Alen Kristić: BERTHA VON SUTTNER - perom protiv rata


Iako rat neprijeporno predstavlja izdaju izvornog religijskog duha, oficijelne religijske institucije monoteističke provenijencije, sputane oportunističkim savezima sa svjetovnim moćnicima, stoljećima su tolerirale i/ili poticale „nevjeru“ vjernika, koja se iskazivala činom odobravanja ili sudjelovanja u međusobnim ratovanjima.[1]

Posvemašnje zakazanje religijskog mirotvorstva[2] u predvečerje novog vijeka na europskom tlu polučilo je sekularizaciju mirotvorstva. Mirotvorstvo je postalo izričit svjetovni projekt bez religijskog utemeljenja. Razvijajući se tijekom druge polovice 19. stoljeća, građanski mirovni pokret,[3] iznova je započeo novovjekovnim ljudima otkrivati vrijednosti mira umjesto da to čine religijske institucije i religiozni ljudi.[4]

Za rast građanskog mirovnog pokreta na jedinstven način zaslužna je žena, spisateljica i mirovna aktivistkinja, koja se usudila podići duhovnu revoluciju protiv rata u sasvim muškom i ratničkom 19. stoljeću[5], kada je čak i pomisao da žena zakorači u svijet politike, znanosti i književnosti bila sablažnjiva.

Sluteći katastrofu I. svjetskog rata, nije željela pristati na zablude svoga vremena – nacionalistički fanatizam, utrku u naoružanju i antisemitizam – sjedinjene u militarizmu. Umjesto toga, smjelo se okrenula protiv rata, za nju vrhunskog zla, koje su tadašnje političko-društvene, ali i religijske institucije zdušno posvećivale, među ostalim, kao najvažniji uzrok razvoja kulture, oživotvoritelja najljepših ljudskih kreposti i oca svih stvari: „Protiv nepravde se – kad je se jednom kao takvu prepozna – mora braniti, jer ne preostaje ništa drugo. Sama je šutnja, iako se izgovara izražavanjem prezira, [vrijedna] prezira. Reagirati ne moraju samo pogođeni; čak i onima koji ne sudjeluju, čim vide nepravdu, dolikuje da joj se usprotive. Vaša šutnja predstavlja sukrivnju i ponajviše počiva na onim istim motivima kao i šutnja pogođenih, naime na strašljivosti. Samo se ne ogriješiti... samo ne navući neugodnosti; to je temeljni motiv kad se i izvanjski ponaša [u stilu] otmjene suzdržanosti.“

Zagovarala je, protivno duhu vremena, razoružanje, nenasilno razrješavanje konflikata i mir među narodima: „Rat je institucija naslijeđena iz doba barbarstva koju bi se moralo dokinuti putem civilizacije.“ U suzbijanju rata iskoristila je svoj spisateljski dar. Kao prva žena, Nobelovu nagradu za mir, koje bez nje ne bi niti bilo, primila je 1905. 
Njezino ime je Bertha Sophia Felicita grofica Kinsky von Chinitz i Tettau.

Romantična sanjarenja

Bertha je rođena 9. srpnja 1843. u Pragu u aristokratskoj obitelj s dugom vojničkom tradicijom. Njezin otac, Franz Joseph grof Kinsky von Chinic i Tettau, umirovljeni general, umro je prije nego što se rodila.

Bertha je rasla uz majku Sophiu Wilhelminu von Kröner, po rođenju pučanku, koju austrijsko plemstvo nikada nije prihvatilo. Izbjegavala ju je, nakon njegove smrti, čak i muževljeva obitelj. Od aristokratskih privilegija na koje je asociralo njezino dugo prezime, Berthi je malo toga bilo na raspolaganju, ali i pored toga živjela je zaštićena od bijede i siromaštva pučanskog života.

Za njezino školovanje, koje se sastojalo od učenja stranih jezika (engleskog, talijanskog i francuskog), književnosti, glazbe i pjevanja, bile su zadužene guvernante. S Berthom i njezinom majkom povremeno je živjela rođakinja Elvira, od Berthe starija tek godinu dana. Dok je Elvira željela postati poznata pjesnikinja, Bertha je sanjarila o romantičnoj udaji.

Oslonivši se na tobožnje vidovnjačke sposobnosti Elvirine majke, Berthina majka se okrenula kockanju, uvjerena u veliki dobitak. Putovanja po europskim kasinima, u kojima su uz svoje majke također sudjelovale Elvira i Bertha, okončana su na tragičan način. Berthina majka je prokockala sav uloženi novac, uključujući i Berthino nasljedstvo. Bertha, već 16-godišnjakinja, prisiljena je, zajedno s majkom, zarad štednje, luksuzni život u Beču zamijeniti skromnim životom na selu. 

Nakon dvije godine, Bertha se s majkom iznova vraća u Beč. Prekid kratke romantične veze i zaruka s 52-godišnjim milionarem grofom Gustavom von Heine-Geldernom snažno će je potresti. S majkom potom putuje po europskim gradovima, posjećujući balove i salone. U Hamburgu se sprijateljila s 20 godina starijom kneginjom Ekaterinom von Mingrelien čija će potpora odigrati važnu ulogu u njezinom životu.

Novi kockarski dugovi Berthu i njezinu majku iznova prisiljavaju na štednju i seoski život. Nakon što prihvati majčin poticaj da započne školovanje za opersku pjevačicu,
Bertha, kao 23-godišnjakinja, s majkom putuje u Pariz. Dok u Berthi raste želja za ulaskom u „visoko“ društvo, jenjava posvećenost lekcijama pjevanja. Novo poniženje priređuje joj lažni australski 18-godišnji bogataš koji se, nakon što su se zaručili, nije pojavio na zaručničkom banketu.    

S navršenih 27 godina i željom da nastavi studij glazbe, Bertha putuje u Milano. U svojim se „Sjećanjima“[6] Bertha tek tada, iako su se za njezina života odigrala već tri regionalna europska rata, kratkom bilješkom osvrće na Francusko-pruski rat, jer joj je prijateljičin muž bio francuski oficir. Premda je bila strastvena čitateljica, Bertha, nesklona politici i ekonomiji, nije čitala novine. Pored poezije i beletristike – na poseban način osvojio ju je Victor Hugo – čitala je suvremena djela iz etnografije, kemije, astronomije, no omiljeno područje bila joj je filozofija. U filozofima je pronašla „intelektualne prijatelje“ koji su joj omogućili „dvostruku egzistenciju“. Zazirala je jedino od filozofskih djela koja je, poput  Marxovih, percipirala odveć „političkim“.
Činilo se da će romanca i zaruke s njemačkim princem, Adolfom zu Sayn-Wittgenstein-Hohensteinom, mladim studentom glazbe, koju je Bertha započela s 29 godina, konačno ispuniti njezine snove o romantičnoj udaji. No, princ je iznenada preminuo na putu u Ameriku gdje je namjeravao, pod novim imenom, nastaviti glazbenu karijeru.  

S tri propale zaruke iza sebe i ovisnošću o majčinim financijama svedenim na udovičku mirovinu, u 30-godišnjoj Berthi pojavila se silna želja za samostalnim životom, nezamislivim bez financijske neovisnosti. Prekinuvši školovanje za opersku pjevačicu, krenula je u potragu za poslom. Zaposlila se kao kućna odgojiteljica tri kćerke grofa Suttnera u dvorcu Harmanndorfu, smještenom u Donjoj Austriji.

Za Berthu je to bilo izuzetno sretno razdoblje. Uživala je u veličanstvenom dvorskom životu, ne prekidajući prijateljstvo s kneginjom Ekaterinom, kojoj se trebala pridružiti čim bude izgrađen njezin novi dvorac, otprilike za tri godine. No, Berthin mir poremetit će nešto neplanirano, a društveno sasvim neprihvatljivo.

U izgnanstvu

Između Arthura, najmlađeg sina grofa Suttnera, i Berthe, koja je 7 godina bila starija od njega, rasplamsala su se uzajamna ljubavna osjećanja. Kad je grofica von Suttner to otkrila, Bertha je izjavila da će napustiti dvorac. Jedino što je zatražila bila je preporuka kako bi mogla pronaći posao negdje daleko od Beča.

Berthi je za oko zapeo nesvakidašnji novinski oglas: „Veoma bogat, vremešan gospodin, nastanjen u Parizu, želi naći damu zrelih godina, vičnu jezicima, koja bi bila njegova tajnica i domaćica.“ Iza oglasa se krio izumitelj dinamita i već milionar Alfred Nobel. Nakon što su izmijenili nekoliko pisama, Bertha je prihvatila posao i zaputila se 1875. u Pariz.

