješi se stresa, riješi se negativnosti, razvijaj svjesnost...

budite sigurni da slušate milozvučni pjev buddhističke nemani. I ako vas taj pjev do kraja omađija, uz adekvatnu ustrajnost dobit ćete to što tražite kad tad. Zapravo, dobit ćete to vrlo brzo, jer moć meditacije je fascinirajuća, njezine prve plodove okusit ćete nakon desetak minuta zadubljenja. Ali hoće li vas itko pri tome protresti i upitati: hej, jesi li još uvijek živ? Ima li živih u vašoj blizini da biste si mogli dopustiti iskustvo buddhizma? I hoće li ih vaša novostečena srećica uopće moći čuti? Ili da kažem - htjeti?

Buddhist? Kako nam to sada zvuči? Upravo onako kako već dugo, iako nedovoljno dugo, zvuči svećenik, časna (!) sestra, zar ne? Poput psovke, poput ružnog, nesretnog slučaja, poput karikature, poput nakaze, poput izdaje i uvrede pred prirodom!

Za nas čiji želudac je osjetljiv na lijekove buddhist znači bolesnik, onaj hramajući, ono što diše na škrge, poluživo biće dostojno jedino da ga se prezire. Sretnete li ga na ulici, vaša je dužnost pljunuti mu u lice. I ne morate se bojati da će ga to uvrijediti ili razgnjeviti. Vašu pljuvačku on će mirno promatrati - kako došla, tako prošla. Jer on nije onaj koji je pljunut, već onaj koji promatra pljunutog. Ukoliko je napredniji, tada je oboje, što znači - ništa. Pa može li ništa biti pljunuto?

Daljnja opasnost koju buddhizam donosi leži u krajnjoj demokratičnosti po pitanju istine. Dalaj Lama redovno izjavljuje kako revno nastoji oko toga da ne postane previše buddhist - i cijeli mu svijet plješće! Krajnja otvorenost za sve moguće svjetonazore i ulaganje truda u razumijevanje drugoga, što je u samom temelju buddhizma, znak je posljednjeg stupnja dekadencije. Svemu i svakomu davati jednako pravo glasa, a zatim i jednaku vrijednost, jednako važenje, naprosto izjednačiti sve nejednako, niže od toga se ne može pasti i nikad u povijesti čovjek nije tako nisko pao, nikad dosada si nije dopustio do te mjere izgubiti obraz i čast. Tko sve prima, tko može sa svakim, taj je izgubio sve kriterije i svaku osjetljivost.

Danas je prihvatljivo naprosto sve, sve osim podrivanja demokracije i mira. Taj zakon što isparava iz modernih i postmodernih močvara očituje veliko pomanjkanje snage i uopće osjećaja za ono veliko na čovjeku te jasno daje na znanje da se ovdje još uvijek ne razlikuje bitan rat od nebitnog.

Riječima Mahnitog:

"Jer ovako je to: umanjivanje i ujednačavanje europskog čovjeka krije u sebi našu najveću opasnost, jer taj prizor čini umornim... Danas ne vidimo ništa što hoće biti većim, slutimo da se sve sve više i više urušava, u ono tanje, dobroćudnije, pametnije, lagodnije, prosječnije, ravnodušnije, kineskije, kršćanskije - čovjek, nema nikakve sumnje, postaje sve "boljim"... Upravo je tu zla kob Europe - sa strahom od čovjeka izgubili smo i ljubav prema njemu, strahopoštovanje pred njiim, nadu u njega, čak i volju za njega. Prizor čovjeka sad čini umornim - što je danas nihilizam, ako nije to?... Umorni smo od čovjeka." (F. Nietzsche, Uz genealogiju morala)

I nije teško vidjeti zašto se ta zaluđenost "dobrotom" i "srećom" toliko proširila. Nikome više nije stalo do istine, svi su već umorni od borbe, stoga je mir jedino što žele. A pod cijenu mira prodat će i svoje istine, sretni da se više ne moraju boriti. Posljedice toga? Slabost, slabost, slabost... Ne zaboravimo da će upravo ta slabost sebe licemjerno predstavljati kao hrabrost, kao snagu, kao mudrost, kao ljubav... I ne zaboravimo još nešto - buddhist ne može biti licemjeran...

