Denis de Rougemont: Preobražaji Tristana - ljubav i strast

Strast je onaj oblik ljubavi koji odbija neposredno, bježi od bližnjeg, žudi za udaljenošću, a kad je potrebno i izmišlja je, samo da bi se jačom doživjela, da bi se razgorjela. 


Ova definicija govori i o većini pravih romana; pod tim nipošto ne mislim na ona najbolja djela, za koja je općenito prihvaćeno da pripadaju tom književnom rodu, već jedino na djela u kojima neovisno od njihove umjetničke vrijednosti, njihove poznatosti ili humanog domašaja, izbija kao vladajući na vidjelo srednjovjekovni arhetip Tristana.

Ne znam, doista da li se strast rađa iz udaljenosti ili je pak obrnuto. Pouzdano je, ipak, da zapadni roman nije nikada, sve do dandanas, opisao strast koja se razgorjeva za posve bliskim, lako dostupnim i moralno dopuštenim, ili tek općenito snošljivim predmetom. Kako priroda i broj tih postojećih dopuštenja i zabrana varira od jednog do drugog društva (tako da bismo ih “mogli odrediti prema njihovim tabuima: buržoazija XIX stoljeća, naprimjer, prema zabrani da se govori o novcu i spolnosti, bez čega ne bismo mogli objasniti otkrivački šok što su ga proizveli Marx i Freud), strast, koja je svagda protudruštvena, prima ipak od samog tog društva — i od njega jedino, kakvog li paradoksa — svoje predmete, različite već prema stanju običaja.

U svijetu u kojem je sve dopušteno nema, doista, nikakve zamislive ili očitovane strasti. Jer strast uvijek pretpostavlja nešto treće između subjekta i objekta, treće koje se postavlja kao prepreka njihovom zagrljaju — nekakvog kralja Marka koji odvaja Tristan a od Izolde — prepreka koja je do te mjere društvena (moralna ili običajna, to jest politička) da se na koncu i brka sa samim Društvom, iako je, iz potreba što ih nameće samo pripovijedanje i govorenje priče, ponajčešće simbolički prikazana kao dramatis persona.

Može li ljubav-strast u društvu kao što je naše, još naići na zabrane dovoljno opasne, stoga i dovoljno fascinantne, da bi se njeno mahnitanje objavilo? Kanim govoriti o zapadnom društvu, to jest o Europi i njenim prođužecima u Americi i Rusiji; o društvu što je stvoreno i oblikovano kroz tisućugodišnju polemiku između svetog, tvoritelja tabua, i profanog, koje se rađa iz njihova oskrvnuća, ali također i kroz polemiku između mudrosti i politike, milosti i zasluge, mistike i morala, vjerovanja i znanosti, apsolutnog i razboritog te, napokon, između Ijubavi-strasti i braka. Ne nalazimo li se na onoj točki naše evolucije gdje nam, budući da je sve reducirano, »svedeno na« štono riječ, profanizirano, očišćeno od religijskih, neurotičkih ili čuvstvenih varki, i potčinjeni posredstvom sve indiskretnijih analiza pravilima higijene i sociologije — sve izgleda dopušteno, sve ono što ne škodi zdravlju i produktivnosti? (Ostalo je, inače, i tako sve bolje i bolje propisano.)

Kada sam, ima tomu dvadesetak godina, pisao Ljubav i zapad, predmnijevao sam da kultura koja bi bila i odveć svijesna svojih ciljeva i sredstava, to jest odveć sociološka, ne bi više ostavljala praznog mjesta za strastvenu ljubav, takvu kakvom su je izmislili u XII stoljeću trubaduri Languedoca, a romansirali Bretonci. Značilo je to odavanje prevelike počasti samim moralnim tabuima viktorijanske i buržoaske epohe, te uspjesima psihoanalitičara i marksista koji na njihov račun žive već pola stoljeća. Opstoje i drugi tabui, ili su preoblikovani, a na koje se strast baca da u n jima nađe nove izgovore e da bi veličajno izgarala i prkosila moralu Dana, u ime mistike noći, i životu razumnog djelovanja, u ime ekstaze i zanosne smrti.

I Tri istinska romana o ljubavi-strasti u XX stoljeću

Europa, Amerika i Rusija su nam sredinom ovog stoljeća podarile tri djela u kojima se bjelodano očituje arhetip Tristana. Može se o svakom od njih reći, ne bez razloga, da je »zbilja« opis društvenog moralnog i političkog stanja imperijalne Austrije, Sjedinjenih Država, ili Revolucije i svega onog što ju je pratilo u SSSR. Ali svaki od n jih bi, također, mogao biti opisan i kao posljednji roman o ljubavi-strasti u zapadnoj književnosti. Doktor Živago Borisa Pasternaka nije, prema Camusu, politički čin već, naprotiv, »velika knjiga o ljubavi«. Lionel Trilling je ogledu što je posvećen Loliti Vladimira Nabokova dao naslov Posljednji ljubavnik. A junakinja Čovjeka bez svojstava Roberta Musila u više navrata kaže o sebi i o bratu : »Mi ćemo biti posljednji ljubavnici romantičari. . . U biti, to je posljednja priča o mogućoj ljubavi. . . Nesumnjivo, bit ćemo Posljednji Mohikanci ljubavi.«

