Alen Kristić: Svjetski etos - Oživljavanje etičke srodnosti čovječanstva

Civilizacijska kriza

Živimo u vremenu sveobuhvatne civilizacijske krize koja prožima sva područja ljudskog djelovanja od obiteljskog života preko ekonomije, znanosti i tehnike do politike i religije.

Sve više ljudi uočava da za njezino nadvladavanje neće dostajati samo nove strukture, ustanove i zakoni. Sve to neće vrijediti ništa ako se u nutrini ljudi, na razini osobne savjesti ili srca, ne dogodi promjena koja će uroditi osnaženom etičkom motivacijom da dobrovoljno prihvaćaju nove zakone. Trebamo etički osviještene ljude koji će biti zagovornici i nositelji strukturalnih promjena. Zato nije pogrešno reći da je suvremena civilizacijska kriza u biti duboka kriza vrednota i morala, refleks oslabljene ili zamrle etičke svijesti u ljudskoj nutrini, jednom riječju etička kriza.

Pred ljudima je sve više izazova, a stare vrijednosti, ustanove i autoriteti ne čine se više privlačni i uvjerljivi. Posvuda se, naročito kod mladih, osjeća orijentacijsko-vrijednosna kriza: u kojem smjeru upraviti vlastiti život, na temelju kojih vrijednosti ga oblikovati, čijem autoritetu dopustiti da na nas utječe.

Sve u svemu, suvremena civilizacija, uz nužne promijene ekonomskih, političkih i religioznih struktura, pod hitno treba svojevrsnu etičku evoluciju ili, s obzirom na obim i pogubnost nagomilanih problema, etičku revoluciju. Jedino će ona, razbuktavajući u ljudima iznova etičku svijest, mijenjajući njihove mentalitete i temeljne stavove, izazivajući obraćenje srca, omogućiti pokretanje nužnih strukturalnih promjena i osigurati njihovu održivost.  

Polazeći upravo od tog uvida, ali i svijesti o povijesnim promašajima svjetskih religija, predstavnici velikih svjetskih religija stavili su 4. rujna 1993. godine u Chicagu za vrijeme zasjedanja „Parlamenta svjetskih religija“ svoj potpis ispod jedinstvenog dokument u ljudskoj povijesti: "Deklaracije o svjetskom etosu".

"Deklaracija o svjetskom etosu"

Potpisujući "Deklaraciju o svjetskom etosu", predstavnici svjetskih religija obvezali su sebe i pripadnike svojih religija da će se ubuduće zajedno suprotstavljati svim oblicima nečovječnosti i zla u svijetu. U duhu samokritičnosti,  priznali su sukrivnju religioznih muškaraca i žena za nečovječnost i zlo u svijetu. Religiozni nisu bolji od nereligioznih!

Smatrajući ljudski rod svojom obitelji, izrazili su potom uvjerenje da religije na jedinstven način mogu pridonijeti etičkoj obnovi čovječanstva bez koje se ne može nadvladati suvremena civilizacijska kriza.

Podsjetili su da se unutar tradicija svjetskih religija krije prastara mudrost zajednička svim religijama. Riječ je o zaboravljenoj srodnosti – bratstvu i sestrinstvu– religija u području etičkog koja suvremeno čovječanstvo može izvesti na spasonosni put izlaska iz krize kakvu dosadašnja povijest ne poznaje. 

No, nisu se zaustavili na tome!

Podsjetili su i na to da ta prastara mudrost zajednička svim religijama prožima i sve filozofijske i etičke tradicije humanističkog usmjerenja. Srodnost u području etičkog ne uključuje samo različite religije nego i različite filozofijske i etičke tradicije!  "Deklaracija o svjetskom etosu" tu je fundamentalnu etičku srodnost strukturirala u dva načela:

Ø  Načelo humanosti kao temeljni zahtjev: Sa svakim čovjekom moramo postupati ljudski!
Ø  Načelo uzajamnosti ili „zlatno pravilo“: „Ono što ti ne želiš drugima, to ne nanosi nikom drugom!“ Ili pozitivno: „Ono što ti želiš da se tebi čini, to i ti čini drugima!

