Jean Beaufret: Aristotel i tragedija

Neosporna prisutnost Poetike u Aristotelovu opusu svjedoči o odnosu i opreci Aristotela prema Platonu, odnosno svjedoči o središnjoj točki Aristotelova filozofskog stajališta, ako se Platonu, kojemu je citiranje Homera bilo tako prirodno i čija proza sama jest umjetnička, nedvojbeno protiv njegove volje činilo potrebnim da barem u Politeji udalji pjesnike iz prostora koji nadzire filozofija. Recimo da je za Aristotela i poezija, isto tako kao i matematika, odjek bivstvovanja, pokazujući tim bolje u kojem najskrivenijem značenju razumije riječ bivstvovanje, koju se zadovoljava spomenuti tu i tamo, često u umetnutoj rečenici, na primjer: to on legetai pollachos [bivstvujuće se iskazuje mnogostruko, prim. M. K.]

U Aristotelovim očima poezija obuhvaća različite žanrove, a među njima, s druge strane, prvenstvo daje onom kojeg je Platon najviše odbacivao, naime najatičkijem žanru, tragediji. Ondje gdje Platon objašnjava pridjev tragikon pomoću trachy (Kratil 408 c), koji evocira ideju ne-poravnatosti/ne-izglađenosti [non-aplani] i loše obrađenosti, u smislu u kojem još uvijek govorimo o traheji naspram glatkijih žila, Aristotel proglašava superiornost tragedije kao žanra nad samim epom, što ne znači da su tragičari iznad neprispodobivog Homera.

Aristotel nam u svojoj studiji o tragediji posreduje tradiciju, koja će za mladog Nietzschea biti munjevita promisao [un trait de lumière], naime da iskon tragedije valja tražiti kod exarchontes ton dithyrambon (1449 a 11) [začinjači ditiramba, prim. M. K.]. Nietzsche se pita nije li riječ o onima koji moraju objasniti cjelinu, kao u kakvom Prologu na Euripidov način. Ili je prije riječ o samom koru? Tako ja mislim, kaže Nietzsche. Dakle, posrijedi su kratko i jasno oni koji intoniraju ditirambe, odnosno posrijedi je sam kor kojemu nije pridodano ništa drugo. Nietzsche se tu nadahnjuje Arhilohovim stihom: ''I ja također znam intonirati ditiramb''. Samo je tako u dionizijskom raspoloženju došao Apolon ''dotaknuti svojim žezlom one što ih je prepoznao kao svoje''. To ne kaže Arhiloh, nego Nietzsche, u petom poglavlju svoje knjige. Nietzscheovu se tumačenju možemo suprotstavljati, sve do tragičkog karaktera ditiramba. No o tome neki drugi put.

Poetika svjedoči prije svega o Aristotelovoj sklonosti tragičkim pjesnicima. Je li tokom svojeg dugotrajnog školovanja kod Platona čak bez učiteljeva znanja išao gledati tragedije? To ne kazuje. Mislim da ih je radije čitao i mislio da uprizorenje [spectacle] nije neophodno (1450 b 19-20). Nedvojbeno je čitao naglas (nismo još kod Ambrozija, koji je na Augustinovo čuđenje čitao sasvim tiho, dok bi mu vox et lingua quiescebant (Ispovijedi 6, 3) [glas i jezik mirovali, prim. M. K.]. Ili su mu pak tekst čitali drugi? No naposljetku se u Poetici govori o Eshilu, Sofoklu i Euripidu.

Čudesno vrijeme što ga Aristotel nije poznavao! On dolazi potom. Ali naposljetku Sofoklo je jedva trideset godina mlađi od Eshila (manje nego Racine od Corneillea), a Euripid ima samo petnaest godina manje od Sofokla (manje nego Racine od Molièrea). Pa ipak su tako različiti da se čini da ih odvaja mnogo više vremena. Zato jer je u Grčkoj u to vrijeme akceleracija povijesti, kako danas kažemo, bila na svom vrhuncu. Mi koji tvrdimo da živimo tu akceleraciju, u zaostatku smo u usporedbi s trkačima koji su nas usmjerili na put. Prvi se tome čudio Schelling. S Heideggerom je to čuđenje doseglo vrhunac.

