Alen Kristić: Na ruševinama komunizma - Vjerske zajednice i poratni izazovi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji

Ponovno oživljavanje ideologije religijskog nacionalizma bilo je jednim od glavnih uzroka ratova u čijem se vihoru raspala Jugoslavija. Komunizam je nasilno konzervirao stoljećima neriješeno nacionalno pitanje. Kad je propao, nacionalno se trijumfalno vratilo na scenu dodatno izobličeno nasilnim sputavanjem. Jedni naspram drugih našli su se neurotični nacionalizmi prezentirani u političkim projektima s maksimalističko-isključivim ciljevima. Na nacionalno-religiozno izuzetno izmiješanom području po svaku su cijenu htjeli konačno ostvariti stoljetne nacionalističke utopije: nacionalno-religiozna čista područja. Sve je počelo s velikosrpskom mitologijom kojoj su se potom pridružile velikohrvatska i velikobošnjačka mitologija.
Alen Kristić, teolog i prevoditelj
No, zlo koje je izbilo iz nacionalnog, bilo bi nezamislivo ili makar manje brutalno da ga nije pratila agresivna renesansa religioznog. To je bilo očekivano jer se nacionalno razvilo na osnovi sukobljenih religioznih pripadnosti. Religiozne zajednice su kolijevke nacionalne svijesti, pamćenja i kulture. Religiozni lideri oduševljeno su se stavili u službu nacionalnih stranaka, legitimirajući uzurpaciju religioznih resursa od strane nacionalnih ideologija. Naivno su povjerovali da će nacionalna obnova automatski jamčiti istinsku religioznu obnovu. Sve se to naročito pogubnim pokazalo za religioznu, nacionalnu i kulturnu pluralnost Bosne i Hercegovine.

Rat i poratne traume, čija dugotrajnost svjedoči o preživljavanju ratnih politika – u Bosni i Hercegovini govori se o „nedovršenom ratu“ – nameću pitanje: Zašto se kršćanstvo i islam u jugoistočnoj Europi uvijek iznova pred prijetnjom nasilnih sukoba pokazuju nesposobnim za poruke mira i nenasilja, a u poratnom razdoblju nemoćnim za poruke opraštanja i pomirenja? Jesu li religije uopće još upotrebljive kad su bili mogući ratni užasi koje simboliziraju gradovi Vukovar, Srebrenica i Sarajevo? Kad se i 20 godina nakon rata opiru poštenom sučeljavanju s vlastitom sukrivnjom za ratno i poratno zlo? Kad političkim elitama i dalje dopuštaju nesmetano korištenje religioznih resursa kao snažne političke mobilizacijske snage – zbijanje vlastitih redova i zastrašivanje drugih? Kad na njima nema rana koje bi svjedočile o njihovoj borbi protiv tvoraca ratnog i poratnog zla? Kad i dalje sanjaju o nacionalnim getima u kojim će biti sakralizirani tutori društveno-političkog? Kad ratne zločince promiču u nacionalne heroje i uzore vjerničkog života? Što bi se moralo dogoditi da religije na jugoistoku Europe konačno postanu nositeljice božanske riječi pomirenja u kojoj se krije kapital za pozitivne društvene procese? Da bi se moglo odgovoriti na ta pitanja, potrebno se osvrnuti na prošlost jugoistočne Europe.

Korijeni ideologizacije

Religije na jugoistoku Europe, pretežno ratničkom susretištu Istoka i Zapada, odsudno je definirao upravo stoljetni život na granicama sukobljenih civilizacija, carstava i ideologija. Neprijateljska prijetnja – trajna i neposredna – uzrokovala je snažnu ideologizaciju religija – poguban primat političkog nad religioznim. U slučaju katolicizma bio je to sukob s islamom, pravoslavljem i komunizmom.