Zaljubivši se u nju, 53-godišnji Nobel joj je, izmučen patnjom zbog grešnog pada prirodne znanosti i tehnologije, povjerio svoj naum o okončanju ratovanja i uspostavi svjetskog mira. Osobno se osjećao krivim što su prirodna znanost i tehnologija služile ratnoj industriji, a ne olakšavanju ljudskog života u miru, uključujući i njegov izum dinamita. Nobel je okončanje ratovanja i svjetski mir mislio ozbiljiti razaralačkom logikom samog rata dovedenom do apsurda, konkretno prijetnjom apsolutno smrtonosnog superoružja: „Želio bih stvoriti tvar ili stroj toliko zastrašujućeg i razornog djelovanja da bi tako svaki rat postao nemoguć.“ Nije slutio da će i njegova tajnica život posvetiti okončanju ratovanja i svjetskom miru, ali uzdajući se u logiku razuma i prava.
Neće proći niti dva tjedna, a Bertha će prodati komad nakita, kupiti kartu i vlakom otputovati u Beč kako bi iznenadila Arthura. Poticaj su joj bile njegove svakodnevne ljubavne poruke. Zaljubljeni par se bez oklijevanja tajno vjenčao. Izopćeni od okoline, ali i Arthurove obitelji, sklonište su pronašli u dalekoj Gruziji. No, samo dva tjedna provedena u Parizu bit će dovoljna za početak doživotnog prijateljstva između Berthe i Nobela, dvoje uvelike različitih mirotvoraca.    

Devetogodišnje izgnanstvo mladenci su započeli 1876. u Goriju. Nakon što se izjalovio plan da kneginja Ekaterina Arthuru osigura zaposlenje na ruskom dvoru ili u državnoj službi, bračni par se preselio u Kutaisi. Prepušteni sebi, započeli su mučnu borbu za preživljavanje: „Bilo je dana – ne mnogo, ali nekoliko – kad za ručak nismo imali ništa, ali nisu se dogodili dani u kojima se nismo uzajamno šalili, uživali i smijali se.“
 Zajedno s Arthurom, Bertha je zarađivala pružajući pouke iz stranih jezika i glazbe. Rat između Ruskog i Otomanskog Carstva par će prisiliti na preseljenje u Tbilisi, glavni grad Gruzije. Novi izvor zarade Arthur je pronašao u pisanju priloga o ratu za njemačke i austrijske novine u čemu mu se pridružila i Bertha. Iako je kao žena morala pisati pod pseudonimom, bila je sretna što prima plaću za objavljene priloge. Još veću zaradu, ali i priznanje, priskrbit će joj pisanje romana koji su u nastavcima počeli izlaziti također u njemačkim i austrijskim novinama.

Drugujući s lokalnim plemstvom, bračni par je strastveno čitao nova filozofska, povijesna i prirodoznanstvena djela – Ch. Darwina, E. Heackela i H. Spencera – koja će snažno obilježiti njihova kasnija promišljanja i djelovanje.

Godine 1885, gotovo nakon 10 godina, Bertha i Arthur su se, na poziv njegovih roditelja, sada pomirenih sa sinovljevim izborom životne suputnice, vratili u Beč.[7] Izdržavajući se pisanjem i stanujući u dvorcu Harmanndorfu, Bertha i Arthur su se kretali u književnim krugovima.

U zimu 1887/88. otputovat će u Parizu. U domu pjesnika A. Daudeta, nakon što je iznova susrela Nobela s kojim je cijelo vrijeme održavala pisanu korespondenciju, Bertha je prvi put došla u doticaj s mirovnim pokretom, doznavši za postojanje „International Paeace and Arbitration Association“, koju je 1886. u Londonu utemeljio Hodgson Pratt. S ograncima u Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Njemačkoj i Italiji, Asocijacija se zalagala za uvođenje neovisnih međunarodnih arbitražnih sudova koji bi, umjesto oružanim nasiljem, sukobe između država rješavali pravnim putem. Bertha je Asocijacijom bila toliko očarana da je po povratku u Beč žurno napisala dodatno poglavlje o njezinom nastanku i programu za svoju novu knjigu koja je već bila spremna za tisak. 

Njezina filozofsko-znanstvena rasprava, prikladna isključivo za uski krug čitatelja, svjetlo dana ugledat će 1888. pod naslovom „Razdoblje mašina – Predavanja iz budućnosti o našem vremenu“. Sluteći da bi s etiketom „manje vrijedne ženske literature“ lako mogla ostati nepročitana, Bertha je raspravu tiskala pod pseudonimom „Netko“: „To što sam se ovaj put pred publikom pojavila anonimno dogodilo se jer bi moje ime da je bilo spomenuto na neprihvaćanje moje knjige potaklo upravo takve krugove za koje je poglavito bila namijenjena.“

Na njezinim stranicama se, iz perspektive jednog kasnijeg i naprednijeg pokoljenja, kritički sučelila s postojećim društveno-političkim institucijama i pogubnim ideologijama: antisemitizmom, nacionalizmom, diskriminacijom žena, moralnim licemjerjem, školskim sustavom, crkvama i medijima. No, u središtu njezine kritike našao se rat, proglašen „zločinom gorim od svih, vrhunskim zlom“. Raskrivajući uzroke i logiku rata, Bertha je osudila načelo sile na kojem počivaju naoružavanje i rat: „Sve dok ljudi budu zahtijevali moć jedni na drugima, da bi postigli svoje interese na štetu drugih, bit će rata.“ Ponovila je svoje uvjerenje, izneseno u svojoj ranijoj knjizi „Inventar duše“, da rat ne spada na čovjekovu prirodu i da se konflikti, slijedom toga, mogu rješavati mirnim putem. Pristajući uz prosvjetiteljsku vjeru u napredak napisala je: „Vječni će mir nastati kad vojnička čast ustukne pred napretkom znanosti i kulture.“
„Razdoblje mašina“, kao plod odgovornog intelektualnog napora, označava početak Berthinog mirotvornog rad. Kao dijete prosvjetiteljstva, Bertha ga je percipirala kao služenje napretku „oslobađanjem ljudi od zabluda koje priječe nastanak novog svjetskog poretka sposobnog za mir“. 

No, Bertha će spisateljsku slavu, dajući zamah novorođenom građanskom mirovnom pokretu, steći romanom, koji će, tiskan 1889. pod njezinim imenom, unatoč osporavanjima, preko noći postati bestseler 19. stoljeća i biti preveden na 16 jezika, a po njemu će već 1913. biti snimljen i film.[8]

O njemu će u ožujku 1890. liberalni političar i filozof Ritter Bartholomäus von Caneri u bečkim novinama „Neue Freie Presse“ napisati: „S istinskim junačkim duhom u njemu je otvorena fronta protiv karakteristika našeg vremena i proglašen rat protiv rata. Nikad militarizam nije prikazan na tako drastičan način, koliko bijede širi oko sebe i koliko može biti lijep život kojeg prezire.“

Dolje oružje!

Svojim antiratnim romanom „Dolje oružje!“, u čijem je naslovu na dojmljiv način bio sažet cilj pacifističkih nastojanja građanskog mirovnog pokreta, ali i životni cilj same autorice, Bertha je u javnosti prije svega željela rastrgati koprenu s užasa rata.[9]
Svjesna da joj forma romana jamči daleko više čitatelja nego filozofsko-znanstvene rasprave, na realističan i strastven način orisala je ratne strahote, i to iz ženske perspektive, smatrajući da je istinsko znanje o strahotama rata preduvjet da se „svjesno može nastupati i djelovati kao neprijatelj rata“.
Da bi mogla realistično opisati ratne okrutnosti i patnje, Bertha je morala poduzeti temeljito istraživanje rata koje je potvrdilo i ojačalo njezina antiratna osjećanja. Spoznaje proizašle iz tog istraživanja i samog proces pisanja romana, nagnat će je na doživotno sudjelovanje u građanskom mirovnom pokretu: „Kad sam kasnije osobno sudjelovala u mirovnom pokretu, mnogi su vjerovali da je roman napisan zato. No, stvari zapravo stoje obratno. Roman je uzrokovao moje osobno sudjelovanje u mirovnom pokretu.“

Budući da u Srednjoj Europi do tada nitko nije tako oštro napao militarizam uz pomoć nekog književnog djela, Berthu su pri pokušaju tiskanja romana snašle, nipošto neočekivane, silne poteškoće. Da roman tiskaju u nastavcima, nisu smjele pristati niti jedne novine, očekujući „napade čitatelja“. Da roman tiska kao cjelinu, čemu se Bertha okrenula nakon poraznog iskustva s novinama, oklijevao je i zastrašen Berthin izdavač, želeći ne samo promjenu naslova već i cenzuru romana. Naprosto, svima je nedostajala smjelost u militariziranom svijetu stati iza romana s antiratnom porukom, protivnom vladajućim društveno-političkim konvencijama.