Ako bi netko želio s podsmjehom prigovoriti kako vjerski vođe ne misle ono što govore, već samo prave predstavu pa je utoliko ova kritika bespredmetna, budite sigurni da svaki buddhist misli ono što govori bez ostatka. U tome se kršćanstvo pokazuje uzvišenijim i vrijednijim poštovanja, jer u njemu još ima prijetvornosti, laži, podmuklosti, dakle zla: našim jezikom - života! Hvalimo među sobom naše svećenike koji se potajno viđaju sa ženama! Držimo palčeve da im nikad ne ponestane žena, a poslije mise pomolimo se da naš svećenik nikada ne bude uhvaćen! Namignimo u prolazu, palac gore i produžimo dalje s uzbuđujućom nadom da će mu neotkrivenost jednoga zla biti dovoljan poticaj za novo zlo.

Ali i kršćanstvo se zarazilo buddhizmom. I ta se neman umorila, sad i ona želi mirno spavati, i ona još traži svoj spas. O vi kršćani, budite mi još jednom, pa barem posljednji put - još uvijek kršćani! Opravdajte moju posljednju vjeru u vas, moju posljednju nadu u to da negdje u svojim bogatim podrumima još skrivate barem sebe, barem hrabrost da budete svoji! Oslobodite se buddhizma u svojim ustima, ta zar vam se od njega ne bljuje? Stresite sa sebe ono što vam ne pripada! Naoštrite ponovno svoje zube i još jednom hoću da vas čujem kako ričete: Jedan je Bog! Demokracija je đavao sa stotinu glava! Ekumenizam je grijeh! Međureligijski dijalog je sramota! I hoću da vas vidim kako prezirete, psujete, vrijeđate i gazite svakoga tko vam proturječi! O kako je žalosno što vas se na to mora podsjećati, vas! A još je žalosnije za gledati tko vas jedini može na to podsjetiti.. Ako već morate propasti, ne želim da mi to činite ponizno, zastrašeni, linijom manjeg otpora i grijući se; vašu propast hoću dostojanstvenom, krvavom! Iskoristite priliku koju vam pruža buddhizam, svoju posljednju priliku za iskupljenje..

A za filozofiju, koja se skriva nekim drugim putevima, a koja toliko voli riječi i neprestano gladuje za iscrpnim izvodima i omamljujuće dugim objašnjenjima, preostaje tek pokoje slovo, možda i posljednje slovo, čija kratkoća bi lako mogla navesti da ga se brzopleto proguta umjesto da ga se dugo žvače i još duže probavlja, ne bi li se izbjeglo gušenje i nadutost.

Zasićena metafizičkim sanjarenjima filozofija se okreće "radikalno zemaljskoj antropologiji", zaboravljajući da je čovjek nešto što ima biti prevladano. Tako govori Zarathustra.

Dugo već traje doba u kojem su i religioznost i filozofija site i Boga i bogova, ali još uvijek nedovoljno site ideala, receptura i putokaza za svima poznati cilj, za jedan, zajednički cilj, jer eto, "svi smo mi ljudi"... Tako se glasa premorenost, tako tuguje zamor, tako kuka ono smrtonosno. I u toj sitosti one idu istim putem: religioznost u buddhizam, jer u njemu sve ovisi o čovjekovoj volji i moći koncentracije koje bez pogreške proizvode sreću, a filozofija u razne vrste antropologizama i etičkih koncepcija zasnovanih na "čisto ljudskom razumu" (kao da se već prokljuvilo sam taj razum!), interdisciplinarnosti i pluriperspektivizmu, što su sve eufemizmi za slabost, za sljepoću i nedostatak odlučnosti, opravdavanih i stimuliranih famoznim demonom demokratičnosti. Tko je i sanjao da će kršćanstvo zadati tako snažne udarce od kojih će se još stoljećima oporavljati - lutanjem, bauljanjem...