U kratkoj raspravi nije se moguće udubiti u podrobnosti. Sugerirajmo samo jednu tezu: Definicija tragedije koju predlaže Aristotel u pravom je smislu riječi euripidovska. No u razvijanju te definicije, on seže potajno od Euripida do Sofokla i Eshila.

Upravo je euripidovski, naime, ako zajedno s Aristotelom kažemo da tragičko ''oponašanje'' (taj izraz nećemo komentirati), koje pretpostavlja glumce, a ne, poput epa, jednostavan zapis pripovijesti, pobuđuje sućut i strah vršeći ''pročišćenje'' (i taj izraz nećemo komentirati) upravo takvih osjećaja (1449 b, 25-28). To je tragedija kako je vidi gledatelj, a ona je, kako naglašava Nietzsche, par excellence euripidovska kreacija. Ne kaže li Aristotel otvoreno da uloga tragičkog pjesništva nije drugo nego izazvati kai phrittein kai eleein (1453 b, 5) – i zebnju i sažaljenje, premda kathartikos [pročišćujući, prim. M. K. ], što je nec plus ultra [ono najviše i nenadmašno, prim. M. K.] stvari? Njemački jezik u tom pogledu kaže, gotovo neprevodivom riječi, prouzrokovati Erlebnis [doživljaj, prim. M. K.] – recimo približno: prouzrokovati jak utisak [procurer des sensations]. Taj [na francuski jezik, prim. M. K.] neprevodivi izraz Nietzsche komentira kazujući da je za Erlebnis karakteristično da, poput muhe ili komarca, iritira doduše epidermu, ali srce ostavlja praznim. Što je tom gledatelju, kojega Nietzsche uspoređuje s ''dobrodušnim i prepredenim famulusom'', prijatnije [délectable] nego da ondje gdje Racinova Fedra kaže:
Sada mi se vatra u žilama više ne skriva,
sva Afrodita u svojoj žrtvi biva,

on čuje Hekubu, kako u Trojankama odgovara Heleni koja je govorila poput Fedre:
Ljepotom bijaše ponajljepši moj mi sin,
A strast se, kad ga vidje, stvori Kiprankom.
Ta svaka ludost ljudima Afrodita je,
S njom božici se samo ime počinje.

To demagoško suučesništvo s gledateljem jest ono što danas zovemo ''demistifikacija''.

No prije nego što je Aristotel predlagao svoju definiciju tragedije, rekao je – i time se postavio više na Eshilovu i Sofoklovu nego na Euripidovu razinu: arche men... kai hoion psyche ho mythos tes tragoidias. Mit je, dakle, počelo i kao neka duša tragedije (1450 a, 39 sq). S Eshilom i Sofoklom tragedija je bitno poetska predstava mita, a ne njegovo dramsko obrađivanje namijenjeno gledatelju. Što se tiče samog mita, kao što je to znao Homer, postoji veoma malo toga za promijeniti, u suprotnom bi značilo ''ono što pjesnik hoće, a ne ono što traži mit'' (1454 b, 33 sq). Euripid se pak ne ustručava promijeniti mit, primjerice u Heleni, gdje dostiže Labichea i Feydeaua. ''Nebesa, moj muž! Što vidim? To je moja žena!'' Prizor se zbiva u Egiptu, gdje Menelaj, koji je doživio brodolom, nalazi Helenu, koja nikada nije otišla s Parisom u Troju. No što je dakle mit, koji, prema Aristotelovim riječima, ostavlja pjesniku ''tako malo za reći''? Prema Heideggerovim riječima, mit govori o ''uzajamnoj pripadnosti ljudi – i – bogova ukoliko ona sama sadrži odvajanje razdaljine i time mogućnost približavanja te tako milost prikazivanja''.

''Baš bismo voljeli znati nešto o izvoru toga izraza, mythos, ali na žalost nema nikakve pouzdane etimologije, što govori u prilog njezinoj drevnosti''. Tako govori Walter Friedrich Otto (Die Gestalt und das Sein, 1955, str. 57). Budući da ne poznajemo etimologiju, mora nas dakle podučiti jezična upotreba.