Zato se kršćanstvo i islam na jugoistoku Europe pretežno žive kao središnja oznaka etnije, koja se preuzima na temelju biološkog automatizma, a ne osobnog izbora –neosobno i kolektivistički. Ratničko ozračje ne dopušta da se ukorijeni bit religioznog – nalozi dijaloga, nenasilja, opraštanja i pomirenja. Mjera religioznog je ratnički duh. Nastali u njedrima religioznog, nacionalni identiteti počivaju na tom istom ratničkom duhu. Nikad do kraja sekularizirani, uvjerljivost i trajnost osiguravaju uzurpacijom religioznih resursa. Tu je korijen „religijskog nacionalizma“ – zlokobne patologije u društvima jugoistočne Europe.

Nacionalizirana vjera regionalna je forma saveza „trona i oltara“, i to u tri sukobljena varijeteta: političkom katolicizmu, političkom pravoslavlju i političkom islamu. Cilj mu je konformistički odgoj vjernika odnosno građana – slijepo poslušan vjernik bit će ujedno i slijepo poslušan pristaša nacije ili stranke, i obratno. A posljedica mu je razaranje religioznog kapitala za društvenu preobrazbu.
Nacionalizirana vjera religiju razara iznutra. Božje mjesto zauzima sakralizirana nacija. Oholost nacije, koju prati mržnja prema drugima, zatire spomen na jednakost svih ljudi pred Bogom i obvezu konkretnog čovjekoljublja prema različitima. „Nacionalni interesi“ suspendiraju Dekalog kao da se Božji sud tiče nacionalnosti a ne čovještva.

Tom regionalnom razvoju pogodovalo je višestoljetno kašnjenje moderne. Jer nije bilo političke slobode nacija i političkih stranaka – a upravo su to bitne sastavnice moderne – borkinje za „nacionalno oslobođenje“ na jugoistoku Europe bile su religije koje se i danas smatraju čuvaricama nacionalnog. Tragično je da se ni danas u posve drugim prilikama ne znaju kreativno distancirati od te zadaće.

Upravo su česti društveno-politički potresi spriječili razvoj nacionalnog u smjeru primata osobnog nad kolektivnim, političke zrelosti i snažnog civilnog društva, za što je zapadna Europa raspolagala stotinama godina. Zato povijesna baština jugoistočne Europe u svim svojim aspektima i jest u biti protivna demokraciji – politički autoritarna, kulturno tradicionalistička, društveno nerazvijena i vrijednosno kolektivističko-konzervativna. Identitetska metafora je vojna utvrda, a način izgradnje identiteta demoniziranje drugog. Svemu tome do danas bitno doprinose i religije ustrajavajući u predmodernoj viziji kršćanstva odnosno islama.

Posljednji rat uništio je prve pupoljke moderne. Ponovni pad u predmodernu, povezan s fatalnom usmjerenošću na prošlost, pogodio je u prvom redu političke i religiozne aktere. Od moderne se prijetvorno uzima samo ono što pogoduje vlastitim pravima. A nije moralo biti tako.

Prokockana sloboda

Propast komunizma bila je jedinstvena prilika za radikalnu promjenu ponašanja religija – oproštaj od podaničkog služenja sekularnoj religiji nacionalizma. S novozadobivenom slobodom i prodorom moderne, religije su trebale politička pitanja prepustiti političkim strankama i vratiti se svom izvornom religioznom poslanju. Da su se suzdržale od sakraliziranja pojedinih političkih stranka i gubljenja u dnevnopolitičkim pitanjima, pridonijele bi razvoju nove političke kulture. Bio je to trenutak da konačno postanu beskompromisne čuvarice ljudskosti bez koje se deformira i religiozno i nacionalno. No, to se nije dogodilo!

Neurotična želja za privilegiranim društveno-političkim statusom, poticana predmodernim snovima, religije je nagnala na ustrajavanje u ideologiziranom načinu ponašanja – redukciji na puko sredstvo nacionalističko-sakralne mobilizacije.