– a potom, tragajući za time što znači biti čovjek u globaliziranom svijetu, ta je načela eksplicira u četiri bitna područja ljudskog života:

Ø  Obvezivanje na kulturu nenasilja i strahopoštovanja pred svekolikim životom: Ono se izražava u prastaroj smjernici, zajedničkoj svim religijskim, etičkim i filozofijskim tradicijama: Ne ubij! Ili pozitivno: Poštuj život!
Ø  Obvezivanje na kulturu solidarnosti i pravednog ekonomskog poretka: Ono se izražava u prastaroj smjernici, zajedničkoj svim religijskim, etičkim i filozofijskim tradicijama: Ne kradi! Ili pozitivno: Djeluj pravedno i pošteno!
Ø  Obvezivanje na kulturu tolerancije i života u istinoljubivosti: Ono se izražava u prastaroj smjernici, zajedničkoj svim religijskim, etičkim i filozofijskim tradicijama: Ne laži! Ili pozitivno: Govori i djeluj istinito!
Ø  Obvezivanje na kulturu ravnopravnosti i partnerstva muškarca i žene: Ono se izražava u prastaroj smjernici, zajedničkoj svim religijskim, etičkim i filozofijskim tradicijama: Ne zloupotrebljavaj seksualnost! Ili pozitivno: Poštujte i ljubite jedni druge!

Dakako, "Deklaracija o svjetskom etosu" ne predstavlja ni nadomjestak ni protivnost "Općoj deklaraciji o ljudskim pravima" i etikama pojedinih religija. Njezina je nakana poduprijeti i "Opću deklaraciju o ljudskim pravima" i etike pojedinih religija, i to u prvom redu ističući ne samo ono što je već sada zajedničko u sferi etosa svjetskim religijama nego i različitim koncepcijama religiozno i nereligiozno utemeljenog etosa.

Religiozni ne bi smjeli poricati da ljudi i bez religije mogu raspolagati temeljnim etičkim usmjerenjem i voditi moralan život. Zapravo, tijekom novog vijeka često su se više nereligiozni nego religiozni ljudi zalagali za ljudsko dostojanstvo i prava, za slobodu savjesti i vjere, pa tako postali uzorom čak i za religiozne ljude.

Čovjeku kao razumskom biću priliči istinska ljudska autonomija, koja mu omogućuje i bez vjere u Boga realizirati temeljno povjerenje u zbilju i uvidjeti svoju odgovornost za svijet. Filozofima već stoljećima polazi za rukom na temelju uma razvijati i realiziratietičke ciljeve, prioritete i vrijednosti, iznalaziti kriterije za ispravno i pogrešno. Naprosto, ljudskost, kao kruna moralnosti, nije monopol ni religioznih ni religioznih!

Koalicija za izgradnju humanijeg svijeta

Globalnim prijetnjama moći ćemo ovladati isključivo suradnjom različitih društvenih skupina. Sebi više ne možemo priuštiti tradicionalna neprijateljstva poput onog nereligiozni protiv religioznih ili konzervativni protiv liberalnih.

Svi su ljudi nositelji zajedničke odgovornosti za društva i čovječanstvo. A to zahtijeva uspostavu zajedničkog moralnog temelja kao osnovice za donošenje zajedničkih izbora i zajedničkog angažmana.

Dakako, to neće biti složen etički sustav nego nekoliko općenito priznatih osnovnih i glavnih etičkih normi, oko kojih se mogu okupiti svi ljudi i na osnovi kojih ćemo u različitim kontekstima uvijek iznova morati uz pomoć domišljatosti i mašte zajedno osmišljavati i pokretati humanizacijske procese. To je pokazala i "Deklaracija o svjetskom etosu".

Unatoč dogmatskim i obrednim razlikama religija, bez obzira na stanovite razlike nereligioznih i religioznih etičkih resursa s obzirom na njihovo porijeklo, utemeljenje i motivaciju, neovisno o stanovitim prijeporima različitih svjetonazora, političkih i ekonomskih programa, pred praznom rukom gladnog, pred zabrinutim licem nezaposlenog, pred suzama seksualno zlostavljanog, pred nesigurnim korakom prognanog, pred razorenom prirodom, naprosto pred suvremenim obličjima neljudskosti i njihovim žrtvama, različite religijske, etičke i filozofijske tradicije od muškaraca i žena očekuju isto, neovisno o njihovoj religioznoj, političkoj, nacionalnoj, kulturalnoj, profesionalnoj ili svjetonazorskoj pripadnosti.