Kad je konačno pokleknuo pred Berthinom samouvjerenošću i nepokolebljivošću, izdavač je bio nagrađen. Stotine tisuća primjeraka romana, tiskanog u dva sveska[10], smjesta je prodano, a nedugo potom uslijedila su i izdanja na drugim jezicima.[11] Nažalost, od prodaje romana – nama poznati zakoni o autorskim pravima još nisu postojali – bračni par Suttner, rijetko bez financijskih poteškoća, jedva da je imao neke financijske koristi.

Književni krugovi spram romana nisu bili blagonakloni. No, roman i nije bio pisan da bi zadovoljio književne kritičare nego da bi, popularizirajući pacifistička uvjerenja, unaprijedio djelovanje građanskog mirovnog pokreta. Silno zanimanje za romanom, ispisan s didaktičko-strastvenim patosom, svjedočilo je da je Bertha u tome uvelike uspjela. Bertha je bila uvjerena da je u romanu progovorila o onome što ljudi žele ili bi željeli čuti da raspolažu istinskim činjenicama o ratu.

Nezamislivu radost Berthi su priredile dvije pisane reakcije na roman. L. N. Tolstoj napisao joj je: „Uvelike cijenim Vaše djelo i mislim da objavljivanje Vašeg romana predstavlja dobar predznak. Dokidanju ropstva prethodila je poznata knjiga, koju je također napisala jedna žena, gospođa Beecher-Stowe. Neka da Bog da dokidanje rata uslijedi poslije Vaše knjige.“ Svoje čestitke nije propustio izraziti niti A. Nobel: „Baš sam završio čitanje Vašeg predivnog majstorskog djela. Govori se da postoji dvije tisuće jezika, no zasigurno nema niti jednog na koji ne bi trebalo prevesti, čitati i izučavati Vaše izvrsno djelo... Unatoč tome učinili ste jednu pogrešku pozivom 'Dolje oružje!' jer ste ga i sami koristili – čaroliju Vašeg stila i uzvišenost Vaših ideja“.
Prateći životni put svoje junakinje, grofice Marthe Dtozky-Tilling, kćerke generala i supruge oficira, Bertha je na stranicama romana predočila njezin pacifistički preobražaj od žene uvjerene da je rat, sukladno primljenom odgoju, nužnost uvjetovana ljudskom prirodom i božanskom voljom, u ženu uvjerenu da je rat ljudsko djelo, plod ljudske slobode izobličene žudnjom za moći, i bezuvjetno zlo.[12]

Radnju romana, iako je bila fiktivna, Bertha je svjesno smjestila u tek minulo i većini čitatelja još uvijek blisko povijesno razdoblje (1859-1871), jer je, prožeto nizom ratova lokalnog karaktera, zorno raskrilo pogubnost nepomirljivog rivalstva novonastalih nacionalnih država i sulude utrke u naoružavanju.[13]

Na stranicama romana, poglavito kroz strastvena dijaloška sučeljavanja likova, Bertha je, izražavajući kroz Marthu svoje stavove, raskrinkala moralno-racionalnu bijedu i neljudskost u to vrijeme prevladavajućih ideologija, napose nacionalizma i antisemitizma, koje su zajednički izraz nalazile u militarizmu. Bertha se pri tome nije koristila samo argumentima razuma nego i osjećaja; pacifističkom porukom željela je osvojiti i „srce“ i „glavu“ čitatelja. Središnja važnost pripada polemikama Marthe i njezinog oca, pri čemu Martha utjelovljuje pacifističku, a njezin otac patrijarhalno-ratničku perspektivu. 

Promišljajući prije svega o pojedinačnom usudu vojnika i njihovih obitelji, slavu koja vojnik stiče na temelju sudjelovanja u ratu Martha proglašava „društvenim licemjerjem“. Za nju je rat besmislen. Onemogućujući razvoj i oplemenjivanje čovjeka, on ne predstavlja ništa do „pogubljenja nevinih ljudi“ i „kolektivnu osudu na smrt“: „Rat predstavlja zatiranje kulture, zarad njega se moraju zaboraviti sve tekovine civilizacije, rat znači povratak u divljaštvo...“. Jasno joj je da rat nije božanska ili prirodna nužnost nametnuta čovjeku, kao prirodne katastrofe, nego ljudsko djelo: „Postoje ljudi koji su odgovorni za rat, kojima je jedino stalo do toga da prošire svoju moć i utjecaj, da orobe zemlje da bi sebi podvrgli narode.“ Između rata i mira izabire svatko od nas, priklanjajući se robovanju zaluđenom kolektivu ili razumnom i odgovornom djelovanju u ozračju osobne slobode. Svoja pacifistička uvjerenja Martha razvija polazeći od pozitivne slike čovjeka, pripisujući pojedincu odgovorno i razumno djelovanje.      

Njezin otac svoja patrijarhalno-militaristička promišljanja temelji pak na negativnoj slici čovjeka i uvjerenju da je rat normalno i prirodno stanje. Otuda rat neskriveno veliča kao nešto vječito, prirodno, nužno i bogomdano. Za pojedinca je rat povlaštena prigoda za žrtvovanje, postizanje herojske slave i zadovoljenje osjećaja časti, u najmanju ruku, šansa za jačanje karaktera. Za državu, što je još važnije, rat predstavlja priliku za uvećanje moći i teritorija. Rat je lijek protiv mira u čijem okrilju cvijeta korov lijenosti i vlada rasap morala. Mir je, a ne rat, nužno zlo. Težnja za vječitim mirom predstavlja ludost jer se različiti interesi ne mogu pomiriti bez nasilja. Bez rata bi zemlja postala prenapučena. Pojedinačni usud sučelice pitanju državne moći i teritorije ne vrijedi ništa. Na sve to nadovezuje se uvjerenje da je jedina primjerena zadaća žene, isključivo vezane uz obiteljsko ognjište, rađanje i podizanje vojnika. Pacifizam je, kao izdaja ljubavi prema domovini i gubitak osjećaja časti, izraz slabosti i stavljanja osobnog mira ispred slave i bogatstva domovine.

Polemikama Marthe i njezinog oca Bertha, u formi prikladnoj za šire čitateljstvo, autorica je orisala nepomirljivu sučeljenost dvije filozofijsko-politološke pozicije: „idealističke“, čiji je rodonačelnik J. Locke, i „realistične“, čiji je rodonačelnik T. Hobbes. Za „idealiste“, okrenute pozitivnoj slici čovjeka, rat predstavlja zbilju koja se može dokinuti, a međunarodni poredak preobraziti u poredak suradnje i racionalno-etičkog ponašanja. Uvjereni da se rat ne može dokinuti i osvjedočeni u negativnu sliku čovjeka, „realisti“ međunarodni poredak percipiraju kao konfliktnu anarhiju.
No, kad pod kotač ratne okrutnosti i bijede u liku kolere dospije njegova obitelj, Marthin otac će na samrtnoj postelji prokleti rat. Činom obraćenja Marthinog oca Bertha je izrazila svoju, prosvjetiteljskim vrijednostima inspiriranu, vjeru u ljudsku poučljivost i potencijal za razvoj na čemu su se naposljetku i temeljila pacifistička nastojanja građanskog mirovnog pokreta.

