Marko Muić: O filozofiji i prirodnim pojavama


I DIO: O FILOZOFIJI ; 2 DIO: OBJAŠNJAVANJE FENOMENA I PRIRODNIH POJAVA


Danas postoje razne istraživačke discipline kojima promatramo i istražujemo svijet oko sebe, pa i nas same. Svijet promatramo na mikro i makro razini. Tijekom istraživanja primjenjujemo razne istraživačke metode. Ono čime su ljudi bili oduvijek impresionirani je nebo, posebice noću kad su promatrali zvijezde. Počeli su se dublje interesirati za nebeske pojave. Malo po malo počeli su shvaćati odnose na nebeskoj karti. Ali istraživanja kreću dalje. Javljaju se filozofi koji pitaju "Tko stoji iza cijelog tog projekta?" Oni promatraju cjelokupnu prirodu i uočavaju određene procese. I danas tamo gdje druge istraživačke metode nemaju pristup, nastupa filozofija. Među svim filozofima kroz povijest ističe se jedan koji je proučavao i preispitivao neki drugi svemir, čovjeka. Bio je to Sokrat. Sokrat je imao za cilj podići nivo moralnog života Atenskog društva. Zbog svoje dosljednosti tome je položio i život.

Dvije stvari ispunjaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopoštovanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: zvijezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.

(I. Kant)

Zadaća filozofije je praktičan pristup. Filozofija praktičnim pristupom mora doći do spoznaja i te spoznaje praktično primijeniti.

Da bi Sokrat mogao propitkivati druge ljude morao je učiniti ono što je učinio Heraklit.

Ja sam proučio sama sebe.

Heraklit

KAKO SE POSTAJE FILOZOFOM ?

Filozofom se postaje pravilnim odgojem. Bitno je da dijete usvoji određene vještine koje će primjenjivati u svome radu. Određena znanja je djetetu naravno potrebno usaditi, ali kako dijete odrasta i počne shvaćati realnost, tada mu se ne smije otkrivati znanje nego ga treba voditi do praga istine koji on mora sam prijeći, kao što je to činio Sokrat sa Atenjanima.

Kakve vještine dijete mora usvojiti?