Ne pišem ovdje nikakvu književnu kritiku budući da mi je jedina namjera da na primjerima objasnim jednu temu; učas će se vidjeti da nisam posljednji koji podliježe njenom sjaju i njenom sudbonosnom čaru. Da li je potrebno još istaći da ta velika tema jeste jedino opravdanje mog ogleda? Izostavimo li strastveni mit, sve drugo u tim knjigama, koje razmatram na ovim stranicama čini ih tako različitim. Čovjek i ne sluti koliko odveć dobrih i ozbiljnih razloga postoji s kojih se pribojavam da će i samo upoređenje tih djela sablazniti estetski ukus čitatelja i ozlojediti njegov moralni osjećaj. . . Ali moguće je, također, da baš ta neumjesnost, u jednom takvom poređenju, i predstavlja svekoliku njegovu vrijednost. Što su ta tri razmatrana djela različitija u svakom pogledu, osim u jednom jedinom, utoliko će znakovitije biti djelovanje mita koji se očituje i koji je njihova jedina zajednička mjera. Zadržat će se, stoga, samo na pojavljivanju Tristana, pojavljivanju koje zapovjedničkim tonom nameće — i bez znanja autora — dubinsku retoriku kompozicije triju djela.

Pristupimo, bez daljih obazrivosti, samom istraživanju. Evo arhetipske kartice triju romana, takve kakvu bi sami pisci bili mogli ispisati da su se, prema hipotezi, postavili na stajalište koje predlažem.

Vladimir Nabokov

— U očima »starog Europejca«, kakav jesam po rođenju, Amerika je prije postojbina došljaka nego prognanika. Čitatelj će razabrati da je volim, unatoč svemu što me u njoj rasrđuje, usprkos svemu što hoće biti i što vjeruje da jeste. Njena me perverzna nadozrelost očarava. Sablažnjivi junak (antifraza) mojeg romana (odgojen u Europi, ističem to) »uzima za ženu« american way of life, u liku jedne potpune buržujke, a sve zbog lude ljubavi prema njenoj kćerki. Ali ta je ljubav nemoguća, Loliti je tek trinaest godina. Ipak, moj je junak otima, bježi s njom iz motela u hotel, preko čitava američkog kontinenta kojeg otkriva i opisuje bolje nego itko — i, u isti mah, biva odbačen od društvene sredine, njenih zakona i običaja. Napušten od svoje nimfete, počinjava luđački zločin i umire pijan od ljubavi, u zatvoru, nakon što je napisao ovu posthumno objavljenu knjigu.

Robert Musil 

— Volio sam moju »carsku i kraljevsku« Austriju neobičnom, svijesnom i ironičnom ljubavlju. Ali, ona je p ripada la društvenoj sredini, političkom i kulturnom klanu, istodobno dekadentnom i konvencionalnom, koji ju je gurnuo u rat, kasnije u još nešto gore. Ispričao sam to u opsežnom romanu kojega središnji lik, Ulrich von X, poput b ra ta mi nalik, premješta svoju zbiljom obmanuhi strast k vlastitoj sestri, to jest na jedinog, u domovini, bližnjeg kojeg uspjeva ljubiti kao samog sebe. Ali, njegov je bližnji moralom »zabranjen«. Ljubeći svoju sestru, Ulrich se želi primaći k zabranjenom i posjedovati nedostižno, koje je najistinitije, jer otvara pristup životu punom ushićenja, ali koje ga uistinu, odvaja od društvena života. Moj junak postaje moralno n u ta rn jim prognanikom, kao što sam ja postao prognanikom skroz-naskroz. (Poznato je da je Musil umro u krajnjoj bijedi, 1942. godine, u Ženevi.)

Boris Pasternak 

— Strastveno volim moju Rusiju i želio bih da i ona mene voli, kao što je doktor Zivago volio Laru, kao što je ona njega voljela. Ali i Rusija je, poput Lare, morala otići za ciničnim i surovim Gospodarem, koji ju je zaveo i ponizio. Zabranjeno mi je da o njoj govorim. Iskazao sam joj svoju ljubav pod krinkom romana koji vrvi od aluzija i simbola što će ih ona razumjeti. Slavljena neka bude objava moje ljubavi! Ali, u taj čas, Gospodar uobražava da sam uvrijedio Rusiju. U ime nje, nje koju ljubim, tje ra me i prijeti mi progonstvom. Ali moja je ljubav takva da ću smoći snage i da lažem: zatražit ću od tiranina oprost, usrdno ga moleći da me ostavi, još malko, da proživim u blizini one koja me mora odbaciti, jer daleko od nje moj bi život bio besmislen, samo pokraj nje ja želim da šutim.

Svedeni tako na svoj mitski dijagram — prepoznat će se dramski likovi, ti od Izolde odvojeni Tristani, od nje koju »zabranjuje« kralj Marko, to jest javni Moral, Društvo ili Režim — ta tri romana odaju istu neodređenost u pogledu svoje prave prirode, ako ne njihove osnovne teme, a ono, barem, temeljnog zanimanja kojeg bude u čitatelja: da li je to kritika društva ili priča o strasti?

Zna se za čudnovate renesansne krajolike što okrenuti na određen način otkrivaju, nenadano, obrise ljudske glave. Čitanjem pak ovih romana javlja se suprotan fenomen: dugo promatrate to lice žene i, malo po malo, pojavljuje se krajolik, zemlja, cijelo se neko društvo iznova nazire, slaže i prekriva cijelu sliku. Iznova počinjete čitanje, ne, to je doista žena. . . Što je pisac htio reći? Sve što tu vidimo, nedvojbeno, i još više. Da je mogao reći drukčije, bio bi tako i učinio (i ne bismo ga čitali). Ali odgovor pisca, ma koliko iskren, nije dovoljan.