Na stranicama romana Bertha se kritički osvrnula i na neke forme pacifizma, posebice rašireno uvjerenje da su žene po svojoj prirodi miroljubive, za što su joj poslužili polemički dijalozi Marthe i njezine tetke Marie: „Nipošto nije točno, kako mnogi tvrde, da su sve žene po prirodi nesklone ratu. Ne, da se oslobode stege tisućugodišnjih institucija i steknu snagu da ustanu protiv njih, mogu samo žene koje su napredno orijentirane i poučene socijalnom razmišljanju.“       

Sam epilog romana Berthe je iskoristila za kritiku naoružavanja, pod izlikom obrane, kao puta do mira: „Mir prepun oružja ne predstavlja dobro djelo. Umjesto toga treba raditi na ujedinjenju usmjerenom pokretanju vlada da pod zapovjedničkim pritiskom narodne volje svoje buduće svađe prepuste međunarodnoj arbitraži i jednom zauvijek surovu silu zamijene pravom.“

Ratnički duh

Iako antiratni roman „Dolje oružje!“ ne donosi izričito teoriju o ratu i miru, Bertha je u njemu demistificirala rat, smjestivši ga iznova u polje društveno uvjetovanih pojava, koje proizvode i na životu održavaju ljudi, a ne nevidljive sile izvan ljudskog domašaja. Kao ključni uzrok jednostavnog sunovrata naroda u rat, Bertha je detektirala uvelike rasprostranjen i ukorijenjen ratnički duh, raspirivan na svim stranama prije svega pomoću odgoja, medija i crkava.

Ratnički duh se već od malih nogu ucjepljuje djeci odgojem pomoću ratničkih igrački, junačkih pripovijesti, poduka iz povijesti koje veličaju rat, naglašavanjem vrijednosti poput junaštva, časti, patriotizma i muškosti, selektivnim prikazima povijesti, stereotipnim slikama neprijatelja. Na primjeru Marthine ispovijesti, nekoć mlade djevojčice oduševljene junačkim djelima velikih ratnika, Bertha dočarava izručivanje djece ratničkom duhu: „Nasilni osvajači i utemeljitelji takozvanih svjetskih carstava – Aleksandar Veliki, Cezar, Napoleon – spominju se kao uzvišeni primjeri ljudske veličine i izražava im se divljenje; uspjesi i prednosti rata se jako živo ističu, dok se preko njegovih nedostataka, posljedica čije se pojavljivanje ne može poreći – divljanja, osiromašenja, moralnog i fizičkog izopačenja – sasvim šutke prelazi… na temelju toga je u mojoj djetinjoj duši nastalo divljenje, koja me je nekoć ispunjalo, za ratnike ovjenčane lovorikama…“

Važan kotač u mašineriji ratničkog duha oduvijek predstavljaju mediji. U slučaju konflikta istinoljubivo izvještavanje potiskuje ratna propaganda koja izluđuje narod. O služenju medija ratničkom duhu Martha u svojim dnevničkim zapisima bilježi: „Kad izbije nova razmirica među narodima, nemoj čitati najnovije novine nego one koje datiraju iz prošlog rata i vidjet ćeš kakvim je sve proroštvima i hvastanjima, izvješćima i vijestima pridavana vrijednost istine…“

Umjesto da šire poruku mira crkve, metafizički opravdavajući rat i sotonizirajući neprijatelje, tamjanom posvećuju ratnički duh. Blagoslivljajući oružje, rat proglašavaju kolektivnom samo-obranom, pa na taj način rat  ne predstavlja povredu zapovijedi „Ne ubij!“. O služenju crkava ratničkoj mobilizaciji Bertha kroz Marthu progovara ovako: „Ako je Bog s nama – tko će protiv nas? Tu su i zajednički dani državnosti, dani pokore i dani molitve, koji se oglašavaju uz početak rata, da narod na taj način Boga molitvama zaklinje za pomoć, ujedno sa spokojnom nadom u njegovu pomoć i s povjerenjem  u sretni svršetak rata koji treba postići na temelju te pomoći. Kakvo je samo posvećenje u tome položeno za ratnike koji idu na frontu – kako silno to podiže njihovo veselje spram bitki i smrti.“

Sučeljena sa spiralom naoružavanja, Martha vanjskopolitički sustav „ravnoteže moći“ proglašava „licemjerjem onih koji su željni rata“ jer sve zemlje, zaklinjući se u mir, teže za prevlašću. Do rata neće dolaziti kad se sve zemlje istinski ograniče samo na obranu: „Metoda zastrašivanja s oružjem zarad mira ponekad može biti prikladna samo da se ulije poštovanje neprijatelju koji želi rat; no, dvojici istomišljenika, koji žele mir, nemoguće je djelovati u skladu s tim sustavom, a da svaki ne bude čvrsto uvjeren, da onaj drugi laže, koristeći prazne fraze. A to će uvjerenje postati tim snažnije ukoliko se iza tih istih fraza skrivaju one iste namjere koje se osuđuju kod neprijatelja.“
Bertha je i prije kritika bila svjesna da je u romanu, sukladno njegovoj formi, u stanovitoj mjeri pojednostavila složene uzroke rata, prije svega izostavljajući ekonomsko-političke korijene rata. No, silno suživljena sa svojom junakinjom – „Jamčim da sam zaista iskusila patnje kroz koje sam provela svoju junakinju dok sam radila na romanu!“ – Bertha je kroz nju, izuzmu li se neke biografske razlike, vjerno opisala vlastitu metamorfozu u pacifistkinju i u narativnoj formi jasno iznijela vlastite ideje o ratu i miru.

Baš kao i Martha, Bertha je svoj mirotvorni angažman temeljila na pozitivnoj humanističko-prosvjetiteljskoj slici čovjeka kao razumnog, slobodnog, odgovornog i ravnopravnog pojedinca, povezanoj s vjerom u napredujuće usavršavanje čovjeka putem razuma i znanosti. Vjeru u napredak, kao dijete svog vremena, Bertha je zasnivala u Darwinovoj evolucionističkoj teoriji; mir je moguć jer se čovjek i na moralnoj razini neprestano oplemenjuje i razvija prema boljem. Sukladno liberalnom usmjerenju, središnje mjesto u svojim razmatranjima pridavala je pojedincu, a ne društvu, iz čega izviru i neke ključne slabosti njezinog pacifističkog nazora, poglavito zanemarivanje ekonomsko-političkih uzroka rata. Dosljedno zagovarajući protivljenje svim formama rata, bila je neprijateljica i klasnog rata. Nekritički se pouzdajući u volju za mir političko-vojnih moćnika na čije svrgavanje nije pomišljala – careva, kraljeva, generala, diplomata... – ustrajno im se obraćala s porukom mira, jačajući svojim djelovanjem pritisak naroda na njih i osnažujući političare koji su se zalagali za mir. Pozivala je da se rat kao strategija razrješenja konflikata zamijeni mirovnim instrumentima – neovisnim međunarodnim arbitražnim sudovima, mirovnim konferencijama, savezima država... – uvjerena da se i države na međunarodnoj razini mogu ponašati razumno i moralno jednako kao i razumni pojedinci.  

Svoja idealističko-pacifistička uvjerenja Bertha je spretno sažela u svom promišljanju „Iz radionice pacifizma“ iz 1912: „1. Kultura je sinonim potiskivanja brutalne sile; 2. Jer postaju sve teži, nacije će biti zgnječene svojim 'mjedenim oklopima'; 3. Uspostavljanje pravnih odnosa među državama moguće je jednako kao što su se oni, malo po malo, pokazali mogućim između pojedinaca, plemena i sve većih saveza; 4. Gospodarska ovisnost nacija i zajedništvo njihovih interesa u toj mjeri jača da putem rata više nitko neće moći za sebe izboriti prednost; 5. Putem organizacija i federacije svijet će dospjeti do neslućenog obogaćenja i moralnog uzdignuća;“.

Na kritike da je pacifistički pokret bez osjećaja za zbiljski svijet, Bertha je odrješito odgovarala: „Poruka mirovnog pokreta ne predstavlja nekakav čudnovat san bez doticaja sa svijetom; to je poruka koja utjelovljuje civilizacijski instinkt za preživljavanje.“ Čak je, braneći mirovni pokret, predvidjela razvoj mirovnih znanosti: „Nekolicina zna da mirovni pokret svojim sadašnjim razvojem predstavlja znanost koja se oslanja na druge discipline, povijest, gospodarstvo, sociologiju i filozofiju morala.“ 
                
Mirovna aktivistkinja

Nakon objavljivanja antiratnog romana „Dolje oružje!“, sada već 46-godišnjakinja, Bertha se sasvim posvetila mirotvornom djelovanju u čijem su se središtu nalazila nastojanja oko razoružanja i ustrojavanja neovisnih međunarodnih sudova za arbitražu.
Neposredni povod za to bila je posjeta engleskog pacifiste Felixa Moschelesa, pristaše „International Paeace and Arbitration Association“, koja je Berthu zatekla u Veneciji. Moscheles je Berthu zamolio za pomoć u osnivanju ogranka Asocijacije u Veneciji. Bertha je, još iste večeri, tijekom bala potakla markiza, kod kojeg je boravila, da im pomogne u tom naumu. Markiz je organizirao sastanak stotinjak uglednika, listom muškaraca izuzev Moschelesove supruge i Berthe, i ogranak Asocijacije u Veneciji bio je ustrojen. Žustra rasprava u lokalnim medijima o Asocijaciji zorno je oslikala podijeljene stavove javnosti spram pacifizma.   