I kako nam sada izgledaju naš Isusek, naš Gautamica, naši moderni spasitelji? Vidimo li konačno njihov jad i njegovu dubinu? Gadimo li se konačno nad njihovim likom? Gnušamo li se nad najmanjim slovom koje silazi s njihovih usana? Ili smo još uvijek spremni gutati otrove, bivajući poput lošom hranom zatrovanog organizma, koji jedini i samo zbog visoke razine toksičnosti može u sebe primiti otrovne supstance, koji ih, štoviše, samo zbog zatrovanosti i treba u sebi?

No bojim se da kao i svaka bitna opomena i ova opomena stiže prekasno. U Hrvatskoj djeluje već nekoliko buddhističkih društava, u tijeku je i izgradnja buddhističkog centra nedaleko Zagreba. Čak i profesori filozofije sa zagrebačkog i osječkog sveučilišta sudjeluju u vođenju buddhističkih studija i kurseva, organiziraju odlaske u buddhističke zemlje i dolaske poznatih učitelja kod nas, svesrdno potpomažući širenje zaraze, dok se studenti filozofije u sve većem broju oduševljavaju tom istočnjačkom magijom, a neki se čak spremaju za buddhističke studije u inozemstvu.

Filozof koji se utječe buddhizmu, filozof u kojemu nema instinktivnog gađenja pri samom spomenu slova "B", kojemu se još mora objašnjavati što tu smrdi - kakva sramota, kakav nepodnošljiv prizor! Govorim to s pokrićem, jer se ovim riječima prvenstveno gadim nad samim sobom i svojim četverogodišnjim filozofskim grijehom, za koji nemam obraza tražiti oprost. Ali upravo zbog toga mi se ne može prigovoriti da ne znam što se tu zbiva, da govorim tek kao promatrač i lajem na sjene, što mogu potvrditi svi oni koje sam, na svoju sramotu a njihovu nesreću, upućivao na buddhizam i meditaciju ili im u najmanju ruku time dosađivao.

A ako se u krajnjem nedostatku argumenata vaše siromaštvo želi poslužiti sa "naše je pravo", tada vam moram potvrdno kimnuti: da, vaše je pravo htjeti smrt. Onda vas molim, budite barem toliko pristojni pa nemojte odugovlačiti. Ali vaša nepristojnost i dalje će tražiti "barem mrvicu poštovanja", zar ne? Posljednja tugopoljka razoružanog..

Mi probuđeni nemamo izbora, zaraza je toliko snažna da nam je borba za čist zrak nametnuta. Ali ne zato što bi nam bilo stalo spašavati izgubljene Gautamine ovčice, a još manje zbog toga što bismo ono svoje pronalazili u destrukciji. Mi se imamo boriti iz nužde, jer naša ljubav prema životu riga vatru mržnje prema volji za smrću! Ako u vama te mržnje nema, onda ste i sami već odavno mrtvi.

Smrt buddhizmu!
"Moral Izabranih ili slobodni moral. Mi kao održavatelji života.

Neizbježno nastajući prezir i mržnja spram života. Buddhizam. Europska energija otjerat će u masovno sebeubojstvo. (...) Ako mi, prijatelji života, sami sebe ne održimo - sami sebe kroz jednu organizaciju - bit će svemu kraj.


Nihilizam kao mala predigra.

Nemogućnost filozofije.

Kako buddhizam čini neproduktivnim i dobrim,

i Europa pod njegovim utjecajem biva: umorna!

Oni Dobri, to je umor.

Pomirenje, to je umor.

Moral, to je umor.

Dobar običaj (npr. brak), to je umor."

Nietzsche, Pabirci iz ostavštine, p. 105.
Pokreće Blogger.