Ivan Urbančič: Povijest nihilizma


Uvod: o čemu je riječ?



Prema naslovu knjige posrijedi je povijesti nihilizma. No nihilizam je moguće domisliti samo kroz povijest same stvari filozofije. Pitanje povijesti nihilizma i pitanje povijesti filozofije međusobno pripadaju. Pa ipak, povijest filozofije nije historiologija izvedenih filozofija u njihovu vremenskom slijedu od početka, kod starih Grka, do današnjice. Povijest filozofije prosihodi iz povijesnosti njezine noseće stvari: ontološke razlike bivstvovanja i bivstvujućeg u njezinim epohalno povijesnim formacijama. Po povijesnosti te stvari njezina povijest ima začetak i kraj, koji se razlikuju od početka filozofiranja i njegova dovršenja. Započinjajući začetak (arché) filozofije i svakoputni početak ili povod filozofiranja ponorno su različiti, no ipak međusobno pripadaju. Filozofija je izričito mislila početak ili povod filozofiranja, dočim su započinjajući začetak filozofije i njezin kraj unutar njezina obzorja ostali nemišljeni, uskraćeni u skrovitost. A to pak zahtijeva uvodno pojašnjenje. Jer moguće je da upravo ta tajna skriva povijest nihilizma. Da bismo mogli naći jasan odgovor o toj mogućnosti, moramo promisliti filozofiju.

Po svemu što znamo o filozofiji, čini se samorazumljivim da je filozofija, kako po sklopu svojega imena tako i po samoj stvari filozofskog mišljenja, počela kod starih Grka. No iz rečenog nipošto nije jasno što je ono kod starih Grka što je u 7. stoljeću prije našega brojenja vremena i potom sve do modernog doba započinjalo početke svakoga velikog filozofiranja. Već samo to pitanje upućuje da moramo razlikovati između svakoputnog historijski odredivog početka filozofije i započinjajućeg začetka samog početka svakoputnog filozofiranja. Skraćeno rečeno: započinjajući začetak filozofiranja i početak filozofiranja dvije su različite stvari.

Još nas više zapliće u teškoće pitanje kraja filozofije. Je li uopće smisleno govoriti o kraju filozofije, kad je bjelodan njezin današnji neslućeni akademski razmah u brojnim filozofskim školama, smjerovima, strujama? No možda je kraj filozofije takav da se prigađa unatoč tom razmahu akademske »filozofije« ili čak s njim? Dakako da je odgovor na takvo pitanje moguć samo mišljenju. Pitanje je da li je mišljenje započinjućeg začetka filozofije i njezina kraja uopće još moguće kao filozofsko mišljenje dosadašnjeg načina? Što je naime sama stvar filozofiranja? Stvar je očito ono što je dalo misliti velikim filozofima njezine povijesti i što je određivalo i načine filozofskog mišljenja. To je zapravo sama stvar filozofskog mišljenja. No to nije neka uobičajena stvar, nego je takva »stvar« koja bitno po-gađa samog filozofski mislećeg čovjeka. Zato je imenujem stvar. Kako ga pogađa i pogađa li ga uopće, opet je pitanje.

Govorenje o započinjajućem začetku i o kraju filozofije ima smisao samo ako je sama stvar filozofije bitno povijesna. Povijest bi filozofije tada proishodila iz povijesnosti same njezine stvari, a ne samo iz vremenskog brojanja nastanka velikih filozofija predaje. Tako nalijeće promišljanje na nezamjenljivost uobičajene historiologije filozofskih zdanja i povijesti filozofije iz povijesnosti same njezine stvari. No povijesnost je same stvari (bivstvujućeg bivstvovanja) u obzorju filozofije nemoguće pitanje, budući da ju je ona mislila kao ono nad-vremensko, vječno. Takva bi se povijest filozofije po povijesnosti njezine same stvari ponorno razlikovala od dosadanje filozofije, kao i od historiologije nje same. I samo po toj povijesnosti same stvari filozofije bilo bi moguće govoriti o njezinu bitnom začetku i kraju. A to unutar obzorja dosadanje filozofije same nije bilo i nije moguće, jer nikada nije mislila povijesnost svoje noseće stvari. Ni Hegelova ni Marxova ni Nietzscheova.

Iz velikih filozofija predaje razabiremo da je stvar svake filozofije bivstvujuće bivstvovanja odnosno bivstvovanje bivstvujućeg kao međusobna razlika i supripadnost. Ako to stoji, tada ne možemo izbjeći pitanje: Kako bivstvovanje bivstvujućeg i samo bivstvujuće mogu biti povijesni? Do odgovora ne možemo doći drukčije nego samo tako da se sami misleći probijemo kroz filozofije predaje prema njihovu, njima samima skrivenu počelu, koje je njima samima skrovita tajna njihova svakoputnog početka filozofiranja.

Mnogima se u modernom dobu činilo da je filozofije kraj zato jer su razvijene znanosti zauzele sva područja bivstvujućeg. Svojim istraživanjem znanosti su prevladale filozofsku spekulaciju o bivstvujućem svojim dokazivim istraživanjem. Zato se činilo da filozofija tako reći nema više neki svoj samosvojni predmet. No istražuju li znanosti bivstvujuće kao bivstvujuće? O tome možemo već unaprijed sumnjati. Jer pitanje o bivstvujućem kao bivstvujućem pita o njegovu bivstvovanju. Bivstvovanje pak nikada nije tematski predmet istraživanja nijedne posebne znanosti upravo zbog njezine znanstvenosti, njezine metode. Potom su ustanovljavali da filozofija nije kadra za nikakvo razviće, dočim se znanosti neprestance razvijaju i množe svoje mnogostruko korisne spoznaje i konstatacije. Razvijena znanost se zato čini poput smrti filozofije, poput njezina uboga kraja. Misli se filozofije sada mogu stjecati samo još u različite neznanstvene svjetonazore i ideologije. Tako se činilo. No takva tumačenja su prenagljena, površna, besmislena.

Zaboravljaju naime da su svi temeljni kategorijalni oblici znanstvenog uma kao ujedno temeljni kategorijalni oblici njihova spoznajnog uma upravo po velikoj filozofiji ispostavljene i razvijene mogućnosti svih znanosti i svih njihovih predmeta. Bez tih temelja znanosti ne bi bile moguće. Zaboravljaju da se danas nahodimo u posvema »filozoficiranom svijetu«, dakle u svijetu kao produktu djelatnih znanosti, koji jest to samo po filozofiji koja je u nj potonula. I ako sada dopustimo ono što treba u nastavku promišljanja izvesti, tada povijesni kraj filozofije znači tek neki prikriveni način bezuvjetne vladavine njezine stvari, a ne tek kraj.

