Maurice Merleau-Ponty: Husserl na granicama fenomenologije



Budući da Husserlov Nachlass nije potpuno objavljen, nije riječ o tome da se u ovim predavanjima bude “objektivan”, da se kaže ono što je Husserl rekao ili što je neposredno podrazumijevao u cjelini postojećih tekstova. Ali čak i kada objavljivanje jednom bude završeno, da li će ova metoda dati Husserlovo “mišljenje”? Ona bi to učinila samo ako bi Husserlovo mišljenje, kao i uopće mišljenje neke fi lozofi je, bilo skup limitativno defi niranih pojmova, argumenata koji odgovaraju na nepromjenljive probleme i zaključaka koji stavljaju tačku na pitanja. Ako promišljanje mijenja smisao pojmova, pa čak i problema, ako su zaključci ishod putovanja koje je uvijek preranim prekidom preobraženo u “djelo”, rezultat rada jednog života, onda mišljenje nekog fi lozofa ne može biti određeno isključivo onim što je ono savladalo nego je potrebno uzeti u obzir i ono što je ono napokon još pokušavalo da misli. Naravno da ovo nemišljeno treba biti posvjedočeno onim riječima koje ga omeđuju ili okružuju. Međutim, riječi ovdje treba da budu shvaćene kako prema njihovim lateralnim implikacijama tako i u njihovom manifestnom i frontalnom značenju. Potrebno je ono je Husserl nazvao “poezijom povijesti filozofije” – participacija u djelatnom mišljenju koja nije tako riskantna kada se radi o nekom savremeniku a koja, po svoj prilici, predstavlja jedinu objektivnost spram nekog ko je napisao: das historisch an sich Erste ist unsere Gegenwart... 

Zašto već sada ne početi sa slušanjem tekstova koje će kompletno izdanje ovjeriti samo kao interpretaciju, ali od koje nas neće osloboditi? Ovaj pokušaj se nameće s obzirom na buku i diskusije koje se kao i uvijek javljaju povodom neke posmrtne poruke, budući da se bilo pribojava ili priželjkuje objelodanjivanje činjenice da je Husserl “skrenuo” u iracionalni smisao za koji se vjeruje da pripada Heideggeru. Ovdje je dodir sa tekstovima najbolji lijek. Upravo smo u tom duhu ove godine htjeli da prevedemo i komentiramo dva teksta. Prvi bijaše Die Frage nach dem Ursprung der Geometrie als intentionalhistorisches Problem. Ako geometrija ima jednu historiju koja nije završena, koja ostaje otvorena – i ako ona ipak formira jedan korpus, sistem, Totalsinn, gdje se u početnim postupcima, kako se čini, briše ono što je parcijalno i kontingentno, onda to nije slučajno; idealnost i povijesnost proizlaze iz istog izvora. Samo što je potrebno, da bi ga pronašli, ocrtati treću dimenziju između serije događaja i bezvremenog smisla, dimenziju povijesti kao dubine ili idealnosti kao geneze. Inicijalni postupci i svi kasniji postupci geometrije sadrže, pored njihovog manifesnog ili doslovnog smisla kakav je svaki put doživljen od strane geometričara, određen suvišak smisla: oni otvaraju jedno polje, uspostavljaju teme koje stvaralac vidi samo kao grub nacrt za budućnost (Urstiftung), no koji predat (tradiert) sljedećim generacijama zajedno sa prvim tekovinama postaje upotrebljiv nekom vrstom drugotne kreacije (Nachstiftung), gdje se opet iznova otvaraju prostori mišljenju, sve dok sa iscrpljivanjem toka razvoja u nekoj posljednjoj re-kreaciji (Endstiftung) ne dođe do mutacije znanja – često vraćanjem na izvorišta ili na pobočne staze zanemarene na putu – i do reinterpretacije cjeline. Kretanje, Beweglichkeit geometrije upravo čini jedinstvo sa njenim idealnim smislom, budući da on predstavlja smisao polja, inicijacije ili otvorenosti koja sadrži kontinuiranu produkciju i reprodukciju. Osnovni učinak svake datirane i označene ideacije jeste u tome da čini izlišnim svoje doslovno ponavljanje, da pokreće kulturu prema budućnosti, da se prepušta zaboravu, da se prevazilazi, da zacrtava horizont geometrijske budućnosti, da opisuje jedan koherentan domen, pa je otuda za neku idealnu cjelovitost bitno da je rođena, ona nam se ukazuje sa jednom brazdom povijesnosti. Čak i kada ne bismo znali ništa o osnivačima geometrije, znali bismo barem da su postojali; geometrija nije nikada prirodna poput kamenja i planina, ona jeste samo u “ljudskom prostoru”, to je duhovni bitak, a duhovni bitak je onaj koji je postao (geistig geworden) ili će postati: on postoji samo za mišljenje riješeno da aktivno misli, da nastavlja, da se sve više udubljuje u nevidljivi univerzum irealnih proizvoda. Idealnost jeste povijesnost, budući da počiva na aktima, budući da je “jedini način da se shvati neka ideja u tome da se proizvede”. Ideja je neopipljiva, nevidljiva, budući da je načinjena.

