Vilem Flusser: Digitalni privid

Pred nevjericom naših očiju alternativni svjetovi počinju izranjati iz kompjutera: linije sastavljene od točkastih elemenata, plohe, začas i tijela, pa i tijela u pokretu. Ti svjetovi su raznobojni i mogu zvučati, zacijelo će ih se u doglednoj budućnosti moći i opipavati, mirisati i okusiti. Ali to još nije sve, jer pokretna tijela, koja će se uskoro moći tehnički realizirati, mogu se, kad počnu izvirati iz komputacije, opremiti umjetnom inteligencijom tipa Turingsman, tako da ćemo s njima moći stupati u dijaloške odnose. Zašto, zapravo, nemamo povjerenja u te sintetičke slike, tonove, holograme? Zašto ih grdimo riječju „privid“? Zašto oni za nas nisu realni? Ishitren odgovor glasi: jer ti alternativni svjetovi nisu naprosto ništa drugo nego komputirani točkasti elementi, jer su maglovite tvorevine koje lebde u ništavilu. Odgovor je ishitren jer realnosti mjeri prema gustoći njihove razasutosti, a možemo biti sigurno da će tehnika ubuduće biti u stanju da točkaste elemente razaspe jednako gusto kao što je to slučaj kod stvari danog nam svijeta. Stol na kojem ovo pišem nije ništa drugo nego roj točaka. Kad će u hologramu tog stola elementi jednom biti razasuti podjednako gusto, naša čula neće ih više moći razlikovati. Problem se, dakle, postavlja ovako: Ili su alternativni svjetovi jednako realni kao i dani ili je dani svijet jednako sablastan kao i alternativni.
Na pitanje o našem nepovjerenju u alternativne svjetove postoje, međutim, i jedan sasvim drukčiji odgovor. On se temelji na tome da su posrijedi svjetovi koje smo kreirali sami, a ne nešto što bi nam bilo dano poput svijeta koji nas okružuje. Alternativni svjetovi nisu datosti nego umjetno stvoreni fakti. U njih nemamo povjerenja, jer nemamo povjerenja u ništa umjetno, u nikakvu umjetnost. „Umjetnost“ je lijepa, ali je laž, na što se i misli pod pojmom „privid“. Doduše, i taj odgovor vodi do novog pitanja: Zašto privid zapravo obmanjuje? Postoji li nešto što ne obmanjuje? To je presudno pitanje, spoznajno-teorijsko pitanje pred koje nas postavljaju alternativni svjetovi. Kad je riječ o „digitalnom prividu“, mora se krenuti za tim pitanjem i ni za kojim drugim.
Naravno da to pitanje nije novo, jer otkako su naše oči postale nepovjerljive, dakle, najkasnije od predsokratovaca, ono nas uznemiruje, iako će svoju punu oštrinu zadobiti tek s početkom novog vijeka. Alternativni svjetovi svojim digitalnim prividom dovode do kulminacije uznemirenosti. Stoga se preporučuje da se u razmišljanju o digitalizacije krene od početka novog vijeka. Što se tada dogodilo? Ukratko, tada je otkriveno da svijet ne treba ni jednostavno promatrati, ni opisivati, nego ga valja kalkulirati, ako se želi ovladati njime i shvatiti ga. Svijet je, doduše, nezamisliv i neopisiv, ali se zato može kalkulirati. Rezultat tog otkrića pokazuje se tek danas, kod alternativnih svjetova.
Stvar je započela otprilike ovako: Revolucionarni zanatlije rane renesanse nisu više htjeli da im biskup propisuje „pravednu cijenu“ za njihove proizvode. Htjeli su „slobodno tržište“, na kojem će se vrijednost ispostavljati „sama od sebe“ – kibernetički kroz ponudu i potražnju. Odbacujući biskupov autoritet u pogledu „vrijednosti“, odbacivali su ujedno i sve ono što se dotad podrazumijevalo pod pojmom „teorije“. „Teorija“ je dotad bila onaj pogled, zahvaljujući kojem je bilo moguće spoznavati nepromjenjive forme. Tako je biskup posredstvom „teorije“ vidio „idealnu cipelu“ i mogao ju je usporediti s onom koju je proizveo postolar, te na taj način utvrditi koliko vrijedi proizvedena cipela, dakle, koliko se približava idealnoj cipeli. Revolucionarni zanatlije tvrdili su, naprotiv, da ne postoje ni idealne cipele, ni nepromjenjive forme, nego do su oni sami ti koji će izmišljati i neprestance poboljšavati forme cipela. Forme za njih nisu slovile kao vječiti ideali, nego kao promjenjivi modeli, zbog čega se novi vijek i naziva „moderna“. Pod „teorijom“ on nije razumio pasivno promatranje ideala, nego progresivno širenje modela, koji su se morali dokazati u praksi, dakle u promatranju i eksperimentu. Na taj način zaživjeli su moderna znanost i tehnika, industrijska revolucija, te naposljetku digitalni privid.