No takva besmislena tumačenja pritom zaboravljaju još važniji problem čovjeka. Sve ljudske individualne i društvene i privredne pojave i stanja svijeta postali su tematskim predmetima mnogih suvremenih humanističkih i društvenih znanosti: antropologije, etnologije, psihologije, psihoanalize, sociologije, historiografije, filologije, kulturologije i teorija interkulturalnosti i multikulturalnosti, strukturalne teorije i kritičke teorije ideologija, politologije, mediologije, komunikologije, informatike, lingvistike, semiologije, semantike, religiologije, teorije upravljanja, teorije terorizma, komunitarizma, ekologije, pedagogike, dijetetike, medicinske znanosti, farmakologije, gerontologije i tanatologije, deontologije različitih područja, aksiologije, estetike i tako dalje i tako dalje. Danas bi čak mikrobiologija trebala odlučivati o ljudskosti.

Ali nešto negdje ne štima. Svim humanističkim i društvenim znanostima današnjosti manjka temeljno znanje o tome tko je, kako je i po čemu je povijesni čovjek sada zapravo čovjek; i što je s tim u vezi zapravo društvo. Čovjeka uzimaju s neupitnom samorazumljivošću. Stara filozofska tumačenja biti ili ideje čovjeka danas su posve izblijedila. Samo pitanje o biti čovjeka iščezlo je u svijesti današnjeg čovjeka znanosti. Ali to ne samo po nekoj samovolji ili intelektualnoj manjkavosti, nego po strogoj metodičkoj određenosti tih humanističkih znanosti. Čovjek znanosti ne zna više tko je, po čemu je, što ga čini čovjekom. To nije samo neznanje, nego je neko odsuće koje ga ugrožava onečovječenjem.

Ako bi tako bilo u pogledu samoga čovjeka i društva i samih znanosti, tada bi nas začetak i kraj filozofije pogodili kao veliko i neizbježno pitanje drukčijeg razgovora s filozofijom predaje, kao što je još i danas u akademskoj navadi. A prije svega tko smo tada mi sami. Pokusno stupamo na put takvog drukčijeg mišljenja, mišljenja koje nije više filozofsko u dosadanjem smislu filozofije. Pritom moramo ponajprije razbistriti pitanje: Što su filozofije zapravo mislile pod bivstvovanjem bivstvujućeg?

Pitanje začetka i kraja filozofije očito nije ni samorazumljivo ni lagano. Kakav je zapravo smisao začetka i kraja filozofije? Je li razmišljanje o tome možda filozofiji izvanjsko? S izvanjskim pogledima na filozofiju u našem se vremenu susrećemo posvuda. No izvanjske refleksije o filozofiji nikada nisu filozofsko mišljenje i zato su za samu filozofiju neobvezujuće. U čemu je zapravo takvo izvanjsko gledanje na filozofiju? Očito je takvo da ili posvema previđa ili na neki način zanemaruje samu stvar filozofskog mišljenja. To je takvo razmišljanje o filozofiji koje ne uzima u obzir samu njezinu noseću stvar, nego se drži samo verbalnog sklopa filozofije.

Pod stvari tu nije mišljena nekakva stvar sama o sebi, nego samo ona jedinstvena »stvar« koja se tiče i pogađa mislećeg čovjeka te je tako stvar onog mišljenja koje se imenuje filozofijom. Ta pogođenost kao ras-položenost čovjeka i njegova mišljenja zajedno s govorom jest navlastiti način sveze ili odnosa supripadnosti različitog: bivstvovanja i bivstvujućeg tako da je čovjek sam bivstvujući na takav način. Takva pogođenost tom stvari jest ras-položenost (otvorenost) za pitanja i istraživanja te stvari. Upravo stoga stvar nije neka od čovjeka odvojena stvar, niti pak nešto samo ljudsko. Upravo iz te stvari same izvire i pitanje o začetku, povijesti i kraju filozofije. Tematski predmeti drugih znanosti i svega njihova istraživanja nikada na takav način ne pogađaju samu bit čovjeka ni bivstvovanje stvari svijeta.

No tko je zapravo taj koji danas pita o začetku i kraju filozofije? Tko smije i mora postaviti takvo pitanje? Otkud pridolazi nužda za takva pitanja, dopustimo li mogućnost da nisu proizvoljna, nego na još nejasan način izviru iz povijesti same stvari filozofije i pogađaju čovjeka i njegov svijet u cjelini?

Nije li već samoj filozofiji svojstveno promišljanje o njezinu začetku i njezinu kraju? Platon i Aristotel u svojoj velikoj izvedenoj filozofiji izričito govore o začetku filozofiranja, kojeg pobuđuje raspoloženje čuđenja i neprilike, stiske u neznanju odgovora na pitanje o bivstvovanju bivstvujućeg, koje se oglašava u svim riječima govora.

Hegel u svojem sistemu apsolutne znanosti apsolutnog duha kao dovršenja i kraja filozofije izričito i iscrpno razmatra začetak i kraj filozofije kao ljubavi spram mudrosti/znanosti. Upravo se kod njega mora promišljanje sada posebice zaustaviti. Kako Hegel, koji sažimlje supstancijalni sadržaj sve velike filozofije od njezina početka do svoje dovršene apsolutne znanosti, misli začetak i kraj filozofije? Iscrpno je razmatrao začetak filozofije u poglavlju svoje »Logike« pod naslovom »Čime mora započeti filozofija?« Iznijet ću samo najbitnije postavke.

Ustanovljava da je filozofija imala na volju samo dva protustavljena tumačenja svojega začetka, koji je ili neposredan ili posredovan. Njegovo promišljanje pokazuje da je opreka među njima beznačajna, jer oba neodvojivo međusobno pripadaju začetku. To neposredno i posredovano začetka jest čisto bivstvovanje. Izričito kaže: »Začetak je dakle čisto bivstvovanje«. »Čisto« znači: bez bilo kakve odredbe. Ta bezodredbenost bivstvovanja je negacija i zato nebivstvovanje: čisto ništa. Zato izričito kaže: »U prirodi samog začetka jest da je začetak bivstvovanje i ništa drugo. … Začetak je istost bivstvovanja i onog ništa – ili nebivstvovanje koje je ujedno bivstvovanje i bivstvovanje koje je ujedno nebivstvovanje.« Jedno je negacija drugog i obrnuto. Zato začetak sadrži istost čistog bivstvovanja i čistog ništa.