Bitno je da se ničemu što čuje ili pročita olako ne priklanja i uzima zdravo za gotovo. Sve treba kritički preispitivati. Takav pristup treba biti u dodiru sa svakodnevnicom, a posebice pri učenju. Sve zakone,  aksiome i ono što vrijedi kao dogma treba podvrći testiranju.
Svaki sustav što god on predstavljao može se sagledati sa onoliko mnogo strana koliko imate razvijenu moć apstrakcije. Apstrakciju ćete razviti tako što nećete učiti "kampanjski" i svaki predmet ćete duboko studirati povezivajući tematiku sa drugim predmetima i prije stečenim znanjem. Takvim pristupom razvijaju se još dvije metode koje su od presudnog značaja, to su dedukcija i indukcija. Kada proučavamo neku temu trebamo se izdići iznad nje i sagledati ju odozgo. Pritom naše proučavanje treba stvoriti krošnju različitih pogleda, odnosno analizu. Kod analize potrebno je ispitati i poglede sa kojih promatramo određeni sustav, jer tako nam se mogu otvoriti putevi za neko novo daljnje istraživanje. Drugim riječima potrebno je napraviti analizu analize. Kada napravimo analizu slijedi postepeno spuštanje i deduktivna sinteza. 
Kod filozofiranja sebe treba napraviti neznalicom. Ja dakle imam znanje, ali ništa ne znam i sve što čujem ili pročitam u ništa ne vjerujem. Ne znam da li su postavljeni okviri znanja kojim barataju znanosti točni i da li vrijede općenito, jer mene zanima samo ono što vrijedi za Zbilju kao univerzalni model. Zato izlazim iz okvira u nepoznato područje koje postaje predmet mojeg proučavanja na temelju zadanih modela znanja, ali koje sada postaje neznanje, jer ne znam ništa o tome dok ne spoznam ono što vrijedi općenito.
Filozofija dolazi od grčke riječi φιλοσοφία (philosophia) koja se sastoji od riječi sofija što znači mudrost i filos što znači prijatelj, ljubitelj. To možemo protumačiti kao ljubav prema znanju ili mudrosti. Radi se o nekakvoj težnji, o zanosu koji dolazi iz nepresušnog izvora, a to je čuđenje.
Čuđenje će biti utoliko nepresušno ukoliko ćemo mi biti postojani, da u sebi probudimo ono nevino djetinje koje uvijek pita i traži odgovore. Djeca su kao filozofi samo što nemaju razvijene sve tehnike koje se koriste u  filozofskoj praksi. Djeca također teže znanju, ali ona se već nalaze u stanju neznanja, dok filozof se u to stanje tek treba dovesti i potrebno je osvijestiti da je ta početna točka od presudnog značaja.
Što je čuđenje? Čuđenje je stanje svijesti, koji nastaje kada dotičnu osobu šokira neki vanjski podražaj ili je posljedica razmišljanja o nekoj tematskoj preokupaciji. No to nije ono filozofsko-dječje čuđenje. Filozofsko-dječje čuđenje podrazumjeva stanje duševnog sklopa u kojem se dotična osoba nalazi i iz kojeg polazi njeno razmatranje.
Rekao sam da čuđenje predstavlja određeno stanje. Što je stanje? Stanje nam govori da se u određenom vremenskom periodu nalazimo u određenoj prirodi našeg ponašanja. Ona može biti donešena iz ranijeg razdoblja u vremensku točku u kojoj se nalazimo, može biti posljedica vanjskog utjecaja ili umnog rada. Iz točke u kojoj se nalazimo vrijeme se nastavlja i to vrijeme je razdoblje novog filozofiranja.
Kada filozofiramo nalazimo se u određenom stanju. Ali što je zapravo filozofiranje? Filozofiranje je otkrivanje novog u starome. Zašto otkrivanje novoga u starome? Zato jer na temelju postojećeg znanja otkrivamo nove dimenzije. Nijedno otkriće ne može se dogoditi ako nema podlogu. Ne može na temelju ničeg nastati nešto. Logičan je zaključak, da se jednom morala dogoditi prva spoznaja. To je početak znanja koje će se dalje nadograđivati i mijenjati.
Za znanje možemo reći da ima dimenzije u matematičkom smislu, kao geometrija realiteta (https://filozofskimagazin.blogspot.hr/2016/10/marko-muic-promisljanja-i-odgovori-3.html). Znanje tvori jednu mrežu povezanih interdisciplinarnim i multidisciplinarnim vezama, a ono se otkriva u novom ruhu koristeći mrežu neurona i sinapsi.
Postoji nešto što se zove sud. Možemo uspoređivati staro i novostečeno znanje i o njima dati sud, te na temelju tog suda spoznati koliko je to novo znanje zapravo novo, a koliko počiva na starome, odnosno kolika je ta misao izvorno novo djelo i proširuje vidike dosadašnjim okvirima znanja.
Činjenica da možemo suditi pretpostavlja da imamo znanje, tj. da se nalazimo na točki koja sa sobom nosi dva svojstva.
Prvo svojstvo je vrijeme, a druga odgovornost. Imati znanje svojstveno je svakom povijesnom razdoblju, ali se ono mijenja ne samo pomoću ljudi koji doprinose da napredujemo na spoznajnoj razini i tehnološki, već je sociološko-psihološki uvjetovano. Posjedovati znanje je velika odgovornost jer se može iskoristiti na dobrobit, ali i u loše svrhe. Pravi iskonski čovjek koji se bavi umnim radom nije ovisan o povijesnim okolnostima, on je izvan svog vremena, on je povijest. Kroz povijest događalo se da ljudi i njihov rad nije bio prepoznat od njihovih suvremenika, dapače ubijani su jer nisu htjeli odustati od svojih zamisli. Takva snaga postojanosti čini čovjeka velikim, vrijednog poštovanja, odlika je ljudi koji ne poznaju granice i nisu pali u mrežu postojećeg znanja, te se tu zaustavili, već su nadišli granice trudeći se ostaviti, suvremenicima i mladim naraštajima koji dolaze, znanja koja bi nam rasvijetlila tajne koje krije multiverzum.
Svatko od malih ljudi može učiniti veliko djelo, samo mora biti spreman na žrtvu i odricanje. Roditelji imaju odgovornost da u dijete usade radne navike, jer sve počinje u obitelji. Tu se rađaju velike ličnosti. Ako je obitelj deformirana i roditelji se ne zanimaju za svoju djecu, mladi će biti isto takvi ukoliko ne dožive poriv za promjenom svog stava prema životu, a to znači i sam život.
Kod promatranja razlikujemo početnu točku (točku gledišta), centar promatranja (točka koju se promatra), osjet (dobiven preko osjetila) i doživljaj (mentalni i tjelesni).
Osoba se može naći osim u normalnom stanju i u još dva stanja duševnog sklopa, a to su introvertiranost i ekstrovertiranost. Osjećaj jednog ili  drugog će biti pojačan ukoliko je i okolina takva da potiče takav razvoj. Posljedice takvih stanja mogu ne nužno, ali mogu biti određene bolesti. Istodobno ta specifična stanja za posljedicu imaju specifičan način mišljenja. Ako se kao što sam ranije spomenuo tu još pridoda bolest mogu nastati veoma zanimljivi procesi. Zato je proučavanje duše, tj. samoga sebe najvažniji čin bez kojeg nema prave filozofije, jer tu se nalazi početak svakog filozofiranja.