Povijesnost neke ideje nije njena uključenost u seriju događaja sa jedinstvenom vremenskom lokalizacijom, u psihi nekog živog čovjeka, u nekoj vremenskoj i prostornoj tačci; ona predstavlja postavljanje jedne zadaće, koje on vrši a da mu ona naprosto ne pripada, zadaće u kojoj svoj odjek imaju prethodna razmatranja. On za svoje svjedoke poziva svu prošlost i svu budućnost kulture, a da bi prizvao svu ovu moguću povijest, on nema potrebu za dokumentima: povijest posjeduje u sebi samoj svoju tačku umetanja, na čvorištu njenog čulnog ili prirodnog bića i njenog aktivnog i produktivnog bića. Dovoljno mu je da misli da bi znao da se mišljenje gradi, da je ono kultura i povijest.

Kako shvatiti ovo obnavljanje prošlosti i prethodno posjedovanje (Vorhabe) budućnosti mišljenja u sadašnjem mišljenju? U određenom smislu geometrija i svaka geometrijska istina postoje samo jedanput, ma kako često bile mišljene od strane geometričara. Međutim, ako postoji tako nešto kao čista i oslobođena idealnost, kako to onda ona proizlazi iz prostora svijesti onoga ko je otkriva, kako se ona rađa u nekoj psihi? Ako se, naprotiv, polazi, kao što se to i čini, od njenog rođenja u nama, kako onda preći odatle na idealni bitak, s one strane svake postojeće ili moguće psihe? Može se odgovoriti jedino pozivanjem na implikacije iskustva. Neko značenje izlazi iz “prostora svijesti” kada je rečeno. Upravo na osnovu onog Sinn von Reden, ono je tu “za čitav svijet”, za svakog stvarnog ili mogućeg sagovornika. Međutim, jezik je “isprepletan” (verflochten) sa našim horizontom svijeta i ljudskosti. On je nošen našim odnošenjem sa svijetom i drugima, dok ga on također nosi i sačinjava, upravo s njim je naš horizont otvoren i beskrajan (endlos) stoga što znamo da “svaka stvar ima svoje ime”, ona za nas ima bitak i način bitka. Mišljenje geometričara nasljeđuje od ove tradicije jezika. Međutim, jezik omogućuje da određeno značenje bude svima pristupačno samo onda kada iznosi “u javnost” stvari svijeta, a geometrija nije samo svojstvo neke stvarne psihe, štaviše ona je na tom osnovu od sviju priznata. Prema tome, još nismo pružili objašnjenje o idealnom bitku.

Nismo također iscrpli ni moći govora. Već u unutrašnjosti mog prostora svijesti postoji neka vrsta poruke koja ide od mene meni; siguran sam da danas mislim istu ideju koju sam jučer mislio, budući da brazda koju je ona ostavila jeste ili bi mogla biti tačno prekrivena novim aktom produktivnog mišljenja, koji bi bio jedino istinsko dovršenje moje misli koju sam prizvao iz sjećanja: ja mislim u ovoj bliskoj prošlosti, a opet moja misao od jučer prelazi u onu od danas; postoji prodiranje pasivnog u aktivno i obratno. Govor prelazi od jednog prostora svijesti ka drugom, putem fenomena prodiranja ili širenja po istom osnovu. Kao govorni i aktivni subjekt, prodirem ka drugome koji sluša, a kao subjekt koji je pasivan i sluša, dopuštam da drugi dopre do mene. U sebi samom iskušavam, upražnjavanjem jezika, da je aktivnost svagda druga strana pasivnosti. Upravo na taj način idealnost “pravi sebi pristup” (Eintritt). Jednako kao i u mom odnosu sa sobom, tako i u mom odnosu sa drugim nema nadlijetanja i čiste idealnosti. Postoji prekrivanje pasivnosti aktivnošću: upravo tako ja mislim u drugome i sebe iskazujem. Govor nije proizvod mog aktivnog mišljenja, drugotan u odnosu na njega. On je moja praktika, moje djelovanje, moja Funktion, moja sudbina. Svaka produkcija duha jeste odgovor i poziv, ko-produkcija.

Međutim, idealni bitak istrajava izvan svake stvarne komunikacije, kada govorni subjekti spavaju ili kada više nisu u životu, pa se čini da preegzistira govoru, budući da još nisu rođeni ljudi koji će kasnije oblikovati važeće ideje i da stoga ove ideje odsada nisu ništa manje važeće. Time se idealni bitak ne postavlja izvan riječi nego nas jedino obavezuje da uvedemo suštinsku mutaciju riječi koju predstavlja pojava pisma. Upravo ono kao “virtuelna” komunikacija, kao govor jednog upućen drugom, koji nije nošen nikakvim živim subjektom i koji u principu pripada svima, priziva totalni govor, de- fi nitivno preobražava smisao riječi u idealni bitak a, osim toga, preobraća ljudsku društvenost. No, čisti smisao pisma koji sublimira postojanost stvari i komunikaciju misli jeste također okamenjeni, sedimentirani, latentni ili uspavani smisao, sve dok ga neki živi duh ne probudi. U času kada dosežemo totalni smisao, također dosežemo zaborav i odsutnost. Živi smisao se proteže dosta duže nego naše eksplicitne misli, ali on je samo otvoren i neomeđen, on nije beskonačan. Sedimentacija koja nam omogućava da više napredujemo, čini nas također ugroženim od ispražnjenih misli, njoj dugujemo iščezavanje smisla izvora. Istinito se ne može defi nirati izvan mogućnosti pogrešnog.