Jer valja uočiti da ta neodređenost koju nam on nudi, i protiv svoje volje, nije nipošto slučajna. Ne nastaje, ističem, uslijed nekakva produžena piščeva oklijevanja između dviju središnjih tema, dvaju književnih rodova ili dva područja imaginacije. Ona izražava i neodoljivo odaje temeljnu dvosmislenost same strasti, protudruštvene po definiciji, dakle uz društvenu sredinu vezanu tra jn im sporom, izvan kojeg ne bi uopće ni postojala, i kojoj ta ista sredina namiče zgodu, diktira objekt i nudi izgovor. Kao što će to pokazati primjena mitološke analize, kakva je ponuđena u Ljubavi i Zapadu, na ova tri romana.

II »Lolita« ili Sablazan

»Između njihove devete i četrnaeste godine, pojavljuju se djevojčice što u očima preneraženih putnika, dva ili više puta starijim, otkrivaju svoju pravu narav, narav koja nije ljudska već nimfska, (mislimo: demonska); za ta odabrana stvorenja predlažem naziv nimfete .« Lolita, kojoj je dvanaest godina i sedam mjeseci, posjeduje uznemirujući šarm, nevinu bestidnost i natruhu prostaštva koje karakterizira nimfetu. Humbert Humbert, Europljanin, četrdesetogođišnjak, tek odskora u Americi, otkriva je u nekom gradiću gdje provodi odmor. Grom iz vedra neba. Luđačka namisao da bi posjedovao dijete — ženi isprva njenu majku. Ta će nesretnica ubrzo poginuti u automobilskoj nesreći. H. H. odvodi Lolitu u hotel Začarani lovci. Daje joj da ispije sredstvo za spavanje, ali se ne usuđuje da je, u takvu stanju, iskoristi. Ujutro, ona njega zavodi! Počinje dugo bježanje očuha i pastorke, s jednog na drugi kraj Sjedinjenih Država, (cijeli taj »zemljopisni« dio knjige podsjeća na nekakvu parodiju na putovanja Nilsa Lolgersona kroz Švedsku) progonjenih tajnim osjećanjem grijeha. Sve do onog dana kada Lolita odlazi, zaljubivši se u drugog čovjeka zrelih godina, kojeg će Humbert ubiti. U sedamnaestoj godini, tek što se udala za mladog i čestitog tehničara, umire pri porođaju, nekoliko tjedana nakon Humberta, koga je srčani udar poštedio smrtne kazne.

Ne kanim zamagliti niti opravdati sablažnjiv karakter romana, koji se doima bitnim, pa i sam pisac ne propušta ni jednu priliku da to istakne i naglasi. Bilo tako što će svog junaka , u predgovoru koji je, uostalom, pripisan nekom američkom psihijatru, prikazati nesnosnim, bilo pak, na još uvjerljiviji način, ciničnom nehajnošću stila koji provejava sa stranica uspomena Humberta Humberta . Kada ljubav prema nimfetama ne bi i danas bila jedan od posljednjih spolnih tabua, koji se (zajedno s incestom) još održava, ne bi bilo ni strasti ni istinskih romana, u »tristanovskom« značenju tih izraza. Između dvoje protagonista nedostajala bi ona neophodna p re preka, distanca, koja je nužna da bi se uzajamna privlačnost, umjesto da se ugasi ili iscrpi u putenom zadovoljenju, prometnula u strast. Nazočnost Mita, ponajprije, i nadasve, odaje očigledna sablazan, skrvniteljski karakter ljubavi H. H. prema Loliti.

Zanemarimo začas duboke razlike što razdvajaju taj sarkastični i vragolasti roman od sumorne, jednostavne i snažne epopeje jednog Béroula. Nemojmo se zavaravati: roman o Tristanu nije bio ništa manje sablažnjiv u XII stoljeću nego što je Loliita danas.

Navika i anakroničan privid pomognuti modernom verzijom Bédiera, čine da olako uzmemo za dirljivu priču o jednoj gotovo čednoj i slučajno izvan braka začetoj ljubavi, koja je uistinu, za čitatelja onog vremena skrivala zapanjujuću moć! Prve su verzije Tristana uznosile oblik ljubavi koji je ne samo suprostavljen braku već je samo izvan njega i moguć. U ime te nove Ljubavi, »opravdavaju« one čitav niz djela što su se smatrali zločinima: bogohulno izigravanje «božjeg suda«, opetovano oskrvnuće vjernosti i gaženje zadane riječi, profanacija feudalnog svetog i katoličkih sakramenata, lažne prisege, č a ran ja i crna magija. I sve to na podlozi kudikamo opasnijeg krivovjerja nego što su danas mahnitanja jednog dijela omladine, prolazne mode, od kojih izdavačka djelatnost i film imaju, čini mi se, više
koristi no što društvo zbog njih ispašta.

