Povijesno pamćenje pripada židovskom identitetu

Židovske religija nije samo vjera, nego i udžbenik povijesti našega naroda. 




Otkako je Mojsije u pustinji Židovima predao zapovijedi Božje, Petoknjižje se u godišnjem ciklusu uz molitve u našim sinagogama svakodnevno čita. Vjera i povijest u sjećanju teku usporedno. Povijesno je pamćenje svojstveno židovskom identitetu: “Sjećajte se, što nam je Amalek učinio u pustinji”, ta nas rečenica usko povezuje s izlaskom iz Egipta uz naše ljetopise i poput Tore svake se godine ponavlja svečano na Seder-večerima, kao poziv za identifikaciju za više od tri tisuće godina tradicije. Zar bi valjalo odstupanjem od Šoe skupljati bodove omiljenosti?

Pobjeda nad Amalečanima u pustinji, hrabrost i jedinstvo narodu u čast, ali nijedno poglavlje na našem dugom putu nije usporedivo s barbarskim uništenjem židovstva putem nacionalsocijalizma u 20. stoljeću. Sjećanje na Šou trebalo bi za nas biti Avodàt Ha-kodeš, sveti čin, bez mjesnih i vremenskih ograničenja.

Židovstvo treba taj perpetuirani žalobni čin promatrati kao oblikovanje identiteta, premda židovski identitet ne počiva na uništenju, nego na stalnoj izgradnji i daljem razvitku. Šoa je za židovstvo ujedno znak nevjerojatne snage, pobjeda uskrsnuća i vječnosti. No bez prošlosti nema budućnosti.
I nijedna sadašnjost bez velikog tugovanja nad šest milijuna mrtvih - i u trećem pokoljenju su naše razorene obitelji, naši okrutno ubijani rođaci i prijatelji. Zar sjećanja trebamo otkračunati, prepustiti
prošlosti i po mogućnosti zaboraviti? Zar da simbole strave odbacimo da bismo se pravili omiljelima?

Potomci Aleksandra Velikog, kojega su Židovi toliko voljeli i poštivali, da su svojoj djeci nadijevali njegovo ime, jednakovrijedno s imenima velikana Biblije, odlučili su helenizirati Svetu zemlju Židova. Njihova se kultura nastavila razvijati i u Erec Israelu sve dok se zakonima vjerno stanovništvo nije pobunilo protiv grčkoga kralja Antiohusa Epifanesa eliminirajući strani nauk. Tako su postupali Židovi sa svojom poviješću, pa već više od dvije tisuće godina slavimo radosnu svečanost ponovno stečene slobode, pobjedu Židova nad poganima. Bez borca Jude Makabejca ne bi bilo u nastavku nikakva Isusa Nazarećanina, a židovstvo bi izumrlo. Kako bi svijet izgledao dvadeset godina poslije, da se ostvario nacistički san o osvajanju svijeta i istrebljenju židovstva?

Pobjeda nad Šoom slavi pobjedu judeokršćanske civilizacije protiv modernog i daleko okrutnijeg Antiohusa Epifanesa. Koji se humanist, ako i nije Židov, može ustremiti protiv živog sjećanja na Šou u njezinoj cjelokupnoj ubojstvenoj strahoti? To je ipak sve usidreno u povijest čovječanstva, a
mi smo svjedoci, nezaobilazni, ne oni koji kažu dosta je sad o tome. Bez jučerašnjice nema današnjice, bez sadašnjosti nema budućnosti. Kao što Amalek, Haman, Antiohus Epifanes, svi patuljci prema Hitleru, ubrajaju u našu sadašnjost, kada smo svjesni Židovi, bit će uništenje našeg naroda u Europi uvijek dio naših nadolazećih pokoljenja, sviđalo se to nekom ili ne. Takav golemi usjek u povijest čovječanstva neizbrisiv je. Obeščašćuje i neoprostivo je dosađivanje i pomanjkanje identiteta pripisati zaboravu. Nijedan antisemit neće zbog toga više trpjeti Židove i prihvaćati ih. Šoa je nažalost za sva vremena dio nas samih, poput Mojsija na brdu Sinaju, premda živimo već u trećoj generaciji nakon Šoe.

Iz svih pora ponovno se javlja protužidovska mržnja svuda oko nas. To se ne može previdjeti i ne smije uljepšavati. Krivo svakako postupa onaj, koji kao Židov pokušava, kao što se zbivalo u devetnaestom stoljeću, da si dosađujemo time što želimo potisnuti Holokaust pokušavajući ga potisnuti - i relativizirati ga. I prije Katastrofe asimilirano je židovstvo, iz čistog poriva za prilagođivanjem, potvorilo sebe same. Premda bi rezultat trebao biti poznat, ponovno zapažamo takve tendencije. One neće ni u čemu koristiti i sramotit će nas. Kao što je već i Salomon znao, nema ničega novog pod suncem. Ipak vrijedi pokušati, učiniti to drukčijim i boljim. To smo barem našem preživljavanju dužni kao i da pred pravednicima ovoga svijeta prednjačimo primjerom.


Rita Koch
Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt 
Odabrao i preveo Branko Polić



Novi Omanut, (119 – 120), Zagreb, rujan – prosinac 2013


Pokreće Blogger.