No kako je moguće da je začetak istodobno neposredan i posredovan? Tako da je začetak apsolutne znanosti i njezin kraj kao dovršenje znanosti u sebe zaključan beskrajni krug. To zadnje kao rezultat izvođenja apsolutne znanosti jest ono iz čega proishodi ono prvo/začetno, koje je ponajprije nastupilo kao neposredovano (dano!), a iz kraja/rezultata se pokazuje kao posredovano. Dakle, začetak – čisto bivstvovanje – postavljen je po samoproizvođenoj apsolutnoj ideji, koja je u svojoj spoznanosti apsolutni duh apsolutne znanosti. Apsolutni duh u svojem kruženju u samom sebi postavlja i svoj začetak. Zaključak promišljanja: »Bitno za znanost nije to da je nešto čisto neposredovano
[= čisto bivstvovanje!] začetak, nego da je cjelina znanosti kruženje u samome sebi, u kojem prvo [začetak] postaje i zadnje [kraj kao dovršenje], a zadnje postaje također prvo.«

Ovako je, kažem li jednostavno: bivstvovanje kao neposredovani začetak filozofije (još ne dovršene kao znanosti) jest samo već postavljeno – dakle posredovano! – svojim krajem: izvedenim apsolutnim duhom. Vječno kruženje apsolutnog duha u sebi samom nema izvan sebe ni začetka ni kraja, nego je u oboje on sam u sebi samom – apsolutan. Jasno je sada i to da je u svakoj filozofiji, posebice u Hegelovoj kao dovršenoj apsolutnoj znanosti, bivstvovanje postavljeno ili pred-stavljeno spoznavajućim: umom, duhom, apsolutom. Bivstvovanje je samo predstavljenost. O nekom raspoloženju čuđenja i neprilike/stiske radi neznanja bivstvovanja kod Hegela nema više ni traga. Jer tako shvaćena filozofija zapravo nema ni začetak ni kraj, budući je u sebe zaključani vječni krug. Filozofiji stoga nije svojstvena ni povijesnost, budući da je povijest filozofije razložena kao razviće mišljenja/pojma. Tako kaže u Uvodu u Enciklopediju:

»Isto razviće mišljenja koje se prikazuje u povijesti filozofije, prikazuje se u samoj [Hegelovoj] filozofiji, ali oslobođeno od one povijesne izvanjskosti, čisto u elementu mišljenja.« (§14)

I to »razviće mišljenja« jest kretanje ideje, jer: »filozofija opaža jedino ideju koja nije tako nemoćna da bi samo trebala da bude, a nije zbiljska …« (§6)

Ta golema »razvojna sinteza« svih filozofija briše njihovu povijesnost i pretvara je u bezvremenu/vječnu logiku razvića pojma. U svojem obzorju izvodi Hegelova apsolutna znanost apsolutnog duha bezobzirno nasilje nedopuštanja nesvodive autentičnosti negdanjih velikih filozofija. S njom više nije moguća nikakva nova filozofija. Nakon Hegela su Marx i Nietzsche, veliki prevratni mislioci na prijelomu moderne epohe svjetske povijesti, svu negdanju filozofiju, uključujući Hegelovu, kritički odbacili, premda je njihovo mišljenje ostalo posvema ovisno o temeljnoj pojmovnosti filozofije: nisu se probili kroz nju, ostali su antifilozofi. Otada više nije nastala nikakva nova povijesna filozofija, unatoč velikom razmahu mnogovrsnih »akademskih filozofija.«

No Hegelova apsolutna znanost apsolutnog duha zatvorena je u subjektivitet kao Leibnizova u monadu. To upućuje da po njoj spoznatu vaseljenu/sve-stvo okružuje ponorna praznina i tmina onoga ništa, koje pak nije onaj apsolutom posredovani pojam onoga ništa na začetku njegove »Znanosti logike«, budući da nije samo pojam, nego nepotiskiva užasnost koju Hegel u svojem apsolutnom sistemu nije pustio do riječi, niti je pak uočio užas tog ništa. A jer se čovjeku, koji nije apsolutni duh, unatoč tome javlja u užasu ništa, i iz Hegelova apsolutnog sistema znanosti duha javlja se nihilizam tog duha. Nihilizam je tik pred vratima kuće svijeta.

Kako stoji stvar za nas današnje sa začetkom i krajem filozofije? Nije li bivstvovanje kao ništavnost, nije li ništavnost bivstvovanja naš problem, naš zastrti strah? Je li naše današnje pitanje začetka i kraja filozofije isto ili različito ili posvema drukčije od unutarfilozofskog spominjanja i tumačenja njezina začetka i kraja? Ako je posve drukčije, tada ta drugost pretpostavlja da se onaj tko misaono postavlja takvo posve drukčije pitanje začetka i kraja filozofije probio kroz filozofiju, dakle kroz njezinu povijesnu stvar samu. Probio kroz u ono njezino izvorište ili počelo koje se čitavoj filozofiji uskratilo u skrovitost i zaborav, premda je upravo ta odsutnost uskraćenog prizvala svakoputni početak filozofiranja. To je neuobičajeno i zato nejasno, no nadaje se razjašnjenju. Upravo ta odsutnost i manjkanje jest glas onog Ništa Bivstvovanja.

No ako sada barem pokusno dopustimo tu mogućnost, s njom se naviješta nešto iznenađujuće. Naime to da – s obzirom na samu stvar filozofije mišljen – začetak i kraj filozofije nisu mislivi u obzorju dosadanje filozofije. Samo skok iz filozofije »natrag« u njezin, njoj samoj skroviti, izvor i tajnu, otvara nuždu promišljanja njezina započinjujućeg začetka i njezina kraja. To znači da je moguće osvijestiti prvi začetak samo nakon prethodna osvještenja drugog i drukčijeg začetka mišljenja, ali ne neposredno. Jer tajna je bit Bivstvovanja samog u koji uskače taj skok. A to je moguće samo jer je onaj misleći kao čovjek po svojoj biti već kao biće Bivstvovanja odvajkada u nekoj nemišljenoj svezi ili supripadnosti s Ništa i Bivstvovanjem. No ta se mogućnost prigađa samo ukoliko je povijest stvari filozofije već odvajkada (pred-) povijest nihilizma kao ništavnosti bivstvovanja. Ništa nihilizma kraja povijesti prostrijeli mislećeg čovjeka kao ona ras-položenost koja mu otkriva skrovitu tajnu filozofije kao uskraćenost Bivstvovanja. I to tako da se ta uskraćenost pokazuje kao najdalja Darežljivost: kao zadnja istina onog Ništa Bivstvovanja samog. Zato nihilizam nije nešto samo negativno, loše i prezreno; i zato ne nasjedajmo raširenom mnijenju da je bivstvovanje samo najopćenitija i najpraznija apstrakcija, tako reći isparujući dim realnosti, kao što je rekao nihilist Nietzsche.

