Branko Sekulić: Lov na crkveni oktobar


Pristupajući pitanju crkvene problematike, a napose onog što karakteriziramo kao odnos crkve i društva, neophodno je razlučiti određene pojmove kako bi nam se omogućilo kretanje kroz dotičnu materiju. Naime, jasno imenovanje stvari znatno olakšava bavljenje njima, a samim time i osujećuje svako njihovo potencijalno relativiziranje, kao što se to učestalo događa putem promoviranja kurtoazne ideje političke korektnosti, sistema koji se ponaša poput prekomjernog klora u bazenu, gdje se generalnom muteži nastoje prekriti očiti nedostaci.

Kako bi to pak u ovoj priči izbjegli, neophodno je napomenuti kako crkva, premda jedinstveno tijelo unutar našeg civilizacijskog korpusa, ipak ima svoje dvije ključne odrednice. Onu koja se bazira na crkvi kao duhovnoj baštini Isusa koji je Krist, te onoj koja se ukazuje kao institucija nastala pretežno ljudskim naporom da se protumači Božja uloga u ovom svijetu. One dakako nisu odvojene, jer samo zajedno tvore unikatnu sadržajnost povijesti spasenja, ali ih je jednostavno neophodno odvojeno razumijevati, kako bi se izbjegla svaka mogućnost da se pojedinci poistovjete s bogovima, kao što nam se to s vremena na vrijeme događa, pa onda posljedično mjesto vjernika mahom dobivamo križare.

Društvo u kojem živimo  je naime posve dostatno za obje, i crkvenu teoriju i crkvenu praksu, ali isključivo ako se one, kako i novozavjetna poruka nalaže, međusobno nadopunjuju te korigiraju, da bi kršćanski iskaz istinski odgovarao vremenu u kojem propovijeda, dakle za sve ljude u svim vremenima, što i jest poanta crkvene misije kao one koja se stalno obnavlja ukorak s trenutkom – ecclesia semper reformanda. Onog pak momenta, kada se poremeti odnos crkve kao Kristove duhovne baštinice i crkve kao institucije, dolazi do situacije koju možemo okarakterizirati kao šizofreniju kršćanstva, jer crkva tada prelazi ili u potpuno spiritualnu grupaciju bez kontekstualnog kontakta, ili pak ono što se kod nas češće događa, u promotora dogmatizacije društva u kojem se Biblija češće koristi kao priručnik kaznenog zakona, nego kao ultimativna inspiracija povijesnih kretanja što ona po svojoj suštini i jest. Također, da odmah raščistimo, ja ovdje ne tvrdim da je crkva problem, već da određene crkvene prakse nisu rješenje i da one kao takve moraju biti točno imenovane, te smisleno propitane, da se ne događa zatomljivanje i ignoriranje kršćanskih vrednota generalno, poradi pojedinaca koji sebe njima pretpostavljaju.

Prvi korak na tom putu je svakako uspostava konkretnog kontekstualnog teološkog diskursa, utemeljenog na nepobitnim vrijednostima Kristova nauka koji prolaze kroz samu esenciju poruke Evanđelja, a obistinjuju se kroz proročku, samokritičku i nadahnjujuću dimenziju vjerovanja. Kroz sve ono što je teologija, uz čast rijetkim izuzecima, na ovim prostorima uglavnom zaboravila, stječući s godinama zavidnu razinu izbjegavanja činjenica. Pa će tako svoju glavu mahom držati zabijenu u pijesku bioetičkih prepucavanja s dijelom civilnog sektora, dok će je skoro u potpunosti zaobilaziti goruća socijalna problematika, jer uslijed uljuljanosti u privilegije udomljavanja od strane državnog aparata, otupjet će njen, kako revolucionarni žar, tako i želja za promjenama. I dok se istinski duh crkve grči od bolova poradi te direktne izloženosti političkim otrovima, dotle jedan dio njene institucije u svrhu izgovora oživljava retoriku rizičnih karakteristika, gdje se crkva ukazuje poglavito kao čuvarica nacionalnih interesa. Ovaj izrazito opasan i neprirodan spoj oltara i trona stvorio je etnoreligijsku klimu pod čijim zagađenim nebom mi danas obitavamo, pokušavajući, s vremena na vrijeme uhvatiti vedrinu koju donose civilizacijska kretanja dvadeset i prvog stoljeća.