Strastvena ljubav prema maloljetnici jedva da bi koga iznenadila u srednjem vijeku. Uobičajilo se duboko klanjanje Danteovoj ljubavi p re ma devetogodišnjoj Beatrici, Petrarkinoj strasti za dvanaestogodišnjom Laurom; ta dva primjera u temeljuju tradiciju velike europske književnosti, koju će, bliže nama, proslaviti jed an Goethe, koji stvara lik Mignon, jedan Novalis, koji svoje djelo posvećuje ljubavi prema Sofiji von Kuhn, koja je umrla u svojoj jedanaestoj godini, jedan Edgar Poe, koji ženi četrnaestogodišnju djevojčicu, i genijalni Lewis Carroll: Alice u zemlji čudesa nastala je iz ljubavi prema »nimfetama«, potisnuta nepomućenom svješću anglikanskog svećenika, ali priznata u nekim njegovim pjesmama, i razotkrivena u njegovim pismima djevojčicama, pismima punim zadirkivanja, često i surovim.

Preljub, ovaj dandanašnji, završava razvodom ili se iscrpljuje u banalnim vezama. Ne pruža ozbiljan oslonac onome što je Freud nazvao smrtnim zanosom, tajnom tristanovske ljubavi. I odsutnost svetog slabi strast, koja se razgorjeva i pri samoj zamisli n a oskrvnjivanje. Ostaju nam još dva spolna tabua — začudno je da su još uvijek ostala n a snazi u običajima izloženim brzom prijelazu od primitivnog svetog k jednoj znanstvenoj higijeni: ljubav prema maloljetnicama i incest. Da li su te dvije ljubavi protivne prirodi? Zapaža se kako su široko rasprostranjene u životinjskom svijetu, u znatnoj većini poznatih nam ljudskih društava; građanske klase Zapada predstavlja ju upravo najupadljiviju iznimku. Kudikamo su manje protuprirodne no što su protucivilizacijske. Nabokov govori, kroz usta svog junaka : »Sudbina je h tjela da odrastem u civilizaciji koja odobrava čovjeku od dvadeset i pet godina da udvara djevojci od šesnaest godina, ali ne i djevojci od dvanaest godina.« Na početku svojih uspomena. Humbert priča o lju bavi u dvanaestoj godini prema devetogodišnjoj djevojčici, koja se zvala Annabel i ko ja uskoro umire — pozivanje na Poea. Na taj način, eros zrele osobe, uostalom spolno normalne, biva fiksiran na ženu-dijete koja postaje dvojako nedostižna, razlikom u dobi i pomišlju na smrt. Tako, »nimfeta« može postati osloncem Ijubavi-strasti, to jest beskrajnoj' žudnji koja izmiče prirodnim ritmovima i igra ulogu apsolutno poželjniju i od samog života. Posjedovanje nedostižnog postaje ekstazom, »najviša radost«, »höchste Lust« umiruće Izolde.

Oni koji su s više izopačena zadovoljstva ego uzbuđenja čitali Lolitu bit će, ipak, u pravu da posumnjaju u valjanost tako zanosnog tumačenja.

Doista, od početna »groma iz vedra neba«, od ljubavi na prvi pogled pa do smrti rastavljenih ljubavnika, koja je posljedica zabranjene ljubavi što ih izgoni iz društva i »troši«, a da ih nikada zaista ne sjedini, prepoznat ćemo velike momente Mita. Da li je pisac bio toga svijestan? Stanovite epizode u romanu tje ra ju nas da u to povjerujemo — aluzije, na primjer, na najtipičnije zaplete i situacije iz legende o Tristanu. Ali, zanimljivo je istaći da svaki put žaoka ironije zgodi aluziju. Junakova m a jk a umire vrlo rano (kao u Tristanu), ali evo pripovjedačkog tona: »Moja veoma fotogenična m a jk a umrla je kad sam imao tri godine, ćudljivim nekim nesretnim slučajem (ručak u prirodi i bùm, bljesak munje!) «(Prisjetimo se zlosutnog tona sudbine, »stare i sjetne melodije«, koji obilježava smrt majke u Tristanu!). Naziv hotela u kojem protječe noć zavođenja, Začarani lovci, podsjeća bjelodano na stanje transa iz scene priznanja u Tristanu, ali cijeli opis mjesta teži upravo na tome da ga liši svake čarolije. Tu je i epizoda s ljubavnim napitkom, ali izvrgnuta ruglu uslijed neuspjeha: posrijedi je tek sredstvo za uspavljivanje. H. H. daje, služeći se lukavstvom, Loliti da ga ispije, ali se ono pokazuje vrlo slabim. Liječnik, koji mu ga je pribavio, ili je pobrkao naljepnicu ili nasamario pacijenta. (Moglo bi se pomisliti da je to navlas istaknuta inverzija priče o »kobnoj« grešci Brangijene.) Kao u Tristanu, istina je, polemika protiv braka u ime ljubavi-strasti, nadahnjuje cijelu pripovijest. Kao u Tristanu, osjeća se, pisac nije zainteresiran za spolnu stran u priče, već isključivo za magiju Erosa. To on i kaže. (»Uopće me ne zanima ono što se naziva ’spolnošću, 'sex’ u Americi. Svatko može zamisliti elemente te animalnosti. Veće jedno iskušenje me progoni: utvrditi jedanput zauvijek, pogibeljnu čaroliju nimfeta.)

Kao u Tristanu, »ljubavnici se klone svijeta, i svijet njih«. Na koncu, kao u Tristanu, rastavljeni, umiru jedan za drugim, u kratkom razmaku. Ali njihova je smrt isto toliko ogavna koliko je bila veličanstvena u verzijama iz XII stoljeća, i u Wagnera, Smrt legendarnih Ljubavnika.

