Darko Cvijetić: IZ ACEDIJARIJA

photo: Julija Blackmon

1.
Obruči za burad, koju su gurali dječaci niz celulosku ulicu, sada, u podne, oslonjeni na ogradu, napušteni.
Prisutnost zemlje sam na svijetu, samo čulna prisutnost. I kao što sam ja međuvrijeme, tako će i moje truplo biti privremenost, interim, između žive čulnosti zemlje i njezine mrtvosti.
U zemljanosti mene još mi je tijelo plesno, puno krvi i nasmijano. Ima me, bivam, vrtoglaviji za ponor jutrošnjeg svitanja.
2.
Već Toma Akvinski opominje da je ACEDIJA (ili AKEDIJA) iskonski grijeh, da je obeshrabrenost, da je golema tuga srca, ravnodušje i duhovna tromost.
A-kebotaj znači - pokazati nemar; otuda acedija.
U pretkršćanskome svijetu ta riječ kod Homera znači neoprostivi nemar, kao kada se mrtvi ostave nepokopani.
Emil Cioran daje acediji ponovni sjaj, pominjući je kao jedno od Isusovih iskušavanja u pustinji, ali i kao vrlo teško iskušavanje svakoga monaha - iskušavanje acedijom ili kušnja dosadom.
Podnevni to je demon obeshrabrenosti, umora, goleme tuge sitosti, demon monaškog podnevnoga sunca. Žalost je to kada rad prestane, žalost sitih lavova, dosada svijeta.
Inkvizitori su monahe podlegle acediji kažnjavali tako da prave užad, da uposleni budu.
3.
Jedan od vojnika koji su oslobodili koncentracioni logor Bergen-Belsen, svjedoči, kako se nečijom grubom pogreškom, velika pošiljka ženskog crvenog ruža za usne, našla među pristiglom robom Crvenog križa.
Potom opisuje scenu kako logorašice, iznurene, premršave, leže na svojim krevetima, na pričnama, bez plahti, polugole i gole, ošišane i polulude od nanošenog bola - ali jarko nakarminisanih crvenih usana.
Smiju se ludo, histerično i naglas, na pričnama. Žive su. Bergenbelsenovske logorašice.
Drže se za užad, zemljane i veličanstvene, nasmijane, crvenih usana.
4.
Znastvenici sa sveučilišta u Arizoni, tvrde da zijevanjem zapravo - hladimo mozak.
Da je zijevanje, dakle, termo-regulacijska radnja.
Tako da zijevanje monaha ne mora biti znakom acedije - dosade, obeshrabrenosti, tuge svijeta i malodušja, već izgleda da je samo prevruć mozak od viška molitve ili viška osame.
5.
A- kebotaj, pokazati nemar, neoprostivi nemar, veli Homer, kao kada se mrtvi ne pokapaju.
Nego se nakarminisanih usana nasmijavaju, podnevnim i svakovrsnim drugim demonima, u lice.
Pokreće Blogger.