Često se susreće mythos u Homerovom jeziku, u kojem znači riječ, ali riječ znače i drugi izrazi, naime epos i logos. U Parmenidovoj poemi o prirodi u jednakoj mjeri nastupaju tri izraza, epos, logos i mythos, i ako hoćemo pravo, praktički su međusobno zamjenljivi. No od Homera nadalje pokazuju se razlike. Homer, naime, vrlo često naziva pterounta epea, krilatim riječima, one kojima Platon u Fedru suprotstavlja fiksiranje pisanja. Riječi poput epea također su i phonai, glasovi što se čuju kad prolaze kroz prostor. Time je rečeno ono što riječ po sebi ima fonetsko [par là est dit ce que la parole a de phonétique]. Homer uspoređuje epea sa ''sniježnom olujom'' (Ilijada 3, 222). I logos – ovaj put nam govori Platon – ima svoju posebnost: što znači da je bitno diplous, alethes te kai pseudes (Kratil, 408 c): da je naime dvostruka priroda, da je kako istinit tako i lažan. A mit? Čini se da nema nikakve veze s Platonovim razlučivanjem između istinitog i lažnog, jer je izvorniji od razlučivanja samog. Kad Platon evocira Protagorin mythos, naime da je čovjek mjerilo svih stvari, razumije ga upravo u tom smislu (Teetet 156 c – 164 c-d). Mit je izvorno otkrivatelj stvari [révélateur de la chose] o kojoj je mit.

No to nije sve. Mit ne samo što je zagonetno izvorni autoritet same stvari, jer je mišljen iz nje, nego je to i na upravo poseban način. Mit je otkrivanje kojemu opreka nije pseudos, nego lethe [skrivenost, nepoznatost, zaborav, prim. M. K.]. To doznajemo pri čitanju 13. spjeva Odiseje, koji pripovijeda kako se pred Odisejem prikazuje Itaka. Odisej je već na Itaci, kamo ga je prije sna naplavio morski val. No još ništa ne zna, pa ni kad se probudi, jer je Atena, koja je uz njega ''stasom slična mladiću, mladom pastiru, nježna kao što su obično sinovi kraljeva'', zavila svu zemlju u maglu: Da bude nepoznat svakom i da ga ona naputi u svemu.

Homer kaže: ophra... hekasta mythesaito. Glagol mytheristhai proizlazi iz riječi mythos: da bi mu dala mit svih svari. Glagol mytheisthai se doduše tu tumači glagolom koji će nastupiti približno stotinu i pedeset stihova kasnije, odnosno u trenutku kad božica rasprši maglu: Sad ću ti pokazati (deizo) itačka mjesta.

Umjesto mythesaito Homer bi mogao reći: deixaito ili apophenaito. Temeljna je uloga mita dakle da pokaže ono što jest. Njegovom milošću se prikazala zemlja (eisato de chthon). Možemo reći da je u Mémories d'Outre-Tombe [Memoari s onu stranu groba] kratak i lijep odlomak, što ga Chauteaubriand naslovljava Apparition de Combourg, nekakav odjek mita Itake kakva se prikazuje pred Odisejevim očima, njegova zemlja, ne samo kako je se po navici maglovito sjećao, nego da bi, poput Baudelairea, govorio o ''očitoj istini njezine rođene harmonije''. To je Iznova nađeno vrijeme! Ovdje, otkrivanje koje je mit, njegova aletheia, za opreku nema pseudos, kao najčešće kod Platona, nego lethe.

Tu Homerovom zaslugom razvidno vidimo moć mita. Nije samo predstavljanje onoga što on kazuje, nego kao pri odlasku magle koja je dosad sve pokrivala. Mit je u grčkom smislu sunčeva zraka koja probija magluštinu, prvobitno prikazanje [l'apparition première] u svojem veselju i, ukratko, rođenje svijeta u smislu u kojem (Otto, Mythos und Welt, Stuttgart, Klett, 1962, str. 257), prema Salustiju, tauta de egeneto men oudepote, esti de aei, ono što mitovi prikazuju nikad se nije dogodilo, ali uvijek jest; die Mitte: ''Božanski zrače, vjetrovi lakokrili, oj rijeka izvori i morskih talasa … oj zemljo, majko sveg …'' [Eshil, Prometej, prim. M. K. ]. Dekor je razdijeljen. Nipošto dekor teatra, jer od samog se početka javlja tajno domište odakle se sve širi. Ako pod poganizmom razumijemo tu prihvatnu moć, tada je ovdje Heidegger poganin. 