Posljedica je bila ta da su teoretičari iz katedrale i samostana preselili u radionicu (sveučilište, tehničke visoke škole, industrijske laboratorije) i počeli izrađivati modele prema kojima su se mogle proizvoditi sve bolje cipele, a svijet se u cjelini mogao sve bolje shvatiti i obrađivati. Na opće čuđenje pritom se ispostavilo da takvi radni modeli ne mogu biti slike, a ni tekstovi, nego da su to algoritmi. To iznenađenje činjenicom da je svijet, da se poslužimo jezikom renesanse, knjiga – natura libellum – kodificirana u brojevima mi, uzgred, još uvijek nismo u potpunosti savladali. Od tog trenutka nadalje teoretičari su morali razmišljati sve više u brojkama, a sve manje u slovima i slikama. Ta promjena donijela je sa sobom dubokosežne posljedice koje valja imati na umu kad je riječ o ovladavanju digitalizacijom.
Teoretičari su oduvijek bili pismeni ljudi – litterati – koji su suzbijali mišljenje u slikama, dakle, magijsko mišljenje, i mislili u recima pisanih znakova. Razvili su linearnu, procesnu, logičku, historijsku svijest. Ali usred linearnog pisanog koda, alfabeta, oduvijek je bilo stranih tijela, naime pisanih znakova koji po svojoj strukturi nisu linearni. Dok su slova znakovi za izgovorene glasove, dakle, za diskurs, ta strana tijela predstavljaju ideograme za količine, dakle, brojeve. Ali brojevi nisu diskurzivni i tako ne pristaju retku. Zato se oduvijek moralo govoriti o alfanumeričkom kodu, umjesto o alfabetskom pismu. Svijest koja se artikulirala u njemu bila je kako procesna i historijska, tako i formalna i kalkulacijska. Kad se spoznala nužnost da se sve više misli u brojkama, a sve manje u slovima, to je imalo za posljedicu da se historijska svijest povuče u korist formalne. Bio je to prijelomni trenutak, ne zato što bi razrada formalnih radnih modela bila moderan izum, jer najkasnije od trećeg tisućljeća postoje glinene pločice na kojima su upisani znakovi koji nedvojbeno moraju biti protumačeni kao modeli za kanalizacijske radove. Ti geometri iz brončanog doba duhovni su preci takozvanih kompjuterskih umjetnika. Oni nisu proizvodili preslike datosti, nego su stvarali nacrte onog što još nije ostvareno, „projicirali su alternativne svjetove“. U njihovim nacrtima, baš kao i u sintetičkim kompjuterskim slikama, do izražaja dolazi formalna, „matematička“ svijest. Hoćemo li alternativne svjetove koji trenutno nastaju zahvatiti u njihovoj biti, promatranje takvih prastarih glinenih pločica nije loša metoda.
Unatoč tom tugom razvoju, kod modernog prekodiranja teorijskog mišljenja iz slova u brojke mora se govoriti o duhovnom prijelomu. Jasno prepoznatljivo to postaje kod Descartesa, ali započinje već kod Kuzanskog, a pokazuje, primjerice, naprosto bolno i kod Galileija. Prekodiranje donosi sa sobom već spomenuto spoznajno-teorijsko pitanje postoji li nešto što ne obmanjuje. Na to je Descartes, kao što je poznato, odgovorio otprilike ovako: Ono što ne obmanjuje je disciplinirano, jasno i razgovijetno mišljenje. Jasno je i razgovijetno jer je kodificirano u brojkama i jer svaka pojedinačna brojka intervalom mora biti odijeljena od druge. Disciplinirano je takvo mišljenje jer se moraju egzaktno poštivati pravila brojčanog koda, primjerice zbrajanje i oduzimanje. Istinski razlog za odustajanje od slovnog mišljenja u korist mišljenja u brojevima sastoji se, dakle, u tome da ono nije dovoljno disciplinirano, jasno i razgovijetno da može dovesti do spoznaje. Misleća stvar – res cogitans – ima da bude aritmetička, ne bi li mogla spoznati svijet.