OBJAŠNJAVANJE FENOMENA I PRIRODNIH POJAVA

Sva geometrijska tijela su identična po obliku jedna drugome iako se to tako ne čini. To nam govori da je sve što postoji identično jedno drugome. Npr. tako je zgrada jednaka po obliku olovci, slon drvetu, automobil papiru i td. Kako ćemo to dokazati? Vrlo jednostavno.
Moramo dakle usporediti dva sistema od kojih je jedan zasigurno veći, jer ne mogu biti dva sistema iste veličine. Od većeg sistema može se lako napraviti manji oblikovanjem i odbacivanjem materijala. Od manjeg sistema možemo napraviti oblik većeg sistema zamislivši da se veličina većeg sistema nalazi niže na ljestvici veličina od manjeg sistema. Ali moguće je i stvarno izjednačavanje materije većeg i manjeg sustava, dapače manji sustav može postati veći od onog s kim se uspoređuje, a koji je prvotno bio u prednosti. Tu moramo razmotriti dva slučaja. Prvi slučaj je ako u procesu sudjeluje čovjek, što znači da koristi postojeće resurse kako bi nadogradio manji sistem. Drugi slučaj je kada u procesu sudjeluje Bog koji može načiniti dva sustava, jedan veći i jedan manji te ovom manjem dodati do tada nepostojeću materiju odnosno stvoriti je.

Tu je opet vidljivo da su moji iskazi:

sustav0 > sustav1
sustav0 < sustav1
sustav0 = sustav1        ...istiniti.