Crkva kao nesporni dio društva i temelj sekularnog poretka u tome može znatno pridonijeti snagom svojeg konstruktivnog i inspirativnog naboja kojeg neosporno posjeduje u svojim temeljima, međutim ova izvanjska manifestacija određenog kruga njenih institucionalnih dijelova, guši bilo kakvu mogućnost pomaka. Tim više što su posljednjih par godina, kako stvari stoje, ušli u fazu ukopavanja, očito se spremajući za dugi rovovski rat s neophodnim demokratskim promjenama, aktivirajući tom prigodom i parareligijske formacije mahom upitnih humanističkih obilježja. Ukratko, posrijedi je proces samoizoliranja koji logičnim slijedom okolnosti unutar crkvene institucije porađa sve više i više paranoika, dakle ljudi koji nisu u stanju racionalno uvidjeti što se to uistinu vani i događa, uvjereni da je gotovo svaka promjena isključivo tu da njih ujeda, što laganim, ali sigurnim koracima dovodi do, uvjetno rečeno, sindroma biblijskog kralja Šaula koji je najednom odlučio pobiti sve koji ga okružuju, jer su navodno postali smrtna prijetnja njegovom postojanju. Jasno, u ovom slučaju nije riječ o fizičkom umorstvu, ali je svakako o onom duhovnom, u kojem crkvena institucija pomalo ubija svaku suštinsku crkvenost iz svojeg djelovanja, a ako se to u potpunosti ostvari, tada ćemo govoriti o sistemu čistih totalitarističkih oznaka. Onom koji se manifestira kao zatomljenje sadržaja i koji je čista funkcija, sve ono od čega se Kristova praksa oduvijek ograđivala, te čemu se jasno suprotstavljala. Crkvi dakle koja će postati puki administrator svetostima, bez njihova božanskog utemeljenja, jer je božansko u tom slučaju samo forma pod koju se religijsko-politički program takve institucije servira, a nažalost u velikoj mjeri to se već i događa.

Opsjenari sve više i više preuzimaju kormila, a dijalektika svojevrsnog kontra-diskursa, nije ni blizu u tom stadiju da bude ostvarena kao jasna forma kontekstualnog teološkog djelovanja, već se sve zaustavlja na individualnim pokušajima, najčešće odmah potom marginaliziranih pojedinaca, jer sistem apsolutističkih obrazaca ponašanja nije u stanju prihvatiti inicijativu koja poziva na čin samosuočavanja. No to nipošto ne znači da taj trud nije vrijedan daljnjih napora. Naprotiv! Religija je danas više nego ikad predmetom javnih rasprava, a sad kao i svaka porođajna muka treba proći svoju fazu prilagodbe i adaptacije u kontekst u kojem je rođena. Dakako, ne može se zanemariti fakt da je u vrijeme Jugoslavije postojala mogućnost njene teološke artikulacije koja bi odgovarala ovim prostorima, međutim očito da je fokus bio usmjeren ka nekim drugim stvarima, što nas sad neupitno vraća, primjerice na problem nedostatka kvalitetnog dijaloga sa marksistima iz kojeg bi danas zasigurno moglo biti izvučeno mnogo korisnih poučaka.

No, kako tomu nije slučaj, a kako uz to nema ni vajde od oplakivanja za minulim vremenima, naše putovanje će imati nešto drugačija obilježja, ali u kojem će se neminovno, kako god to bilo, morati okrenuti ova priča o religiji unutar javnog prostora. Mora neupitno, jer se sve više ljudi po tom pitanju aktivira, a ovi prostori su ipak dohvatili neke naznake civilizacijskog razvoja, gdje će biti sve teže i teže pridobivati gomile, primjerice na račun srednjovjekovnog nadahnjivanja o svetoj zemlji i njenim herojima, što je glavna karakteristika našeg dominantnog etnoreligijskog nazora. No, to će s druge strane potaknuti i onaj drugi dio civilnog sektora da uvidi kako je crkva važan dio društva, a vjera javno dobro sa svim onim što ona esencijalno i sadržava. Jer je jako bitno uvidjeti kako isti oni pojedinci koji u obličju pravovjernih kršćana kade društvo svojim ideologijama, jesu jednak problem kako onima van crkve tako i onima unutar nje.

