Neven Sesardić: Berto Črnja: kako biti čovjek u teškim vremenima

Poznavao sam dobro Berta Črnju i čast mi je da sam ga mogao nazvati svojim prijateljem. Često smo razgovarali, posebice posljednjih godinu-dvije njegovog života. I kakav je to samo život bio! 


Berto se u jednom svom eseju sjeća kako je “u srce Istre”, u mali zaselak Medančiće 1944. godine stigao kurir iz Sovjetskog Saveza i donio naprtnjaču punu Lenjinovih djela. I to “na našem jeziku”, ali tiskanih u Moskvi. Jednu od tih knjiga Berto je neko vrijeme nosio “kao svetinju” u svojoj partizanskoj torbi, ali kaže da nakon prelistavanja i čitanja nekih dijelova “gotovo ništa nije upamtio”. Nakon više od pedeset godina Berto to ovako komentira: Istarski kurir koji je u Medančiće donio Lenjina, svoj je život stavio na kocku. Vjerovao je da nam nosi dragocjeni ključ koji otvara vrata sretne budućnosti u slobodi, a zapravo je nosio otrov koji nas je duhovno unakazio. Mi tada nismo mogli proniknuti u tajne tog idejnog krijumčarenja. 

Berto je Lenjinovu knjigu iz svoje torbe vrlo rano ostavio na nekom sjeniku jer je shvatio da mu u partizanskom ratu neće trebati. Ali za napuštanje lenjinizma i vjere u komunizam trebalo mu je više vremena, nekih desetak godina. Mnogi su drugi, kao što znamo, ostali zarobljenici te ideologije do kraja života. Teško je istjerati komunizam iz čovjeka; u stvari, kao što je povijest toliko puta pokazala, puno je lakše istjerati čovječnost iz komunista. 

Berto je pak uvijek ostao čovjek. I onda kad je jednog rujanskoj jutra 1943. poštedio život poznaniku koji je njega i njegovog oca ranije doveo u smrtnu opasnost prijavivši ih karabinjerima kao “antifašiste”. I onda kada je upravo ovdje u Pazinu pokušao (bez uspjeha) spasiti jednog zarobljenika od egzekucije, vjerujući mu kad mu je taj rekao da “nikakva zla nije učinio”, premda je bio član fašističke partije. Dok su drugi u tom čovjeku vidjeli samo neprijatelja, Berto kaže: “Bilo mi je žao tog jadnika jer sam znao kako će završiti. Val narodne osvete zna biti žestok, često nepravedan.” 

Nakon ozbiljne povrede koljena Berto je bio izbačen iz stroja i neko vrijeme ga je u svojoj kući skrivala jedna obitelj s vrlo strogim kršćanskim nazorima koja je u ranjenom partizanu, komunistu i ateistu vidjela jedino čovjeka, i to čovjeka u nevolji. Ogromnu plemenitost i hrabrost te obitelji sa šestoro djece on dirljivo opisuje u u svojoj knjizi Zbogom drugovi u poglavlju pod naslovom “Ljudi koji se pamte”. S finom dozom humora Berto objašnjava da je njihova tolerancija ipak imala jasne granice. Naime, pred odlazak je on svom domaćinu rekao, onako više u šali, da bi rado došao poslje rata zamoliti da mu daju jednu kćer. Ovaj mu je pak uzvratio: “Drag si nam, ma ne bin ti ju moga dat kad si komunist!” 

Kako je Berto prestao biti komunist? Prve sumnje su mu se javile još na početku rata, kada je iz komunističke partije bio isključen Dušan Diminić, njegov kasniji veliki prijatelj i suradnik u tjedniku Naprijed. Berto uočava sljedeći paradoks: Diminić je stvarao partijsku organizaciju u Primorju, organizirao je ustanak, prijete mu smrću talijanski fašisti, a u isto vrijeme ga progone i njegovi vlastiti drugovi. Kako to razumjeti ili opravdati? Također, što reći na dodatnu optužbu Diminića za trockizam, i to s obrazloženjem da je “previše razmišljao“, tj. da je izrazio sumnju u moskovske procese, kao i neslaganje s paktom između Hitlera i Staljina? Što bi značilo da netko razmišlja “previše”? I u kojem bi to trenutku zapravo trebalo prestati s razmišljanjem? 