Spomenuta je uskraćenost čovjeku prisutna odsutnost kao Bivstvovanje samo. Uskraćivanje Bivstvovanja je uskraćenost njega samoga po njemu samom. Čovjek je po svojoj biti kao biće Bivstvovanja svagda već i dakle već prije filozofije u nekoj svezi ili supripadnosti s Ništa i Bivstvovanjem. A to je moguće samo ako ljudsko biće i Bivstvovanje već praizvorno pripadaju zajedno tako da dar supripadnosti bića i Bivstvovanja tek podaruje biće i Bivstvovanje/Ništa u njihovo raz-bližavanje tako da tek po tom daru jesu to što jesu. Ali što je bit te supripadnosti ako ne Darežljivost kao Istina Bivstvovanja i onog Ništa? Darežljivost, dar koje jesu biće i Bivstvovanje u supripadnosti, jest ona nemišljena tajna sveg filozofiranja koju filozofija nikada nije mislila, budući da je ona sama povijest uskraćenosti, koja se i sama uskratila, no mislećeg je ipak pogodila kao odsutnost i nedostajanje koje ga je gonilo u filozofiranje. Navedeno je samo prethodni oris dublje biti onog odnosa supripadnosti ljudskog bića i Bivstvovanja/Ništa, koji upravo to biće odlikuje pred svim drugim bićem. Zato je bit odnosa supripadnosti bića i Bivstvovanja/Ništa jedinstveni, samo čovjeku svojstveni, navlastiti način ontološke razlike bivstvovanja bivstvujućeg. Bez osvještenja te bivstvovne razlike, nema puta u filozofiju.

I još ovo treba spomenuti: Nije posrijedi ni kritika, ni odbacivanje ili pak napuštanje filozofije, a niti njezino dopunjavanje ili popravljanje. Posrijedi je oslobađanje filozofije u njezino vlastito povijesno obzorje što ga ocrtava njezina stvar i u kojem ima – barem privremeno – svoju valjanost kao i po njoj zasnovane i omogućene znanosti. A ipak tako da se misleći čovjek tim promišljanjem u preskoku oslobađa svoje zatočenosti i zarobljenosti i smješta u drukčije mjesto biti svoje ljudskosti: u biće Bivstvovanja. Time se i oslobađa za mogućnost drukčijeg mišljenja, naime mišljenja istine kao Ne-skrivenosti Bivstvovanja samog, a ne samo bivstvujućeg kao prisutnog. I možda tek s tim obratom filozofija prelazi iz ljubavi spram mudrosti/znanosti u ljubav spram onog mudrog samog (to sophón), što ga spominje stari Heraklit i što ga danas, na kraju povijesti filozofije, moramo domisliti kao Darežljivost, koja je Istina/bit Bivstvovanja samog kao podarene supripadnosti s ljudskim bićem.

Što dakle znači: probiti se kroz svu dosadanju filozofiju njezine velike predaje? Time nije mišljeno samo to da se mora onaj koji tako pita studijski podučiti o filozofijama velikih filozofa njezine povijesti i tako odvojiti autentičnu filozofiju po njezinoj povijesnoj stvari samoj od »filozofija« samo po imenu, koje se danas množe po neograničenoj akademskoj profesorskoj produkciji. No i ujedno i prije svega nužno je da i samo osviješteno prebiva samu stvar kraja povijesti filozofije kao povijesti uskraćenosti. Da dakle osviješteno prebiva i podnosi onu stvar koja se događa kao svjetska povijest (post-)moderne epohe, dakle naše današnjosti: to događanje prepoznajemo kao nihilizam.

Drugim riječima: ne samo da je samo filozofski učenjak, koji poznaje sve filozofeme velikih filozofa, nego da prije svega on sam misleći osviješteno prebiva ono današnje svjetsko povijesno prebivanje i događanje europskosti što ga nosi sama povijesna stvar filozofije u njezinoj konačnoj formaciji i koja se stječe u nemišljeni fundus današnjih znanosti i sveg znanstvenog proizvođenja. Ukratko, osviješteno mora prebivati i podnositi kraj povijesti same stvari filozofije koja određuje povijest današnjeg svijeta u cjelini kao nihilizam. I ne naposljetku, da riskira to i misliti i iskazati kao vladajući nihilizam, bit kojeg je ono ništavno istine i bivstvovanja svega; i što ga filozofija nikada nije mislila (Nietzsche je naime mislio nihilizam samo kao izraz dekadencije čovjeka; Nietzsche je nihilizam samo vrednovao). Da dakle doista i autentično osviješteno podnosi »filozoficirani« nesvijet današnjosti kao (post-) moderne epohe svjetske povijesti europskosti; i da riskira mišljenje i iskazivanje tog povijesnog nesvijeta nihilizma kao najviše opasnosti raščovječenja čovjeka, rastvarenosti stvari, razsvjetovljenosti svijeta, razboženosti boga, što se događa iz središta onog ništavnog Bivstvovanja kao nihilizam. Osvještenje takvog kraja povijesti uskraćenosti Bivstvovanja izvire iz obrata skrivene uskraćenosti u Darežljivost. Time se počinje odvijati promišljanje filozofije kao povijesti uskraćenosti. Jer osvještenje uskraćenosti je već dar Darežljivosti kao biti/Istine Bivstvovanja. Sama uskraćenost je dar Darežljivosti. Taj obrat priziva drukčije mišljenje povijesti Bivstvovanja iz drugog začetka filozofije u obzorju pitanja o danosti/daru Bivstvovanja samog kao ne više mišljena iz bivstvujućeg. No taj obrat je kao obrat povijesti ujedno začetak događanja drukčijeg svijeta u vrijeme najgore stiske i krize ljudstva. Dakako uz pretpostavku da čovjek ne samo osvijesti taj obrat, nego ujedno prihvati dar drukčijeg sebe: kao bića Bivstvovanja.