U to se vrijeme na političkoj razini pacifističkim nastojanjima posvetila „European Interparliamentary Union“, organizacija nacionalnih parlamentarnih skupina čije su pristaše zagovarale razrješenje međunarodnih sukoba arbitražom umjesto oružjem. Dok je „International Paeace and Arbitration Association“, zajedno s drugim građanskim mirovnim organizacijama, organizirala godišnje svjetske mirovne kongrese, „European Interparliametary Union“ je organizirala godišnje međuparlamentarne mirovne konferencije. Da bi bilo postignuto jedinstvo u nastojanjima oko mira, svjetski mirovni kongresi i međuparlamentarne mirovne konferencije često su znale biti organizirane u isto vrijeme i na istom mjestu.

Početkom 1891. Berthu je „European Interparliametary Union“ zamolila da pripomogne u osnivanju austrijske parlamentarne delegacije čija bi prva zadaća bila da u jesen 1891. sudjeluje na međuparlamentarnoj mirovnoj konferenciji u Rimu. No, Bertha nije učinila samo to nego je ustrojila i „Austrijsko mirovno društvo“, s oko 2 tisuće pristaša, kojim je predsjedala sve do svoje smrti. Zahvaljujući tome, u jesen 1891. u Rimu je kao gošća sudjelovala na međuparlamentarnoj mirovnoj konferenciji, ali i na III. svjetskom mirovnom kongresu, organiziranom u isto vrijeme, kao predsjednica „Austrijskog mirovnog društva“. U toj ulozi Bertha je izgovorila i svoj prvi javni govor, i to na Kapitoliju, tradicionalno rezerviranom za muškarce.

Mirovna okupljanja u Rimu izrodila su ideju o osnivanju Međunarodnog mirovnog ureda u Bernu sa zadaćom olakšavanja i poticanja suradnje građanskih mirovnih udruženja i mirotvornih parlamentarnih skupina. Pozicija zamjenice, nakon što je Ured osnovan početkom 1892, pripala je Berthi.

Antiratni roman „Dolje oružje“, na koji se nadovezao autoričin sve dinamičniji mirovni aktivizam, potakao je nacionalističko-konzervativne krugove na javno optuživanje Berthe za izdaju domovine i naroda. Ta „furija mira“, kako su je pogrdno nazivali i bespoštedno ismijavali u karikaturama, kvari dušu naroda, gasi svijest o dužnosti bezuvjetne ljubavi prema domovini, ismijava junačka osjećanja, kvari vojnički moral. Mržnju nacionalista, klerikalaca i antisemita spram bračnog para Suttner, osnažio je i sam Arthur, ustrojivši 1891. „Udruženje za obranu od antisemitizma“. Pružajući mu svoju podršku, Bertha se s obzirom na semitizam javno izjašnjavala: „Postoji samo jedno časno sredstvo za zaštitu progonjenih od progonitelja: Stati uz njih!“[14]
Bertha je 1892, unatoč ismijavanju i prijetnjama iz nacionalističkih krugova, bez oklijevanja prihvatila poziv A. H. Frieda, mladog pacifista i novinara iz Berlina, da bude urednica časopisa za podupiranje mira „Dolje oružje“.[15] U njemu su, uz ritam mjesečnog izlaženja i nikada bez Berthinog uvodnog priloga, od 1892. do 1914. komentirani politički događaji iz perspektive mirovnog pokreta.[16] Bertha je na taj način, uz mladog Frieda, dala ključni doprinos ustrojavanju „Njemačkog mirovnog društva“ 1883.[17]

Tijekom održavanja IV. svjetskog mirovnog kongresa u Bernu 1892, Bertha je izašla s idejom o nužnosti ustrojavanja trajnog Kongresa naroda sa zaduženjem rješavanja međunarodnih pitanja i konflikata putem zakona. Iako je usvojena, ideja će biti odjelotvorena tek u času osnivanja Lige naroda 1919. Svojim strastvenim intervencijama Bertha je, iako taj termin još uvijek nije postojao, uvelike definirala što je to pacifizam.

Zahtijevala je da se mirovni pokret razlikuje od inicijativa koje, ne dovodeći u pitanje ratovanje, nastoje oko „humaniziranja“ rata. IV. svjetski mirovni kongres posjetio je i Nobel, pozvavši Berthu da ga po njegovom okončanju posjeti u Zürichu. Na koncu posjete Nobel joj je obećao financijsku pomoć za mirovni pokret čim se uvjeri da se započeo kretati putem praktičnog djelovanja. Iako je uvažavao i pomagao Berthina nastojanja, skeptični Nobel nije odstupio od svoje zamisli okončanja rata, utemeljenoj na prijetnji razornim superoružjem: „Moje će tvornice okončati ratovanje možda još prije nego Njezini kongresi: u onaj dan, kad se dvije vojske uzajamno budu mogle uništiti u jednoj sekundi, sve će civilizirane nacije uzmaknuti i raspustiti svoje trupe.“
Uslijed financijskih poteškoća, Bertha je propustila V. svjetski mirovni kongres održan 1893. u Chicagu. Zajedno sa suprugom, kao gošća je sudjelovala 1894. na godišnjoj mirovnoj konferenciji „European Interparliametary Union“ u Den Haagu. Engleska delegacija iznijela je ideju o osnivanju međunarodnog tribunala za arbitražu. Iako se njemačka delegacija s tim nije složila, uvjerena da je tako nešto „besmisleno“ i „nemoguće“, ta će ideja za svega 5 godina biti ostvarena. Budući da nije imala parlament, Rusija nije bila među sada već 14 nacionalnih parlamentarnih delegacija. Da nastojanja zagovornika arbitraže nisu bila bez učinka, pokazalo je sklapanje Anglo-američkog ugovora o arbitraži između američkog predsjednika i engleske kraljice 1895, no ugovor nije zaživio jer je pao u američkom senatu; za ratifikaciju su nedostajala samo tri glasa. Peticiju o ustrojavanju međunarodnog arbitražnog tribunala Bertha će 1897. osobno podastrijeti austrijskom caru čiji je odgovor bio da će to pitanje razmotriti.
No, unatoč pacifističkim nastojanjima ratni plamen se širio svijetom. Na udaru kritike mirovnih aktivista posebice će se naći vojni nasrtaj Italije na Etiopiju. Da bi spriječile kretanje talijanskih trupa, mirovne aktivistkinje u Italiji lijegat će na tračnice. Sučeljena s „kratkom“ memorijom puka, o čemu su svjedočili novi konflikti, Bertha je inzistirala na trajnoj mirovnoj edukaciji puka. U medijima je razaznavala učinkovito sredstvo pritiska na „visoke“ političare za stvar mira.

Ne posustajući u nagovaranju Nobela da od stečenog bogatstva načini zakladu koja će novčano pomagati mirovni pokret, Bertha mu je, ne znajući za njegov testament, u pismu poslanom tjedan prije njegove smrti 1898. iznova napisala: „Molim te raširenih ruku: Ne uskrati nam svoju podršku koju svi očekujemo, nikad, čak niti s onu stranu groba!“ Nakon dugogodišnjeg intenzivnog prijateljevanja, Nobel se nije mogao oglušiti na prijateljičine vapaje, tim više jer je prožet socijalističkim svjetonazorom smatrao da svoje bogatstvo treba „udijeliti“ zajednici, a ne rođacima.

Kao način trajne pomoći za mirovni pokret Nobel je izabrao godišnju nagradu za mir. Odgovornost izbora i dodjele nagrade za mir, ne slučajno[18], prema Nobelovoj volji pripala je Norveškoj.   
           