Na taj način nastaje, međutim, osebujan, tipično moderan paradoks. Misleća stvar jasna je i razgovijetna – a to znači da je puna rupa među brojkama. Ali svijet je protežna stvar – res extensa – u kojoj se sve slaže bez ostatka. Ako, dakle, misleću stvar postavim uz protežnu, ne bih li je promislio – adequatio intellectus ad rem – izmaknut će mi protežna stvar između intervala. Descartes je to pokušao riješiti na jednostavan način, vjerujući da se svaka točka na svijet dade izbrojati brojevima, pa bi tako geometrija bila metoda spoznaje. Kasnije će se ta metoda izoštriti, posebice zahvaljujući Newtonu i Leibnizu. Uvedene su nove brojke koje ispunjavaju intervale i „integriraju diferencijale“. Uistinu, uz pomoć diferencijalnih jednadžbi sve na svijetu može se formulirati i formalizirati. Formalno metodičko mišljenje može spoznati sve i nudi modele prema kojima se sve dade proizvesti: Postali smo sveznajući i svemoćni. To je duhovni prijelom, koji dolazi do izražaja već kod Kuzanskog kad kaže da bog ne može znati bolje od nas samih da je jedan i jedan dva.
Taj veoma skraćen prikaz modernog prekodiranja slova u brojke i iz toga proizlazeće promjene procesne, historijske i prosvjetiteljske svijesti u formalnu, kalkulacijsku i analitičku svijest, sasvim je, naravno, nedostatan da bismo zaista shvatili aktualni nastanak alternativnih svjetova iz kompjutera. Prvo, nisu svi ljudi obavili skok iz linearne u nuladimenzionalnu, to jest kalkulacijsku svijest. Mišljenje većine i dalje je orijentirano prema napretku i prosvjećivanju: Oni svijet i dalje doživljavaju, spoznaju i vrednuju kao ulančavanje uzroka i posljedice i angažiraju se da se pokidaju ti kauzalni lanci, ne bismo li se oslobodili nužnosti. Njihova je svijest, dakle, i dalje linearna, literarna i slovna. A samo ono malo ljudi, koji su tu svijest ostavili iza sebe, pa svijet više ne doživljavaju, spoznaju i vrednuju kao kauzalni lanac, nego kao slučajno bacanje, koji više ne misle napredno i prosvjetiteljski, nego futurološki i sistemsko-analitički odnosno „strukturalno“, proizvode modele prema kojima se orijentira većina. Oni, primjerice, programiraju reklame, filmove ili političke programe prema strukturalnim kriterijima, a da oni kojima se manipuliralo o tome ne mogu polagati račune.
Alternativni svjetovi koji počinju nastajati iz kompjutera izraz su razine svijesti u kojoj većina ne može sudjelovati i stoga smatraju da u njoj i ne žele sudjelovati.
Cijepanje društva na nekolicinu programera, koji misle formalno i numerički, i mnoštvo programiranih, koji misle slovno, nije, međutim, ma koliko nam se dramatičnim moglo učiniti, jezgra trenutne problematike. Ona leži u zahtjevu za svemoći i sveznanjem formalnog mišljenja koje je u dvadesetom stoljeću, posebice u njegovoj drugoj polovici, napravilo kolut naprijed. dogodilo se to iz praktičnih i teorijskih razloga. Praktički je nastupilo sljedeće: Diferencijalne jednadžbe formaliziraju sve. U tom sasvim formalnom smislu sve je „spoznatljivo“. Ali da bismo te jednadžbe mogli primijeniti kao radne modele moramo ih „re-numeralizirati“, to jest kodificirati natrag u prirodne brojeve. Kod kompleksnih jednadžbi to je dugotrajan postupak, a svi zanimljivi problemi su kompleksni. Prekodiranje takvih jednadžbi može potrajati dulje od pretpostavljenog trajanja svemira. Iz tog razloga takvi će problemi i dalje biti nerješivi. Mi nismo svemoćni, iako smo sveznajući, i naša je spoznaja u slučaju kompleksnih, dakle, zanimljivih problema praktički beskorisna. Kulturni pesimizam i apsurdni osjećaj života koji se širi svode se na taj kolut naprijed zahtjeva formalnog uma.