Oko sebe u prirodi, u prostorijama, na policama i dr., svuda vidimo različite rupe i izbočenja, odnosno krivine. Iako je to što nas okružuje razmješteno po određenim zamislima i rasporedu ono ima promjenjivu prirodu u sebi. Tako da se okoliš može redizajnirati u neki novi oblik. Zbog specifične prirode okoliša koja iako je podređena određenim pravilima reda, ima svojstvo potencijalne kaotičnosti ili bolje rečeno svojstvo promjenjivosti. To omogućuje da se mogu odvijati i kreirati razni ezoterični procesi. To isto vrijedi za nas same, jer mi smo dio tog okoliša.
Što je oblik? Oblik je ono čime definiramo izgled nekog objekta, ali znamo da oblikom definiramo i njegovu egzistenciju. To je zbog moje geometrije realiteta. Dakle predmet egzistira posjedujući neki oblik i ta egzistencija koja osim tog oblika posjeduje određena fizička i kemijska svojstva može se mijenjati postajući nešto drugo. Uzmimo npr. čovjeka. Može se manipulirajući egzistencija čovjeka kao živog bića pretvoriti u novoegzistiranu kreaturu gdje će čovjek biti zarobljen u vremenskoj točki. Tada on gubi svoju pravu egzistenciju jer je nepokretan i njegova se građa promjeni. Moguće je i putovanje kroz vrijeme. To je moguće jer vrijeme je beskonačno. Čovjekov život je samo dio tog vremena. Naš život predstavlja sitnu točku u tom beskonačnom vremenu. Svi ljudi žive jedan život i smrt ne postoji, život se nastavlja na nebu u beskonačnom vremenu. Nebo je portal za vremensko putovanje. Svi životi od kad postoji živo biće u multiverzumu su vezani lancem. I te karike omogućuju putovanje kako prostorno-vremenski, tako i samo na vremenskoj crti. Nebo za koje kažem da je portal za vremensko putovanje, moguće je rekonstruirati na Zemlji jer sve je to dio jednog sustava.
Kako obajasniti da svi živimo jedan život? Svi smo mi djeca Božja i sudjelujemo u Božjem djelu, svatko na svoj način. Ali svi smo međusobno neraskidivo povezani. Svojim djelima oblikujemo Zajednicu i preobražavamo je čineći naše sutra boljim ili lošijim.
Što znači relativnost? Sve što promatramo nalazi se u nekakvim odnosima, tj. relacijama. Relativnost potvrđuje da sve ima dvostruku egzistencijalnu prirodu. Potencijalnu (promjenjivu) i aktivnu (trenutno stanje) prirodu. Kada prijeđemo iz potencijalnog u aktivno stanje, tada ono aktivno postaje potencijalno (promjenjivo). Relativnost je mehanizam kojim se služimo, da bi mogli ostvariti akt mišljenja i oblikovati samu misao. Misao zbog navedenih činjenica stalno evoluira i doživljava promjene. Te promjene mogu biti samoinicijativne ili pod utjecajem okoline. Relativnost je zato opći zakon, jer vrijedi za svaki sustav.
Kreacionizam je Božje oruđe, ali mi smo djelo tog Božanskog stvaranja i zato što smo na Njegovu sliku i mi možemo kreirati. Kreativnost predstavlja nekakav skok, a to je direktna potvrda za mogućnost putovanja prostorno vremenski i na vremenskoj ljestvici. Putovanje multiverzumom, u prošlost ili budućnost ostvaruje se skraćivanjem vremena (dolazi do skoka iz jednog sustava u drugi). Kao i relativnost, kreacionizam i evolucija su mehanizmi koji putuju zajedno kao opće važeći, jer govore o razvoju sa skokovima. Dakle skokoviti razvoj je prirodna pojava, ništa neobično. Zato je moguće kreirati vremenske portale, jer oni koriste taj prirodni fenomen skoka koji je usađen u multiverzum, što uključuje i živa bića. Zbog toga što su ljudi vremenski nanizani na jednom lancu moguće su reinkarnacije.