Nobelova nagrada za mir

Kao izvor nove nade za svjetski mir Bertha je doživjela „Manifest mira“ ruskog cara Nikole II. iz 1894. u kojem je europske nacije pozvao na razoružavanje i međunarodnu mirovnu konferenciju. Iako su reakcije na Manifest pretežno bile pozitivne, neki su, kao njemački socijaldemokrati, sumnjali u iskrenost carskih namjera za što im je oslonac bila i carska ratnička politika u Finskoj i Mandžuriji. Njemački car je ustrajavao: „Rat nikada neće biti osiguran bolje nego putem uvježbane vojske koja smjesta može stupiti u akciju.“

Zahvaljujući uvelike Berthinom angažmanu, Manifest nije ostao mrtvo slovo na papiru. U Den Haagu je 1899. održana I. međunarodna mirovna konferencija na kojoj nisu sudjelovali pacifisti nego po prvi puta reprezentanti 26 država – državnici, diplomate i generali. Iako je milion žena potpisima podržalo peticiju za razoružanje i mirovnu konferenciju, koja je predstavljena u Den Haagu, Bertha je bila jedina žena nazočna na ceremoniji otvorenja Konferencije. Njezin će salon predstavljati društveno-političko središte Konferencije. Sve svjesnija prijetnje novog rata svjetskih razmjera, Bertha je sve okupljene strastveno pozivala da se trgnu iza sna: „Europo, ne oklijevaj se zbratimiti, hitno dokrajčiti rat među nacijama, jer u protivnom bi te sljedeći rat mogao uništiti.“

Nakon dugotrajnih rasprava konačno je ustrojen Trajni tribunal za arbitražu sa sjedištem u Den Haagu.[19] Zahtjev za razoružanjem, iako su iza njega stajale SAD-e i Rusija, nije prošao uslijed protivljenja Austrije, Njemačke i Francuske. Do konca Konferencije sklopljen je niz ugovora o pravilima vođenja rata, kao što je zabrana korištenja otrovnog plina, podvodnih mina i zračnih bombi, ali tijekom I. svjetskog rata tih se ugovora neće pridržavati niti jedna od zaraćena strana. Poslije Konferencije pristaše mirotvornog pokreta započele su koristiti termin pacifizam.[20] 

Prva Nobelova nagrada za mir dodijeljena je 1901, i to Frédéricu Passyu iz Francuske i Jeanu H. Dunantu iz Švicarske. S nagradom dodijeljenom Passyu, utemeljitelju i predsjedniku „Francuskog mirovnog društva“, a potom i predsjedniku „European Interparliametary Union“, Bertha je bila suglasna, ali ne i s nagrađivanjem Dunanta koji je prije 40-tak godina utemeljio „Međunarodno povjerenstvo Crvenog križa“. Kao i ranije, Bertha nije dopuštala izjednačavanje pacifizma s pokušajima „humaniziranja“ rata ma koliko po sebi mogli biti hvalevrijedni. Zadaća pacifizma je dokidanje, a ne činjenje rata prihvatljivijim.

Nakon muževljeve smrti 1902, koja će je bolno pogoditi, Bertha nije posustala u svom pacifističkom angažmanu, tim više jer je na to obvezao Arthur u svojoj oporuci: „Znaš da smo su sebi osjećali dužnost da damo naš prilog poboljšanju svijeta, da radimo, da se borimo za dobro, za neprolazno svjetlo istine. Mojom smrću za Tebe ta dužnost nije ugašena; dobre uspomene na Tvog druga moraju te sačuvati od klonulosti; zarad nas, zarad dobre stvari, moraš nastaviti rad dok i Ti ne prispiješ do posljednje životne stanice. Dakle, odvažno! Bez bilo kakvog straha! Vječni smo u onome što smo učinili i zato Ti moraš nastojati učiniti još više. Harmanndorf, 12. lipnja 1902.“[21]

Uslijed financijskih poteškoća, Bertha je nedugo nakon suprugove smrti bila prisiljena prodati dvorac Harmanndorf. Iako kritike iz nacionalističko-konzervativnih krugova protiv nje nisu jenjavale, u anketi njemačkih novina proglašena je „najvažnijom ženom sadašnjice“. Na njezin nagovor u europskom mirovnom pokretu angažirao se i princ Albert iz Monaka na temelju čega je u Monte Karlu osnovan „Institut za mir“.
U sklopu putovanja po Europi tijekom kojih je, držeći predavanja, za stvar mira pokušavala pridobiti ugledne političare, diplomate, kraljeve i kraljice, Bertha je 1904. prvi put posjetila i SAD-e. Nakon što je susrela predsjednika Roosevelta, na 60-ti rođendan primila je počasnu američku nagradu namijenjenu za pružanje ohrabrenja i pomoći pacifistima iz cijelog svijeta.

Naredne je godine, kao prva žena, ovjenčana Nobelovom nagradom za mir na temelju „velikog utjecaja na rast mirovnog pokreta“[22].

U svečanom govoru tijekom ceremonije dodjele nagrade 18. travnja 1906. u Oslu, predsjednik Norveškog povjerenstva za dodjelu Nobelove nagrade za mir, J. G. Løvland, istaknuo je Berthinu zaslugu što je, preuzevši vodstvo među tadašnjim ženama, napala sam rat i pozivom upućenim nacijama – „Dolje oružje!“ – stekla „vječnu slavu“. Za razliku od drugih žena koje su kao anđeli utjehe i ozdravljenja slijedile zaraćene vojske „otupljujući“ užase rata njegom bolesnih i patećih, Bertha je poduzela odsudan korak da se predusretne bijeda rata, uključujući prosvjećenje ljudskog ideala muškog junaštva i podviga.[23]

U svom govoru, koji je predstavljao osvrt na dotadašnji razvoj mirovnog pokreta, uz nezaobilazno spominjanje zasluga A. Nobela, Bertha je izrekla programske točke građanskog mirovnog pokreta: 1. ugovorno uvođenje arbitražnih sudova za mirovno rješavanja međunarodnih konflikata; 2. osnivanje mirovne unije između, ako je moguće svih država, koje će svaki napad jedne države na drugu osujetiti zajedničkim snagama (izvorno Nobelova ideja); 3. ustrojavanje međunarodne institucije za obranu prava među narodima čime bi bila razgrađena nužnost da se u slučaju konflikata pribjegava ratovima;[24]

Iznova je osudila militarizam, kojim se uzalud pokušava očuvati uzljuljan stari sustav – „Dosadašnji, sasvim militaristički organiziran društveni poredak, izgrađen je na poricanju mogućnosti mira, na omalovažavanju života i na prisili ubijanja.“ – pozivajući sve, oslonjena na prosvjetiteljsku vjeru u napredak, na napor ustrojavanja novog društvenog poretka utemeljenog na miru, „temelju i konačnom cilju sreće“. Govor je, pozivajući se na riječi američkog predsjednika Roosvelta, zaključila sažimanjem cilja mirovnog pokreta i zadaće svih vlada: „Pospješiti dolazak vremena kad sudac među narodima više neće biti mač.“[25]        

Ismijana proročica

Slava koju joj je priskrbila Nobelova nagrada za mir posvuda osim u Austriji, nije stišala Berthinu sve veću uznemirenost prijetnjom rata kakav do tada nije viđen u svjetskoj povijesti. Opisujući ga opominjućim vizijama, Bertha ga je nazivala „velikim“ i „posljednjim ratom civilizirane Europe“: „Svako selo zgarište, svaki grad gomila razvalina, svako polje razbojište, a borba još uvijek bijesni: pod morskim valovima podmornice ispaljuju torpeda kako bi potopili moćne parobrode, u oblake su se popeli naoružani zrakoplovi s posadom da se suprotstave neprijateljskim zračnim trupama…“.
Osjećala je nepogrešivo da je čovječanstvo vjerojatno već prešlo kritičnu točku s koje nema povratka: „Onu točku na kojoj sve što jest mora prestati, točku nepodnošljivosti, od koje svijet opterećen oružjem više nije daleko. Svekoliko bogatstvo, svekolika snaga naroda, svekoliki život isključivo je usmjeren na jedan jedini cilj – uništenje. Jedan takav sustav mora konačno uništiti ili čovječanstvo ili samoga sebe.“

Unatoč malim izgledima da je netko čuje, prihvaćajući svjesno cijenu izrugivanja, Bertha je ostatak života provela putujući Europom ne bi li skretanjem pažnje na prijeteći rat svjetskih razmjera sačuvala makar male izglede za mir. Slika Srednje i Zapadne Europe, utonule u zveket sablji, medijsko huškanje i naoružavanje, nije joj dala mira: „Grade se tvrđave, proizvode podmornice, miniraju cjelokupne prometnice, isprobavaju ratni zrakoplovi, i to s revnošću kao da skorašnji napad predstavlja najsigurniji i najvažniji posao države.“

U propovijedanju sve manje vjerojatnog mira nije posustala niti onda kad je „orgijanje demona nasilja“ već uvelike počelo: 1904. već su ustrojeni vojno-politički savezi koji će se sukobiti u I. svjetskom ratu, 1905. izbila je Ruska revolucija, nakon Rusko-japanskog rata od 1911. do 1914. uslijedila su tri krvava Balkanska rata.

