Patrice Bollon: Stil kao princip


''Nema ništa iritantnije nego djela koja usklađuju bujne ideje nekog duha kojemu je cilj bio sve drugo samo ne sistem. Kakvog smisla ima Nietzscheovim idejama pripisivati navodnu koherentnost pod izgovorom da se vrte oko nekog središnjeg motiva? Nietzsche je suma držanja [summe d'attitudes] i omalovažavajuće je [rabaisser] tražiti kod njega nekakvu volju za redom, brigu za jedinstvom. Kao zatočenik svojih raspoloženja bilježio je njihove varijacije. U njegovoj filozofiji, meditaciji o vlastitim kapricima, trse se eruditi pogrešno razaznati konstante koje ona sama odbacuje''.

Nakon ovog odlomka iz Iskušenja postojanja [La Tentation d'exister] teško bi bilo posvema nevino govoriti o ''Cioranovoj filozofiji''. Tim više jer nam odmah upada u oči da ga je gotovo radikalno nemoguće posvema priključiti na jednu od tri ili četiri velike filozofske tradicije što izlaze iz grčkog svijeta, pomoću kojih je taj ničeanski ''vremenu neprimjereni (duh)'' samovoljno sažeo mišljenje – jer je u njegovim očima sve ostalo, recimo sistemi, bilo samo verbalna kreacija koncepata, uzaludna vježba u definiranju, ''mali neuvjerljivi svjetovi''.

Čudan skeptik, zapravo čudan ''idolopoklonik sumnje'', koji ustrajno žali za snagom iluzije ili pak oplakuje neuspjeh onih mračnih ''predrasuda'' na kojima se zasnivaju velike civilizacije – te u toj činjenici čak vidi objašnjenje njihove ''dekadencije'' – i po čijem je mišljenju ''sve što se računa bilo napravljeno izvan sumnje''! Osim toga i paradoksalan anarhist [libertaire], koji hvali tiranine – ''Svijet bez tirana bio bi isto tako dosadan kao životinjski vrt bez hijena'', zapisao je u Povijesti i utopiji [Histoire et Utopie] – , slobodu poima kao nadasve uništavajući ''virus'' i ide čak tako daleko da pjeva hvalospjeve Torquemadi i Neronu! Naposljetku ništa manje iznenađujući stoik, obožavatelj Marka Aurelija, koji ne može – i još više: ne želi – zauzdavati svoje instinkte i u Nepriličnosti biti rođen [De l'Inconvénient d'être né] priznaje: ''Mudrace neću više čitati. Previše su mi zla nanijeli. Trebao bih se prepustiti svojim instinktima, dopustiti svojoj ludosti da procvjeta [épanouir]. Učinio sam upravo suprotno, stavio sam masku uma i maska je naposljetku zamijenila lice i uzurpirala sve ostalo!''.

Zapravo bi Ciorana morali navesti gotovo u cjelini kako bismo mogli predočiti to posvema neodrživo i nesvrstivo stajalište koje u isti mah zagovara kako nužnost najekstremnije lucidnosti tako i nužnost najmračnije iluzije, kako kvijetističku težnju k mudrosti tako i primitivno pribjegavanje instinktima, kako mističko oduševljenje tako i vezanost za materijalizam, kako nepovjerljivost prema svakoj promjeni ili, a fortiori, prema svakom progresu, tako i romantičku neizbježnost otpora…

''Suma držanja'', ''meditacija o vlastitim kapricima'' – nisu li to i savršene definicije njegova načina mišljenja? Kao što je u svojoj knjizi U znamenju Saturna upozorila Susan Sontag, Cioranov se aforistički stil doista razlikuje od stila velike francuske moralističke škola Chamforta i La Rochefoucaulda, budući da – kao predstavnik ''ne toliko ontološkog koliko epistemološkog principa'' – ''pokazuje da je sudbina svake duboke ideje da je druga ideja, koju je ona sama stvorila, vrlo brzo matira''. Mišljenje postaje za njega dakle ''ispovijest, egzorcizam'', u kojem svaka ideja konačne, posljednje istine već po definiciji može biti samo odsutna, kao jednostavni povraćaj, pa je zato nadomješta stalno, neizbježno njihanje između određene pretpostavke i svih ograničenja što mu ih donosi vježba lucidnosti. Na Cioranovu obzorju ukratko nema ''filozofije'' u pravom značenju riječi i dakako još manje ''sistema''; nego je ''suma držanja'' koji su vlastitom voljom i čak nužno protuslovni, budući da reflektiraju meandre duše, uznemirene u traženju ''svoje '' istine.