Multiverzum i sav njegov sadržaj odgovara određenim frekvencijama. Manipulirajući frekvencijama možemo pokrenuti razne procese. Stalno uplitanje umjetnih frekvencija u razna područja (sustave) kojima te frekvencije nisu prirodne mogu nastati katastrofalne posljedice. Danas nam se to već događa. Ako idemo frekvenciju po frekvenciju, od one najmanje postoji manja. Zbog toga je uvijek prisutan fenomen skoka i kreativno-evolucionistički princip, jer frekvencije mijenjamo jednu za drugom. Ne možemo doći do neke veće frekvencije, ako ne prođemo sve ostale. Bitno je shvatiti da smo tijekom mijenjanja frekvencija napravili skok. Ljestvica frekvencija sastoji se od sitnih niti za koje se sve čovjek ne može uhvatiti i zato ne može iskoristiti pun potencijal koji spektar frekvencija nudi, zbog svoje nesavršenosti (čovjekove).
Frekvencije su na svojoj ljestvici samo pozitivne. Ne postoje negativne frekvencije. To potvrđuje moj zakon, da ne postoje negativni brojevi. Svi znamo što znači kad se za neki sustav kaže da djeluje negativno. Ali kao što sam ranije napomenuo negativno je ništavilo, ono ne postoji, stoga je takvo djelovanje nemoguće ostvariti (ono ne posjeduje egzistenciju). Dakle moramo prestati upotrebljavati riječ negativno za nešto loše. Ako krećemo od nule u minus, krećemo u zabranjeno područje (područje gdje nema ništa). Ako pak iz nule napravimo skok u neki pozitivan broj i krenemo u negativno, te početak prije skoka i stanje nakon skoka promatramo kao jedan sustav, uočit ćemo da je moguće drugo riješenje (slučaj). U drugom slučaju iz većeg pozitivnog broja krećemo se prema beskonačno pozitivno malom broju. Do nule zapravo nikad ne dolazimo, jer nula je beskonačno vrijeme. Da bi došli do nule trebamo napraviti skok, tj. ući u beskonačnost i zaustaviti se u određenoj vremenskoj točci. Nula je broj koji u sebi sadrži sve moguće sustave. Ono što nas zanima je vrijeme (beskonačno), frekvencije i multiverzum sa svojim sadržajem. Sve je to sadržano u nuli (0). Za nulu smo ustanovili da se može nalaziti od -do +s  time da se promatra uvijek u +. Svaka frekvencija koju želimo koristiti nalazi se jako blizu nule. Da bi ostvarili putovanje vremenom moramo ući u nulu, u Božansko. To ćemo učiniti tako što ćemo postojećem sustavu dovesti energiju. Tako ćemo iz pozitivne male beskonačnosti skočiti u pravu beskonačnost (nulu). Energiju dtreba dovesti, a ne oduzeti, jer su u nuli sadržane sve frekvencije multiverzuma, dakle i svi mogući sustavi koji se mogu načiniti manipuliranjem frekvencija ili već postoje. Nula je potencijalno stanje iz kojeg se mogu formirati razni sustavi. Kada bismo primjerice uzeli uređaj za radio amaterizam i frekvenciju podesili na nulu, elementi radija bi opet emitirali elktromagnetske valove, kao što to čini i računalo. Svi sustavi koji nešto rade emitiraju jednu ili više frekvencija koje koriste u radu. Ranije sam spomenuo da se svaki broj ili sustav može zamijeniti nulom. To vrijedi i za svaku beskonačno malu pozitivnu frekvenciju. Ali to nije vremenski beskonačna nula. U vremenski beskonačnu nulu tek treba doći. Kada mijenjamo frekvencije pomičemo i beskonačno mali pozitivan broj koji pripada toj frekvenciji. Taj mali broj identičan je za svaku frekvenciju.
Za vremenska putovanja najčešće se koriste visoke frekvencije. To je logično. Ruđer Bošković je pokazao da su na malim udaljenostima sile odbojne. Zbog toga da bi napravili skok i stopili se s nulom potrebna je energija. Čovjekove prirodne frekvencije se poremete dodavajući energiju kratkih valnih dužina (visokih frekvencija) i tako stvorimo jedan od mogućih sustava koje sadrži nula, a koji se dobivaju manipuliranjem frekvencijama.