Nema Berto u tom trenutku dobrog odgovora na ta pitanja, naravno. No, nema niti vremena za daljnja preispitivanja, a kamoli za neke radikalne odluke ili akcije. Jedino što preostaje jest napraviti mentalnu zabilješku o tim i sličnim pitanjima te nastaviti s ratovanjem. Nakon završetka rata pak ponovo dolaze duboka politička razočaranja i nedoumice. Bertov brat Zvane završava na Golom otoku bez ikakve krivnje, poput mnogih drugih u to vrijeme, kao žrtva neistinite denuncijacije. (Prije mnogo godina Berto mi je otkrio ime tog denuncijanta, čovjeka kojeg sam inače poznavao i od kojega me takav postupak, moram na žalost reći, i nije previše iznenadio.) Ubrzo nakon toga novi udarac: Bertov otac biva ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima i s jakim indicijama da je bila riječ o zločinu UDBE. 

Sve je to tada još uvijek bilo moguće tumačiti kao devijacije i užasne pogreške, ali u konačnici možda ipak neizbježne porođajne muke novog društva koje je izviralo iz ratnih ruševina. Berto i dalje zadržava vjeru u ideal. Nemirnoga duha on traži gdje bi mogao dati najznačajniji doprinos te početkom pedesetih postaje predavač na Srednjoj partijskoj školi u Zagrebu. Pa pobogu, nije li bilo nekog boljeg izbora od rada u Srednjoj partijskoj školi?! 

Zapravo možda i ne, jer—koliko god to nevjerojatno zvučalo—u Hrvatskoj je upravo iz te institucije iznikla nježna biljka slobode mišljenja koja je, sasvim predvidivo, uskoro bila grubo iščupana iz korijena. Upravitelj škole bio je predratni komunist, Gušte Šprljan, samouki seljak sa samo osnovnoškolskim obrazovanjem, izuzetno znatiželjan i inteligentan čovjek koji je “uvijek imao svoje mišljenje” i mijenjao ga je samo ako su mu za to bili predočeni uvjerljivi razlozi. Bit njegove naravi je bila “da ne popušta pred bogovima, koji god bili”. Za Šprljana je Berto rekao da bi njegovo ime “trebalo biti zapisano zlatnim slovima među borcima za slobodu na hrvatskom tlu”. Ali, koliko mogu prosuditi, i više od šezdeset godina nakon Šprljanove smrti, nema o njemu značajnijeg zapisa, ni zlatnim a niti običnim slovima. Osim Bertovih riječi, dakako, koje su tog živopisnog i jedinstvenog čovjeka spasile od potpunog zaborava. 

Berto je bio osoba izuzetno otvorenog duha, nikada puki rob autoriteta i uvijek siguran u svoju vlastitu pamet, ali izgleda da je u njegovom potpunom oslobađanju od vjernosti partiji ogromnu i ključnu ulogu odigrao impuls koji je dobio upravo od Šprljana. Prekrasan je primjer koji Berto navodi u svojoj knjizi kako je Gušte Šprljan u jednoj diskusiji ostao u manjini i kako je dvojici drugova koji su protiv njega citirali klasike marksizma odgovorio: “Znam da ste vi formalno u pravu jer vi imate na svojoj strani Marxa i Engelsa, a ja imam samo Guštu!” Kakav ironičan i duhovit način da se ukaže na to da ni većina niti autoritet klasika marksizma ne bi trebali biti presudni u diskusiji, nego samo i jedino argumenti. I kad pomislite da ste tu lekciju iz kritičkog mišljenja mogli pedesetih godina naučiti od upravitelja Srednje partijske škole u Zagrebu! 

Uskoro Berto dobiva poziv da postane novinar u tadašnjem partijskom tjedniku Naprijed. I doista, on se priključuje grupi novinara u tom listu koji ohrabreni tadašnjim Đilasovim člancima u Borbi nastoje otvoriti prostor za slobodu tiska i ne ustručavaju se testirati granice tolerancije jugoslavenskog komunističkog režima. U jednom trenutku uredništvo traži dopuštenje od partijskih vođa da Naprijed izbaci iz svog impresuma informaciju da je on glasilo CK KPH i da se ukloni parola “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“. Nekim divnim čudom oba zahtjeva bivaju prihvaćena i Naprijed odjednom postaje jedina tiskovina koja u to vrijeme nije bila ni glasilo Partije niti Socijalističkog Saveza. 