Svjesna da će svjetski rat nadasve koštati mlade generacije, okrenula se izravno i njima, pozivajući mladost Europe da joj se pridruži u misiji mira, o čemu, među ostalim svjedoči pismo S. Zweigu: „Ljudi ne razumiju što se događa… Zašto vi ne činite ništa, vi mladi ljudi? To se prije svega tiče vas! Zaštite se od toga, ujedinite se! Ne dopustite da uvijek nas par starih žena čini ono što nitko ne čuje!“

U svom romanu iz 1911, naslovljenom „Ideali čovječanstva“, svijetu će pružiti prvi literarni prikaz zastrašujuće vizije atomskog oružja:  „Na taj je način u naše ruke predano obilje moći za koju nam još nedostaje moć razumijevanja... Izumljen je kondenzator radija. Snopom radijskih zraka poslanih u nebeske visine dječja je igra u nekoliko minuta uništiti neprijateljske flote i vojske, razvaliti gradovi. Uzajamno! Četrdeset osam sati poslije takozvanog 'otvaranje neprijateljstva' zaraćene strane mogu pobijediti jedna drugu, ne ostavljajući u neprijateljskoj zemlji niti jedne zgrade i niti jednog živog bića.“

Nastojanja oko sprečavanja svjetskog rata nagnat će je da kao 69-godišnjakinja, već dobrano narušenog zdravlja, 1912. iznova posjeti SAD. Slavljena u novinama kao „anđeo mira“, opet je, uz druge uglednike, susrela američkog predsjednika Roosevelta. Vrhunac posjete bio je njezin boravak u San Franciscu u kojem su žene već uživale pravo glasa. Govor, održan 14. srpnja u San Franciscu, zaključila je riječima o univerzalnom sestrinstvu: „Možda je univerzalno sestrinstvo nužno prije nego što bude moguće univerzalnost bratstvo.“  Sve će joj se jasnije raskrivati da je svijet potrebit novog razumijevanja što je to dobrota:  „Da, dobroti pripada snaga. Ljudi to još uvijek ne uviđaju. U općem poimanju dobar i slab su gotovo identični pojmovi. No, još trebamo naučiti da genij i junak dobra može postojati i da suvremeni svijet treba takve junake. Takve, koji dobro i plemenito neće samo željeti nego i postizati sučelice svim otporima.“  

No, sva su Berthina nastojanja u već uvelike razuzdanom ratničkom ozračju bila uzaludna: „Neko strašno komešanje vlada suvremenom međunarodnom politikom i publicistikom. Ništa do uzajamno sumnjičenje, okrivljavanje i povređivanje. Dakako, to je prava pjesma za orkestarsku glazbu plamtećih topova, zrakoplova koji isprobavaju bacanje bombi, a osobito dodatnih zahtjeva ministara rata. Toj paklenskoj pratnji odgovaraju arije mržnje i pakosni zborovi.“ Iznevjerit će je i njezina posljednja mirovna uzdanica o kojoj je nedugo prije smrti zabilježila u svom dnevniku: „Protiv ultramilitarizma, koji sada ispunja atmosferu, ne treba se boriti. Jedini – jer oni također predstavljaju silu – u koje se čovjek može pouzdati da će odvratiti od masovnog rata su socijaldemokrati.“ No, time što je nepokolebljivo nosila zastavu mira, i to sučelice sve mračnijem političkom horizontu, sve dok je u toj zadivljujućoj i tragičnoj zadaći nije prekinula smrt 21. lipnja 1914, svega tjedan dana prije izbijanja I. svjetskog rata, Bertha je životom ovjerovila riječi koje je nekoć stavila u usta svog junaka i borca za mir, Tillinga: „Na racionalan način moram se odreći nade da bih osobno mogao ubrzati sazrijevanje vremena ili vidjeti kako niču plodovi za kojima čeznem. Ono što mogu pridonijeti je neznatno. No, od časa kad sam to neznatno spoznao kao svoju dužnost, to neznatno je za mene postalo ono najveće i ustrajavam u tom.“

Njezina duhovno-intelektualna baština, jednostavno izražena u pozivu „Dolje oružje!“, izazov je koji u globaliziranom svijetu nije izgubio na aktualnosti. Naprotiv, o njezinom žurnom usvajanju ovisi preživljavanje čovječanstva sučeljenog s globalnim prijetnjama po svoj opstanak.    


Literatura
(korištena i za produbljivanje)

1. Alen Kristić, Bertha von Suttner – Život za mir, u: Svjetlo riječi, XXVII(2009)311, str. 45-47.
2. Angelika U. Reutter /Anne Rüffer, Frauen mit Idealen – Zehn Leben für den Frieden, R&R, Zürich 2001.
3. Beatrix Kempf, Bertha von Suttner. Das Lebensbild einer grosse Frau, Österreichischer Bundesverlag, Wien 1964.
4. Bertha von Suttner, Aus der Werkstatt des Pazifismus, Hugo Heller & Cie, Leipzig / Wien, 1912.
5. Bertha von Suttner, Die Waffen nieder. Eine Lebensgeschichte, Verlag der Nation, Berlin 1990. (dostupno i englesko izdanje)
6. Brigitte Hamann, Bertha von Suttner. Ein Leben für Frieden, Serie Piper, München 1986. (dostupno i englesko izdanje)
7. Caroline E. Playne, Bertha von Suttner and the Struggle to Avert the World War, Allen & Unwin, London 1936;
8. Gisela Brinker-Gabler (ur.), Kämpferin für den Frieden: Bertha von Suttner. Lebenserinnerungen, Reden und Schriften, Fischer Taschenbuchverlag, Frankfurt 1986.
9. Helmut Bock, Nobels Friedenspreis für Bertha von Suttner – Das aktuelle in der Geschichte, u: Utopie kreativ, 2005/185, str. 1073-1080.
10. Irwin Abrams, Bertha von Suttner and the Nobel Peace Prize, u: Journal of Central European Affairs, 22(1962)3, str. 286-307.
11. Jakov Jukić, Lica i maske svetoga – Ogledi iz društvene religiologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997.
12. Judith Hicks Stiehm, Champions for Peace – Women Winners of the Nobel Peace Prize, 2006.