Današnji »svijet« epohe kraja povijesti filozofije iz prvog začetka jest filozofski svijet, »filozoficirani« svijet stvari u cjelini kao proizvod sveobuhvatne produktivne djelatnosti znanosti, ako su te zasnovane po filozofiji. Razvijene znanosti omogućuju i upravljaju beskrajnim, u sebe zaključanim kružnim procesom samoproizvodećeg proizvođenja, bez znanja o počelu ili pokretaču tog vječnog kruženja jednakog. Čovjek sam je u tom kružnom procesu i po njemu proizvođen kao raspoloživ za njega: na bezbrojne načine stručno osposobljen za znanstveno proizvođenje raspoloživog za proizvođenje. Time je izbačen iz svoje ljudskosti: jest »životinja znanstvenog proizvođenja« i informacijskog društva svjetskog interneta, što je povijesno dovršenje grčke začetne filozofske odredbe biti čovjeka kao »životinje koja ima um/logos« (zóon nóon/lógon échon), premda ova nije izjednačiva s onom. U tu je bit europski čovjek, čovjek europskosti, bio povijesno preobražen bez obzira na »nacionalne identitete« kao ograničenosti. Ključnu ulogu pri toj preobrazbi čovjeka imali su humanistički odgoj i obrazovanje, a ostvarivalo ju je u novom vijeku prije svega znanstveno proizvođenje, koje je zahtijevalo takvog čovjeka: mnogostruko raspoloživog za mnogovrsne djelatnosti u svojem procesu. Veliki korak u toj preobrazbi ispunila je novovjekovna prosvjetiteljska revolucija, jezgra i naputak koje jest filozofija subjektiviteta duha od Descartesa do Hegela, koja je bila svjetlost prosvjetiteljske revolucije novog vijeka europske povijesti i koja je prožela žarom novi svijet.

Osvještenje i mišljenje te bivstvovne povijesti moguće je pak samo iz drukčijeg ishodišta nego što je dosadanja filozofija. Drukčije mišljenje nije izvodivo iz dosadanje filozofije prvog začetka. Između njih je ponor, skok. Taj skok imenuje diskontinuitet između tog drukčijeg mišljenja i filozofije u cjeloti njezine povijesti. Tek proboj u skrovitu tajnu čitave filozofije omogućuje drukčije mišljenje iz drugog začetka. Ta je tajna uskraćenost Bivstvovanja i njegovo uskraćivanje u skrovitost. Obrat skrovite uskraćenosti Bivstvovanja u otkrivenost Bivstvovanja kao Darežljivosti polučuje drukčije pitanje Bivstvovanja. Time mišljenje silazi u sam temelj pitanja o bivstvujućem kao vodećem pitanju svekolike filozofije. Drukčije mišljenje slijedi pitanje Bivstvovanja samog kao svoje temeljno pitanje i kao takvo ono je mogući drugi začetak drukčije filozofije samo po Darežljivosti.

Drukčije mišljenje iz drugog začetka seže pod postojeći nesvijet nihilizma globalizirane europskosti i njezinih  neizmjernih, svagda aktualnih i akutnih problema, nužno rješavanje kojih ne seže preko tog nesvijeta, nego ga čuva kao »vječno ponovno došašće jednakog« bez budućnosti, kao svagda samo produljena sadašnjost. Drukčije mišljenje na vodilji pitanja Istine Bitka samog seže pod, odnosno natrag prema onoj mogućoj budućnosti, koja se naviješta upravo s osviještenim događanjem kraja povijesti uskraćivanja i probijanja nihilizma konačne epohe povijesti europskosti. Jer seže natrag i pod bezdimenzionalnu puku sadanjost nihilizma epohe, ne rješava tekuće probleme nesvijeta, nego ponajprije oslobađa čovjeka identifikacije s njim. Ta se događa na način raspoloživosti čovjeka za uzdržavanje »vječnog kruženja jednakog« – nakon Nietzschea prvi put iskušana kao ekstremni nihilizam, bit kojeg je beskrajno znanstveno proizvođenje.

Do čega je zapravo stalo drukčijem mišljenju na putu prema filozofiji iz drugog začetka i time na kraju povijesti same stvari filozofije iz prvog začetka? Ili drukčije pitano: Što priziva mišljenje?

Kad govorimo o začetku i kraju filozofije iz njezina prvog začetka, na neki smo način već pri drugom začetku drukčijeg mišljenja koje nije više filozofija u njezinu dosadanjem smislu. Osvještenje nihilizma kao onog ništavnog Bivstvovanja goni mislećeg čovjeka pred neizbježno pitanje Bivstvovanja odnosno pitanje Istine Bivstvovanja samog, što ga ponor smisla odvaja od negdanjeg filozofskog pitanja o bivstvujućem i njegovu bivstvovanju. [Uporaba velikog i malog slova u riječi Bivstvovanje upućuje na bitnu drugost Bivstvovanja kao svari filozofije iz drugog začetka, a bivstvovanje s malim slovom upućuje na stvar filozofije iz prvog začetka. Velikim i malim zapisano bivstvovanje upućuje na diskontinuitet pitanja o bivstvovanju bivstvujućeg i pitanja o Istini Bivstvovanja samog.] Taj ponor razlučivanja jest skok, diskontinuitet između filozofije iz prvog začetka i moguće drukčije filozofije iz drugog začetka. Diskontinuitet između istine bivstvovanja bivstvujućeg i Istine Bivstvovanja samog. Diskontinuitet između pitanja o bivstvujućem i pitanja Istine Bivstvovanja samog. Diskontinuitet između istine kao svojstva iskaza ili logosa prve znanosti i Istine kao čistine skrovitosti, koja je Bivstvovanje samo bez odredbenog obzira u odnosu na bivstvujuće. Diskontinuitet između negdanje biti čovjeka kao životinje znanosti odnosno životinje uma i po samoj Darežljivosti (Bivstvovanja) podarene supripadnosti bića Bivstvovanja kao drukčije biti čovjeka. Diskontinuitet između poimanja bivstvujućeg kao predmeta odnosno kao raspoloživog i mišljenja stvari svijeta kao prijepora neba i zemlje, kako je sabran u svakoj stvari.