No ako je tako, tada mit ne bi bio ništa posebno grčko. Kad nam je naime u svijetu, koji je sve drugo do grčki, rečeno da je ''u začetku Bog stvorio nebo i zemlju''. Takva riječ ne bi bila ništa manje mitska. Jer i tu dolazi iz magle ono što je magla prekrivala, dok riječ evocira stvari jednu za drugom u tjednu njihova stvaranja. Pitati se valja ima li grčki mit nešto svojstveno i što je to. Na obzoru tog pitanja, prema mojem mišljenju, umjesno je ispostaviti dvije karakteristične crte.

1.) Mit je kod Grka prije svega stvar pjesnika. Tvrdimo li da hoćemo polaziti od grčkog pjesništva i iz njega potegnuti nauk koji bi bio samo njegov dokaz, već na samom početku preokrećemo sve na glavu. Mit tu nema ništa strogo doktrinalno. Kako je neuobičajeno, zamjećuje W. F. Otto, da na grčkom području božansko ne navješćuju ni proroci ni spoznavatelji, nego pjesnici i umjetnici (nicht von Propheten und Bekennern verkündet, sondern von Dichern und Künstlern) (Die Gestalt und das Sein, str. 127). Ništa takvo nema u Svetom pismu. Pa premda uopće nije bez poetskog karaktera. No najprije i prije svega zahtijeva, kako je to htio Kant u Kritici čistog uma, da ga se doslovno čita. Tu susrećemo nelagodu Grka pred Pismom koje jednom za svagda fiksira, kaže Sokrat Fedru, ''krilate riječi'', i čini ih, njih koje su kao ''snježna oluja'', slične nekome tko se mrgodi (Fedar, 275 d).

2.) S druge pak strane, ako je predstava mita bitno predstava božanskog kao jedne od bitnih dimenzija svijeta, tada bog, u grčkom mitu, nikada nije zadnja riječ, što će reći ono apsolutno pitanja, nego je, s onu stranu božanskog, sudbina kojoj je podvrgnut sam bog. Drugim riječima, postoji viša zagonetka nego što je ono božansko. U tome smislu u Ilijadi ne određuje Zeus, nego vaga koju drži u ruci, to kako će pobjeda promijeniti ljude i kome će pasti u dio smrtni kraj. U tome je temeljna crta mita, koja ustrajava u filozofiji, gdje je moguće govoriti o božanskom samo u ime bivstvovanja. Sveto pismo ili, ako hoćemo, biblijski mit jest najprije Bog kojemu pripadaju, kako znamo, ''kraljevstvo, moć i slava'' – Bog, rekao je kasnije Maritain ''koji ima vlast nad samim sobom'' [qui a domaine sur lui-même] (Trois réformateus, 1925, str. 69). Grčki mit, što će reći grčka riječ, premda filozofski, upravo je obrnuto. Zagonetka bivstvovanja i njegova kretanja odlučnija je nego istraživanje teologa.

No dosta o tome, Horacije! Neka ovdje bude dovoljan taj pozdrav Grčkoj i, ako direktno kažemo, grčkom čudu, koje je za nas, ako ništa drugo, barem hapax [hapax je neologizam što ga je skovao John Trapp od grčkog hapax legomenon, rečeno samo jednom; termin označuje riječi ili izraze koje prevoditelji nisu mogli točno prevesti jer se uopće nisu javljali u literaturi; u lingvistici i leksikologiji označuje lemu potvrđenu samo u jednom vrelu, prim. M. K.]. Ne ostaje mi više nego dodati, prema tradiciji, hvala!

(Paris, 2. juna 1978, tekst intervencije na kolokviju o Aristotelu u organizaciji UNESCO-a)

Preveo s francuskog Mario Kopić


[Jean Beaufret, Aristote et la tragédie, u: isti, Dialogue avec Heidegger: Le chemin de Heidegger, Paris: Minuit 1985, str. 32-37.]

Pokreće Blogger.