Na teorijskoj razini kalkulacijsko mišljenje prodiralo je sve dublje u pojave. Ono ih je analiziralo (rastočilo), čime su fenomeni sve više poprimali strukturu kalkulacijskog mišljenja. Ne samo u fizici oni se raspadaju na čestice, nego, primjerice, u biologiji na gene, u neuropsihologiji na punktirane podražaje, u lingvistici na foneme, u etnologije na kultureme ili u psihologiji na aktome. Nema više govora o ranijoj „protežnoj stvari“, nego o rojevima čestica strukturiranim prema poljima. Kod tih čestica, primjerice kod kvarkova, nastaje pitanje radi li se zaista o česticama svijeta ili o simbolima, odnosno znakovima kalkulacijskog mišljenja. Možda se u numeričkom mišljenju uopće ne radi o spoznaji svijeta, nego o projekciji brojčanog koda prema van, te naposljetku o vraćanju projiciranog. Numerička spoznaja stoga je teorijski problematična.
Stanje trenutne svijesti pred tom se pozadinom može sažeto prikazati otprilike ovako: Od renesanse naovamo, dio duhovne elite, literata, počeo je misliti formalno-kalkulacijski, a ne više diskurzivno historijski, te se izražavati u algoritmima, a ne više u literarnim tekstovima. Motiv za tu promjenu bilo je očekivanje da bi takvo mišljenje bilo „adekvatno“ za spoznavanje i odnošenje spram okolnog svijeta, a možda čak i ljudi i društva. Zapravo na tom mišljenju valja zahvaliti modernoj znanosti i tehnici. Isprva tehnika pritom kao da nije bila ništa drugo nego primijenjena znanost, pa su tehničke škole podređene „čistim“ fakultetima. Ali odnos između znanosti i tehnike počeo se okretati, pa su čiste discipline postale ancillae tehnike. Trenutno su teorija i praksa međusobno toliko umrežene da se među njima ne mogu ustanoviti ni teorijske ni praktične razlike. Ukoliko bi filozofija bila „najčišća“ disciplina, onda su njezino tehniziranje, to jest matematizacija filozofskog diskursa – i obrnuto „filozofiziranje“ tehnike – istinski cilj našeg mišljenja. Očekivanja s kojima se pristupalo tom mišljenju nisu se ostvarila. Ali samom sobom razočarana elita formalnih mislioca trenutno je odgovorna za modele spoznaje, doživljavanja i ponašanja prema kojima se orijentira društvo. To su takozvani „tehnokrati“, „medijski operatori“ ili „kreatori mišljenja“, koje bi, doduše, bilo bolje objediniti pod nazivom „programeri“. Jer se alternativni svjetovi koji trenutno nastaju iz kompjutera moraju shvatiti kao kreacije te vladajuće elite, nužno je da se podrobnije pozabavimo kompjuterima.