Cioran to nije samo neprestano ilustrirao u svojim aforizmima, nego je to i – već od svojih prvih knjiga – više nego samo jednom, ako već ne teoretizirao, onda barem ''mislio'', sve dok nije postalo razlogom njegova odbacivanja filozofije. Tako možemo u Sažetom pregledu raspadanja [Précis de decomposition] iz 1949. naći famozni ''Rastanak od filozofije'', kojemu nekoliko poglavlja dalje stoji suprotstavljena očito autobiografska pohvala ''prigodnog mislioca [penseur d'occasion]''. U nadahnuću, koje podsjeća na Schopenhauera iz djela Protiv akademske filozofije, Cioran tako piše da nam ''onaj koji misli kad mu se hoće nema što reći: iznad – ili još bolje po strani – od svoje misli on nije nikome odgovoran, nikome obavezan, ne gubi i ne dobiva u borbi u kojoj nije samome sebi neprijatelj. Ništa ga ne košta vjerovati u Istinu''. U tome je zapravo prikriveno uključena Cioranova definicija vlastitog držanja ''prigodnog mislioca'', kod kojega su njegove istine, koje su samo ''sofizmi (njegovog) entuzijazma ili (njegove) otužnosti'', dio njega samoga, kako što se tiče radosti tako i što se tiče patnje: ''Sve što sam porodio svodi se na nelagode degradirane u opća mjesta''.

Osuđen na ''ustanovljavanje sama sebe tako kao i bolesnici i pjesnici'', mislilac  dakle nikada ne može biti ništa drugo do nekakav ''tajnik svojih osjećaja'', kroničar-pisac sjećanja svoje duše s jedinom svrhom da postavlja krajnje subjektivne istine, kojih usto obilježava trenutak u kojem mu se nameću i koje su dakle prolazne i nestalne? Cioran ide bez svakog oklijevanja još dalje i protuslovlje postavlja kao jedinu moguću materiju misli; tako opet u Sažetom pregledu raspadanja piše: ''Jedan duh nas očarava samo svojim nepomirljivostima, napetošću svojih pobuda, raskolom svojih mnijenja i svojih naklonosti [penchants]… Pesimist bez opojnog zanosa [ivresses], agitator nadanja bez jetkosti [aigreur], zaslužuju jedino prezir. Dostojan je povjerenja samo onaj tko nema nikakvog obzira prema svojoj prošlosti, prema uljudnosti [bienséance], logici ili obziru [consideration]… Apostol svojih promjenljivosti, on se ne opterećuje više idealom samoga sebe; njegov je temperament njegova jedina doktrina, a ćudljivost trenutaka njegovo jedino znanje''.

Mogli bismo se ukratko zadovoljiti time da Ciorana učinimo jednim od ''mislioca'' kapricioznosti  (kao opreku ''filozofa'' koji je po definiciji ''objektivniji'') koji smjera na pisce (''Filozofi pišu za profesore, mislioci za pisce'' – Rastrgnutost) ili još – u skladu s očitom filijacijom koju sam sebi pripisuje u brojnim odlomcima svojeg djela - ''kinikom'' u prvobitnom, grčkom značenju riječi, dakle, kako ga u Kritici ciničnog uma definira Peter Sloterdijk, kao ''mimičara'' vlastita tjelesnog i duševnog metabolizma; tako bismo rekli sve o njegovoj ''filozofiji''. No to nije posvema izvjesno. Jer ne samo da ''proces misli'' – kako ga naziva Susan Sontag –, što ga kao seizmograf vjerno ocrtavaju njegovi aforizmi, sadrži prilično ''konstanti'', nego pored toga u odsutnosti sistema ili nacrta sistema možda ocrtava neki ''filozofski'' put (slično kao što budizam, što ga tako često spominje, govori o ''putu'' budnosti).