Svjetski etos predstavlja platformu koja poziva i pruža polazište muškarcima i ženama da to „isto“ zajedno razaberu i zajedno pretoče u praksu, i to bez straha od gubljenja ili okrnjivanja vlastitog (ne)religioznog, nacionalnog, političkog, kulturalnog, profesionalnog ili svjetonazorskog identiteta.
Zapravo, o izvršenju „istog“ ovisi hoće li naši identiteti biti područje realizacije i zrenja naše ljudskosti na dobro drugih ili će se, kao grobnice naše ljudskosti, izobličiti u prijetnju drugima. Iz tog razloga u projektu svjetskog etosa nije riječ ni o miješanju različitih religija, ni o stvaranju neke jedinstvene umjetne nad-religije, ni o skrivenom misionarstvu, usmjerenom prijelazu iz jedne religije, stranke ili svjetonazora u drugi, ni o dokidanju razlike religioznog i sekularnog, nego o ljudskom življenju onoga što već jesmo, i to u svijesti da je ljudskost naš ne samo zajednički nego i primarni poziv.    

Dakle, kao realistična koncepcija, svjetski etos ne poriče postojeće razlike: ni religiozne, ni svjetonazorske, ni nacionalne, ni kulturalne, ni političke prirode. Naprotiv, podsjećajući na fundamentalnu etičku srodnost religijskih, etičkih i filozofijskih tradicija humanističke orijentacije, svjetski etos nas osposobljava za nov odnos prema razlikama i temeljem toga suradnju oko općeg dobra onkraj razlika.

Lišavajući nas straha, iz kojeg izvire potrebe za ignoriranjem ili apsolutiziranjem razlika, svijest o fundamentalnoj etičkoj srodnosti osposobljava nas iznova razabrati i praktično realizirati zajedničku odgovornost za izgradnju humanijeg svijeta. U toj avanturi, na koju "Deklaracija o svjetskom etosu" poziva sve ljude, bili oni religiozni ili ne, razlike ne samo da prestaju biti prepreka suradnje nego se često mnoge od njih pokazuju kao prednost u oduševljavanju ljudi za svjetski etos kao polazišta za izgradnju humanijeg svijeta.

Različiti etički resursi, bilo po porijeklu (iz sekularne sfere, različitih religija, umjetnosti ili kultura…), bilo po formi (molitve, rituali, glazba, deklaracije, film, fotografije, poezija…), ne moraju se konstelirati jedni protiv drugih, kako se to nerijetko činilo do sada. Različite etičke resurse, za što pledira "Deklaracija o svjetskom etosu", moguće je konstelirati i u smislu uzajamne korekcije, osnaženja, nadahnuća i upotpunjenja.

Na koncu, područje nepremostivih razlika, bilo da je riječ o religioznoj, političkoj ili svjetonazorskoj sferi, koje treba prihvaćati s poštovanjem ukoliko se ne protive "Općoj deklaraciji o ljudskim pravima", obuhvaća daleko manje područje zbilje od područja zajedničke obveze izgradnje humanijeg svijeta, koja izvire iz fundamentalne etičke srodnosti, na koju podsjeća "Deklaracija o svjetskom etosu", a koja obuhvaća ne samo svjetske religije nego i sve filozofijske i etičke tradicije humanističkog kova.

Usud čovječanstva ovisi o našoj sposobnosti zaokreta od fanatične fiksiranosti na nepremostive razlike ili, što je još češće, razlike, čija je tobožnja nepremostivost plod neznanja ili manipulacije usmjerene začinjanju novih konflikata, prema fundamentalnoj etičkoj srodnosti ljudske civilizacije, koja nam – svima bez razlike – nalaže zajedničko nastojanje oko humane preobrazbe društva.

Pokreće Blogger.