Umjesto kod Boga egzistencijalnu su sigurnost tražile u savezu s političkim moćnicima nacionalističkog kova. Apsolutizacija institucionalne slobode dokinula je slobodu naviještanja Božje riječi. Politička korektnost eliminirala je etičku konkretnost božanske objave koja zahtijeva praktičnu solidarnost sa žrtvama nepravednih društveno-političkih odnosa.Opet se obistinio „konstantivnovski sindrom“ – svjetovna moć u religijama dokida sposobnost slušanja, služenja i dijalogiziranja.

Tiranija religijskog

Oslanjajući se na metodu društveno-političkog privilegiranja ili kažnjavanja, religije su krenule putem prisilno-kolektivističke religiozne obnove. A preduvjet za to bila je upravo sprega svjetovne i religiozne moći uspostavljena u ozračju nacionalno-religiozne renesanse. Tako su se religije u predvečerje rata našle u rukama nacionalističkih fanatika a korijen njihove sukrivnje za rat usko je povezan sa žudnjom za svjetovnom moći. Tragično je da se gotovo ništa nije promijenilo ni nakon ratnih strahota.

Društveno-politička poželjnost da se javno bude vjernikom rasplamsala je virus religioznog licemjerja. O posvemašnjoj religioznoj hipokriziji – religioznom bezboštvu pogubnijem od komunističkog – uvjerljivo svjedoči raskorak visokog stupnja vanjskih manifestacija religioznog i katastrofalna društveno-politička situacija u društvima jugoistočne Europe. Lažnost vjere skriva se fundamentalističkom isključivošću i razmetljivim trijumfalizmom. Višak Boga znak je manjka ljudskosti. Zadovoljava se pripadnošću bez vjere.

Brojne su pojave koje govore o prisilno-kolektivističkoj religioznoj obnovi, svojevrsnoj tiraniji religioznog, koja korespondira s definitivnom uspostavom nacionalno čistih ili nacionalno getoiziranih društava:

- zloupotreba religioznih simbola: od funkcije razgraničenja od drugih preko demonstracije dominacije nad drugima do zastrašivanja drugih;
- zloupotreba vjeronauka u školama: redukcija na palicu nacionalno-religiozne dresure čemu pogoduje i fenomen dvije škole pod jednim krovom (segregacija učenika po nacionalnoj matrici);
- apsolutna kontrola religioznih, a nerijetko i svjetovnih medija: kritika izvana se diskreditira kao „fobija“ a ona iznutra kao rušenje jedinstva;
- rasipna izgradnja vjerskih objekata unatoč rastućoj socijalnoj bijedi čija arhitektura svjedoči ne samo o socijalnim cinizmu nego i o ratničko-autoritarnom duhu religija;
- javni nastupi vjerskih lidera koji često pribjegavaju fundamentalističkim izjavama koje produbljuju društvene podjele (o nemogućnosti moralnog života za nereligiozne, seksualnoj orijentaciji…) bez trunke samokritike o sukrivnji religija za stanje u društvu;
- zloupotreba lokalnih religioznih zajednica kao moćnog sredstva za političku agitaciju, naročito pred izbore;

Znakovito je da bitnu ulogu u realizaciji prisilno-kolektivističke religiozne obnove zauzimaju politički obraćenici. Nekadašnji čuvari komunističkog pravovjerja preko noći su se prometnuli u povlaštene čuvare religioznog pravovjerja, i to na njima jedini znan način, onaj inkvizicijsko-policijski.

Metode ušutkavanja rijetkih kritičkih glasova unutar religija dovedene su do savršenstva. Nije se prezalo ni od smjenjivanja novinskih urednika ni od zabrana predavanja sveučilišnim profesorima ni od progona svećenika izvan zemlje. Svaka se kritika diskreditira kao napad na same religije i njihova proklamirana učenja a time posredno i kao napad na opstojnost nacije.