H. H. i Lolita nisu nikada uistinu upoznali ono što nazivam »nesretnom uzajamnom ljubavi«. Lolita n ikada nije odgovorila na nježnu i divlju strast starijeg Humberta. Otud poraz Mita i, kao kompenzacija, »okrutno šaljivi« ton romana, njegov neumoljivi realizam, pomalo lude pošalice, očuvane (za dlaku, pokadšto) od vulgarnosti iznenađujućim verbalnim bravurama. Da je Lolita voljela pripovjedača, da je bila n je govom Izoldom, realistički bi roman ustupio mjesto poemi i društvena satira nutarnjem lirizmu. Ta hipoteza nije uopće samovoljna, jer se upravo tako nešto i zbiva u velikom Musilovu djelu, kao što će se začas vidjeti. Ali, vrlo upadljivo odsustvo, ne samo svakovrsne čuvstvene razvratnosti, već i svakog duhovnog obzora, svodi roman na dimenzije slike obicajâ, kao u Hogartha. Dijelimo s autorom njegove razdraženosti, odobravamo njegovu sintaksu i rječnik, smijemo se često, ali ganuti nismo nikada.

Takvo kakvo je, to savršeno djelo ostaje, također, promašeni Tristan. Ovo se duguje nedozrelosti samog objekta opisane strasti; ali bez te nedozrelosti ne bi bilo ni zapreke, uslijed toga ni strasti.. . Može bili da je, nakon svega, ta knjiga uistinu manjkava samo unutar tog začarana kruga.

III Robert Musil i »tisućugodišnje carstvo«

Inženjer, oficir, filozof, pisac i, protiv svoje volje, religiozan duh, jer je tragao za istinom koja bi se živjela, Robert Musil je umro malne nepoznat, nedaleko od mjesta gdje pišem ove retke, i njegovo će se djelo, što je djelomice posthumno objavljeno, sve više i više, bez zaustavljanja, uzdizati na obzorju europske književnosti. Pustošeća šaljivost, tiha lucidnost, lirizam koji izbija unatoč oštrice trrajno kritičkog duha, besk ra jn a raznolikost u proučavanju ljudskih odnosa, društvenih uloga, ljubavnih jad a i životnih ciljeva, daju tim dvjema tisućama stranica njegova posljednjeg djela očaravajuću snagu kakvu nisam doživio još od Proustova djela, nedvojbeno savršenijeg i koliko pristupačnijeg, ali slabije duhovne snage. Volio bih govoriti o Musilu, o njemu samom. Ustežem se da ga predstavim u kontekstu kojeg nadilazi, utoliko više što je posrijedi pristupanje njegovu nezavršenom remek- djelu jedino pod uglom ljubavi-strasti. Sretni sklop okolnosti htio je da je Musil sam opisao tu paramističnu dispoziciju jezikom punim podudarnosti s jezikom mojih analiza Mita, i toliko postojanom točnošću da će mi to omogućiti, ne jednom, da podmetnem, namjesto komentarâ, navod iz njegova djela. Ali još jedan neobičniji slučaj pogodovat će mojoj namjeri. Otkrivam, naime, da Musil ne samo dodiruje, u dva navrata, temu strastvene ljubavi prema djevojčici, već želi u tome vidjeti, prije svega, prethodno uobličavanje zabranjene ljubavi koja će sjediniti njegove junake: Ulricha i Agatu, brata i sestru. Divna podudarnost koju, u odsustvu svakog drugog elementa koji bi opravdavao uspoređivanje dvaju ambijentom i ambicijom toliko različitih djela, treba uistinu pripisati logici Mita.

»Dogodilo se to u tramva ju. Ušla je djevojčica koja je imala dvanaestak godina, u pratnji svoga vrlo mladog oca ili starijeg brata. Po načinu kako je sjela, nehajno pružila kondukteru novac za oboje, bila je prava dama, ali bez i najmanjeg traga dječjeg prenemaganja. Bila je prekrasna: zagasite puti, punašnih usana, gustih obrva, malko prćasta nosa: možda kakva tamnokosa Poljakinja, ili južna Slavenka .. . čovjek se može zaljubiti u takvu pojavu, strastveno, smrtno i zapravo bez ikakve tjelesne pohote. Znam da sam se zbunjeno ogledavao za drugim putnicima, je r mi se činilo da se oko mene ruši svaki red i poredak vanjskoga svijeta. Zatim sam izašao za malom, ali sam je izgubio u mnoštvu. . . A kako se to slaže, kaže Agata, sa činjenicom da je vrijeme ljubavi prošlo i da postoje još samo seksualnost i drugarstvo? — »Nikako! usklikne Ulrich smijući se.«

Jasno se vidi da je ljubav-strast u pitanju i da je jedini primjer kojeg junak romana nalazi primjer »smrtne« naklonosti prema nimfeti.