Kao što je dalje gore već rečeno, početkom našeg stoljeća diferencijalne jednadžbe pokazale su se neprimjenjivima u većini slučajeva. Bila je to nesnosna situacija. Znanje koje je stajalo na raspolaganju nije se moglo pretvoriti u moć. Na stotine kalkulanata sjedilo je, primjerice, u ateljeima inženjera i ispunjavalo stranicu za stranicom brojkama, a da pritom nisu mogli riješiti teorijski već spoznate probleme. Začudo, taj praktički slom „čistog uma“ tada nije prodro u opću svijest. Ne bi li se prevladala ta nesnosna situacija, izumljivali su se računski strojevi, koji su postajali sve brži, tako da je čitav niz problema zaista postao rješiv, jer se mogao numerizirati. Ali ti brzi računski strojevi imali su neka nepredviđena svojstva, koja mijenjaju svu našu sliku o čovjeku i razumijevanje sebe samih. Za našu temu trebalo bi biti dovoljno da istaknemo dva takva svojstva. Velik dio spoznajno-teorijskih nastojanja novog vijeka bio je, kao što smo rekli, usmjeren na to da se brojevni kod učini adekvatnim sa svijetom, te da se stvaraju sve rafiniranije i elegantnije matematičke metode. Brzi računski strojevi učinili su taj posao suvišnim. Oni računaju tako brzo da su im dovoljni zbrajanje 1 i 0, odnosno naredba „digitalizirati“, pa da mogu raditi bez ikakve matematičke profinjenosti. Oni računaju na dva prsta, ali to rade s tolikom brzinom da mogu računati bolje nego veliki matematičari. To je imalo naprosto prevratničke posljedice, jer se ispostavilo da se matematičko mišljenje, koje je dotad slovilo kao jedna od najviših ljudskih sposobnosti, može mehanizirati i time se pokazalo čovjeka nedostojnim poslom. S druge strane, ljudi su se našli pred sasvim novim poslom: naime, da programiraju računske strojeve. Umjesto računanja valjalo je strukturalno analizirati univerzum brojeva. Matematičko mišljenje trebalo je učiniti korak iz sebe samog natrag u sistemsku analizu i time se promijenilo. Uzgred, ono što vrijedi za matematičko mišljenje može se ustvrditi i za niz drugih vrsta mišljenja, primjerice, za donošenje odluka.
Drugo svojstvo brzog računskog stroja koje ovdje valja istaknuti jest činjenica da on začudo ne samo da može kalkulirati, nego je sposoban i da komputira, on ne samo da može analizirati jednadžbe u brojkama, nego te brojke umije sintetizirati u likove. To je potresan izum ili otkriće, uzme li se u obzir da je kalkulacijsko mišljenje prodrlo duboko u fenomene, te da se potonji zbog tog prodora raspadaju na čestice. Svijet je time poprimio strukturu univerzuma brojeva, što nas postavlja pred zbunjujuće spoznajne probleme, kad se kod kompjutera pokaže da kalkulacijsko mišljenje svijet ne samo da može rastavljati na čestice (analizira), nego da te čestice može i ponovno spajati (sintetizirati). Takozvani život, da navedemo samo dva posebno uzbudljiva primjera, ne samo da se može analizirati u česticama, genima, nego se gene zahvaljujući genskoj tehnologiji mogu ponovno sastaviti u nove informacije, ne bi li se proizvela „umjetna živa bića“. Kompjuteri, pak, mogu sintetizirati alternativne svjetove, koje projiciraju iz algoritama, dakle, simbola kalkulacijskog mišljenja, a mogu biti podjednako konkretni kao i okolina koja nas okružuje. U tim projiciranim svjetovima činjenično se može učiniti sve što je matematički zamislivo – čak i ono što je u „okolini“ nemoguće, poput četverodimenzionalnog tijela ili Mandelbrotovih čovječuljaka. Kompjuteri tehnički još nisu na toj razini, ali ništa ne stoji na putu da se to realizira.
Na toj točki vrtoglavih razmišljanja u pogledu „digitalnog privida“ preporučuje se uzeti dah, ne bismo li pregledali put koji smo već prešli. Pogled koji nam se pruža može se opisati ovako: Ljudi su najkasnije od brončanog doba naovamo mislili formalno, pa su tako, primjerice, smišljali kanalizacijske sustave na glinenim pločicama. Tijekom povijesti formalno mišljenje podređeno je procesnom i tek je s početkom novog vijeka stupilo u prvi plan kao „analitička geometrija“, kao forme prekodirane u brojke. Disciplinirano na taj način, formalno mišljenje uvjetovalo je nastanak moderne znanosti i tehnike, ali je naposljetku dospjelo u teorijsku i praktičnu slijepu ulicu. Ne bi li se uklonile praktične prepreke, izumljeni su kompjuteri, čime su radikalizirani teorijski problemi. U početku novog vijeka tražilo se nešto što ne obmanjuje i vladalo je mišljenje da se to pronašlo u jasnom, razgovijetnom i discipliniranom brojevnom mišljenju. Onda se javila sumnja da znanost brojčani kod samo projicira prema van, dakle da pretpostavljeni prirodni zakoni otprilike predstavljaju jednadžbe koje su zadane prirodi. Još kasnije javila se još dublja sumnja, nije li cijeli svemir, počevši s velikim praskom pa sve do toplinske smrti sa svim svojim poljima i relacijama projekcija koju kalkulacijsko mišljenje „eksperimentalno“ vraća. Naposljetku, kompjuteri sad pokazuju da na taj način ne možemo projicirati i povratiti samo taj jedan svemir, nego proizvoljno mnogo njih. Ukratko, naš je spoznajni, a s njime i egzistencijalni problem u tome da se pitamo ne bi li uopće sve, uključujući i nas same, trebalo razumjeti kao digitalan privid.
