Alen Kristić: Dortohee Sölle - Vjera i politika


Ne može se ljubiti Boga tako malo da se smatra da je to privatna stvar

Svojim životom, ujedinivši teološko promišljanje, politički angažman i mističku duhovnost, Dorothee Sölle suvremenim krš­ćanima postavlja pitanje: Je li Isus uzalud umro budući da smo izdali njegovu revoluciju?

Božja smrt

Rođena 1929. u Kölnu, Sölle 1951. započinje studij evangeličke teologije, progonjena pitanjem kako je bio moguć Auschwitz i koje su posljedice tog događaja za ljudsku odgovornost i krš­ćanski govor o Bogu.
Na sebe dobrovoljno preuzima stid i krivnju za zla koja je počinio njezin narod. Taj je čin, kao znak ljudske slobode i dostojanstva, preduvjet društveno-političke, ali i duhovne obnove naroda:

„Nema puta onkraj kolektivne odgovornosti, čak niti za potomke. Ja sam odgovorna i za kuću koju nisam gradila, ali je nastanjujem. Živimo u povijesnoj povezanosti, koristimo isti jezik, koji su koristili i nacisti.“

Sjećanje na njemačke zločine čini je osjetljivom za nepravde u svijetu koje kao prijetnja govore da se slični zločini mogu ponoviti. Raskrinkavajući kulturu poslušnosti, koja je kumovala holokaustu, uviđa da model odnosa Boga i čovjeka, kao idealni obrazac, bitno određuje ljudske, napose političke odnose.
Koncept svemogućeg Boga, projiciran i na zemaljske autoritete, promeće se u metafizičko opravdavanje bijega od naše vlastite odgovornosti za svijet, uvećavajući našu nemoć i potičući puko izručenje smjernicama odozgo.
Poduzimajući radikalno preoblikovanje slike Boga, Sölle ratno iskustvo definira kao iskustvo Božje smrti, misleći pod tim na smrt Boga koji, temeljem svoje svemoći i naše nemoći, postaje alibi za našu vlastitu nezrelost i kukavičluk. Mrtav je Bog koji u svijet zahvaća izravno, na čudesan način, onkraj ljudske slobode i djelovanja. Pitanje – Gdje je Bog bio u Auschwitzu? – pomalja se pred nama preoblikovano – Gdje smo mi bili u Auschwitzu?
Zagovarajući partnerski odnos Boga i čovjeka, onkraj tutorstva božanske svemoći nad ljudskom nemoći, Sölle govori o Božjem odsuću i nemoći u svijetu, oslonjena na biblijsko-mističnu tradiciju: Bog nema drugih ruku izuzev naših!
Bog treba našu pomoć, upućen je na to da ga zastupamo na zemlji, da ga učinimo zamjetnim i djelatnim. Utjelovljenje je, prema Sölle, jedinstven, ali ne i jednokratan čin zastupništva. Isus, kao božanski Sin, u svijetu stupa na Božje mjesto, ali istovremeno, kao brat, pred Bogom zastupa nas, jer je Božja nemoć poziv upućen i nama da postanemo Božji zastupnici na zemlji.
No, to što nas Isus zastupa pred Bogom nije potpuna i konačna zbilja. Isusov krajnji cilj nije da ostanemo nezrela djeca na čijem će mjestu morati stajati netko drugi već da, u punini slobode Božje djece, samostalno zauzmemo svoje mjesto kao Božji suradnici, preuzimajući na sebe odgovornost za svijet.
Nasljedovanjem Isusa u nama se nastavlja pripovijest utjelovljenja i zastupništva. Kao što upućuje Isusovo Bogo-čovještvo, preobrazba svijeta u kraljevstvo Božje stvar je uzajamne suradnje Boga i čovjeka. Zato je ljudski društveno-politički angažman, za Sölle, mjesto ozbiljenja Božje nazočnosti u svijetu. Bog djeluje preko nas!
Njezina politička teologija, od prve knjige Zastupništvo – Jedno poglavlje teologije nakon 'Božje smrti' (1965) – politiku kuša učiniti ljudskijom, a teologiju osloboditi njezine bezočnosti, neodgovornog zatvaranja očiju pred socijalnom zbiljom. Za Sölle svaki autentičan pogled na Krista mora uključivati i pogled na trpeće ljude i nerazriješene socijalne probleme. Politika i vjera su nerastavljive: Svaka teološka tvrdnja mora biti i politička!
Ozbiljno je uzela zahtjev Karla Bartha da bi se pravi krš­ćanin svako jutro morao buditi s Biblijom u jednoj, a novinama u drugoj ruci. Biblija nas poučava govoru o Bogu, a novine sučeljavaju sa svijetom nasilja u kojem valja odjelotvoriti govor o Bogu.