Na drugom mjestu, govoreći opet sa sestrom o oblicima »neshvatljivih« ljubavi, za koje mu se, uostalom, čini da izražavaju »manjkave i zategnute odnose sa svijetom'-, Ulrich pripovijeda iznovice priču o »najdivnijoj ženi koju je sreo na ulici«: »Ona ga je zadivila kao potajno napisana ljubavna pjesma, kojoj su aluzije prožete nikad proživljenim blaženstvom. . . — A nije nimalo neprirodno gajiti takve osjećaje prema jednom djetetu? upita Agata. — Samo bi prostački izravno usmjerena pohotljivost bila protuprirodna, uzvrati Ulrich. Ali takav bi čovjek bio kadar da i nedužno, a u svakom slučaju bespomoćno još nesazrelo biće zaplete u događaje za koje nije određeno. On mora izuzeti nesazrelost toga tijela i duha u nsstajanju i svoju strast glumiti s nijemim i skrivenim partnerom. To je posve drukčije držanje s posve drukčijim posljedicama! « I kanda osjećajući još nekakvo neodobravanje, možda zavist, u Agate, dometne: »Ispripovjedio sam tu priču samo zato jer je uvod
u ljubav između brata i sestre!«

Odustajem od podvlačenja riječi što u kontekstu naše analize im aju otkrivajuće značenje: pa sve to zaslužuju! Ne samo da te dvije stranice izgledaju kao p re thodna i prodorna kritika Lolite već nas uvode u dijalog koji pogađa samu bit drame strasti:

»Ljubav između brata i sestre? upita Agata, hineći začuđenost, kao da po prvi put čuje tu riječ. . . Ulrich iznebuha reče: »Onaj kome su najjača uzbuđenja povezana s događajima od kojih je svaki na svoj način nemoguć, taj ne osjeća želju za mogućim događajima! Može biti da je mašta bijeg od života, utočište kukavštine i brlog poroka, kao što mnogi tvrde. Ali ja vjerujem da onaj događaj s djevojčicom i drugi primjeri o kojima smo govorili ne u k azu ju na čudovišnost i slabost nego n a odbojnost prema stvarno-zemaljskom i prkosnu upornost, na prekomjernu i odveć strastvenu čežnju za ljubavlju!«

Nemoguće se iskustvo, za kojeg se Ulrich zalaže, pokazuje ponajprije u njegovu razmišljanju pod vidom potrebe za ljubavlju »izbavljene od protustruja te društvenih i spolnih odbojnosti« :

»On je sanjao o apsolutno nedostiživoj ženi. Lebdjela mu je pred očima kao dani kasne je seni u brdima, kada zrak podsjeća na nešto samrtno iskrvavljeno, dok boje bukte u strastvenoj' rasplamsalosti.«

Ta nedosanjana san ja rija miješa se sa slikom njegove sestre Agate koju susreće nakon više godina i koja, bježeći od muža, dolazi da stanuje u malu staromodnu obiteljsku kuću usred divnog parka u Beču, u kojoj živi Ulrich.

»Još u onim godinama kada je Ulrich tražio svoj životni put sam i ne bez obijesti, riječ sestra je za nj imala težinu neke neodređene čežnje, premda nije nikada pomišljao na to da ima živu--živcatu sestru. . . Nesumnjivo se često događaju takvi fenomeni. U životu mnogih nezbiljska, izmišljena sestra nije ništa drugo negoli nedosežni mladenački oblik ljubavne potrebe koja se poslije, u stan ju ohladnjelih snova, zadovoljava pticom, kakvom bilo životinjom, ili se obraća čovječanstvu ili svojim bližnjima.«

Od Chateaubrianda do d ’Annunzia i Thomasa Manna, preko njemačkog, francuskog i engleskog romantizma, dobro nam je znana književna sudbina tog zabranjenog oblika ljubavi. Bilo bi kanda zanimljivo istražiti zašto ta epoha, u kojoj se odvija ra d n ja Musilova romana — predvečerje rata 1914. godine — poznaje možda posljednje njene odsjaje.

Spora i čarobna priča o dolaženju do svijesti, poslije i o izboru takve ljubavi — na što se odlučuju ta dva u svakom pogledu normalna i nadmoćno intelektualna bića, u ključena u društveni život jednog europskog glavnog grada, ali gnjevna sa svoje beznačajnosti — ispunjava drugi dio opsežnog romana. Učena opreznost opisâ, nemilosrdna duhovitost misli što ih razmjenjuju brat i sestra, kakvoća njihovih moralnih iziskivanja i duhovnih nostalgija, zgotovljuju napitak kojemu nema ravna u suvremenoj književnosti. To nije René ni Byron, niti je dekadentno ili sablažnjivo. Nije li tu manje riječ o incestu, a više o odnosima između Animusa i Anime, kako to ističu komentatori? Posrijedi je, prema meni, sama strast kao temeljna tajna europske psihe. Incest je tek samo preduvjet »posljednje priče o mogućoj ljubavi« i čarobne analize duhovne sablasti Zapada.

Eto dijalektike Erosa i Agape na djelu, borbe između zanosa što vodi čovjeka k anđelu i dužnosti da se vole drugi, te osnove svakog društva. »S nekakvom odmjerenom objektivnošću on priznaje da su odnosi između Agate i njega sadržavah od samog početka dobru dozu odbojnosti prema društvu. . .« Musil, u napomeni za jedno od nezavršenih poglavlja, dodaje:

»Onaj koji teži za Bogom ima, prema Adleru, premalo osjećaja za zajednicu, a prema Schleiermacheru, on je čovjek što je moralno ravnodušan...Moram voljeti tebe (misli Agata), jer ne mogu voljeti druge. Bog i antisocijalno. Od samog je početka njena ljubav prema Ulrichu mobilizirala mržnju i neprijateljstvo u pogledu svijeta.«

Niječni momenat svijeta i društva, inherentan svakoj pravoj strasti, javlja se u očima strastvenika kao posve slučajna posljedica. Oni žele gorjeti. I oni vjerujju da su došli do otkrića u najrazličitijim epohama, da postojeće stanje d ru štva osuđuje strast i tjera u brak.