Novinarski elan raste, a Naprijed sigurnim i brzim koracima ide prema ponoru. U posljednjoj fazi Berto u studenom 1953. objavljuje članak pod naslovom “Novo i staro u izbornoj borbi” u kojem se zalaže za slobodno kandidiranje ljudi na izborima, neovisno o Partiji i Socijalističkom Savezu. Kao da to već nije dovoljno radikalno, u siječnju 1954. izlazi i Šprljanov tekst u kojem on sugerira da je komunistička partija izgubila svoju svrhu i da joj je sada mjesto u muzeju. 

Neću vas držati u napetosti oko toga što se nakon toga dogodilo. Ukratko, partija nije pristala otići u muzej. Uredništvo Naprijeda je raspušteno, a tjednik ukinut. Gušte Šprljan je nakon baraže javnih napada i osobnih uvreda izvršio samoubojstvo. Glavni urednik Dušan Diminić je po drugi put isključen iz partije, a Berto nije ni čekao odluku već je sam vratio partijsku knjižicu. Poznato je da su bivši partijci često bili tretirani gore od onih koji nikada nisu bili komunisti. Biti puki ”neprijatelj” znalo je biti bolje nego biti obilježen kao izdajnik revolucije. Uslijedio je period bez posla, bez bivših prijatelja i ikakvih jasnih izgleda za budućnost. Berto opisuje: “Odjednom su mi svi stari poznati drugovi otkazali pozdrav na ulici. Nitko se sa mnom nije htio zaustavljati i razgovarati. Svi su bježali od mene i okretali mi leđa, osim vrlo rijetkih iznimaka i to u situacijama kad ih nitko nije vidio.” Nastupio je prvi period duge hrvatske šutnje. Jedan od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičara i novinara rekao je mnogo kasnije da su gašenje Naprijeda i kažnjavanje novinara “utjerali toliki strah u kosti hrvatskoj inteligenciji (akademskoj, političkoj, humanističkoj, medijskoj…) da se, u vrijeme kad je grmilo, nitko kod nas nije bio usuđivao ništa zucnuti antikomunistički”. 

Aristotel je definirao hrabrost kao vrlinu koja je sredina između kukavičluka s jedne strane i nečeg što bismo mogli nazvati ludom smjelošću s druge strane. Ako je Berto u vezi s tom vrlinom znao ponekad “zgriješiti”, bilo je to uvijek u onom drugom pravcu. Ali nikada nije tražio veliku hrabrost od drugih ili im zamjerao ako se baš nisu pokazali. Na primjer, u jednom tekstu on spominje kako su neki kritizirali Krležu “zato što 1971. nije odlučno stao na stranu svoga naroda i ništa nije učinio da pomogne žrtvama totalitarizma”. Berto ga ovako brani: “Pitam se: što je Krleža mogao učiniti više no što je učinio svojim ukupnim djelom? Pa i on je čovjek koji ima svoje strahove i svoje obzire. Zašto bi morao biti heroj?” Tipičan Berto! Tako strog i zahtjevan prema samome sebi, a blag i pun razumijevanja za slabosti drugih. 

Eto, to su bile samo neke crtice iz bogatog i neponovljivog života Berta Črnje, dječaka iz Žminja čije je odrastanje bilo prekinuto ratnim vihorom i koji tada sigurno nije mogao slutiti kakve će kataklizmičke promjene njegov svijet uskoro doživjeti. I kasnije kao mladić on je prolazio kroz mnoga teška iskušenja koja su lomila ljude, ali je uvijek ostao uspravan i s netaknutim ljudskim integritetom. Tragična su to bila vremena i mnoge sudbine, ali bila je to i prilika za neke ljude, poput Berta, da dokažu kako su dorasli i najtežim izazovima i da pokažu od kakvog su materijala sazdani. Stoga ima puno istine u onome što je 1944. godine rekao kardinal Alojzije Stepinac: “A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše.”

Izlaganje na 42. znanstvenom skupu PAZINSKI MEMORIJAL,  rujan 2016
Pokreće Blogger.