Telepatija i vidovitost omogućavaju pogled i komuniciranje s udaljenim svjetovima i bićima u multiverzumu. Događa se na nižim frekvencijama, ali moguće je uspostaviti odnos, tj. komunikaciju  između niže i visoke frekvencije. Kao što je moguće prirodnim putem, moguće je i umjetno ostvariti takve odnose, pa čak i obrnuto, komunikaciju između visoke i niske frekvencije. To je moguće jer su sve frekvencije na istom konopcu, sa koga vise kao sitne niti što je već spomenuto. Tako je moguće npr.  da čovjek postane dio računalne igre što liči na znanstvenu fantastiku, ali je realnost i moramo biti svjesni tih mogućnosti.
Telepatija i vidovitost su stanja u kojem se naš duševno - fizički sklop (dio toga je i psiha) već nalazi u poziociji beskonačnosti (nuli). Potrebno je samo mijenjati frekvencije i prostorno-vremensku točku ili se kretati u prošlost i budušnost koristeći vremensku dimenziju. Za razliku od prirodnog procesa umjetni zahtijeva energetski skok. Oni koji posjeduju telepatske i vidovnjačke sposobnosti se tijekom svog djelovanja (npr. seanse) umaraju, jer da bi promijenili frekvenciju i oni moraju utrošiti energiju.
Količina energije koju posjeduje čovjek, veća je od bilo kakvog stroja što će ga živo biće ikada načiniti. Samo postoji jedna prepreka, a to je da energiju treba najprije aktivirati, a to se čini meditacijom koja osim toga omogućuje da postignemo sklad duhovne duše i tijela. Kada čovjek dosegne visok stupanj unutarnjeg mira i harmonije bit će u mogućnosti da postane vremenski putnik.
Ljudi su se divili pticama kako krstare nebom, pa su izmišljeni padobrani, avioni, zeppelini, helikopteri i dr. Ali čovjeku to sve nije potrebno. On može letjeti bez tih pomagala. Mi smo dio multiverzuma, dakle mi smo bića mogućnosti zbog svojstva promjenjivosti. Bitno je što želimo učiniti sa svojim životom. Kamo usmjeriti svoje snage. Zašto možemo letjeti? Mi meditiranjem puštamo korijenje u Zemlju i istodobno smo usmjereni na Nebo. Puštanjem korijenja širimo se na cijeli multiverzum, dok usmjeravanjem misli k Bogu dobivamo blagoslov i energiju preko prirode koja nas okružuje, a ona zbog toga što je Božje djelo osjeti potrebu bića koji traži energiju. Priroda se stalno puni energijom od Božje ruke. Priroda preko koje dobivamo energiju može biti krunica. Sve što nosi pečat Neba donosi energiju. Bog može dovesti energiju neposredno svojim djelovanjem. O nama ovisi koliko će biti obilna. Mi moramo pokrenuti ciklus kruženja energije kroz tijelo i biti svjesni tog kruženja. Tako ćemo aktivirati pasivnu energiju i podići se na viši energetski nivo. Visoka energetska razina i visok stupanj harmonije bića omogućavaju osim letenja i teleportaciju (premještanje živog bića s jednog mjesta na drugi; ne vremensko putovanje kao kod onih koji imaju sposobnost telepatije i vidovitosti – oni fizički ostaju na istom mjestu). Drugim riječima moguće je putovati u prošlost i u budućnost, također je moguće otputovati u neki daleki dio multiverzuma. Kontinuiranom meditacijom kroz život, ako smo ozbiljni i posvećeni tome, postepeno ćemo se početi pretvarati u super biće sa puno sposobnosti koje običnom čovjeku nisu dostupne, npr. paljenje vatre koncentriranjem energije u rukama, pružanje otpora većem broju ljudi, trenutno zacijeljivanje rana, jako senzitivne ruke na područja koja su disfunkcionalna (liječenje) i dr. Kada čovjek uđe u dimenziju visokog meditativnog stanja činit će se kao da je mrtav, ali njegov metabolizam još uvijek će biti aktivan. U takvom stanju može provesti dok god ima života na Zemlji. Tada se može teleportirati u neki drugi dio multiverzuma gdje ima života.

Postoje četiri broja koja upravljaju svim sustavima, tj na kojima počiva vječno (ne stvoreno) i stvoreno:
0 → beskonačnost, obuhvaća sve
1 → stvaranje, tj. stvoreno; egzistencija
2 → neravnoteža; kaos; muški i ženski princip u neskladu
3 → uređenost; sklad (sklad muškog i ženskog principa); harmonija multiverzuma; poredak

Pokreće Blogger.