Posebice pak moram na ovom mjestu spomenuti da ovaj diskontinuitet odnosno skok nije ljudski čin raz-lučivanja. Skok smisla Bitka je ponajprije obrat uskraćenosti (Bivstvovanja) u Darežljivost (Bivstvovanja); dakle revolutio Istine Bivstvovanja samog i zato nikada rezultat nekog čovjekova nastojanja. I ako je čovjek u bivstvovnom smislu biće Bivstvovanja već odvajkada u nekoj supripadnosti s Bivstvovanjem kao uskraćenošću, povlači obrat uskraćenosti u Darežljivost za sobom ujedno preobraćenje dotadanje filozofsko-metafizičke biti čovjeka (animal rationale) u biće Bivstvovanja. Obrat/revolutio Bivstvovanja ujedno je bivstvovni preobrat čovjeka u biće Bivstvovanja i tako u svoj iskon. U tome dakle čovjek sudjeluje, to mu je palo u dio, no ne po nekakvoj odluci sebe sama po svojoj volji za moć. Zato taj obrat Bivstvovanja nije izmišljotina mislioca, nego povijesna prigoda iz koje on tek misli i iskazuje riječ. Skok je misliv samo iz pamćenja onog obrata biti Bivstvovanja koji mislećem otvara mogućnost otkrivanja obrata kao mišljenja iz drugog začetka. Jer upravo taj obrat jest drugi začetak drukčije povijesti Bivstvovanja, a time i drukčijeg mišljenja. Tako prelazi i svijet u svoju izvornu bit kao sklad protivnosti čistine i skrovitosti u međuprostor između neba i zemlje. Taj svijet je svijet čistine skrovitosti ili Ne-skrovitosti Bivstvovanja. No tek se tim obratom mislećem čovjeku otkriva bit nihilizma. Jer je Nietzscheu, kao »prvom savršenom nihilistu Europe«, kako se sam označio, bit nihilizma ostala skrovita, jer je nije mislio, nego samo vrednovao kao izražaj dekadencije čovjeka.

Oni misleći iz drugog začetka mišljenja, naime iz biti Bivstvovanja kao Darežljivosti, moraju se bez krzmanja izručiti samom bezdanu (onom Ništa) Bivstvovanja i zasnovati temelj opstojanja čovjeka i svih stvari svijeta, kako bi se iz svoje današnje ništavnosti kao proizvodne raspoloživosti povratile u otvorenost prijepora i sklada neba i zemlje, čistine i skrovitosti kao svijeta. Bivstvujuće je na kraju svoje povijesti iz prvog začetka prešlo u raspoloživost raspoloživog, izvan te relacije kao biti-za-drugo je ništa ništavnosti. Ta relativnost nije više misliva kao istodobno osebičnost, kako je to domislio Hegel u proslovu Fenomenologije duha, što su ga urednici izdanja imenovali »Uvod«.

Zasnovati temelj Bivstvovanja svih stvari svijeta nad bezdanom njega samog (onog Ništa!) znači zasnovati bit čovjeka kao biće Bivstvovanja, koje drži i čuva sve stvari svijeta nad bezdanom onog Ništa. Jer upravo u užasu onog Ništa oglašava se već Bivstvovanje samo, budući da se otkriva Ništa samo zajedno s Bivstvovanjem: osvještenje biti nihilizma kao ništavnosti Bivstvovanja moguće je samo po daru biti Bivstvovanja kao Darežljivosti. Biće Bivstvovanja se drži naspram Ništa i na taj način kod Bivstvovanja te tako čuva stvari svijeta u njihovu svjetskom stvaro-bivstvovanju. To čuvanje nije ono znanstveno proizvođenje raspoloživog za uporabu u beskrajnosti proizvođenja, nego je dopuštanje i čuvanje njihova stvaro-bivstvovanja, koje sabire prijepor i sklad neba i zemlje, stvaro-bivstvovanje sklada čistine skrovitosti, dakle svijeta. Svaka stvar svijeta o-sporava u sebi svoju svjetskost: sklad i prijepor/spor neba i zemlje.

S korakom mislioca – utemeljitelja Istine Bivstvovanja – natrag u njegov bezdan, pomiče se bivstvujuće u svoju postojanost, koja više nije misliva kao vječna prisutnost, nego kao dar Darežljivosti međuprostora neba i zemlje kao čistine skrovitosti, kao što prebiva Ne-skrovitost Bivstvovanja. Bivstvovanje rabi mislioce – one koji silaze u bezdan; samo ih priziva, samo priziva mišljenje. Jer kad se otkrivaju stvari svijeta u čistini skrivanja kao sklada neba i zemlje, Darežljivost je već podarila tako misleće, već ih je podala i prizvala. To podarivanje i podavanje i prizivanje jest bit Bivstvovanja samog: u krajnjem dosegu misli uskraćenost se otkriva kao Darežljivost. Neiscrpan je pak obrat odnosa Bivstvovanja spram – po njemu podarenog – bivstvujućeg; neiscrpna je Darežljivost. I samo malo toga nam je dano misliti i izreći o Darežljivosti. Samo njezin odjek u nuždi uskraćenosti i napuštenosti od Bivstvovanja nam je najprije zadano misliti. No to je već za nas nadu pobuđujuće znamenje obrata uskraćenosti u Darežljivost kao bit/Istine Bivstvovanja samog, a s tim obratom ide zajedno preobraćenje biti čovjeka u biće supripadnosti s Bivstvovanjem kao darom Darežljivosti. Nepredvidljivo i neproračunljivo je vrijeme tog obrata (revolutio!). Jer vremenovanje je, kao i Bivstvovanje, i samo je dar Darežljivosti, kojeg nema bez dara bića Bivstvovanja.

Riječi mislioca ne dokazuju, nego samo pokazuju i upućuju. Riječi otkrivaju i pokazuju slobodu čuvanja istine – Ne-skrovitosti – Bivstvovanja u ostvarajima kao nuždu, koja nije prisila ni nalog, nego dar Darežljivosti. Mnogostruko je takvo čuvanje Istine Bivstvovanja u ostvarajima: kao stvaranje mislilaca, mozgala, umjetnika, pjesnika, voditelja čovječanstva. Grčki rečeno, svekoliko se takvo mozganje i stvaranje događa po diktatu Muza – Snovalja. Po njima nadareno ostvarivanje Istine Bivstvovanja u ostvarajima nikada nije i ne može biti ni stvar ljudskog projektiranja ni stvar kulture i zabave današnjih gigantskih dimenzija, niti isto tako gigantsko znanstveno proizvođenje raspoloživog. No upravo u tom današnjem gigantizmu naviješta se pozornom pogledu ono neznatno neuobičajeno i strašno: nihilizam.