S te točke bika alternativnih svjetova valja uhvatiti za rogove. Ako nas, naime, sve obmanjuje, ako je sve digitalan privid – ne samo sintetička slika na zaslonu kompjutera, nego i ovaj pisaći stroj, ovi prsti koji tipkaju i ove misli koje se izražavaju preko prstiju – onda je riječ privid ostala bez značenja. Preostaje da je sve digitalno, da se, dakle, sve mora promatrati kao manje ili više gusta razasutost točkastih elemenata, bitova. Na taj način postaje moguće da se pojam „realno“ relativizira u smislu da je nešto to realnije, što je razasutost gušća i to potencijalnije, što je ona rjeđa. To što nazivamo realnim, te opažamo i doživljavamo kao takvo, ona su mjesta, ona zakrivljenja i izbočenja u kojima su čestice gusto razasute, pa se realiziraju potencijalnosti. To je digitalna slika svijeta kakvu nam predlaže znanost, a kompjuteri nam je dovode pred oči. S time od sada moramo živjeti, makar nam to i ne bilo po volji.
Nama se na taj način ne nameće samo nova ontologija, nego i nova antropologija. Mi sami sebe – našu „vlastitost“ – moramo shvaćati kao takvu „digitalnu razasutost“, kao ostvarenje mogućnosti zahvaljujući gustoj razasutosti. Moramo se razumjeti kao zakrivljenja i izbočenja u polju međusobno ukrštenih, prije svega međuljudskih relacija. I mi smo „digitalne komputacije“ sastavljene od zabrujalih točkastih mogućnosti. Tu novu antropologiju, koja seže unatrag sve do židovstva-kršćanstva, koje u čovjeku vidi samo prašinu, mi ne moramo samo proraditi spoznajno-teorijski, primjerice psihoanalitički ili neurofiziološki, nego je moramo provesti i u djelo. Nije dovoljno da uvidimo da je naša „vlastitost“ čvorište međusobno ukrštenih virtualnosti, ledeni brijeg koji pliva u moru nesvjesnog ili komputiranje koje skače preko živčanih sinapsi, mi moramo i djelovati u skladu s tim. Alternativni svjetovi koji izviru iz naših kompjutera su provođenje uvida u djelo.
Što zapravo rade oni koji sjede ispred kompjutera, pritišću tipke i stvaraju linije, površine i tijela? Oni ostvaruju mogućnosti. Sažimaju točke prema egzaktno formuliranim programima. Ono što pritom ostvaruju vanjsko je koliko i unutarnje: ostvaruju alternativne svjetove, a time i sami sebe. Od mogućnosti oni „kreiraju“ stvarnosti, koje su to efektivnije što su gušće sažete. Time se nova antropologija provodi u djelo: „Mi“ je čvor mogućnosti koje se realiziraju to više što gušće on sažima, to jest stvaralački oblikuje mogućnosti koje bruje u njemu samom i oko njega. Kompjuteri su aparati za ostvarivanje unutarljudskih, međuljudskih i izvanljudskih mogućnosti zahvaljujući egzaktnom kalkulacijskom mišljenju. Ova formulacija može se shvatiti kao moguća definicija „kompjutera“.
Mi nismo više subjekti danog, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.