Političke noćne molitve

Ne ostajući na pukim riječima, Sölle od 1968. do 1972. zajedno sa suradnicima (krš­ćanima i nekrš­ćanima) u evangeličkoj Antoniterkirche u Kölnu ustrojava novu vrstu bogoslužja – noćne političke molitve – koje su, iako s bijesom dočekane od strane etabliranih krš­ćanskih crkava, poslužile oblikovanju novih crkvenih formi, ali i novog crkvenog jezika, sposobnog suvremenom čovjeku evanđeosku poruku prenijeti na razumljiv i izazovan način.
Povod za nastanak pokreta Noćne političke molitve bio je protest protiv rata u Vijetnamu koji je do kraja razobličio kapitalizam, ali i pokazao da se Raspetoga zbiljski ne može naći u svetim crkvenim zakucima već u raspetima našega vremena, nevinim žrtvama poput onih u Vijetnamu, što je Sölle izrekla tvrdnjom: Vijetnam je Golgota!
Ta su se pedagoška bogoslužja sastojala od tri koraka: informiranja – meditacije – akcije. Organizatori bogoslužja bi izložili pripremljene informacije o gorućim globalnim i lokalnim društveno-političkim problemima. Potom bi uslijedila biblijska čitanja i molitva, pa razgovor o zajedničkom djelovanju koje će dokinuti, umanjiti ili makar izraziti javni protest protiv razmatranih zala.
Zahvaljujući djelatnoj solidarnosti sa žrtvama, posjetitelji tih bogoslužja, pretežno otuđeni od etabliranih crkava, uspjeli su pronaći nove, društveno odgovorne i učinkovite jezične izražaje za evanđeosku poruku, onkraj odavno okamenjenih religioznih pojmova:

„Ako mora imati veze sa svakodnevnicom, teologija mora biti povezana s ljudskim povijestima kako su one, na primjer, zbijeno ispričane u literaturi. Ako se treba osloboditi kule od bjelokosti, teologija treba jezik svakodnevnice, a ne jezik Kanaana ili elitističke pojmove sustavne teologije...“

Uostalom, biblijski govor o Bogu je narativan, a ne dogmatičan, kao što je vrhunski govor vjere molitva, a ne teologija.
U okrilju tih bogoslužja mnogi su suvremenici D. Sölle pronašli odgovor na čežnju iz koje je nicala njihova kritika etabliranih crkava koje su, doduše, pomagale žrtvama, ali nisu poduzimale ništa na promjeni izrabljivačkih struktura.
Mističko-proročku duhovnost političkih noćnih molitava zorno predočuje žestoko osporavano Vjerovanje koje je Sölle sročila 1968.
Iako za Sölle, sumnjičenu za komunizam, mjesta nije bilo niti u Crkvi niti na njemačkim univerzitetima, 1970-ih utemeljuje pokret Krš­ćana za socijalizam.
Smjelo priznaje: Marksisti su krš­ćanima pomogli da iznova spoznaju duboku ovostranost krš­ćanske vjere. Lišen ideoloških sastavnica, marksizam je krš­ćanima pružio instrumente za spoznaju zbilje, struktura koje stvaraju bijedu. Oko pokreta se razvija do tada nezamisliv dijalog krš­ćana i marksista u Njemačkoj: Zašto bi se komunisti i krš­ćani sporili oko toga je li ljudska duša smrtna ili besmrtna kad svi znamo da je smrtonosna glad smrtna?
Sölle provokativno pita, smatrajući revoluciju krš­ćanskom zapovijeđu, kako čitati Amosa i Izaiju, a ne Marxa ili Engelsa. Opire se dogmatskim podjelama, i onoj političkoj na ljevicu i desnicu i onoj blokovskoj na Istok i Zapad, jer priječe rješenje konkretnih životnih problema: Bog me na posljednjem sudu neće pitati jesam li bila za Zapad ili Istok već u kojoj sam se mjeri ponašala pravedno.
Inspirirani njome, krš­ćani i nekrš­ćani zajedno sudjeluju u protestnim marševima, poput onih protiv ponovnog naoružanja Njemačke 1950-ih i onih protiv postavljanja novih američkih raketa srednjeg dometa u Europi 1980-ih. Jača mirovni pokret u Njemačkoj.
Sölle je napose razočarana prilagodljivoš­ću etabliranih crkava u odnosu spram države u pitanjima mira do te mjere da posjedovanje atomskog oružja nisu proglasile grijehom, a atomsku prijetnju nespojivom s vjerom u spasenje: Naoružavanje ubija i bez rata!