Neovisno o zabrani što ju je postavilo njegovo razmatranje o Nietzscheu, u traženju se definicije tog puta vraćamo, po svemu sudeći, temeljnom Cioranovom protuslovlju: sukobu između lucidnosti i vjere, ili još prije, između skepticizma i vitalizma, što ga od svojih prvih rumunjskih knjiga – napose romantičkog djela Po visovima očajanja [Sur les Cimes du désespoir]  – nikada nije zanijekao. Iz ''rastrgnutosti'' [écartelèment], koja će mu čak primjereno koristiti kao naslov jedne od njegovih knjiga, doista proizlazi njegova cjelokupna misao, kako ono što se tiče onoga što bismo mogli nazvati njegovo političko stajalište, na pola puta gotovo – ako je to uopće moguće – na sredokraći između konzervativnog skepticizma i buntovnog anarhizma, tako i ono što se tiče njegova držanja prema Bogu, razapetog između poštovanja mističkog zanosa i božjeg, na jednoj strani, i ateizma, čak želje za bogohuljenjem, na drugoj strani – zar nije jedna od njegovih posljednjih zapisanih rečenica ta odista anarhistička parola iz djela Priznanja i anateme [Aveux et Anathèmes]: ''Čovjekova zadaća nije gotova sve dok je i jedan jedini bog uspravan''?

Zar ne postoji, zar ne bi moglo postojati nekakvo ''rješenje'' [resolution] – u značenju što ga, u muzici, ima akord ''rješenja'' [accord résolu] – tog središnjeg konflikta, koji neizostavno vodi isključenju, uzdržavanju od svakog suda i dakle nekakvom odmetništvu [désertion] od života? I zar se doista sve okončava u integralnom pesimizmu, u prepoznavanju ne-smisla svega [non-sens de tout], s kojim se naposljetku očito miri većina tumača Cioranova djela? Čini se da je riječ pri tome o nedovoljnoj interpretaciji koju pogođeni u svom djelu na više mjesta čak pobija. U djelu Suze i sveci [Des Larmes et des saints] iz 1937. godine zapisuje: ''Što više čitam pesimiste, sve više volim život. Nakon čitanja Schopenhauera, reagiram kao kakav zaručnik… Schopenhauer ima pravo kada tvrdi da je život san. Ali nedosljedan je kada umjesto da pobuđuje iluzije on ih raskrinkava, dopuštajući pri tome mogućnost da bi moglo postojati nešto izvan njih''.  Ukratko, prema Cioranovu mnijenju, niti pesimizam ne bi mogao predstavljati horizont njegove misli, niti misli općenito!...

No pomoću nekog načela ipak se možemo uzdići iznad svih neprestanih protuslovlja što ih Cioran živi i izražava: nužnosti da ih pusti da se iskažu, što je traženje neposredne autentičnosti, ''moralne elegancije'' (''Istinska moralna elegancija postoji u umijeću da preodjenemo svoje pobjede u poraze'' – Rastrgnutost), koja se reflektira i u eleganciji izraza: ukratko bismo to mogli imenovati ''stil kao princip'' [principe du style]. Ako bismo htjeli otkriti pravo središte i odlučni doprinos Cioranovog djela, morali bismo se dakle upravo paradoksalno osloniti na nešto što u djelu obično slovi kao nekakav ''dodatak'' ili jednostavno ''ovitak'': stil.

Kao dokaz toga potrebno je, dakako barem s minimumom perverznosti, pročitati nesumnjivo još uvijek najljepšu od njegovih Vježbi u divljenju [Exercies d'admiration], premda očito najmanje povezanu sa središtem, najviše ''pomaknutu'' (décale) i čak ne bez određene drskosti: vježbu posvećenu misliocu koji je po svom kvijetizmu i po svojoj umjerenosti Cioranu naizgled najudaljeniji – Valéryju. U članku Valéry sučeljen sa svojim idolima [Valéry face à ses idoles], doista još u obliku nacrta, nalazimo cjelovitu misao o povezanosti koja bi spajala lucidnost i materijalizam, na jednoj strani, te poeziju i misticizam, na drugoj strani. U tom istinskom ''dokazu majstorstva'', u kojem je njegov karakteristični stil možda sjajniji nego igdje drugo, Cioran uspoređuje askezu, kakvu predstavlja zahtjev za lucidnošću, i ''stupanj budnosti što ga pretpostavlja svako duhovno iskustvo'' – pri čemu je jedina, premda radikalna, razlika između njih u tome da se prva situira ''s ovu stranu apsolutnog'', dok druga, ''koja je upravo mistički put'', stremi budnosti ''koja vodi apsolutnom'': ''Svaki nemilosrdni analitičar'', nastavlja Cioran, ''svatko tko raskrinkava privide, a kamoli svaki 'nihilist', samo je blokirani mističar; i to samo stoga jer svojoj lucidnosti ne želi dati sadržaj, ne želi je uključiti u neko nastojanje što ga prekoračuje i tako je usmjeriti na spas''.