Ako se otkriva bit Bivstvovanja kao Darežljivost, blizu je opasnost uskrate. Uskraćenost i Darežljivost su istost biti Bivstvovanja. Darežljivost podaruje Bivstvovanje u čistinu skrovitosti. Uskrata uskraćuje Bivstvovanje iz čistine u skrovitost. Ali tako da se ta čistina skrivanja, ta Ne-skrovitost/Istine Bivstvovanja događa kao onaj obrat Bivstvovanja koji priziva drugi začetak mišljenja i mozganja, koji već u uskrati prepoznaje Darežljivost. Tako je uskrata koja se otkriva kao uskraćenost već najdalji dar Darežljivosti. Opasnost je uskrata tada kad na svoj način tisućljeća događajućem se skrivenom vladanju tako oslabi i oslijepi i zagluši čovjeka da postane nesposoban za biće Bivstvovanja. Posebice kad ga pod prividom »veličine« pobijedi iskušenje vlasti gigantizma današnje planetarne kulture, uključujući  znanstveno proizvođenje, što ga goni volja za moć. Čovjek je u današnjem događanju nihilizma tako napušten, opustošen i prepušten vlasti svakog proizvodnog gigantizma, da se čini očekivanje njegova preobrata u biće Bivstvovanja posve beznadnim. To pak upućuje na najvišu opasnost od Bivstvovanja napuštenog čovjeka konačne epohe povijesti ništavnosti Bivstvovanja, koja zahtijeva čovjeka kao sve više znanstveno specijaliziranog i tako raspoloživog za sveobuhvatno planetarno razmahnuti beskrajni u sebe zaključani kružni proces znanstvenog proizvođenja raspoloživog za perpetuiranje svagda jednakog bezbudućnosnog proizvođenja.

Ujedno se naviješta i ono neuobičajeno; da najustrajnije uskraćivanje Bivstvovanja u krajnjem prebiva kao najdalji dar Darežljivosti, ako dopustimo da čovjeka to krajnje uskraćivanje pogodi, zgrozi i tako potrese u zgroženost kao onu ras-položenost – otvorenost – preobrata biti čovjeka u biće Bivstvovanja. Tako bi bilo ljudsko, u zgroženosti potreseno, osvještenje one opasnosti kao nihilizma – ništavnosti Bivstvovanja – već neko daljnje odzvanjanje Bivstvovanja samog i poziv bića Bivstvovanja. Osvještenje uskraćenosti otkriva u njoj Darežljivost, a to osvještenje jest već njezin dar.

Znati bit Bivstvovanja kao Darežljivost znači ne samo prepoznati uskratu kao opasnost, nego ujedno spremnost za izvlačenje iz opasnosti. Ali put je izvlačenja dug i nepredvidljiv. Najprije nam ostaje danas samo i jedino razviće pitanja Istine Bivstvovanja. Pitanje Istine/Ne-skrovitosti Bivstvovanja i nabačaja bića Bivstvovanja jest temeljna vodilja mislioca obrata Martina Heideggera. Njegovo pitanje Istine Bivstvovanja danas nijedan misleći ne može izbjeći. Nije nikakva tajna da se moja razmišljanja zbivaju u obzorju što ga je otvorio Martin Heidegger. No u tom je obzorju moguće mnogo putova.

A tko danas razumije da ono pitanje Bivstvovanja smjera na istinu – Ne-skrovitost – Bivstvovanja, bit kojeg je Darežljivost? Koliko se god osvrtao oko sebe, takvog ne vidim. Heidegger je tu stvar otvorio već sredinom tridesetih godina prijašnjeg stoljeća, no danas njegovo djelo uživa samo ignoranciju i nemogućnost razumijevanja. Pretežna većina obrazovanih hoće samo znanstvenovati, iz znanosti izvući mjerila i ciljeve svojega djelovanja, što ne vodi nikuda. Ili se pak oni najbolji u nezamijećenoj laži utapaju u »programiranju i doživljavanju kulture«. Na jednoj strani vidim idolopoklonike »prirode«, na drugoj strani vidim idolopoklonike »povijesti«, na trećoj strani vidim idolopoklonike »kulture«, na četvrtoj strani vidim mnogovrsne idolopoklonike znanstvenog proizvođenja. Sve to nije ni samovoljno niti rezultira iz nemogućnosti, niti je pak nepotrebno, niti je stvar kritike, jer slijedi nalog i izazov u skrovitost uskraćenog onog Ništa Bivstvovanja, koji zahtijeva zastiranje i skrovitost nihilizma epohe.

Iz Istine Bivstvovanja pustiti niknuti ljudsko biće, da bi se na njemu zasnovale stvari svijeta, a posred svijeta čovjek: te Heideggerove stvari – obrata – danas kao da nigdje nema. No ipak se događa ona povijest koja nadilazi svu historiju i sve postojeće, jer je uzmak u budućnost kao došašće Bivstvovanja u smislu njegova obrata (dakle revolucije njega samog). A to se danas uzima kao vic ili kao zabluda. Opetovano se hoće oživjeti mrtvu komunističko-marksističku revoluciju kao radikalnu promjenu svijeta; no ta revolucija se unatoč strašnim žrtvama pokazala nemogućom. Naime nemoguća zato jer bez obrata (revolutio) Bivstvovanja – svijeta kao bivstvujućeg u cjelini nije moguće promijeniti. S druge pak strane u središte se opet guraju religije i reklamiraju se kao jedine spasiteljice čovječanstva, nesposobne upravo u tome prepoznati svoj onemoćali današnji nihilizam, koji ne mogu izbjeći nekim otokom blaženosti u paklu. 

