Euprepije: Sedma apoftegma

Na početku svojega monaškog puta abba Euprepije posjetio je nekoga starca i obratio mu se:
''Abba, kaži mi riječ, kako bi se spasio?''
Starac mu odgovori:
''Ako se hoćeš spasiti, nemoj govoriti kada si kod nekoga u posjeti, sve dok ne budeš pitan.''
Euprepije se na te riječi skruši, pokloni se do zemlje i kaže:
''Doista, puno sam knjiga pročitao, ali još nikada takvu pouku nisam primio''.
I otišao je s velikim dobitkom.


S francuskog preveo Mario Kopić

[Antoine Guillaumont, Un philosophe au désert: Évagre le Pontique, Paris: Vrin 2004, str. 56]


Abba „Euprepije“ je neznanac, svojevrsna apofatička osoba, kakvih povijest duhovnosti poznaje mnogo. Predaja je pod tim imenom najvjerojatnije sakrila duhovnu mudrost Evagrija (Euagrios) iz maloazijskog Ponta (oko 346.-399.). Njegovo je ime zbog anateme njegova učenja polako zapadalo u nemilost.

Sedma apoftegma (kratka i sentenciozna izreka) o tom poznatom neznancu zaokružena je književna cjelina u tzv. Alfabetskom pateriku ili Slovu otaca (Αποφθέγματα των άγίων γερόντων), najznamenitijem od svih zbornika pripovijesti i izreka koji se nadovezuju na pustinjske očeve i majke i predstavljaju najstariji žanr asketske književnosti. Ti zbornici su segment koptske tradicije koji je toliko utjecao na duhovnost ortodoksnog Istoka i ujedno katoličko-protestantskog Zapada da se veliki poznavatelj duhovnosti kršćanskog Orijenta, francuski jezuit Irenée Hausherr, drznuo zapisati: „Proučavate li povijest duhovnosti ili duhovnog života Crkve, vidjet ćete da svaki put kada u Crkvi nastupi duhovna obnova, pustinjski očevi (Pères du Désert) postaju opetovano aktualni, bilo kao posljedica duhovne obnove, bilo kao uzrok – ili pak kao oboje istodobno“ (Irenée Hausherr, Pour comprendre l'Orient chrétien: La primauté du spirituel, ''Orientalia christiana periodica'', 33, Roma 1967, str. 359).

U bizantijskom i zapadnjačkom srednjem vijeku, osim Biblije, nijedno djelo nije bilo više čitano i više prepisivano. I za potonja vremena poznavatelji konstatiraju da je upravo apoftegmatska mudrost eremita bila iznenađujuće plodna: bila je srce ruskog monaštva u nastajanju, nalazimo je kao nadahnuće franjevačkih karizmatičkih pokreta i kao duhovno uporište pijetističkih zajednica u luteranskoj Njemačkoj, prisutna je u duhovnosti Johna Wesleya, Johanna Arndta i Gottfrieda Arnolda – da se ne spominju njihove uloge unutar filokalijskih pokreta i monaških preporoda u Rumunjskoj, Rusiji i Grčkoj.


M. K.
Pokreće Blogger.