Teško je zamisliti što bi religije moglo otrgnuti od takvog načina ponašanja kad to nisu učinile ni ratne ni poratne strahote. No, nema sumnje u to što bi morao biti njihov prvi korak na putu obraćenja.

Priznanje krivnje

Osnovni preduvjet za promjenu ponašanja religija jugoistočne Europe – a to je ujedno i središnji poratni izazov – javno je priznanje sukrivnje za posljednji rat i zla proistekla iz njega. Bez bespoštedne istine o sebi ne mogu doseći izgubljenu vjerodostojnost.

No, ni 20 godina nakon rata ne naziru se ni početci konfrontacije religija s njihovom sukrivnjom za posljednji rat. A središtem njihove egzistencije moralo je postati mučno pitanje što je to u njihovom načinu posredovanja i življenja kršćanstva i islama, u teologiji i duhovnosti koju propagiraju, demonski izobličeno, pa su vjernici preko noći bili sposobni za zvjerstva nad dojučerašnjim susjedima? Kako je moguće da su se molitve u džamijama i crkvama prakticirale bez grižnje savjesti premda su pred našim pognutim očima u logorima smrti nepovratno nestajali dojučerašnji poznanici samo zbog različite vjere i nacije?

Kad će religije na jugoistoku Europe prihvatiti subverzivnu misao D. Bonhoeffera da slobodno priznanje krivnje od strane Crkve znači ponovno zadobivanje lika Isusa Krista - povratak božanskog duha u religiozne zajednice? Kad će zastati pred opomenom D. Bonhoeffera da je onaj tko guši slobodno priznanje krivnje u Crkvi beznadežno kriv pred Kristom? I da tu ne vrijede nikakvi izgovori – da bi to značilo moralno degradiranje, da bi time riskirale opstanak ili da bi drugi trebali učiniti prvi korak.

Slobodno priznanje krivnje i izvlačenje konsekvenci iz suočavanja s njom za današnju religioznu praksu značilo bi katarzu religija i njihov doprinos pozitivnim procesima u društvima regije. No, što bi religije moglo potaknuti na priznanje krivnje i zaokret u ponašanju kad već nisu ratne strahote?
To je dakako Božja milost, a nju bi religije susrele kad bi mjerodavnom za svoje ponašanje prihvatili perspektivu „odozdo“. Kad bi vlastiti ustroj i djelovanje oblikovale „iz perspektive nemoćnih, potlačenih i prezrenih“. Kad bi društvu počele pristupati ne s visoka i nepoučljivo nego u stavu osluškivanja i solidarnosti.

Što bi to praktično značilo u regionalnom kontekstu, pokušat ću pojasniti na primjeru Katoličke crkve.

Kenotički zaokret

Da bi mogla odgovoriti na poratne izazove, Katolička bi se crkva morala distancirati od svog konstantinovsko-nacionalističkog ustroja: zavodničkog sna o predmodernoj Crkvi kao instituciji koja s Olimpa suvereno ravna društveno-političkim a to joj upravo obećavaju političke snage desničarsko-nacionalističkog profila.

Praktično, to bi značilo prekid s korumpirajućim fiksiranjem na državu u Hrvatskoj a u Bosni i Hercegovini na hrvatsko-katoličku političku elitu. Crkva bi se morala prestati shvaćati poglavito garantom nacionalnog bića i okrenuti se solidarnom osluškivanju i poniznom služenju svim ljudima koji pate zbog ratnih i poratnih društveno-političkih devijacija.

Crkva se zapravo nalazi pred izazovom kenotičkog zaokreta od konstantinovsko-nacionalističkih utopija prema ratnim i poratnim heterotopijama. Na tragu M. Foucault pod heterotopijama mislim na ona mjesta u društvu na kojima se raskriva potisnuta istinu o društvu i na kojima se ljudi bore za pogaženo ljudsko dostojanstvo. Preduvjet za to je usvajanje nauka Drugog vatikanskog koncila.