»Naše se doba otuđilo strastvenoj ljubavi, koja je više religiozna nego seksualna pojava pa je ono smatra djetinjastom igrom, a svoje napore usmjerava na brak, čiji prirodni proces analizira svojim svježim duhom u čitavom njegovu razvoju. Već onda se bijahu pojavile mnoge knjige koje čistom bezazlenošću učitelja gimnastike govore o 'preokretu u seksualnom životu’ te žele ljudima pomoći da budu oženjeni a pri tom ipak zadovoljni. U tim knjigama se muškarac i žena ne zovu drukčije nego ’muški i ženski nosilac klica’ ili 'seksualni partneri’, a 'seksualnim problemom’ naziva se dosada koju treba ra stjerati svakovrsnim fizičkim i psihičkim varijantama.«

Istom kada potreba za strašću naiđe na zabranu, budući da je antisocijalna par excellence, projicira na nju nostalgiju za beskrajnom željom, spremna da sudbinom nazove tu projekciju. To je tada dijalektika čiste tristanovske strasti u uzletu: teme pogleda, oluje i mača čednosti što je zaboden između dva tijela:

»Kada bi se njihovi pogledi susreli između njih bi bila još samo jedna izvjesnost: da je sve odlučeno i da su ravnodušni prema svim zabranama. Svaki njihov uzdah odavao im je njihovo suučesništvo, prkoseći bližnjem izložili su se zajedničkoj im potrebi za konačnim oslobađanjem od trpljenja žudnje, ali i samo trpljenje imalo je toliko slasti da su slike ispunjenja bile na putu odvajanja od njih k sjedinjenju u mašti, kao što oluja raznosi pred valovima zastor od pjene; još jača im je neka potreba nalagala smiraj, nisu bili više sposobni za nove dodire.« 

Bitna neodređenost između ljubavi što je projicirana na drugog i o dbijanja posjedovanja koje bi okončalo želju ispunjenjem objašnjava izbor zabranjena objekta, neprestano iznova u spostavljajući udaljenost koja je bila neophodna za »ljubav izdaleka« u tru b ad u ra. Ali koja je to želja? Da li je to želja za drugim ili naprosto Zelja po sebi? Musilovi junaci o njoj govore s nekakvom posve geteovskom, mjestimice štoviše i pomalo didaktičnom lucidnošću:

»Zabluda je reći: ljubim ’tebe’; čovjek misli da ljubi ’tebe’; onu osobu koja je izazvala ljubav i koju može obuhvatiti rukama, dok je ona koju zbilja ljubi, osoba izazvana ljubavlju, onaj barbarski idol, ali to je neka druga! Kada te čovjek sluša, prekine ga Agata, pomislio bi da ne ljubimo stvarno stvarnu osobu, nego stvarno ljubimo nestvarnu! . . . Pa glavna začkoljica je upravo u tome: u svim vanjskim odnosima, stvarna osoba treba da predstavlja sanjanu osobu, a da pri tom obje ipak budu jedna osoba. Zato dolazi do onih svakovrsnih konfuzija što jednostavnom ljubavnom poslovanju daju onaj poticajni karakter sablasnog!«

Zato se strastveni ljubavnici uvijek sklanjaju platonskom mitu o dvjema polovicama jednog te istog bića, koje se stalno traže:

»Ta je želja za dvojnikom drugog spola isto tako stara kao i čovjek. On traži ljubav bića koje je savršeno nalik n a n j, a ipak je drugo, magičan stvor koji smo mi, ali ipak ostaje magičan stvor koji prije svega ima prednost da posjeduje sve ono što mi možemo tek zamisliti, bit samostalnosti i neovisnosti. . . Na tragove toga nailazimo čak i u najb an a ln ijim okolnostima: u draži koja leži u svakoj promjeni, u svakom prerušavanju kao i u važnosti usklađenosti i obnavljanju našega Ja u drugome.. . Sve su velike nesmiljene ljubavne strasti povezane činjenicom da čovjek zamišlja kako ga njegovo najtajanstvenije Ja motri i uhodi iza zavjesa očiju nekoga drugog čovjeka.«

Otud obmana da se Ja poništava u toj Noći neraspoznavanja o kojoj pjeva drugi čin Tristana: 

»Sjajna noć grli svojim materinskim zagrljajem i prislanja uz svoje srce sva proturečja, nema više istinite ili lažne riječi, svaka biva, izvan mraka, neusporedivo rođenje duha, kakvog čovjek poznaje pri otkriću neke mislli.. . U tim noćima Ja u sebi samom ne zadržavam ništa. . . Zanosno ’Sebe’ samo zrači u beskrajnom zaboravu sebe-sama.« Ali Agata reče malo kasnije: »Zašto ne znaš nekakav napitak protiv onog što nas u posljednjem trenutku razdvaja?«

Na tom mjestu Musilov roman kreće u dva oprečna pravca: ostaju nam neujednačeni i nespojivi fragmenti. 