Tako moram zaključno reći: Istina Bivstvovanja je stalno posrijedi. Slušanje poziva mišljenja i otkrivanje obrata je posrijedi. No s riječju Bivstvovanje je svagda teškoća. Za nju je sa svom jasnoćom znao već prije više od dva i pol tisućljeća arhajski grčki mislilac Heraklit, imenovan »Mračni« (Skoteinós), koji izgovara riječ kao da je izriče za nas danas. U mojem prijevodu glasi ovako (fragment B 1):

»Za riječ bivstvovanje ljudi su svagda prebedasti i prije nego čuju i čuvši to prvo/najviše. Jer premda se sve otkriva po toj riječi, kako je ja ovdje tumačim i svaku stvar objašnjavam po njenom bivstvovanju, ljudi su ipak poput neiskusnih s tim riječima i djelima. Drugim ljudima ostaje skrovito što budni čine, kao što im je prikriveno ono što spavajući čine

Što treba današnji čitatelj takvih riječi misliti o njima? Kome mislilac to zbori? Daje li on time kakav nauk, kakvu korisnu spoznaju, uputu, upozorenje? Ili pak iz svoje prepotentno umišljene veličine samo ponižava »normalne demokratske Efežane«? Ništa od toga.

Mislilac zbori misliocu, dakle ponajprije sam sebi, kako bi u samoći osvijestio svoju samost kao po Darežljivosti podarena bića Bivstvovanja i u nju smjestio svoju ljudskost kao zasnovanu mogućnost biti čovjeka budućnosti. Mislilac ne uči, ne kritizira, ne prebacuje, ne prijeti, ne zahtijeva, ne ponižava, ne poziva na ustanak i otpor, ne miješa se u peripetije i zadaće današnjosti, ne nasjeda iskušenjima, nego skrbi za takav obrat (revolutio) Bivstvovanja koji dohodi kao dar Darežljivosti. ZA TO ljudi (još!) nemaju sluha, TO ne razumiju, već od sama začetka ne razumiju.

Da je čovjek već kao čovjek odvajkada u nekom odnosu supripadnosti s Bivstvovanjem, na to upućuje riječ, govor, lógos. S riječima govora se potiho oglašava bivstvovanje i bivstvujuće. Kada god kažemo neznatnu česticu »je«, izrekli smo bivstvovanje; i kada kažemo česticu »nije«, izrekli smo ono ništa: ono ništa dohodi svagda zajedno s bivstvovanjem. A ipak se čovjeku svagdanjosti uskraćuje Bivstvovanje u vlastitu skrovitost i zaborav te pušta čovjeka u neznanju o njemu, premda se svemu podaruje i svemu pušta da jest, unatoč svojoj skrovitosti, uskraćenosti. Upravo to neznanje o Bivstvovanju, koje dolazi s uskratom kao manjkanjem njega sama, gonilo je početak svakog velikog filozofiranja pri niti vodilji pitanja: što je bivstvujuće kao bivstvujuće, dakle u njegovu bivstvovanju. Ono izvorno Bivstvovanje samo u supripadnosti s ljudskim bićem pritom je ostajalo čitavoj filozofiji nemišljena tajna: dogodila se odsutnost po uskrati, ali je ostalo i samo uskraćeno. U tajni je od Platona nadalje sazrijevao nihilizam i na kraju povijesti filozofije izbio u svojoj dovršenosti, no ipak i dalje u skrovitosti i neosviještenosti. A i ono biće čovjeka kao njegova smrtna/konačna »bit« se u obzorju filozofije uskratilo u skrovitost i ostalo nemišljeno, zaboravljeno: zastrla ga je životinja uma/logosa.

Čim pak danas izgovoriš riječ »bivstvovanje«, mnogima i odveć mnogima je namah jasno da samo ponavljaš Martina Heideggera, o kojem se čak »zna« da je »mislilac bivstvovanja«, premda je to prepojednostavljeno. Bivstvovanje bivstvujućeg je mislila sva filozofija i Heidegger nije mislilac takvog bivstvovanja. Mnogi su čitali nešto Heideggerovo, još više nešto o njemu, no »bivstvovanje« im je ostalo praznom riječi. »Za riječ bivstvovanje ljudi su svagda prebedasti i prije nego čuju i čuvši to prvo/najviše.« U odnosu na to nema razlike između Heraklitova vremena i današnjice.

Očito je bivstvovno mišljenje u povijesti zapadnog svijeta odvajkada nedokučivo ljudima svagdanjih djela: od običnih i »djela u slobodno vrijeme« do radnih, proizvodnih, znanstvenih, gospodarskih, političkih, strukovnih, društvenih, kulturnih, vojnih itd. – u njihovim svijestima i neautentičnim znanjima. Mislilac se mora iz svega toga povući u tišinu samoće i osloboditi se buke svih iskušenja i zahtjeva za »davanjem uporabnih nauka djelatnosti tih djelatnika«, da bi mogao misliti ono što svime time vlada i jest samo povijesno, dakle ne vječno.

Danas već mnogi akademski »filozofi« ni filozofiju ne razumiju, a kamoli da bi bili kadri za skok – diskontinuitet – drukčijeg mišljenja biti Bivstvovanja kao Darežljivosti. Zato je »bivstvovanje« među akademskim »filozofima« danas neprimjerena riječ.

No takvi nam citati i osvrti i čitanja i refleksije malo pomažu pri osvještenju onoga što se uskraćuje u skrovitost i zaborav. Svagda smo odvajkada samo pri »pukim« riječima, odvajkada nam manjka neka pogođenost, neki dodir, neko iskustvo s onim skrovitim: odsutnošću po uskraćenosti. Jer bez takva vlastita iskustva s njom sve su nam pročitane ili čute riječi o njoj prazne. Čini se da ih možemo odbaciti i pri tom ništa ne gubimo. I prethodno spominjanje onog skoka u nemišljenu tajnu filozofije današnjim se čini kao skok u prazan bezdan koji je na čudan način strašilo filozofije i filozofa.

Da bismo danas na kraju povijesti filozofije doista uzmogli misliti, moramo »skočiti u bezdan«. To je skok u ono zaboravljeno odsuće po uskrati, u čemu i po čemu već jesi to što jesi: čovjek, premda danas onečovječen u životinju informacije. Skok je zato skok iz zaborava u pamćenje onoga što ti se u zaboravu naviješta po strahu i tjeskobi kao bezdan onoga ništa. Zato nema nikakva »hoćeš« ili »nećeš« ili »moraš«, jer već si tamo gdje ti je biti, premda je među njima ponor zaborava.

Taj predocrt teme doista pojašnjuje tek izvođenje teme u cjelokupnoj studiji.

Sa slovenskog preveo Mario Kopić

Ivan Urbančič, Zgodovina nihilizma, Ljubljana: Slovenska matica 2011.

(Uvodno poglavlje iz knjige koja će se u prevodu Maria Kopića pojaviti uskoro kod zagrebačkog izdavača ''Demetra'')



Pokreće Blogger.