Egzistencijalno pretvaranje subjekta u projekt ni u kojem slučaju nije posljedica neke „slobodne odluke“. Mi smo na to prisiljeni, baš kao što su se i naši daleki preci vidjeli prisiljenima da se osove na dvije noge, jer ih je tada nastala ekološka katastrofa primorala da nekako prođu međuprostore među prorijeđenim stablima. Mi, naprotiv, moramo sad predmete oko nas, ali i našu vlastitost, koja se prije nazivala duhom, dušom ili naprosto identitetom, prozreti kao točkaste komputacije. Mi više ne možemo biti subjekti, jer više ne postoje objekti čiji bismo subjekti mogli biti, ni tvrda jezgra koja bi mogla biti subjekt bilo kakvog objekta. Subjektivno stajalište postalo je neodrživo, a s njime i subjektivna spoznaja. Sve to moramo ostaviti za sobom kao umjetne iluzije i usuditi se na iskorak u prostrano, otvoreno polje mogućnosti. Pustolovina postajanja čovjekom ušla je s nama u novu fazu. To se najjasnije pokazuje u činjenici da više ne možemo razlikovati istinu od privida, odnosno znanost od umjetnosti. Ništa nam nije „dano“ osim mogućnosti koje valja ostvariti i koje naprosto nisu „još ništa“. Ono što nazivamo „svijetom“, što svojim osjetilima još ne sasvim jasnim metodama komputiramo u osjete, a potom u osjećaje, želje i spoznaje, kao i sama osjetila, puki su komputacijski procesi. Znanost kalkulira svijet, kao što je ranije bio sastavljan. Ona ima posla s faktima, s načinjenim, ne s datostima. Znanstvenici su kompjuterski umjetnici avant la lettre, a rezultat znanosti ne sastoji se u nekoj „objektivnoj spoznaji“, nego u modelima za obradu komputiranog. Spoznamo li da je znanost neka vrsta umjetnosti, mi je time nismo obeščastili, naprotiv, ona je na taj način postala paradigmom za sve ostale umjetnosti. Postaje jasno da svi oblici umjetnosti tek sa zbacivanjem empirije i postizanjem u znanosti postignute teorijske egzaktnosti postaju stvarni, odnosno proizvode stvarnost. A to je „digitalni privid“ koji ovdje tematiziramo: Svi oblici umjetnosti digitalizacijom postaju egzaktne znanstvene discipline i ne mogu se više razlikovati od znanosti.
Riječ „privid“ (u njemačkom, nap. prev.) ima isti korijen kao i riječ „lijepo“ i u budućnosti će postati presudna. Kad će se odustati od djetinje želje za „objektivnom spoznajom“, spoznaja će se ocjenjivati prema estetskim kriterijima. Ali to nije ništa nova: Kopernik je bolje od Ptolomeja, a Einstein bolji od Newtona, jer nude elegantnije modele. Ono zaista novo pritom je, međutim, to što ljepotu od sada moramo shvaćati kao jedini prihvatljivi kriterij istinitosti: „Umjetnost je bolja od istine.“ U takozvanoj kompjuterskoj umjetnosti to je sad već razvidno: Što je digitalni privid ljepši, to su projicirani alternativni svjetovi stvarniji i istinitiji. Čovjek kao projekt, taj formalno misleći sistemski analitičar i sintetičar, jest umjetnik.
Taj pogled vodi nas natrag do ishodišne točke misaonog puta kojim smo ovdje krenuli. Pošli smo od toga da se spram alternativnih svjetova kakvi se trenutno pojavljuju odnosimo s nepovjerenjem, jer su umjetni i jer smo ih samo kreirali. To nepovjerenje sad se može staviti u njemu primjeren kontekst: Nepovjerenje je to starog, subjektivnog, linearno mislećeg i povijesno svjesnog čovjeka spram novog koje u alternativnim svjetovima dolazi do izražaja i ne može se shvatiti u preuzetim kategorijama kao što su „objektivno stvarno“ ili „simulacija“. Ono počiva na formalnoj, kalkulacijskoj, strukturalnoj svijesti za koju je „realno“ sve ono što se konkretno doživljava (aisthestai = doživjeti). Ukoliko se alternativni svjetovi doživljavaju kao lijepi, utoliko su oni i realnosti unutar kojih živimo. „Digitalni privid“ je svjetlo koja za nas osvjetljava noć razjapljene praznine oko nas i u nama. Mi sami smo reflektori koji kreiraju alternativne svjetove protiv ništavila i u ništavilu.
(1991.)
 Preveo s njemačkog: Boris Perić
Pokreće Blogger.