Teologija oslobođenja

Putujući Latinskom Amerikom, kroz živi doticaj i podršku teologiji oslobođenja, Sölle uči čitati Bibliju iz perspektive siromašnih. Čitanje Biblije i otpor nisu ništa novo:

„Teologija oslobođenja poučila me razumjeti Bibliju ne samo kao poziv na vršenje volje Božje u svijetu već čak kao poziv na prihvaćanje diskriminiranja, poteškoća i mučeništva kao nužnih zala. 'Tko svoj život hoće zadržati, izgubit će ga', to znači svjesno prihvatiti rizik otpora. Nužan je otpor protiv načina na koji se razaraju naše životne osnove, siromašni izručuju smrti… Zapravo, krš­ćaninom se može jedino biti, urastati u Krista, tako što se urasta u pokret otpora. Teologija oslobođenja govori da su siromašni učitelji… Od njih duhovno možemo mnogo naučiti, o njihovoj sposobnosti za nadu, za ponovne početke…“

Po povratku u Europu, razvija teologiju oslobođenja za Prvi svijet sa zadaćom sučeljavanja s modernim formama osiromašenja i ropstva. Posebno mjesto zauzet će eko-feministička teologija, za ženu i prirodu oslobađajuće čitanje Biblije.
Knjiga Mistika i otpor (1999) njezina je duhovna oporuka.
U globaliziranom poretku tehnokracije Sölle prepoznaje program učinkovitiji i nasilniji od svih velikih povijesnih carstava s njihovim babilonskim kulama. Normalno stanje ljudi u tom programu, puko izručenje silama koje vladaju, smrt je koje nismo svjesni. Krš­ćani su pozvani na otpor tom programu. Kao što je prva Crkva zabacivala određene društvene prisile i prinude, napose zabavne igre za odvlačenje masa od zbiljskih problema, pred nama je zadaća vježbanja apstinencije, distance, različitosti mišljenja, protivnosti i otpora prevladavajućoj kulturi, i to u svijesti da mistika otpora osposobljava za zajedništvo.
Sölle je vjerovala da su skupine koje se zalažu za volonterstvo, kritičko rasuđivanje i vlastitu inicijativu nositeljice nade u uređenoj tamnici u kojoj živimo:
„Ove nevladine organizacije, NGO's, uključujući i životne dijelove krš­ćanskih crkava, jesu politički nositelji otpora, duhovno rečeno utjelovljuju jedan drugi subjekt od onoga koji je usnuo u tamnici konzumerizma.“

Umrežavanja tih subjekata otpora i kreativno iznalaženje oblika otpora hitna je zadaća. No, jesmo li spremni na taj zbiljski način biti krš­ćani, kako bi rekli kvekeri, bezgranično sretni, apsolutno lišeni straha i uvijek u poteškoćama, iz smrti probuđeni na život.

Vjerovanje


Vjerujem u Boga
koji svijet nije stvorio dovršenim
poput stvari koja zauvijek mora ostati ista
koji ne vlada
prema vječnim zakonima
što neprestano vrijede
prema prirodnim porecima
siromašnih i bogatih
stručnih i neobaviještenih
vladajućih i otpisanih.

Vjerujem u Boga
koji želi protuslovlje živoga
i promjenu svih prilika
putem našeg rada
putem naše politike.

Vjerujem u Isusa Krista
koji je imao pravo kad je
"kao pojedinac koji ništa ne može učiniti"
točno kao i mi
radio na promjeni svih prilika
i pri tome propao.
Mjereći po njemu, spoznajem
koliko je naš razum zakržljao
naša mašta ugušena
naša nastojanja potraćena
jer ne živimo onako kako je živio on.

Danomice se bojim
da je uzalud umro
jer je zakopan u našim crkvama
jer smo izdali njegovu revoluciju,
poslušni i ustrašeni
pred vlastodršcima.

Vjerujem u Isusa Krista
koji uskrsava u naš život
da budemo slobodni
od predrasuda i oholosti
od straha i mržnje
da nastavimo njegovu revoluciju
u smjeru njegova kraljevstva.

Vjerujem u Duha
koji je s Isusom došao u svijet
zarad zajedništva svih naroda
i naše odgovornosti za ono
što će od naše zemlje postati
dolina puna bijede, gladi i nasilja
ili grad Božji.

Vjerujem u pravedni mir
koji se može postići
u mogućnost smislenog života za sve ljude
u budućnost ovog Božjeg svijeta.

Amen

D. Sölle


Literatura

1. Dorothee Sölle, Atheistisch an Gott glauben. Beiträge zur Theologie, Walter Verlag, Olten und Freiburg 1967.
2. Dorothee Sölle, Gegenwind: Erinnerungen, Hoffmann und Campe, Hamburg 1998.
3. Dorothee Sölle, Leiden, Herder, Freiburg & Basel & Wien 2013.
4. Dorothee Sölle, Mystik und Widerstand, Kreuz Verlag, Freiburg im Breisgau 2014.
5. Renate Wind, Dorothee Sölle - Rebellin und Mystikerin: Die Biographie, Kreuz, Freiburg im Breisgau 2008.

Pokreće Blogger.