Dakle, nije problem kršćanstvo kao vjera koja se temelji na životu, patnji, smrti i uskrsnuću Isusa, već je problem kršćanstvo koje se temelji na praznovjerju institucionalnog dodvoravanja političkim prilikama koje isti taj život, patnju, smrt i uskrsnuće, u našem slučaju, umataju u mala, ali ubojita pakovanja koja najčešće služe kao konfete na etničkim balalajkama. Naime, ta nedodirljivost nacionalnih pitanja na našim prostorima je još uvijek toliko aktualna da je ona najpraktičniji zaklon za sve one ideje zakržljale na putu konkretnog socijalnog razvoja, a uz to intenzitet proizvodnje mitologija koji se pritom odvija, daje osjećaj potpune slobode i neopterećenosti kontekstualnim prilikama. Ovo je, ukratko, svojevrsna dijagnoza od koje boluje ogroman dio crkve na ovim prostorima, a s kojima se konkretna teologija treba uhvatiti u koštac kako bi operativnim zahvatom istinskog Kristova nauka odvojila njegovu duhovnu baštinu od politikantske gangrene koja ju je kroz djelovanje dijela crkvene institucije i zahvatila.

Crkva naravno neće propasti, nadživjela je ona i gore od ovih koji trenutno s njom manje-više vladaju, međutim taj proces čišćenja se neće dogoditi sam od sebe, već napornim i sustavnim radom na tim promjenama, no to naravno zahtjeva da se oformi pomalo zapostavljena konkretna i jasna odluka, ono što teologija u principu suštinski i jest. Permanentna odluka za čovjeka i njegov okoliš koja se odvija hit et nunc, dakle tu i sada, u svim i unatoč svim nedaćama prostora i vremena, i ona kao takva nema odlike kalkuliranja. Mi se jednostavno ne možemo i ne smijemo praviti kao da ne znamo što se događa, dok se između redaka odvija čista agitacija unutar koje se crkvena institucija približava retrogradnim političkim strujama koji je pretvaraju u puki instrument pojedinih interesnih krugova. Pretjerana kurtoazija unutar dijalogiziranja koja ne zadire u problematiku kako bi se izbjegla mogućnost sukoba, te krivo shvaćeni demokratski princip po kojem svatko ima pravo na sve, jednostavno nisu odlike prisutnog, već duhom odsutnog društva, a ako se to primjeni na teologiju dobit ćemo isprazni govor o Bogu koji je izgnao esenciju Duha iz svojeg sadržaja, što je protivno Bogu života koji jednostavno nema apatična obilježja.

Stoga, imenovanje stvari je jasan program kako svakog poštenog humanističkog, tako i svakog poštenog kršćanskog diskursa, gdje u principu, svatko, u svojem životnom okruženju, treba inzistirati na razjašnjavanju postojećih problema, kako bi se s vremenom razvio jedan sustav dijaloga koji produktivno doprinosi zalječenju dotičnih društvenih anomalija. A do toga može doći samo suradnjom svih postojećih društvenih faktora, i crkva tu ne smije biti odbačena, već iz nje treba pokušati izvući one kapacitete koji su zatočeni uslijed društvenih neprilika. Unutar nje stoga, treba animirati one njene dijelove koji baštine spomenutu proročku, samokritičku i nadahnjujuću dimenziju vjerovanja, i koji su kao takvi kvalitetan spoj između crkve kao duhovnog nasljeđa Krista Isusa, te crkve kao institucije nastale afirmacijom Božje poruke kroz povijest, onih njenih segmenata dakle poradi kojih crkva i jest to što jest, dama među institucijama. No, čitav ovaj program treba krenuti iz mnogih, recimo to, zavičajnih žarišta kako bi se uopće moglo očekivati da će jednog dana biti ostvarena smislenost općeg socijalnog dijaloga i kontekstualnog teološkog diskursa, pa čak i onda kad se on odvija kroz mimoilaženja u stavovima, a to se nipošto ne može postići zaobilaženjem fakata. Stoga, nikakva politička korektnost i slična novovalna taktika koja pojačava buku u kanalu u odnosima kako unutar crkve, tako i između nje, te ostalog civilnog sektora, ne bi trebala biti prakticirana, jer jedini put izlaska na čistinu je isključivo kroz ogoljenje činjenica,  i u tome je, posebice u slučaju teologije, ta divota Isusova praxisa.

Pokreće Blogger.