Ovdje dospijevamo do Husserlovih posljednjih razmišljanja o odnosu mene s drugima, o čemu nalazimo kratak pregled, dok čekamo objavljivanje zaostavštine, u uzornoj studiji Eugena Finka. Pasivnost i aktivnost, spontano “ja” i čulno vrijeme, ne mogu ostati izvanjski, budući da ja funkcioniram kao mislilac identičan kroz vrijeme i da intersubjektivnost funkcionira. Postoji, dakle, neka vrsta “situiranosti” i jednog i drugog, jedna Urgegenwart koja nema nikakvog mjesta između prije i poslije, Ur-Ich prethodan mnoštvu monada, za kojeg se više ne može reći da je u singularu, jer prethodi jedinstvu jednako kao i mnoštvu – prava “negativnost”, “pukotina”, bivanje prije razlikovanja suštine i egzistencije. Ove riječi, kako kaže Fink, trasiraju novu dimenziju za Lebenstiefe koja se otvara u spisima iz posljednjeg perioda. Međutim, ovaj spekulativni vokabular nije za Husserla ništa drugo nego oslonac deskripcije, sredstvo da se prikaže djelatnost transcendentalnog života kojeg on uvijek nastoji da shvati počevši od činjenice, analitički. Njegova fi lozofi ja se ne skraćuje u “rezultatima”, u “tačkama gledišta”. Čak i kasna Husserlova fi lozofi ja nipošto nije pohranjena žetva, posjed zadobiven za obrazovan duh, dom gdje bi se moglo lagodno smjestiti: sve je otvoreno, svi putevi vode ka otvorenom prostoru. S obzirom na vraćanje problemu idealnosti, Husserlove analize prethode Heideggerovoj misli o “jezikovanju jezika”.

One iste pojmove otvorenosti i horizonta, koje je fragment o izvoru geometrije koristio na nivou superstruktura i idealnosti, nalazimo opet počevši “odozdo” u tekstu iz 1934., Umsturz der kopernikanischen Lehre. Za kopernikanskog čovjeka u svijetu postoje samo “tijela” (Körper). Promišljanje nas treba ponovo naučiti načinu bitka koji je on izgubio iz vida, bitku “tla” (Boden), a ponajprije bitku Zemlje – one zemlje gdje živimo, koja je s onu stranu mirovanja i kretanja, bivajući temelj na kojem se razabire svako mirovanje i kretanje, koja nije sačinjena od Körper-a, bivajući “stablo iz kojeg su ovi izlučeni diobom, koja nema “mjesto”, bivajući ono što obuhvata svako mjesto, nosi sva partikularna bića ponad ništavila, kao što je Arka sačuvala živuće od potopa. Postoji srodnost između bitka zemlje i bitka mog tijela (Leib), za kojeg ne mogu tačno reći da se kreće, budući da je uvijek na istoj distanci od mene, a ova srodnost se širi i spram drugih koji mi se pojavljuju kao “druga tijela”, spram životinja koje shvaćam kao varijante moje tjelesnosti i, konačno, spram samih zemaljskih tijela budući da ih uvodim u društvo živućih kada govorim, na primjer, da kamen “leti”. U mjeri u kojoj se uzdižem u kopernikanskoj konstituciji svijeta, napuštam svoju početnu situaciju, pretvaram se u apsolutnog promatrača, zaboravljam svoje zemaljske korijene koji, međutim, hrane sve ostalo, dolazim do toga da razmatram svijet kao čisti objekt beskonačne misli pred kojom postoje samo zamjenljivi objekti. Ali, ova idealizacija ne može počivati na samoj sebi, tako da znanosti beskonačnog dospijevaju u krizu. Onaj vid bitka koji nam raskriva naše iskustvo zemlje i tijela nije kuriozum vanjske percepcije, on ima filozofsko značenje. Naša usađenost obuhvata gledište o prostoru i vremenitosti, gledište o prirodnoj kauzalnosti, gledište o našoj “teritoriji”, jednu Urhistorie koja povezuje sva stvarna ili moguća društva utoliko što sva ona nastanjuju jedan isti, u najširem smislu “zemaljski” prostor te, na kraju, jednu fi lozofi ju svijeta kao Offenheit der Umwelt, nasuprot “predstavljenoj” beskonačnosti klasičnih znanosti Prirode.

Preveo s francuskog: Ugo Vlaisavljević

Objavljeno u: Dijalog, Časopis za filozofiju i društvenu teoriju, 2008. Sarajevo

Pokreće Blogger.