[1] Dok je u arhaično-politeističkim društvima pomagala da se prebrode teškoće rata, religija je u predmoderno-monoteističkim društvima prije svega imala funkciju opravdavanja ratovanja.
[2] Izvornu mirotvornu baštinu, kao jedino mjesto vjerničke pobune protiv rata, u okrilju židovstva, kršćanstva i islama prenosile su u pravilu marginalizirane i nerijetko progonjene skupine, diskvalificirane iz religijsko-političkih centara moći kao heretične i/ili shizmatičke.
[3] Mirovna društva bila su jedan od rijetkih načina da žene u europskim kraljevstvima i monarhijama, koja su koncem 19. stoljeća išla svome kraju, sudjeluju u „javnim poslovima“. Pravo glasa za žene bilo je još uvijek puki san. Žene nisu mogle pripadati političkim udruženjima, a do 1908. čak niti sudjelovati na političkim okupljanima. Politika je za žene bila apsolutna tabu tema. Mirovna društva su, slijedom toga, morala po statutu biti ne-politička udruženja, svojevrsne humanitarne organizacije ponad partijske pripadnosti, ali su ženama, unatoč tome, pružala sve veću mogućnost javnog djelovanja.  
[4] Namjera građanskog mirovnog pokreta bila je da ideale Francuske revolucije iz 1789, jedinstvo, bratstvo i jednakost, učini mjerilima međunarodne politike bez čega je nezamisliv svjetski poredak usmjeren miru: Bratstvo među ljudima zahtijeva bratstvo među narodima!
[5] Tadašnju Europu prožimala su dva oprečna političko-društvena procesa koja su dovela do njezine posvemašnje militarizacije. Nošene snom o neovisnosti, rađale su se građansko-nacionalne države, povezane s parlamentarnom demokracijom, dok su oslabljena carstva – Otomansko, Rusko i Austro-Ugarsko – uzalud pokušavala sačuvati stari europski društveno-politički poredak utemeljen na apsolutizmu. Vanjska politika i jednih i drugih počivala je isključivo na konceptu „ravnoteže moći“. Posljedica toga bila je utrka u naoružavanju velikih sila, povezana s neviđenom revolucijom oružane tehnike, koju je izazvala industrijska revolucija. Na svim se stranama, s pritajenom težnjom za premoći, vjerovalo da je naoružavanje jedini put do mira. U posve militariziranom ozračju samo u drugoj polovici 19. stoljeća europske države su vodile čak pet regionalnih ratova s velikim žrtvama – 1853/56, 1859, 1864, 1866. i 1870/71 – a posljednji od njih će se, onaj Francusko-njemački, izroditi u I. svjetski rat. Ponizivši Francusku, Bismarck je proglasio Njemačko Carstvo i postao prvi njemački kancelar. Militarističko ludilo, koje je osvojilo Europu, zorno oslikava Bismarckovo geslo pod kojim je ujedinio Njemačku: „Krv i željezo!“. Nije slučajno da je Pruska, simbol militarizma, prva provela modernizaciju i profesionalizaciju vojske u čemu su je slijedile sve europske zemlje.    
[6] Svjedočanstvo o svom životnom putu Bertha je ostavila u: Bertha von Suttner, Memoirs of Bertha von Suttner, Boston, Gina 1910.
[7] Poetski opis godina provedenih u izgnanstvu u Gruziji Bertha je ostavila u romanu „Es Löwos“. 
[8] To je bila već jedanaesta Berthina publikacija.
[9] U naslovu romana Bertha je, kako sama svjedoči, izrazila „misao koja ju je obuzimala tijekom pisanja“, kazavši „čitatelju već na omotu knjige što mora očekivati od njezinog sadržaja.“
[10] Roman se sastojao od „Crvene bilježnice“, u kojoj je glavna junakinja romana Martha opisala svoj život od mladenačkih dana do smrti drugog supruga Tillinga, i „Plave bilježnice“ u kojoj je Martha, zajedno sa suprugom Tillingom, opisala faze razvoja mirovnog pokreta, iznoseći stavove o ratu i miru iz prošlosti i sadašnjosti. Dok je „Crvena  bilježnica“ poglavito bila posvećena raskrivanjima strahota rata, „Plava bilježnica“ je propitivala moguće strategije suzbijanja ratovanja i uspostave svjetskog mira. 
[11] 1905. roman je doživio svoje 37. izdanje.
[12] Na početku pripovijesti Martha oslikava vojničku kulturu svog vremena. „Istinsko divljenje“ zaslužuju samo „pobjednici u bitkama“. Sa suprugom Arnom Dotzkyjem, vojnim oficirom, slaže se da joj sin kad poraste postane vojnik jer je to „profesija plemenitija od svih“. Povod njezinim sumnjama daju muževljeva objašnjena o dužnostima vojničke žene, koje su isključivo povezane s „obiteljskim ognjištem“. Razaznaje da muškarce u rat pokreće avanturizam. Sve je više proganjaju „nedomoljubna“ pitanja: „Što ako u ratu izgube? Što sa smrtno stradalim i osakaćenim? Može li pobjeda sve to nadoknaditi? Kako to da 'njihovu' stranu krase isključivo kreposti – čast i junaštvo – a neprijateljsku okrutnost, prijetvornost i mržnja?“ Kad joj muž otiđe na frontu, njezine sumnje postaju još jače. Pogibija muža i ratni poraz, 22-godišnju Marthu potiču na 4-godišnje povlačenje iz javnosti. Čitajući u osami, Martha oblikuje svoju poziciju protiv rata. Po povratku u javnost, njezino srce osvaja Federick von Tilling. Iako oficir kao i njezin prvi muž, Tilling nema iluzija i ljubavi prema ratu. Oficir je isključivo zato što drugačije ne može uzdržavati Marthu, koja je postala njegova supruga. Po izbijanju rata s Pruskom, Tilling mora na frontu. Veličanje rata od strane svog oca i tetke Marie, Martha doživljava kao barbarstvo. Iz suprugovih pisama saznaje o užasima rata iz perspektive vojnika u rovovima, različitu od romantične slike rata vojnih generala i ratnih reportera. Kad joj prestanu stizati suprugova pisma, Martha sama kreće na frontu ne bi li ga pronašla. Tijekom putovanja i sama se susreće s užasima rata. Naposljetku pronalazi ranjenog Tillinga. Pruska pobjeđuje. Nakon povlačenja Prusa, izbija kolera koja će pokositi dvije Marthine sestre i brata. Njezin otac, okorjeli pristalica rata, istom će tada na samrtnoj postelji prokleti rat. Nakon rata Tilling napušta vojsku i priključuje se mirovnom pokretu, zagovarajući uvođenje arbitražnih sudova kao mirovnog načina razrješenja sukoba. U Parizu ga zatiče Francusko-pruski rat. Pod optužbom za špijunažu, biva pogubljen, a Martha iznova postaje udovica. Pripovijest završava govorom Marthina sina. Obećavajući da nikad neće postati vojnik, izrazio je nadu u budućnost bez rata „kad će se i sami muškarci izdići do humanosti“.
[13] Bili su to rat Austrije protiv Sardinije (1859), u kojem je poginuo prvi Marthin suprug, Austrije i Pruske protiv Danske (1864), Austrije protiv Pruske (1866) i Francusko-pruski rat (1870/71) na čijem će koncu stradati drugi Marthin suprug.
[14] Nije slučajno da su nacional-socijalisti došavši 1933. na vlast u Njemačkoj spaljivali Berthina djela kao iznimno opasno štivo.
[15] A. H. Fried dobio je Nobelovu nagradu za mir 1911.
[16] Časopis je od 1902. izlazio pod nazivom „Kula mira.“
[17] O percepciji Berthe u Njemačkoj i ulozi žena u mirotvornom pokretu sjajno svjedoči napis iz berlinskog „Tagblatta“ 18. ožujka 1892: „Možda je najsnažniji i najvidljiviji dokaz za promijenjeno mjesto koje žene zauzimaju u modernom životu to da se u jednom pitanju koje je pravo muško pitanje, u pitanju mira, jedna žena postavila na čelo onih koji priznaju samo jednu borbu: borbu za mir među narodima. Pozivačica u boj za svjetski mir, grofica Bertha von Suttner, boravi ovih dana u Berlinu i sve su oči upravljene u nju.“
[18] Norveška vlada je prva odobrila subvenciju za putne troškove svoje parlamentarne skupine za arbitražu i Međunarodni mirovni ured u Bernu. Pored toga, norveški ministar-predsjednik Steen bio je prvi državnik koji je 1891. oficijelno iskazao odobravanje međuparlamentarne mirovne konferencije u Rimu u organizaciji „European Interparliamentary Union“.  
[19] Riječ je o sudištu u Den Haagu, djelatnom do danas, čije će ključno zaduženje kasnije postati sprječavanje i proganjanje ratnih zločinaca.
[20] II. međunarodna mirovna konferencija, iznova na poziv Rusije, održana je 1907. Sklopljen je ugovor o osnivanju Svjetskog tribunala za arbitražu. Budući da je ratificiran u premalo zemalja, osnivanje Tribunala je izostalo.
[21] O njezinoj dubokoj povezanosti sa suprugom svjedoče i 24 pisma koja mu je napisala nakon njegove smrti,  a  objavljena su pod naslovom „Pisma jednom mrtvacu“ u Dresdenu 1904/5.
[22] Na taj je način Berthin izbor obrazložio član Norveškog povjerenstva za dodjelu Nobelove nagrade za mir, B. Bjørnson, predstavljajući Berthu okupljenom slušateljstvu na samom početku ceremoniji dodjele nagrade. Cjelokupno uvodno slovo dostupno je na: www.nobelprize.org/nobel_prize/peace/laureates/1905/speeches.html.
[23] Svečani govor u cijelosti je dostupno na: www.nobelprize.org/nobel_prize/peace/laureates/1905/speeches.html.
[24] Neke od tih ideja u većoj ili manjoj mjeri ozbiljenje su kasnijim ustrojavanjem Lige naroda, Ujedinjenih naroda, Europske unije, Vijeća sigurnosti i Međunarodnog suda pravde.
[25] Govor je u cijelosti, na njemačkom i engleskom, dostupan na www.nobelprize.org/nobel_prize/peace/laureates/1905/suttner-lecture-ge.html

Pokreće Blogger.