Crkva jedino na osnovi transnacionalne i transreligiozne solidarnosti s ugroženim ljudima može iskusiti što u našoj regiji danas znači biti kršćanin. Božanski duh je ne čeka u dvorima političkih moćnika nego u uznemirujućim heterotopijama u kojima se ljudi bore za ljudsko dostojanstvo a koje je skrivio neljudski cinizam političko-religioznih elita. Jedino se tako Crkva može konačno otrgnuti kušnji autoritarno-nasilnog propisivanja svoje vlastite monološko-nepovijesne vizije kršćanstva i neupitnog tumačenja kršćanskog u politici, etici i ekonomiji.

Kršćanstvo, baš kao i Crkva, nije nešto statično i nepromjenjivo nego se uvijek iznova zbiva na mjestima solidarno-uzajamnog prožimanja Crkve i svijeta. Izlazeći iz same sebe, Crkva se ne gubi, kako se neki plaše, nego se tek nalazi.

Navest ću nekoliko pozitivnih i nekoliko negativnih heterotopija ili znakova vremena, koji su ključni za novi ustroj Crkve, njezin novi teološki diskurs i njezinu novu pastoralnu praksu, jer predstavljaju mjesta ne samo razaranja njezinog religiozno-nacionalnog trijumfalizma nego i mjesta otkrića konkretnog sadržaja kršćanskog u našem kontekstu:

- mjesta ratnih zločina i lica traumatiziranih ratnih žrtava,
- mjesta nacionalno-religioznih podjela i manifestiranja nasilja religiozne arhitekture i simbola,
- mjesta rastuće socijalne nepravde, razaranja prirode i obiteljskog nasilja,
- mjesta umjetničkog stvaralaštva jer umjetnici prednjače u stvaranju transnacionalne i transreligiozne solidarnosti i pamćenja što je preduvjet prevladavanja logike nacionalno-religioznih geta i obnove regionalnih društava,
- mjesta na kojima se nevladine organizacije bore protiv društveno-političkih devijacija;

Novi ustroj, novi teološki diskurs i novu pastoralnu praksu Crkva mora iznova pronaći na tim heterotopijskim mjestima na kojima se ugroženi ljudi bore za ljudsko dostojanstvo a od kojih rado okrećemo glavu. Crkva se mora dati poučiti od žrtava ratnih i poratnih trauma o njezinom istinskom poslanju na jugoistoku Europe ukoliko iznova ne želi biti faktor ratnih užasa. To je jedini put na kojem Crkva može ozdraviti od konstantinovsko-nacionalističke neuroze koja je čini kršćansko nevjerodostojnom a društveno opasnom. Autentičnom i na ispravan način društveno relevantnom može je učiniti jedino moć zadobivena od patnika.Moć posredovana od političkih moćnika korumpira je iznutra i čini krivom za grijeh idolopoklonstva – obožavanje sakralizirane nacije. Pred licem žrtava ratnih i poratnih trauma mora „preboljeti“ ulogu čuvarice nacionalnog u korist uloge beskompromisne čuvarice ljudskoga. A jedino tako može očuvati i nacionalno kao kulturni horizont u kojem se svaka vjera manifestira.

A sve to – zaokret od nacionalističkih utopija prema ratno-poratnim heterotopijama – izazov je pred kojima se nalaze i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica.

Srpska pravoslavna crkva mora se početi ustrojavati polazeći od užasa Srebrenice i Vukovara kao „trna u svom tijelu“! Katolička crkva polazeći od užasa Ahmića i Stupnog Dola! Islamska zajednica od užasa Uzdola i Kazana!