''Blokirani mističar'', i ne tražeći silom protuslovlja, mogli bismo dodati ''realistički mistik'', budući da se zaustavlja tamo gdje bi morala nastupiti iluzija: zar ne bi to bila najbolja definicija – gotovo intimni autoportret – nekoga tko kao Cioran u lucidnosti traži neko superiorno načelo? Tamo bismo mogli definirati prostor razrješenja njegovih protuslovlja, ukratko, obzorje neke filozofije – naime kao nekakvu ''etiku elegancije'' koja zapravo nije daleko od znamenitog Kierkegaardova ''estetskog stadija'', no koja ga prekoračuje i za koju bi morali ''povijesni model'' tražiti kako u Grčkoj, kakva se pokazuje kroz Nietzscheov pogled, tako u Francuskoj 18. stoljeća, o kojoj je Cioran toliko sanjao i koju je kroz pisanje zagriženo nastojao oživjeti.

Dakako, određenje tako hlapljive [volatile] tvari kao što je ta ''filozofija stila'', nije baš lagano. Najviše što možemo učiniti jest to da joj pomoću nekih maksima ocrtamo granice. ''Udobno je biti 'dubok'; samo treba pustiti da nas preplave vlastite mane'', zapisao je Cioran u Silogizmima čemera [Sylogismes de l'amertume]. U istom dahu dok proglašava nužnost lucidnosti, otklanja da se dade pustiti potegnuti u dubine koje ''zato što su po svojoj prirodi bez dna, ne mogu voditi nikamo'' (Sažet pregled raspadanja). Ako je tako, zašto ne bismo slavili privide, kako bi slijedilo iz još jedne znamenite rečenice, uzete isto tako iz Silogizama čemera: ''Sanjam o svijetu u kojem bi se umiralo zbog zareza''. Zato jer bi za Ciorana-realista time iznovice prešli u nestvarnost, koja je isto toliko duboka kao i ona koju doduše raskriva. Jedino rješenje je otuda pronaći put ''površnosti'' koji u sebi čuva nekakvo sjećanje na ponore iz kojih je potekao.

Sve te ideje zapravo nisu nove: nalazimo ih već u uvodu Vedre znanosti, gdje Nietzsche ustanovljava da su Grci znali biti ''površni zbog dubine''. No askeza kakvu predstavlja stil upravo je ono zbog čega je Baudelaire mogao dendija smatrati nasljednikom stoika. Inače, kako bismo u Cioranovu zahtjevu za ''beskorisnim'' – nedvojbeno čak jednoj od riječi koju je najčešće zapisivao – mogli previdjeti odjek određenih motiva iz Mojega razgolićena srca [Mon coeur mis à nu]: ''Biti koristan čovjek vazda mi se činilo gnusnom [hideux] stvari''. Kao i umjetnik za Baudelairea, tako je i pronicljivi mislilac za Ciorana, koji se ne može opredijeliti za bilo kakvo određeno stajalište, neplodan u najboljem značenju riječi; sam sebi pripisuje neplodnost i upravo na njoj zasniva svoju vrijednost, mogli bismo reći čak svoje ''junaštvo''. S jednom jedinom razlikom da kod Ciorana, parafraziramo li znameniti Baudelaireov aforizam: ''Mijesio sam blato i iz njega načinio zlato'', jezično ''zlato'' čuva, mora čuvati ostatak metafizičkog ''blata'' – a to ga pak situira s onu stranu dendizma: u onu ''svjetovnu svetost'' [sainteté civile] koja je kod stoika definicija filozofskog dovršenja [accomplissement] i koju nikada nije prisvajao za sebe, nego je radije – dosljedan u svojoj eleganciji – u Vježbama u divljenju zbog nje hvalio Wittgensteina ili također svojeg prijatelja Becketta…

Preveo s francuskog Mario Kopić

[Patrice Bollon, Le principe de style, Magazine littéraire, 327, 1994, str. 31-32.]

Pokreće Blogger.