Ivana Seletković: Ništa i nešto



Što jest nešto zbog čega o(p)staje razlikovanje zla i dobra i njihovih fetišističkih izvedenica Raja i Pakla?

Ako je nešto povezano sa značenjem i ništa je također.

Krenimo ovako:

Torinski konj (Tarr) je priča o preživljavanju u odnosu ništa i nešto, potpuno minimalistički. Ali renesansa minimalizma može se naći i u Sotonskom tangu (Krasznahorkai), prilogu rođenju i stasavanju tihe anarhije. Kakvi su likovi u tom romanu i kako se odnose prema distinkcijama?

Takvi da postaju svjedočanstva onoga nešto što postade postojeće jer u njemu (p)ostaje opipljiv dualizam. Rasprava o odsustvu počinje ovdje- sada.

Nešto postade naš svijet mogućih iluzija. A kakv je naš svijet? Naš svijet je postmodernistička kuća strave (Wilson). Nestabilnost, konfuzija, putokazi krajnosti dovode do apsurda. Ništa nečega što jest ili je bilo. Upravo zato jer nešto zaziva prethodno, zaziva sjećanje/spomen. Ako jest ništa nečega, onda priznajmo nedostajanje. Čega? Bića ili regula?

Ja jesam, bivam, mislim. Ukoliko je tako mogu shvatiti razgraničenja.

Ono što jest apstrakcija sadaovdašnjosti jest ono moje jastveno u vlastitoj biti bitka. Ono se pak iskustveno obrazuje. Uči se razlikovati krajnosti. Ponovljenom dualizmu. Opustošeni bitak bitaka zahtjeva mikroanaliza jastva pa onda i analiza onoga štostvenog po čemu jest ono što jest u svijetu kakav jest, gdje je Zemlja samo jedna točka-centar uobličavanja čovještva. Nadalje, moje - jastveno  i ono štostveno jest razapeto između razuma i strasti. Upravo zbog toga lakše je pojmiti odsutnost nečega. A nešto je moguće zamisliti kao smisleno i logično.  Ako je tako, potrebno je odvojiti ništa i nešto da bi nešto u odnosu na suprotnost postalo smisao po sebi. Ništa jest prethodnica sadaovdašnjosti koju zahvaljujemo Sveprisutnom i Svevidećem (PRIJE POČETKA JER U POČETKU BIJAŠE RIJEČ). Nešto jest razlikovanje u sadaovdašnjosti. Iz toga proizlazi niz zabrana kao svakodnevnih lajtmotiva. Što smijem a što ne, što me određuje kao misaono biće, a što određuje to štostveno. Ono što je uvjetovano razumom naziva se moralno (Ciceron). A ono što je strast jest dio jastva koji viče: u svojoj osnovi, čovjek je divlja i užasna zvijer (Schopenhauer). Prema tome, ono moje ja koje se obrazuje protivi se onome ja koje je divlje i nepokoreno. Dalje i za razliku od Torinskog konja a bliže Sotonskom tangu amoralno može predstavljati pustoš - odsustvo, nedostatak jer u tom kontekstu nešto što doziva odstupanje. Nešto kao odavanje apatiji- novi apsurd koji ništa vizualizira nečim što jest takvo kakvo jest u odsustvu drugoga - nečega.

Pitati se: jesam li onda zaista čovjek ili samo čovjekoliko biće strasti koje se obrazuje ne bi li obuzdalo nagone; ili stremiti onome nešto po čemu ništa predstavlja oponentno stanje i oblikovanje naravi tog stanja, ništa kao nedostatak onoga što jest i zbog čega jest nešto jest takvo - postojeće.

Pitati se o moralu jest jednako baviti se područjem parcijalnog jastva, pitanjem stanja onog razumnog jastvenog obranjenog od maksimiziranja čulnog obmanjivanja. Pitati se o moralu jest jednako stvarati i bivati u onome nečemu što zaziva ono ništa samo utoliko što se ništavnost podrazumijeva kao stanje degradiranosti bitka.

Samoodređenje može opstati i prema jednoj osnovi, usmjeravanju ka jednoj dimenziji bića gdje ništa predstavlja odstupanje –samodestruktivno unižavanje i bivanje jedino u strasti. Onoj koja želi pod svaku cijenu, onoj nepokorenoj, nestrpljivoj; onoj koja ratuje i nanosi zlo, koja je agresivno progresivna. Dolazimo do onog razlikovanja ljudskog od neljudskog, lošeg od dobrog. Je li loše izlazak iz suštine ljudskosti jastva, je li porok ili neformirano, nekultivirano jastveno? Što jest ljudsko a što nije? Je li zlo odraz strasti i protivno razumu pa stoga i to nešto što je manje ljudsko ili nije uopće ljudsko? Je li neljudsko prema tome ništa?

Dakako, Zlo nije neljudsko...Ili je to neljudsko u čovjeku...Nečovječnost čovjeka, kao životna mogućnost, kao osobni projekt... Kao sloboda... Dakle, posve je neprimjereno suprotstavljati se Zlu, distancirati se od njega, tek pozivanjem na ljudsko, na ljudsku vrstu... Zlo je jedan od mogućih projekata slobode što tvori ljudsku čovječnost... Slobode u kojoj su ukorijenjene u isti mah i čovječnost i nečovječnost ljudskog bića...(Semprun)

Neljudskost prema tome jest ono nešto što je (ponovo) odstupajuće ali i ono što je nisko, unižavajuće pa se zato približava onome ništa ništavnog, onome što je poražavajće, lako podložno strasti a zato i nerazumno. Pitanje morala stoga je pitanje odluke ili pristajanja na formu/e ponašanja. Opće mjesto o slobodi odabira uskrsava u determiniranim oblicima ophođenja prema sebi, drugome i nečemu što je kontrolirano, zadano ili smisleno. Ne želim li biti podložan samo strasti željet ću uroniti u život ispunjen smislenim zadacima koje ću objasniti kao odraz razuma.

Isto tako, vlastito poimanje bitka treba shvatiti dvojako i u sljedećim dinstinkcijama: imaginarno kao dušu koja uzlazeći trancendentalnim kuca neprestano na vrata Raja vs. realno kao tijelo koje se neprestano odupire Paklu jer je opterećeno vlastitim porivima. Nadalje, Raj je nagrada, Pakao je kazna. Ukoliko je Raj nagrada, ili bitak posvemašnjosti, Pakao je bitak propadanja i u srži nebitak. Ako je tako Raj je dobro - nešto što jest moralno, razumno, uobličeno, svrsishodno dok je Pakao sva moguća suprotnost koja u samom začetku jest ništa.  Riječ je i o stanjima (sjetimo se Swedenborga!) duha. Kakav si onako i vidiš.


Svijet je stoga distonirana po-misao o vlastitom bitku oslonjena ponovo na razum-sko i/li na strast. Ako ni na što/nešto direktno ne mogu utjecati, dalje se približavam onome ništa u odnosu na polja nedjelovanja. Nešto tražim u sebi, u bitku između strasti i razuma. Nešto jest i jedno i drugo ukoliko nije potpuno potonuće vrijednosti. Kada je bitak u tom stadiju, on jest postojeći, jest bitak, nije nebitak. Nedostatak smislenog približava se formuli ništavnog iako nije ništa
Pokreće Blogger.