Prva verzija: brat i sestra se prepuštaju svojoj ljubavi, bez putnih isprava pobjegli su na jedan otok u Jadranskom moru. Napomene Musila za poglavlje koje nosi naslov Putovanje u raj:

»To nam je sudbina: Možda ljubim što je zabranjeno. Ali se nećemo ubiti prije nego što ne pokušamo krajnje . Svi}et je prolazan, protječe: čini što hoćeš. . . Čovjek ne ide nikada toliko daleko kao onda kada ne zna kamo ide. . . Sada su stajali kao na visokom balkonu, prožeti jedno drugim i isprepleteni u onu neizrecivost poput dvoje ljubavnika što će se čas zatim baciti u p ra zninu. I baciše se. A praznina ih nosila. Trenutak stade: niti se dizao niti se spuštao. Agata i Ulrich osjećali su sreću, o kojoj nisu znali nije li tuga; i samo uvjerenje što ih ispunjavalo, da su odabrani da prožive Neobično, spriječi ih da ne zaplaču. . . Zajedno sa ograničavajućim oblicima izgubile se i sve granice, a budući da ni u sebi ni u stvarima više nisu osjećali nikakva rastavijanja, postali su jedno.«

Ali to ispunjenje do kojeg dolazi na Otoku, simbol ukidanja društvenog, razotkriva temeljni poraz svake strasti:

»Između dva osamljena bića ljubav nije moguća « priznao je Ulrich. »Ljubav može nastati iz prkosa ali se ne može sastojati od prkosa. Ona treba da je uklopljena u društvo. Ona nij« sadržina života, nego negacija, izuzetak životnih sadržaja. Ali izuzetku nešto treba u čemu je izuzetak. Od same se negacije ne može živjeti.«

Na jedan intelektualiziran način — posrijedi su tek nacrti za dalji rad na romanu — Musil transponira epizodu o legendarnim ljubavnicima zatočenim u šumi Morois: kada je nakon tri godine napitak prestao djelovati, oni otkrivaju da svijet još uvijek postoji i da ih pozivaa .. . Ah! reče Tristan, kakav rastanak.

Ili to nije sve. Musilova lucidnost obračunava se tu sa samim obrascem Romana i uništavaga. Ako strast ne vodi u smrt, ako Dan može povratiti svoja prava, tad a će se iskustvo zabranjene ljubavi nasukati o zbilju a Roman najbanalniju i deprimirajuću psihološku analizu.

Stoga je, izgleda, Musil odbacio takav završetak, logici Mita sukladan, i zaputio se tegobnim putom istraživanja mistične ljubavi: to je ono što on naziva »Tisućugodišnjim carstvom« ili stupanjem u »drugi život«, u stanje čiste ljubavi, ushićenost ne više egocentričnom već doista alocentričnom ljubavi: »Nemati više uopće središta, sudjelovati bezrezervno u svijetu, ništa za sebe ne čuvati te n a vrhuncu prestati jednostavno biti«. Taj stav koji se podudara s budustičkim otcjepljenjem, ali koji bi također mogao očitovati otkupljenje od strasti istinskom ljubavlju, opisan je u raskošnom poglavlju koje nosi naslov Daškovi jednog ljetnog dana. Ništa se tu ne događa osim duga razgovora između b ra ta i sestre koji se vole, u vrtu gdje s vrhova drveća pada na zelenilo tra tin e bešumna rijek a cvjetnoga snijega.

U tom času strast ustupa mjesta nazočnosti, trpljen je žudnje obostranom ushićenju — ali također i roman prerasta u poemu. Musil je u posljednjim trenucima svoga života radio na tom poglavlju koje je imalo biti, prema nekima, krunom njegova djela. Ograđeni vrt mistične nazočnosti zauzeo je mjesto Otoka smrtonosne strassti. I Putovanje u raj iz prvašnjeg pokušaja postalo je »Putovanje k Bogu«, nekoliko nacrta i apomena iz knjige sk lan ja nas tome zaključku.

Na koncu jednog romanesknog periplusa, tijekom kojeg su se sve tra jn e teme strasti pomolile i uzdigle jed n a za drugom, da bi potom iščezle poput oplovijenih otoka, Ograđeni će se vrt prometnuti u Itaku jedne moderne duhovne Odiseje. Ne podsjeća li ta sretna nazočnost obostrane ljubavi također i  na jednu bližu tajnu, na jedno drugo otkupljenje erosa posredstvom agape? Nije li opčinjavajuća zabrana ljubavi prema sestri prerušavanje — posve nesvijesno, u to sam siguran — ljubavi koja je odveć zbiljska a da bismo se usudili, u jednom romanu, nazvati je pravim imenom? Sretna ljubav nema pripovijesti, svatko to zna još odonda otkada se pišu romani i otkada romani raspomamljuju strasti. Nije li pak ta književna konvencija koja osuđuje ispunjeni b ra k još strašniji tabu, u očima pisca i čitatelja, i od bilo koje vrste incesta ili proklete strasti? Bračna erotika je terra incognito zapadnjačke književnosti. Moguće je da joj se Musil, i ne znajući, približio više negoli itko drugi. Geniju sutrašnjice ukazujem na tog vrsnog preteču kojeg je jedino njegova lucidnost spriječila da dovrši jed an od n ajljepših romana dojučerašnje Europe.

Odlomak iz eseja Novi preobražaj Tristana, u: Mitovi o ljubavi, preveo: F. Cetinić, Književne novine, Beograd, 1985.
Pokreće Blogger.