Poratni izazovi

Na koncu želim istaknuti nekoliko konkretnih izazova koji čine okosnicu zaokreta od nacionalističkih utopija prema ratno-poratnim heterotopijama bez kojeg će religije na jugoistoku Europe i dalje biti religiozno nevjerodostojne i društveno opasne:

- odgoj za pripadanje uz slobodarsko-kritičku distancu: demokratiziranjem vlastitog unutarnjeg života, počevši od odustajanja od monokratskog vršenja autoriteta, religije više ne bi bile prostor u kojem se vjernici odgajaju za nezrelo pripadanje, povezano s utapanjem u zajednici i gubitak osobne odgovornosti, što je u bitnom otvorilo put nacionalističkim politikama i masovnim ratnim zločinima,

- odgoj za novu kulturu pamćenja: kao rezervoari nacionalnog pamćenja, religije moraju pokrenuti proces „čišćenja pamćenja“, učeći vjernike da je priznanje krivnje za zlo počinjeno drugima i moljenje oprosta za to refleks vjerničke i ljudske zrelosti, jer bi time stale u kraj „selektivnom pamćenju“, utemeljenom na mitovima o vlastitoj nedužnosti, koje se u rukama političkih elita preobražava u moćno sredstvo poticanja novih omraza i revanšizma,

- odgoj za mir i nenasilje: stajući u kraj sakraliziranju nasilja religioznim resursima, religije moraju iznova otkriti vlastiti mirotvorni potencijal i učiniti ga okosnicom vjerničkog identiteta kako bi kroz lidere i vjernike bile mirovni faktor u regiji,

- odgoj za dijalog: napuštajući san o totalitarno-unitarnom društvu, religije bi, dopuštajući pluralnost i u vlastitim strukturama, vjernike trebale odgajati za život u pluralnom društvu, pobliže dijalog s ljudima drugačijeg religioznog i svjetonazorskog usmjerenja, utemeljen na etičkoj srodnosti, koja se ogleda u vrijednostima kao što su to ljudskost i uzajamnost,

- odgoj za socijalnu pravdu: prekidajući s moralom patološki reduciranim na seksualnost i potkupljivošću od strane političkih elita, religije se moraju osmjeliti za proročki prosvjed protiv tvoraca socijalne nepravde, i to ne samo zato jer je to osnovni uvjet njihove vjerodostojnosti nego i zato jer su ljudi izručeni socijalnoj bijedi lak plijen nacionalističko-političkih manipulacija,

- odgoj za rodnu ravnopravnost: prekidajući s religioznom legitimacijom patrijarhalizma, teološkim konstruktima motiviranim nepovjerenjem i mržnjom prema ženama, religije bi praksom rodne ravnopravnosti u vlastitim strukturama trebale osnažiti nastojanja oko uključenja žena u društveno-političke strukture o čijoj preobrazbi ovisi budućnost društava jugoistočne Europe a koja je nezamisliva bez doprinosa žena,

- odgoj za opće dobro: prekidajući s „opsjednutošću državom“, religije bi se trebale okrenuti civilnom društvu kao prostoru dobrovoljnosti u kojem vjernici, boreći za opće dobro sa svim ljudima, mogu otkriti potisnute aspekte religioznog identiteta, kao što je to primjerice ekološka svijest, i konkretno pridonositi pozitivnoj preobrazbi društva.

Zapravo, prakticirajući navedeno, religije bi na jugoistoku Europe pridonijele dugotrajnoj i mukotrpnoj preobrazbi mentaliteta i izgradnji demokratske političke kulture bez čega će sve strukturalne i institucionalne reforme, kolikogod bile nužne, biti nedostatne. Znakovito je da mnogi vjernici kroz različite nevladine organizacije to već čine ne čekajući pasivno na zaokret u službenim strukturama vjerskih zajednica. 

Predavanje je izrečeno 20. listopada 2016. na Institute for the Liberal Arts - Boston College u sklopu trodijelnog niza predavanja "Vjerske zajednice i civilno društvo za vrijeme i nakon sukoba".
Pokreće Blogger.